Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena osvojio je najprestižniju nagradu za arhitekturu zahvaljujući svom jedinstvenom, tihom i eksperimentalnom pristupu prostoru.
Jedno od najuglednijih priznanja u svijetu arhitekture, Pritzkerova nagrada za 2026. godinu, dodijeljena je čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću Clarkeu, čime je dodatno potvrđen njegov izniman doprinos suvremenoj arhitekturi i globalnoj kulturnoj sceni.
Radić je 55. laureat ove prestižne nagrade, često nazivane „Nobelovom nagradom za arhitekturu“, a priznanje mu je dodijeljeno za opus koji istražuje granice materijalnosti, prostora i percepcije, te za arhitekturu koja djeluje suptilno, ali snažno na ljudsko iskustvo.
Guatero, 2023. Santiago, Chile, Photo courtesy of Smiljan Radić
Guatero, 2023. Santiago Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitekt „tihe snage“ i eksperimenta
Žiri je istaknuo kako Radićev rad karakterizira arhitektura koja prihvaća krhkost i nesigurnost, stvarajući prostore koji nisu spektakularni u konvencionalnom smislu, ali snažno rezoniraju s korisnicima. Njegov pristup uključuje eksperimentiranje s različitim materijalima – od betona i kamena do drva i stakla – uz naglašenu povezanost s krajolikom i lokalnim kontekstom. Njegova djela često balansiraju na granici između arhitekture i umjetničke instalacije, čineći svaki projekt jedinstvenim.
Među njegovim najpoznatijim realizacijama ističu se Serpentine Gallery Pavilion u Londonu (2014.), Regionalno kazalište Biobío u Čileu (2018.) te niz eksperimentalnih kuća i instalacija koje brišu granice između prirodnog i izgrađenog prostora.
Serpentine, Gallery Pavillion, 2014. London, Photos courtesy of Iwan Baan
Međunarodno priznanje i čileanska scena
Radić je drugi čileanski arhitekt koji je osvojio Pritzkerovu nagradu, nakon Alejandra Aravene 2016. godine. Ova činjenica potvrđuje snažan međunarodni utjecaj čileanske arhitektonske scene, koja se posljednjih desetljeća profilirala kao jedna od najinovativnijih u svijetu.
Restaurant Mestizo, 2006. Santiago, Chile, Photo courtesy of Gonzalo Puga
Hrvatski korijeni laureata
Priča o Smiljanu Radiću Clarkeu ne može se odvojiti od njegovih korijena. Rođen u Santiagu, odrastao je u obitelji obilježenoj migracijama i miješanjem kultura. Njegov djed s očeve strane stigao je u Čile s otoka Brača još početkom 20. stoljeća, donoseći sa sobom dio dalmatinskog nasljeđa koje se, barem simbolično, prenijelo i na sljedeće generacije.
S druge strane, majčina obitelj vuče podrijetlo iz Velike Britanije, pa je Radić odrastao na zanimljivom spoju različitih kulturnih utjecaja. Upravo ta kombinacija – između Mediterana i anglosaksonskog svijeta, između migracije i pripadnosti – često se prepoznaje i u njegovom radu, koji ne slijedi stroge obrasce, već traži vlastiti put i identitet.
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Iwan Baan
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Hisao Suzuki
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Karijera obilježena autorskom slobodom
Radić nikada nije bio tipična “globalna arhitektonska zvijezda”. Njegov ured u Santiagu i danas je relativno malen i nenametljiv, a projekti nastaju sporije, promišljenije i bez pritiska spektakla koji često prati velike međunarodne prakse. Umjesto grandioznih gesti, njegova arhitektura kreće od jednostavnih ideja, pažljivo biranih materijala i snažne povezanosti s konkretnim mjestom. Upravo takav, pomalo tih i uporan pristup, izvan logike velikih sustava i tržišnih trendova, s vremenom ga je izdvojio kao jednu od autentičnijih figura suvremene arhitekture.
Zanimljivo je da ideja o arhitekturi kod njega nije došla naglo. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi ozbiljniji susret s arhitekturom dogodio se s četrnaest godina, kada mu je učitelj likovnog zadao da osmisli projekt zgrade. Taj zadatak, kako će kasnije reći, bio je trenutak u kojem je prvi put pomislio da bi to mogao biti njegov put – prostor u kojem može spojiti interes za umjetnost, skulpturu i oblikovanje prostora.
U tom smislu ne čudi ni njegova dugogodišnja suradnja sa suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Njihovi se svjetovi prirodno preklapaju, pa Radićevi projekti često imaju tu dodatnu, gotovo taktilnu i umjetničku dimenziju koja ih izdvaja od klasične arhitektonske produkcije.
