Arhitektura i dizajn
Kako je nastao Novi Zagreb
Da je Zagreb nastao na dva susjedna brežuljka Gradecu i Kaptolu, vjerojatno već svi znamo. No, znate li kako je nastao Novi Zagreb i kakve veze književnik Miroslav Krleža ima sa tim? Priču koja stoji iza stvaranja Novog Zagreba otkrila nam je arhitektica Dubravka Vranić.
Zagrebu je nedostajalo 50 tisuća stambenih jedinica
Doktorska disertacija Dubravke Vranić rezultat je petnaestogodišnjeg rada kojim otkriva kako se Zagreb širio na jug nakon Drugog svjetskog rata.
Teza je da je Novi Zagreb nastao kao neformalni plan na širenje Zagreba južno od Save, a proveden je donošenjem odluka uz pomoć neformalnosti, odnosno nepostojanja formalnog urbanističkog plana. Taj je plan bio dio šire vizije ekonomskog razvoja Zagreba za učvršćenje političkog identiteta Hrvatske unutar Jugoslavije.
Nakon rata, Zagrebu je nedostajalo 50 000 stambenih jedinica, a zbog nedostatka prostora i financijskih sredstava, bio je to jedan od najvećih izazova tog vremena. Nakon 1945. godine ukinut je međuratni urbanistički plan nakon čega su se pojavile dvije vizije razvoja grada.
Širenje grada na istok i jug
“Zagreb je bio u svojevrsnoj sivoj zoni u kojoj su se razvijale dvije vizije za razvoj grada, jedna vizija je bila vizija širenja grada na istok, koja je razvijana u državnim institucijama, koju je predvodio Vladimir Antolić, a druga vizija je bila vizija širenja grada na jug koju su gurali arhitekti bliski Krleži”, započinje Dubravka.
Plan širenja na istok nije omogućavao maksimalni rast grada, pa su Krleža, koji je vjerovao da arhitektura ima moć promijeniti društvo, te njemu bliski arhitekti, vidjeli priliku za ubrzanje ekonomskog razvoja grada širenjem na jug te su osmislili neformalni plan, kojeg je kasnije, dolaskom na vlast, implementirao Večeslav Holjevac.
Velike zasluge pripadaju Krleži
Krleža se u međuratnom periodu nakon diktature odlučio boriti protiv puno jačih protivnika glavne partijske linije i Kraljevine koristeći neformalnost. On se udružio sa zagrebačkim arhitektima koji su se okupili oko grupe Zemlja koju je predvodio zagrebački arhitekt Drago Ibler.
Grupa arhitekata okupljena oko Krleže organizirala je širenje grada na jug, a ključan element je bio Brodarski institut.
“Kod izgradnje Brodarskog instituta se dogodio sukob između te dvije grupe arhitekata, zapravo između dvije vizije grada – ovih koji su imali viziju Zagreba kao regionalnog centra u Jugoslaviji te su oni htjeli da se Zagreb širi na Trnje, ali budući da se na Trnje nije moglo širiti zbog bespravne izgradnje i problema s privatnim vlasništvom, onda je Antolić u suradnji sa Mohorovičićem organizirao širenje grada na istok”, objašnjava arhitektica.
Postojale su prepreke
Zagreb se trebao širiti na jug, ali područje južno od Save nije pripadalo teritorijalno Zagrebu. Prvi iskorak je napravljen pripajanjem općine Remetinec, Remetinečkog gaja, a načelnik te općine tada je bio Kvakan koji je bio prijatelj sa gradonačelnikom Holjevcem i tu je zapravo započela izgradnja Novog Zagreba. Tada su se ostvarili uvjeti za početak stambene izgradnje.
Holjevac je pomogao ishoditi građevinske dozvole za Brodarski institut, a razvoj Novog Zagreba nastavljen je izgradnjom velikih infrastrukturnih projekata, poput Mosta Slobode te izgradnjom mikrorajona.
“Postojali su planovi za svaki mikrorajon ponaosob, ali urbanistički zavod grada Zagreba koji je izrađivao te planove za mikro rajone ih nije izrađivao na osnovu urbanističkog plana jer taj plan nije postojao.”
Mikrorajoni su derivacija modernističke jedinice stambenog stanovanja.
Kvartovi Novog Zagreba
Prvo naselje je Remetinečki gaj, Savski gaj, zatim mikrorajon Novi Zagreb, što je danas Trnsko, zatim Zapruđe, Sopot, Utrina i onda Travno, Dugave, Sloboština.
U Remetincu su prvo napravljena četiri objekta u središtu naselja nakon čega su građene takozvane limenke. Tu se testirala širina između tih limenki, razmak i način izgradnje.
