Arhitektura i dizajn
Arhitektura inspirirana inteligencijom i elegancijom prirode
Odrastao je u Rovinju, školovao se u Italiji i Španjolskoj da bi uspješnu karijeru arhitekta gradio u Brazilu. Razgovarali smo s arhitektom budućnosti.
Njegovo je razumijevanje arhitekture vezano prvenstveno uz prirodu. Zato su njegovi projekti i toliko originalni. Za arhitekturu Marko Brajović kaže:
„To je zajednica i ta zajednica ima više skala jer smo mi zajednica, mi smo zajednica bakterija, jedna hodajuća zajednica. Onda smo zajednica kao ljudska rasa, kao ekološki kontekst i zajednica kao biosfera. U tom kontekstu, arhitektura je uvijek vezana uz tu fluidnu granicu između našeg tijela, naše kože, našeg socijalnog tijela.“

Arhitektura vezana uz vrijeme, a ne prostor
Nakon odrastanja u Rovinju, školovanje je nastavio u Veneziji i Barceloni da bi ga životni put odnio na drugi kraj svijeta. Danas živi i radi u Brazilu. Znatiželja za upoznavanjem drugih kultura dovela ga je do toga da jedan period provede u plemenu Ashaninka. I tu je otkrio drugačije poimanje korištenja arhitekture. Za razliku od Europe, gdje je ona vezana uz prostor, ovdje je vezana uz vrijeme.

„Ashaninka kuća, ona nema prostorije, nema sobe, osim kupaonice, koja je izvan kuće. Sve se dešava u istom prostoru, ti stropovi su jako niski sa strane gdje se sprema sav namještaj, tako da se noću spava, tih recimo 100 metara kvadratnih je noću jedna velika soba. Za cijelu obitelj. Ujutro, to je za doručak opet u 100 metara kvadratnih, onda počinje biti prostor gdje se radi, gdje se plete. Onda poslijepodne je mjesto gdje se opet sakupljaju obitelji i noću, itd. Ciklus kuće je vezan uz vrijeme, ali je prostor uvijek 100% u potpunosti iskorišten, u njemu se živi kao dio tog socijalno familijarnog i plemenskog tijela“, objašnjava nam Brajović.

Inteligencija i elegancija prirode kao inspiracija
Njegovi su radovi, kako sam kaže, inspirirani inteligencijom i elegancijom prirode: „Ja sam vječni učenik prirode. Mislim da sam tek na početku da shvatim tu inteligenciju prirode i ona se izražava na izuzetno elegantnim rješenjima. Mi kao arhitekti, dizajneri, percipiramo funkcionalna rješenja prirode kroz estetsku stranu također. Ta elegancija, elegantnost u rješenjima, u tehnološkim rješenjima, u strukturama, u sistemima, u logici kako operiraju organizmi, to su najjači primjeri dizajna i arhitekture do kojih mi nismo uspjeli doći kao ljudska rasa.“

Možda upravo zato što crpi inspiraciju iz prirode, smatra da je trebamo zaštititi.
„Gubimo način preživljavanja, anticipacije preživljavanja i adaptiranja na ovu planetu. Veliko pitanje naše klimatske krize i rješenje je vezano uz šume, uz sadnju. A situacija je naopaka. Mi gubimo šume, umjesto da sadimo šume. To je stvar za sve nas, da počnemo saditi naše šume i da dovedemo šume nazad u naše gradove“, dodaje.

Budućnost arhitekture
Slaže se da je situacija kritična, ali alarmizam kao ekološka strategija, kaže, ne funkcionira. Zato se trebamo prilagoditi i shvatiti kako funkcionira sustav te poboljšati ekološku situaciju i svijest. Jer rješenja su jednostavna i dolaze od svih nas.

„Vrijeme je za eksperimentiranje, vrijeme je da budemo hrabri, vrijeme je za testiranje novih sistema, vrijeme je za reći ne investitorima nekad. Vrijeme je reći ne tržištu nekad, tako da je vrijeme da se arhitekt oslobodi jer jedino kroz taj način, neprofitni način možemo imati nešto što će biti mnogo profitabilnije nego što imamo sada“, zaključuje arhitekt kojeg često zovu arhitektom budućnosti.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Arhitektura, greškom
– Goga, zašto arhitektura?
„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”
Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.


Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda
– Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?
„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“
Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

– Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?
„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu
– Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?
„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“
Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić
Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“
Posao kao terapija i poziv
– Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?
„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“
– Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?
„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“
Adaptacija iznutra
– Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?
„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“
Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.
Arhitektura i dizajn
Grad u zgradi – funkcionalno rješenje ili distopijska svakodnevica?
Možete li zamisliti svoj život u ovakvoj “zgradi”?

U kineskom gradu Hangzhouu, u poslovnoj zoni Qianjiang Century City, izgrađena je zgrada koja pomiče granice tradicionalnog stanovanja.
Naizgled fascinantno arhitektonsko ostvarenje, Regent International postao je simbol urbanističke krajnosti – gdje se funkcionalnost i gustoća susreću s pitanjem kvalitete života.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Regent International kao model vertikalnog grada
Regent International prvotno je zamišljen kao luksuzni hotel s pet zvjezdica, no s vremenom je preoblikovan u golemi stambeni kompleks. Danas u njemu živi više od 20.000 ljudi, a kapacitet doseže i do 30.000 stanovnika. Riječ je o više od 5.000 stambenih jedinica raspoređenih unutar masivne strukture visoke gotovo 200 metara.
Hotel Materra – mjesto gdje se luksuz i elegancija susreću s prirodom
Zgrada je projektirana kao samodostatna urbana jedinica – u njoj se nalaze trgovine, restorani, teretane, bazeni, saloni ljepote, medicinske usluge i školske ustanove. Stanari doslovno mogu živjeti bez izlaska iz objekta. I dok mnogi cijene praktičnost ovog koncepta, osobito zbog niskih troškova najma, život u stanovima bez prozora i prirodnog svjetla otvara brojna pitanja o životnim standardima.
Dizajn koji podržava funkciju, ali ne i iskustvo
Zgrada je organizirana u S-krivulji, čime se povezuju različiti krakovi i funkcionalne jedinice. Arhitektura omogućuje da se kroz zgradu kreće bez potrebe za izlaskom na otvoreno, a unutarnji sustavi uključuju napredne tehnologije pametnog upravljanja, sigurnosti i distribucije usluga.
Ipak, ono što Regent International pruža u funkcionalnosti, oduzima u doživljaju prostora. Interijeri su jednolični, bez puno prirodne svjetlosti, često sterilni, s hodnicima koji podsjećaju na hodnike bolnica ili stambenih jedinica iz znanstveno-fantastičnih filmova. Stanovanje u ovakvom prostoru može dugoročno utjecati na mentalno zdravlje, osjećaj izolacije i gubitak povezanosti s vanjskim svijetom.
Urbanistički eksperiment koji dijeli mišljenja
Za jedne je Regent International primjer pametnog rješenja za urbanu prenapučenost i manjak dostupnih stanova. Za druge, riječ je o distopijskoj viziji budućnosti, gdje se arhitektura podređuje učinkovitosti, a zanemaruje se ljudska potreba za prostorom, zrakom i pogledom.
Ovaj koncept “grada u zgradi” svakako postavlja važna pitanja o granicama između praktičnosti i kvalitete života. Je li dovoljno imati sve usluge nadohvat ruke ako istovremeno živimo u prostoru bez prirodnog svjetla, tišine i osobnog identiteta?
Inspiracija ili upozorenje?
S obzirom na sve veći pritisak na urbane sredine, pitanje kompaktnog, održivog i dostupnog stanovanja postaje izuzetno važno. No rješenja koja zanemaruju emocionalni i psihološki aspekt života mogu brzo prijeći granicu između inovacije i neljudskosti.
Zato se postavlja ključno pitanje: možemo li u urbanističkim strategijama razvijati funkcionalne stambene komplekse koji neće izgubiti ono najvažnije – osjećaj doma?
You must be logged in to post a comment Login