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Vk Millahue Winery, 2013. Millahue, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitektura kao iskustvo
Radićev rad često se opisuje kao poetski i introspektivan. Umjesto monumentalnosti, njegovi projekti nude intimne i gotovo meditativne prostore koji potiču osobno iskustvo korisnika.
U vremenu obilježenom vizualnim spektaklom, njegov pristup – koji naglašava tišinu, materijalnost i neposredno iskustvo prostora – predstavlja snažan kontrapunkt dominantnim trendovima suvremene arhitekture.
Dodjela Pritzkerove nagrade Smiljanu Radiću Clarkeu potvrđuje važnost arhitekture koja nadilazi vizualni dojam i usmjerava se na duboko razumijevanje prostora, materijala i čovjeka.
Za hrvatsku publiku ova vijest ima dodatnu težinu – riječ je o laureatu čiji korijeni sežu iz Hrvatske, što njegov uspjeh čini dijelom šire priče o utjecaju hrvatske dijaspore u svijetu.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
Arhitekti i arhitektonski projekti
Hrvatski arhitekt koji je desetljećima bio ispred svog vremena ponovno je u fokusu svijeta dizajna
Malo tko zna da je ovaj hrvatski arhitekt još prije nekoliko desetljeća zamišljao gradove budućnosti, a njegov je namještaj tek ove godine predstavljen svijetu u Milanu.
Ima arhitekata koji projektiraju zgrade, a ima onih koji pokušavaju dizajnirati cijeli način života. Vjenceslav Richter bio je nedvosmisleno ovo drugo.
Arhitekt, urbanist, kipar, slikar, dizajner namještaja, scenograf… teško ga je svrstati u jednu kategoriju. Njegova su promišljanja o gradu, stanovanju i dizajnu danas aktualnija nego ikad.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Tko je bio Vjenceslav Richter?
Vjenceslav Richter (1917. – 2002.) studirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1949. godine. Ono što ga ističe u masi je opsesivna potreba da arhitekturu poveže s umjetnošću, dizajnom i svakodnevnim životom.
Za života je ostavio trag u gotovo svakom području vizualne kulture. Osmislio je jugoslavenski paviljon na Expo 58 u Bruxellesu, koji je nakon kraja izložbe demontiran, prodan i ponovo sastavljen kako bi dobio novu funkciju – katolička škola u Wevelgemu. Projektirao je interijere Kazališne kavane i Kavane Corso u Zagrebu. Razvio je utopijski projekt idealnog grada Sinturbanizam koji će doživjeti brojne iteracije, pa i varijacije imena: Sinturbanizam II. i Heliopolis.
Bio je suosnivač EXAT 51, grupe koja je prekinula s dominantnim socrealizmom i uvela apstrakciju u hrvatsku umjetnost. Čvrsta povezanost arhitekture i likovnosti prikazana je kroz cikluse radova sistemske skulpture, slikarstva, grafike u kojima je Richter istraživao mogućnosti sinteze eksperimentirajući različitim umjetničkim medijima te daljnji razvoj ove ideje u ciklusima spontanog, semi-spontanog, slobodnog i gravitacijskog crteža te grafika.
Osim u Muzeju suvremene umjetnosti, umjetnički radovi Vjenceslava Richtera nalaze se u mnogim muzejima diljem svijeta, među kojima su The Tate Gallery u Londonu, Museum of Modern Art u New Yorku, Museum of Contemporary Art Kiasma u Helsinkiju, Museo Civico u Padovi i dr.
I na kraju, projektirao je namještaj koji je desetljećima ostao tek na razini skica, prototipova i arhivskih nacrta. Tek ove godine, na Salone del Mobile u Milanu, taj je dizajn prvi put izašao iz arhiva i ušao u stvarnu proizvodnju zahvaljujući projektu “Revisiting Richter” hrvatskog brenda Prostoria.
EXAT 51: kada je Richter promijenio hrvatsku umjetničku scenu
Početkom 1950-ih, u vrijeme kada je socrealizam bio ne samo dominantan nego i politički poželjan, Richter je zajedno s Bernardom Bernardijem, Ivanom Piceljem, Aleksandrom Srnecom, Vladom Kristlom i Božidarom Rašicom osnovao grupu EXAT 51 — Eksperimentalni atelijer 51.
Njihova je ideja bila jednostavna, a za to doba gotovo provokativna: apstrakcija nije neprijatelj, nego budućnost. I više od toga — arhitektura, slikarstvo, skulptura i dizajn nisu odvojene discipline nego dijelovi jedne cjeline.
Ta sinteza umjetnosti postala je temelj svega što je Richter kasnije radio.