“Remetinečki gaj je bio poligon za eksperimentiranje sa prefabriciranim načinima gradnje. Tu je Jugomont isprobavao sisteme JU60 i JU61, a JU62 je tek u Zapruđu zaživio. Zapruđe je par exelance primjer tog stambenog susjedstva, modernističkog”, objašnjava Dubravka.
Naselje organizirano oko škole u centru, okruženo sa šesnaesterokatnim neboderima te osmerokatnim i četverokatnim zagradama bilo je dio projekta modernističkog grada u kojem je sudjelovao i Krleža.
“Direktor urbanističkog zavoda grada Zagreba je bio Zdenko Kolacio koji je bio prijatelj gradonačelnika Večeslava Holjevca koji je bio glavni nositelj ili agent Novog Zagreba, odnosno širenja Zagreba na jug, a Krleža je bio jako dobar prijatelj s Holjevcem te je kroz razgovore zajedno s Holjevcem donosio važne odluke o razvoju grada.”
Novi Zagreb je primjer kako se arhitektura oduprla političkoj vlasti.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt kojeg dizajneri obožavaju: Zašto je Carlo Scarpa i danas inspiracija?
U povijesti moderne arhitekture rijetki su autori koji su s tolikom preciznošću i senzibilitetom povezivali prošlost i sadašnjost kao talijanski arhitekt Carlo Scarpa. Njegov rad ne temelji se na spektakularnim gestama, već na pažljivo promišljenim detaljima, materijalima i odnosu prostora prema kontekstu. Upravo zbog toga njegovi projekti i danas služe kao referenca za arhitekte i dizajnere interijera diljem svijeta.
Od Murana do svjetske arhitektonske scene
Carlo Scarpa rođen je 1906. godine u Veneciji, gradu koji je snažno obilježio njegov arhitektonski izraz. Obrazovao se na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je stekao temeljno znanje o oblikovanju, materijalima i umjetnosti.
Karijeru započinje suradnjom s majstorima muranskog stakla, što je ostavilo trajni trag na njegov senzibilitet prema materijalima i detalju.
Iako formalno nikada nije stekao titulu arhitekta u klasičnom smislu, Scarpa postaje jedan od najutjecajnijih autora 20. stoljeća. Djelovao je i kao profesor na Institutu za arhitekturu u Veneciji, gdje je generacijama studenata prenosio svoj specifičan pristup prostoru i dizajnu.
Njegov rad obilježava kontinuirana povezanost s Venecijom, ali i otvorenost prema međunarodnim utjecajima – od Franka Lloyda Wrighta do japanske estetike.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Arhitektonski stil: između zanata i inovacije
Scarpa je poznat po jedinstvenom pristupu koji kombinira tradicionalne tehnike obrade materijala s modernim arhitektonskim rješenjima. Njegovi projekti često uključuju kamen, beton, staklo i metal, ali nikada kao neutralne elemente – svaki materijal ima svoju priču i funkciju. Posebno se ističe njegova opsesivna pažnja prema detalju. Spojevi, prijelazi i teksture nisu skriveni, već naglašeni – kao svojevrsni „potpis“ autora.
Scarpa je bio majstor intervencija u povijesnim zgradama. Umjesto da briše prošlost, on je nadograđuje, stvarajući dijalog između starog i novog. Njegova arhitektura često uključuje vodu, svjetlo i slojevite prostorne sekvence, čime prostor dobiva gotovo scenografski karakter.
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Projekti koji su Scarpu upisali u povijest arhitekture
Carlo Scarpa smatra se jednim od najvažnijih arhitekata 20. stoljeća upravo zbog svoje sposobnosti da spoji tradiciju i inovaciju, ali i zato što je tu ideju dosljedno provodio kroz konkretne, iznimno promišljene projekte. Njegov rad nije lako imitirati jer proizlazi iz duboko osobnog pristupa materijalu i prostoru, što je posebno vidljivo u projektima poput obnove Muzeja Castelvecchio u Veroni, gdje je povijesnu strukturu reinterpretirao suvremenim intervencijama, ili u Fondazione Querini Stampalia u Veneciji, gdje je vodu integrirao kao aktivan element arhitekture. U Olivetti showroomu na Trgu sv. Marka pokazao je kako interijer može postati scenografski doživljaj, dok je Brion groblje u San Vitu d’Altivole njegovo najpoetičnije djelo – prostor meditacije, simbolike i iznimne preciznosti u detalju.
