Arhitektura i dizajn
Kako je nastao Novi Zagreb
Da je Zagreb nastao na dva susjedna brežuljka Gradecu i Kaptolu, vjerojatno već svi znamo. No, znate li kako je nastao Novi Zagreb i kakve veze književnik Miroslav Krleža ima sa tim? Priču koja stoji iza stvaranja Novog Zagreba otkrila nam je arhitektica Dubravka Vranić.
Zagrebu je nedostajalo 50 tisuća stambenih jedinica
Doktorska disertacija Dubravke Vranić rezultat je petnaestogodišnjeg rada kojim otkriva kako se Zagreb širio na jug nakon Drugog svjetskog rata.
Teza je da je Novi Zagreb nastao kao neformalni plan na širenje Zagreba južno od Save, a proveden je donošenjem odluka uz pomoć neformalnosti, odnosno nepostojanja formalnog urbanističkog plana. Taj je plan bio dio šire vizije ekonomskog razvoja Zagreba za učvršćenje političkog identiteta Hrvatske unutar Jugoslavije.
Nakon rata, Zagrebu je nedostajalo 50 000 stambenih jedinica, a zbog nedostatka prostora i financijskih sredstava, bio je to jedan od najvećih izazova tog vremena. Nakon 1945. godine ukinut je međuratni urbanistički plan nakon čega su se pojavile dvije vizije razvoja grada.
Širenje grada na istok i jug
“Zagreb je bio u svojevrsnoj sivoj zoni u kojoj su se razvijale dvije vizije za razvoj grada, jedna vizija je bila vizija širenja grada na istok, koja je razvijana u državnim institucijama, koju je predvodio Vladimir Antolić, a druga vizija je bila vizija širenja grada na jug koju su gurali arhitekti bliski Krleži”, započinje Dubravka.
Plan širenja na istok nije omogućavao maksimalni rast grada, pa su Krleža, koji je vjerovao da arhitektura ima moć promijeniti društvo, te njemu bliski arhitekti, vidjeli priliku za ubrzanje ekonomskog razvoja grada širenjem na jug te su osmislili neformalni plan, kojeg je kasnije, dolaskom na vlast, implementirao Večeslav Holjevac.
Velike zasluge pripadaju Krleži
Krleža se u međuratnom periodu nakon diktature odlučio boriti protiv puno jačih protivnika glavne partijske linije i Kraljevine koristeći neformalnost. On se udružio sa zagrebačkim arhitektima koji su se okupili oko grupe Zemlja koju je predvodio zagrebački arhitekt Drago Ibler.
Grupa arhitekata okupljena oko Krleže organizirala je širenje grada na jug, a ključan element je bio Brodarski institut.
“Kod izgradnje Brodarskog instituta se dogodio sukob između te dvije grupe arhitekata, zapravo između dvije vizije grada – ovih koji su imali viziju Zagreba kao regionalnog centra u Jugoslaviji te su oni htjeli da se Zagreb širi na Trnje, ali budući da se na Trnje nije moglo širiti zbog bespravne izgradnje i problema s privatnim vlasništvom, onda je Antolić u suradnji sa Mohorovičićem organizirao širenje grada na istok”, objašnjava arhitektica.
Postojale su prepreke
Zagreb se trebao širiti na jug, ali područje južno od Save nije pripadalo teritorijalno Zagrebu. Prvi iskorak je napravljen pripajanjem općine Remetinec, Remetinečkog gaja, a načelnik te općine tada je bio Kvakan koji je bio prijatelj sa gradonačelnikom Holjevcem i tu je zapravo započela izgradnja Novog Zagreba. Tada su se ostvarili uvjeti za početak stambene izgradnje.
Holjevac je pomogao ishoditi građevinske dozvole za Brodarski institut, a razvoj Novog Zagreba nastavljen je izgradnjom velikih infrastrukturnih projekata, poput Mosta Slobode te izgradnjom mikrorajona.
“Postojali su planovi za svaki mikrorajon ponaosob, ali urbanistički zavod grada Zagreba koji je izrađivao te planove za mikro rajone ih nije izrađivao na osnovu urbanističkog plana jer taj plan nije postojao.”
Mikrorajoni su derivacija modernističke jedinice stambenog stanovanja.
Kvartovi Novog Zagreba
Prvo naselje je Remetinečki gaj, Savski gaj, zatim mikrorajon Novi Zagreb, što je danas Trnsko, zatim Zapruđe, Sopot, Utrina i onda Travno, Dugave, Sloboština.