Expo 58: paviljon koji je ostavio Europu bez daha
Richterova izvorna zamisao bila je potpuno viseća konstrukcija — ideja toliko napredna da nije bila tehnički izvediva u tom trenutku. Konačno realizirano rješenje s čeličnim lukovima ipak je postalo simbol modernističke Jugoslavije i međunarodno priznato arhitektonsko djelo.
Nakon izložbe paviljon nije srušen već je premješten na drugu lokaciju u Belgiji i danas tamo postoji kao škola.
Sinturbanizam: grad koji nije bio za tadašnje doba
1960-ih Richter razvija koncept koji naziva Sinturbanizam, vlastitu viziju grada budućnosti.
Zamišljao je vertikalne gradove s racionalnom organizacijom prostora. Predlagao je više zelenila, strogo odvojenim prometom od stanovanja, modularnom gradnjom i megastrukturama koje mogu rasti prema potrebama zajednice. Kasnije razvija i Heliopolis, futuristički model grada koji ide još korak dalje.
Većina tih projekata nikada nije realizirana. No danas, dok Zagreb i drugi europski gradovi s mukom rješavaju pitanja prenapučenosti, dostupnog stanovanja i mobilnosti, Richterove skice izgledaju manje kao utopija, a više kao neiskorišteni priručnik.
Zašto se o Vjenceslavu Richteru ponovno govori upravo sada?
Hrvatski brend Prostoria na ovogodišnjem Salone del Mobile u Milanu predstavio je projekt Revisiting Richter. Time je po prvi put u povijesti pokrenuo serijsku proizvodnju namještaja prema Richterovim originalnim skicama, prototipovima i arhivskim nacrtima.
Kolekcija obuhvaća pet linija — VR51, VR52, VR53, VR58 i VR61 — s dvadesetak komada razvijenih iz ideja koje za Richterova života nikada nisu dobile šansu za pravu proizvodnju. Projekt su razvili dizajnerski studiji Numen/For Use, Grupa i Neisako zajedno s Prostorijinim timom.
Posebno je znakovito što mnogi od tih komada nisu nastajali kao samostalni proizvodi — nego kao dio većih arhitektonskih vizija, poput paviljona za Expo 58 ili hotelskih interijera. Tek sada, desetljećima kasnije, te ideje ulaze na globalno tržište.
Njegova kuća u Zagrebu — danas muzej koji možete posjetiti
Privatna kuća bračnog para Richter danas je dom Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter kojom upravlja Muzej suvremene umjetnosti i koja je otvorena za javnost.
Ondje se na jednom mjestu mogu vidjeti njegova arhitektura, umjetnost i način razmišljanja — u prostoru koji je sam osmislio kao produžetak vlastite filozofije. Ako vas je zaintrigirao čovjek koji je desetljećima bio ispred svog vremena, upravo je ta Zbirka najbolje mjesto za početak upoznavanja njegova rada.
Richter: arhitekt budućnosti kojeg smo tek počeli razumjeti
Vjenceslav Richter projektirao je gradove koji nikada nisu izgrađeni, dizajnirao namještaj koji je desetljećima ostao u arhivima i promišljao način života o kojem danas ponovno govorimo kroz teme održivosti, fleksibilnog stanovanja i gradova prilagođenih ljudima.
Nije bio ispred svog vremena samo zato što je stvarao futurističke ideje, već zato što je rano prepoznavao probleme koji su danas postali globalne teme — od prenapučenosti gradova do potrebe za kvalitetnijim javnim prostorom.
Danas, kada njegov namještaj prvi put ulazi u proizvodnju, a njegove urbanističke ideje ponovno privlače pažnju, jasno je da svijet možda nije zakasnio na Richtera — nego ga tek sada počinje razumjeti.
Naslovna fotografija: MSU
Arhitekti i arhitektonski projekti
Od mračnog hodnika do svijetlog, otvorenog interijera: Pogledajte kako je ovaj stan dobio potpuno novi doživljaj prostora
Projekt potpisuje arhitektonski studio šen, koji je kroz novi raspored i pažljivo odabrane materijale prostoru dao potpuno novu logiku
Stan iz 70-ih na zagrebačkim Ravnicama, u neposrednoj blizini parka Maksimir, prošao je temeljitu transformaciju koja pokazuje koliko kvalitetna adaptacija stana može promijeniti način života. Projekt potpisuje arhitektonski studio šen, koji je kroz novi raspored i pažljivo odabrane materijale prostoru dao potpuno novu logiku.
Zašto se u nekim domovima osjećamo bolje nego u drugima? Odgovor je u rasporedu
Iako je stan i u izvornom stanju imao značajnu prednost, obilje prirodnog svjetla i pogled na krošnje, njegova unutarnja organizacija to nije pratila. Upravo je zato adaptacija bila usmjerena na oslobađanje prostora, smanjenje komunikacijskih zona i stvaranje protočnog, suvremenog interijera.