Njegov utjecaj vidljiv je u radu brojnih suvremenih arhitekata, osobito u pristupu restauraciji, dizajnu interijera i pažnji prema spojevima materijala, gdje svaki detalj ima funkcionalnu i estetsku ulogu. Scarpa je preminuo 1978. godine u Japanu, zemlji čija je estetika također utjecala na njegov rad, no njegova djela i danas žive kao inspiracija za arhitekturu koja ne ignorira kontekst, već ga promišljeno nadograđuje i interpretira.
U kontekstu arhitekture 20. stoljeća, obilježene modernizmom i težnjom prema standardizaciji, rad Carla Scarpe izdvaja se kao promišljena i autorski snažna alternativa. Umjesto univerzalnih rješenja, razvijao je pristup koji polazi od mjesta, materijala i povijesnog sloja prostora. Njegovi projekti pokazuju da arhitektura nije samo funkcija, već iskustvo – slojevito, taktilno i pažljivo oblikovano kroz detalje. Kroz precizne spojeve, suptilne intervencije i izražen osjećaj za kontekst, Scarpa je stvarao prostore koji i danas svjedoče o važnosti razumijevanja i interpretacije prostora, a ne njegove simplifikacije.
Stilovi u arhitekturi
Kako mikro domovi mijenjaju način na koji razmišljamo o stanovanju
Mikro domovi sve su popularniji odgovor na rast cijena nekretnina – donose manji trošak, veću fleksibilnost i jednostavniji način života.
U vremenu rasta cijena nekretnina, klimatskih izazova i potrebe za jednostavnijim životom, koncept malih kuća – tiny houses ili mikro domova – prerastao je iz nišnog trenda u globalni pokret. Ono što je nekad bilo eksperiment entuzijasta i alternativnih graditelja, danas postaje ozbiljna i sve češće razmatrana alternativa klasičnom stanovanju.
Posebno je zanimljiv mlađim generacijama koje tek završavaju školovanje i ulaze na tržište rada. U trenutku kada su cijene stanova i kuća na povijesnim razinama, a kreditna zaduženja dugoročna i opterećujuća, mikro domovi nude pristupačniji ulazak u samostalni život. Umjesto višedesetljetnih kredita, sve više mladih bira fleksibilnije modele stanovanja koji im omogućuju veću financijsku slobodu, mobilnost i prilagodbu promjenjivim životnim okolnostima.
S druge strane, tiny houses privlače i stariju populaciju – osobito ljude koji su otišli u mirovinu i više ne žive s djecom. Veliki stanovi i obiteljske kuće tada često postaju nepotrebno zahtjevni, kako financijski, tako i u smislu održavanja. Manji prostor donosi racionalizaciju svakodnevice: niže režije, manje čišćenja i jednostavniju organizaciju života, uz zadržavanje svih ključnih funkcija doma.
Što su mikro domovi ili tiny houses?
Tiny house, odnosno mikro dom, najčešće se definira kao stambeni prostor površine između 15 i 45 četvornih metara, iako postoje i manji ili nešto veći primjeri, ovisno o konceptu i potrebama korisnika. Unatoč ograničenoj kvadraturi, ove kuće osmišljene su tako da zadovolje sve osnovne funkcije stanovanja – od kuhinje i kupaonice do prostora za spavanje i rad.
Po načinu izvedbe, mikro domovi mogu biti vrlo raznoliki. Neki su projektirani kao mobilne kuće na kotačima, što vlasnicima omogućuje veću fleksibilnost i često jednostavnije administrativne uvjete, dok su drugi izvedeni kao fiksni objekti na temeljima, bliži klasičnoj arhitekturi. Sve su popularniji i modularni ili prefabricirani modeli, koji se proizvode u tvornici i zatim brzo montiraju na lokaciji, čime se značajno skraćuje vrijeme gradnje i smanjuju movi troškovi.
Iako se tiny house pokret najčešće povezuje s krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, ideja života u manjem prostoru ima puno dužu povijest. Već su sredinom 20. stoljeća arhitekti i dizajneri eksperimentirali s konceptima kompaktnih i funkcionalnih stanova, osobito u urbanim sredinama gdje je prostor ograničen. Japanska arhitektura, primjerice, razvila je niz rješenja za maksimalno iskorištavanje malih površina, dok su u Europi i Americi postojali koncepti mikro stanova i montažnih kuća kao odgovor na stambene krize nakon ratova.
Moderni tiny house pokret dodatno je ubrzan nakon financijske krize 2008. godine, kada su mnogi počeli preispitivati održivost velikih stambenih kredita i način života temeljen na prekomjernoj potrošnji. Paralelno s rastom svijesti o klimatskim promjenama i održivosti, mali domovi postali su simbol racionalnijeg, fleksibilnijeg i ekološki osvještenog stanovanja. Danas se taj koncept razvija u različitim smjerovima – od minimalističkih kuća na kotačima do arhitektonski sofisticiranih mikro vila – ali zajednički nazivnik ostaje isti: pametno osmišljen prostor koji odgovara stvarnim potrebama suvremenog života.