U Remetincu su prvo napravljena četiri objekta u središtu naselja nakon čega su građene takozvane limenke. Tu se testirala širina između tih limenki, razmak i način izgradnje.
“Remetinečki gaj je bio poligon za eksperimentiranje sa prefabriciranim načinima gradnje. Tu je Jugomont isprobavao sisteme JU60 i JU61, a JU62 je tek u Zapruđu zaživio. Zapruđe je par exelance primjer tog stambenog susjedstva, modernističkog”, objašnjava Dubravka.
Naselje organizirano oko škole u centru, okruženo sa šesnaesterokatnim neboderima te osmerokatnim i četverokatnim zagradama bilo je dio projekta modernističkog grada u kojem je sudjelovao i Krleža.
“Direktor urbanističkog zavoda grada Zagreba je bio Zdenko Kolacio koji je bio prijatelj gradonačelnika Večeslava Holjevca koji je bio glavni nositelj ili agent Novog Zagreba, odnosno širenja Zagreba na jug, a Krleža je bio jako dobar prijatelj s Holjevcem te je kroz razgovore zajedno s Holjevcem donosio važne odluke o razvoju grada.”
Novi Zagreb je primjer kako se arhitektura oduprla političkoj vlasti.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Stefano Boeri Interior i Giorgio Dona oblikuju novi javni prostor južnog ambulatorija Koloseuma
Projekt obnove južnih ambulatorijskih prostora Koloseum predstavlja iznimno preciznu i slojevitu intervenciju na jednom od najvažnijih spomenika antičkog svijeta. Riječ je o zahvatu koji potpisuje Stefano Boeri Interiors, studio koji je osnovao Stefano Boeri u suradnji s arhitektom Giorgiom Donaom, a realiziran je za Parco Archeologico del Colosseo.
Ova intervencija ne predstavlja klasičnu restauraciju, već pažljivo osmišljenu prostornu rekompoziciju koja rekonstruira čitljivost izgubljenih dijelova južnog perimetra Flavijeva amfiteatra, pritom izbjegavajući doslovnu rekonstrukciju.
Mala povijest arhitekture kroz stilove
Povratak izgubljene geometrije
Polazište projekta bila su opsežna arheološka istraživanja, koja su omogućila precizno preklapanje iskopanih struktura s geometrijskim modelom amfiteatra. Upravo je ta superpozicija omogućila točnu definiciju perimetra krepidine — kamene baze koja definira kontakt građevine s tlom.
Obnova izvornih visinskih kota pokazala se ključnom ne samo za razumijevanje izvorne organizacije prostora, već i za ponovno uspostavljanje geometrijske logike cijelog kompleksa. Time je posjetiteljima omogućeno da jasnije percipiraju izvorni tlocrt i proporcije Koloseuma.
Pločnik kao interpretacijski alat
Jedan od najvažnijih aspekata projekta jest novi sustav popločenja, koji pokriva površinu od približno 3.130 m². Umjesto neutralne rekonstrukcije, arhitekti koriste pločnik kao medij interpretacije, oblikujući ga u skladu s radijalnom geometrijom amfiteatra. Površina je organizirana u izmjenične trake, pri čemu se pravilna polja izmjenjuju s kompenzacijskim zonama koje apsorbiraju zakrivljenost krepidine, dok su ploče trapezoidnog oblika i varijabilne geometrije. Ovakav pristup omogućuje da se kompleksna geometrija antičke građevine čita kroz suvremeni arhitektonski jezik. Materijalno, odabran je klasični travertin iz kamenoloma Cava del Barco, obrađen duž slojeva kako bi se osigurala maksimalna vizualna i teksturalna kompatibilnost s izvornim površinama, čime se postiže suptilan kontinuitet između starog i novog.
Vizualne osi i prostorna percepcija
Posebna pažnja posvećena je orijentaciji ploča: njihovo usmjerenje prati optičke osi lukova, čime se pogled posjetitelja intuitivno vodi prema strukturi amfiteatra.
Na taj način tlo prestaje biti pasivna površina i postaje aktivni element u oblikovanju iskustva prostora.