Renovacija stana prije i poslije: od zatvorenog tlocrta do protočnog prostora
Stan je prije adaptacije bio ispunjen pregradama, a velik dio površine zauzimao je hodnik. Takav raspored bio je tipičan za razdoblje gradnje, no u suvremenom načinu života pokazao se kao ograničavajući.
“Stan smo zatekli s velikim udjelom hodnika i nizom pregrada koje su ograničavale njegov potencijal”, objašnjava arhitekt.
Prostorije su bile jasno odvojene – dvije spavaće sobe, kuhinja, dnevni boravak i kupaonica – ali njihov međusobni odnos nije omogućavao maksimalno korištenje svjetla i prostora. Dnevna zona, iako smještena uz otvore, nije u potpunosti koristila potencijal prirodnog osvjetljenja.
Nakon adaptacije stana uklonjen je višak pregrada, a prostor je dobio novu protočnost. Razlika između prije i poslije najviše se očituje u dojmu – interijer je danas otvoreniji, svjetliji i vizualno povezan.
Lounge umjesto hodnika
“Postojeći raspored soba, s obzirom na raspodjelu otvora, pokazao se kao logična osnova za novo rješenje. Polazišna točka bila je pojačati prisutnost svjetla i pogleda na krošnje”, ističe arhitekt.
Umjesto klasičnog hodnika uveden je centralni prostor koji funkcionira kao svojevrsni lounge – linearna zona koja povezuje sve dijelove stana. Upravo taj prostor postaje ključna točka interijera i najveća promjena u odnosu na izvorni tlocrt.
Lounge više nije samo komunikacija, već aktivni dio stana. Opremljen je klupama, diskretnom rasvjetom i ogledalom koje reflektira svjetlo i dodatno produbljuje prostor.
Posebnu fleksibilnost omogućuju klizna vrata pune širine, koja prostor po potrebi zatvaraju ili otvaraju. Time stan postaje prilagodljiv različitim scenarijima – od otvorenog dnevnog prostora do intimnijih cjelina.
Više svjetla i povezanost s okolinom
Jedan od glavnih ciljeva projekta bio je naglasiti prirodno svjetlo kao ključni element interijera. To je postignuto premještanjem spavaćih soba prema središtu stana, čime su pročelja oslobođena za dnevne zone.
Rezultat je prostor u kojem svjetlo prodire dublje u interijer, dok pogled na zelenilo Maksimira postaje sastavni dio svakodnevnog iskustva. Stan koji je prije djelovao zatvoreno danas odiše prozračnošću i smirenošću.
Pametna organizacija servisnih prostora
Uz sjeverni nosivi zid organiziran je kompaktan servisni blok koji uključuje ulazni prostor, kupaonicu i kuhinju. Smanjenjem tih zona na optimalne dimenzije oslobođen je dodatni prostor za dnevne funkcije.
Kuhinja je pritom značajno povećana i danas djeluje kao ravnopravan dio stana. Nekada izdvojena i ograničena, sada je funkcionalnija i vizualno povezana s ostatkom interijera.
Materijali i boje: ravnoteža između neutralnog i naglašenog
Interijer se temelji na neutralnoj paleti – bijelim zidovima i svijetlom mikrocementu koji se proteže kroz većinu prostora. Takva baza omogućuje kontinuitet i naglašava prostornu protočnost.
Središnje zone, poput spavaćih soba, dodatno su naglašene parketom koji unosi toplinu i jasno definira različite funkcionalne cjeline.
Karakter prostoru daju pažljivo uvedeni akcenti – kuhinja u desaturiranoj zelenoj boji te crveni stolarski elementi u loungeu i kupaonici. Namještaj je većinom odabran u smirenim tonovima kako bi se postigla ravnoteža između dinamike i jednostavnosti.
Prostor je dodatno obogaćen biljkama, umjetninama i detaljima, među kojima se ističe rad „Crvena zemlja“ autora Tomislava Šen.
Adaptacija stana kao primjer suvremenog stanovanja
Ovaj projekt jasno pokazuje kako adaptacija stana može nadmašiti estetsku razinu i postati alat za unapređenje kvalitete života. Bez povećanja kvadrature, prostor je dobio novu funkcionalnost, više svjetla i veću fleksibilnost.
Uklanjanjem suvišnih pregrada i uvođenjem prilagodljivih zona stvoren je interijer koji odgovara suvremenim potrebama – otvoren, ali istovremeno intiman kada je to potrebno.
Ova adaptacija pokazuje da ključ kvalitetnog stanovanja nije u veličini prostora, već u promišljenom rasporedu.