Zašto su mikro domovi postali globalni trend?
1. Financijska pristupačnost
Jedan od ključnih razloga popularnosti tiny houses je niža cijena gradnje i održavanja.
Manja kvadratura znači: manje građevinskog mateijala, niže režije i manje troškove grijanja i hlađenja. Mikro domovi troše višestruko manje energije od klasičnih domova, što direktno smanjuje mjesečne troškove.
Ušteda energije u kućanstvu: Praktični savjeti za manje račune i održiviji dom
2. Održivost i ekologija
Mikro domovi imaju manju ekološki otisak, troše manje energije i često koriste obnovljive izvore, npr. solarne panele. Manji prostor znači i manje emisije CO₂ tijekom korištenja, ali i gradnje.
Prednosti solarnih sustava za grijanje vode: Od uštede i energetske učinkovitosti do zaštite okoliša
3. Minimalizam kao stil života
Mikro domovi nisu samo tip gradnje, oni su i životna filozofija. Život u manjem prostoru potiče i na eliminaciju viška stvare te fokus usmjerava na iskustva umjesto posjedovanja. Ovakav pristup posebno privlači mlađe generacije i digitalne nomade.
4. Fleksibilnost i mobilnost
Mnogi mikro domovi su mobilni što omogućuje provremenu promjenu lokacije i život bliže prirodi te su često popularni i kao vikendice ili turistički smještaj. Ovakvi domovi prižaju osijećaj slobode koji kod klasičnog stanovanja često nije moguć.
Dizajn: Mali prostor, velika kreativnost
U arhitekturi tiny housea ključnu ulogu ima maksimalna iskorištenost svakog centimetra prostora, pri čemu se funkcionalnost i dizajn pažljivo isprepliću. Umjesto klasičnog rasporeda prostorija, naglasak je na pametnim rješenjima koja omogućuju višestruku namjenu istog prostora. Tako se često koriste multifunkcionalni komadi namještaja, poput kreveta s ugrađenim spremištem ili sklopivih stolova koji se po potrebi pretvaraju u radne ili blagovaonske površine.
Veliku ulogu ima i korištenje vertikale, pa se prostori za spavanje često smještaju na galerije, čime se oslobađa prizemni dio za dnevne aktivnosti. Pomične pregrade i modularne zone dodatno omogućuju prilagodbu prostora tijekom dana, dok skrivena spremišta pomažu održati urednost i vizualnu prozračnost interijera.
Sve češće, ovakvi mikro domovi uključuju i personalizirane kutke koji odgovaraju životnom stilu korisnika – bilo da je riječ o mini uredu za rad od kuće, prostoru za vježbanje ili mirnom kutku za čitanje. Upravo ta prilagodljivost čini tiny house arhitekturu ne samo funkcionalnom, nego i izrazito individualiziranom.
Evo kako odabrati najbolji namještaj za mali prostor
Izazovi mikro domova
Iako je ovaj način stanovanja privlačan zbog svoje jednostavnosti i financijske pristupačnosti, nije nužno pogodan za svakoga. Najveći izazov predstavlja ograničen prostor, što može biti posebno zahtjevno za obitelji ili za ljude koji su navikli na veći stupanj komfora. Manjak kvadrata često znači i manje privatnosti, pa je potrebno dodatno promišljati organizaciju svakodnevice i odnose unutar kućanstva.
Osim toga, život u mikro domu nerijetko uključuje određene kompromise, bilo u pogledu prostora za pohranu, veličine kuhinje ili kupaonice, ali i ukupnog osjećaja komfora. Dodatni izazov predstavljaju zakonski i urbanistički okviri koji u mnogim državama još uvijek nisu jasno definirani za ovaj tip stanovanja. Zbog toga se tiny houses često nalaze u svojevrsnoj sivoj zoni regulative, što može otežati njihovo legalno postavljanje, priključivanje na infrastrukturu i dugoročno korištenje kao stalnog doma.
Mikro domovi redefiniraju pojam stanovanja u 21. stoljeću.
U svijetu u kojem se sve više cijeni održivost, fleksibilnost i sloboda, tiny houses nude alternativu koja nije samo praktična – nego i ideološka.
Za neke su privremeno rješenje, za druge životni izbor.
No jedno je sigurno: male kuće imaju velik utjecaj na budućnost stanovanja.
Kreativne ideje za uređenje malih stanova: Trikovi za proširenje prostora