Voda kao dio dizajna
Obnova izvornih visinskih razina otvorila je mogućnost redefiniranja sustava odvodnje oborinskih voda, koji je u novom rješenju pažljivo integriran u dizajn popločenja. Nagibi su precizno kalibrirani, a prijelazi između različitih površina usklađeni s povijesnom morfologijom prostora, čime voda postaje sastavni dio njegove arhitektonske logike. Rezultat je javni prostor koji istovremeno odgovara funkcionalnim zahtjevima i postiže visoku razinu infrastrukturne sofisticiranosti.
Kako će izgledati kultni pariški muzej nakon renovacije?
Arheologija bez rekonstrukcije
Umjesto rekonstrukcije nestalih elemenata, projekt se oslanja na suptilne arhitektonske geste kako bi ih učinio čitljivima. Uz južno pročelje naznačeni su volumeni koji su nekada postojali, dok su uvedeni elementi koji sugeriraju izvorni prostorni raspored. Dio prostora pritom je ostavljen otvoren kao „arheološki prozor“, omogućujući uvid u stratigrafiju temelja. Ovakav pristup omogućuje razumijevanje povijesti bez falsificiranja izvornog stanja.
Pristupačnost i suvremena uporaba
Projekt integrira niz intervencija koje odgovaraju suvremenim standardima korištenja, pri čemu su uvedene rampe koje omogućuju kontinuirano kretanje, eliminirane su visinske barijere, a prostor je učinjen inkluzivnim za sve posjetitelje. Važno je naglasiti da su sve intervencije reverzibilne, odnosno mogu se ukloniti bez oštećenja povijesne strukture.
Wonderwoods u Utrechtu proglašen globalnim modelom pametne gradnje
Povratak izgubljenog sustava orijentacije
U antičko vrijeme lukovi Koloseuma bili su numerirani kako bi se olakšala orijentacija posjetitelja, no taj je sustav na južnoj strani s vremenom izgubljen. Projekt predviđa njegovu reinterpretaciju kroz ponovno uvođenje brojeva u prostoru, pri čemu se oni graviraju u travertinske ploče. Njihove dimenzije i tipografija temelje se na sačuvanim primjerima sa sjevernog pročelja, čime se vraća još jedan sloj čitljivosti izvornog sustava.
Novi javni prostor antičkog grada
Intervencija na južnom ambulatoriju ne završava na restauraciji, već stvara novi javni prostor koji omogućuje bliži kontakt s monumentalnim zidovima Koloseuma, olakšava razumijevanje izgubljenih dijelova njegove strukture i pruža novo iskustvo kretanja kroz jedan od najpoznatijih spomenika svijeta. Projekt Stefano Boeri Interiors pritom pokazuje kako suvremena arhitektura može djelovati unutar povijesnog konteksta bez potrebe za dominacijom, koristeći dizajn kao alat interpretacije, a ne imitacije.
Obnova južnog ambulatorija Koloseuma primjer je iznimno suptilne ravnoteže između arheologije, arhitekture i infrastrukture. Kroz pažljivo vođenu intervenciju, projekt ne samo da vraća čitljivost izgubljenog dijela Koloseum, već redefinira način na koji ga suvremeni posjetitelji doživljavaju.
Radi se o projektu koji pokazuje da restauracija danas nije samo čin očuvanja — već i prilika za stvaranje novih prostornih značenja.
Animaux dans la Ville (Životinje u gradu): vizija grada u kojem nismo sami
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena osvojio je najprestižniju nagradu za arhitekturu zahvaljujući svom jedinstvenom, tihom i eksperimentalnom pristupu prostoru.
Jedno od najuglednijih priznanja u svijetu arhitekture, Pritzkerova nagrada za 2026. godinu, dodijeljena je čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću Clarkeu, čime je dodatno potvrđen njegov izniman doprinos suvremenoj arhitekturi i globalnoj kulturnoj sceni.
Radić je 55. laureat ove prestižne nagrade, često nazivane „Nobelovom nagradom za arhitekturu“, a priznanje mu je dodijeljeno za opus koji istražuje granice materijalnosti, prostora i percepcije, te za arhitekturu koja djeluje suptilno, ali snažno na ljudsko iskustvo.
Guatero, 2023. Santiago, Chile, Photo courtesy of Smiljan Radić
Guatero, 2023. Santiago Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitekt „tihe snage“ i eksperimenta
Žiri je istaknuo kako Radićev rad karakterizira arhitektura koja prihvaća krhkost i nesigurnost, stvarajući prostore koji nisu spektakularni u konvencionalnom smislu, ali snažno rezoniraju s korisnicima. Njegov pristup uključuje eksperimentiranje s različitim materijalima – od betona i kamena do drva i stakla – uz naglašenu povezanost s krajolikom i lokalnim kontekstom. Njegova djela često balansiraju na granici između arhitekture i umjetničke instalacije, čineći svaki projekt jedinstvenim.
Među njegovim najpoznatijim realizacijama ističu se Serpentine Gallery Pavilion u Londonu (2014.), Regionalno kazalište Biobío u Čileu (2018.) te niz eksperimentalnih kuća i instalacija koje brišu granice između prirodnog i izgrađenog prostora.
Serpentine, Gallery Pavillion, 2014. London, Photos courtesy of Iwan Baan
Međunarodno priznanje i čileanska scena
Radić je drugi čileanski arhitekt koji je osvojio Pritzkerovu nagradu, nakon Alejandra Aravene 2016. godine. Ova činjenica potvrđuje snažan međunarodni utjecaj čileanske arhitektonske scene, koja se posljednjih desetljeća profilirala kao jedna od najinovativnijih u svijetu.
Restaurant Mestizo, 2006. Santiago, Chile, Photo courtesy of Gonzalo Puga
Hrvatski korijeni laureata
Priča o Smiljanu Radiću Clarkeu ne može se odvojiti od njegovih korijena. Rođen u Santiagu, odrastao je u obitelji obilježenoj migracijama i miješanjem kultura. Njegov djed s očeve strane stigao je u Čile s otoka Brača još početkom 20. stoljeća, donoseći sa sobom dio dalmatinskog nasljeđa koje se, barem simbolično, prenijelo i na sljedeće generacije.
S druge strane, majčina obitelj vuče podrijetlo iz Velike Britanije, pa je Radić odrastao na zanimljivom spoju različitih kulturnih utjecaja. Upravo ta kombinacija – između Mediterana i anglosaksonskog svijeta, između migracije i pripadnosti – često se prepoznaje i u njegovom radu, koji ne slijedi stroge obrasce, već traži vlastiti put i identitet.
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Iwan Baan
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Hisao Suzuki
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Karijera obilježena autorskom slobodom
Radić nikada nije bio tipična “globalna arhitektonska zvijezda”. Njegov ured u Santiagu i danas je relativno malen i nenametljiv, a projekti nastaju sporije, promišljenije i bez pritiska spektakla koji često prati velike međunarodne prakse. Umjesto grandioznih gesti, njegova arhitektura kreće od jednostavnih ideja, pažljivo biranih materijala i snažne povezanosti s konkretnim mjestom. Upravo takav, pomalo tih i uporan pristup, izvan logike velikih sustava i tržišnih trendova, s vremenom ga je izdvojio kao jednu od autentičnijih figura suvremene arhitekture.
Zanimljivo je da ideja o arhitekturi kod njega nije došla naglo. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi ozbiljniji susret s arhitekturom dogodio se s četrnaest godina, kada mu je učitelj likovnog zadao da osmisli projekt zgrade. Taj zadatak, kako će kasnije reći, bio je trenutak u kojem je prvi put pomislio da bi to mogao biti njegov put – prostor u kojem može spojiti interes za umjetnost, skulpturu i oblikovanje prostora.
U tom smislu ne čudi ni njegova dugogodišnja suradnja sa suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Njihovi se svjetovi prirodno preklapaju, pa Radićevi projekti često imaju tu dodatnu, gotovo taktilnu i umjetničku dimenziju koja ih izdvaja od klasične arhitektonske produkcije.
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Vk Millahue Winery, 2013. Millahue, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitektura kao iskustvo
Radićev rad često se opisuje kao poetski i introspektivan. Umjesto monumentalnosti, njegovi projekti nude intimne i gotovo meditativne prostore koji potiču osobno iskustvo korisnika.
U vremenu obilježenom vizualnim spektaklom, njegov pristup – koji naglašava tišinu, materijalnost i neposredno iskustvo prostora – predstavlja snažan kontrapunkt dominantnim trendovima suvremene arhitekture.
Dodjela Pritzkerove nagrade Smiljanu Radiću Clarkeu potvrđuje važnost arhitekture koja nadilazi vizualni dojam i usmjerava se na duboko razumijevanje prostora, materijala i čovjeka.
Za hrvatsku publiku ova vijest ima dodatnu težinu – riječ je o laureatu čiji korijeni sežu iz Hrvatske, što njegov uspjeh čini dijelom šire priče o utjecaju hrvatske dijaspore u svijetu.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
