Arhitekti i arhitektonski projekti
Kako je teklo uređenje restorana od 350 kvadrata, otkriva arhitektica Sunčica Mastelić Ivić
Titrajuću površinu zidova i stropova, Sunčica je povezala s industrijskim podom
Arhitekticu Sunčicu Mastelić Ivić poznajete kao edukatoricu stilova uređenja interijera, a danas ju gledamo u drugoj ulozi. Posjetili smo restoran koji je nedavno uređivala i uvjerili se u njenu mogućnost prilagodbe svakom projektu.
Uređenje restorana čija je površina 350 kvadrata počelo je iskorištavanjem postojeće stare konstrukcije s relativno niskim lučnim svodovima.
“Ovaj volumen koji smo zatekli je spoj nepravilnih oblika. I imate i relativno nepravilne prostore koji se pretaču jedan u drugi, onda sam ja razmišljala kako to povezati i onda sam koristila stari trik koji se još od srednjeg vijeka koristio da vi trebate na neki način sa dekorativnom tehnikom dematerijalizirati volumen.
To se nekad davno kad su se radili ekstra luksuzni javni prostori u srednjem vijeku radilo sa mozaikom, danas se to na taj način, naravno, više ne radi. Ali sam primijenila jednu tehniku koja se zove duca di Venecija i koja predstavlja specijalan nanos posebne boje u tri sloja gdje vi dobivate titravu površinu sa posebnim načinom nanošenja mrlja. “, pojašnjava arhitektica.
Titrajuću površinu zidova i stropova, Sunčica je povezala s vrstom poda koju kolokvijalno nazivamo industrijskim podom
“Izveli smo pod koji smo poslije namazali sa polu mat tekućim voskom i taj pod je također jedno, rekla bih, unikatno custom made djelo, pokazao se dobar u korištenju za sve one koji ne vole fuge na podu, mislim da je nanos takozvanih industrijskih podova kojih ima raznih vrsta, da je to dobro rješenje. “
Prostor je podijeljen na tri različite, međusobno povezane ali i odijeljene zone.
“To znači da u ovom restoranu imate zonu koja služi za neka posebnija dešavanja, isključivo za jelo, ručak, večeru ili za stand up nastupe. I taj prostor gdje se odvija jelo je trebao dobiti malo drugačiji tretman poda pa mislim da je dobro da u ovom velikom prostoru imamo različit pristup i naravno, onda je to još jedan element u kojem se trebate dobro uklopiti.
Dakle, koju boju poda odabrati sa kojom bojom i nijansom dekorativnog poda, ovog industrijskog namaza i sve to skupa mora odgovarati titravoj površini zidova. Zato mislim da je dobro uvijek u velikim prostorima koji se dijele na različite zone, ovisno o korištenju, namijeni, mislim da je dobro imati i različiti tretman poda. “, navodi sugovornica.
Namjena ovog prostora zahtijevala je stvaranje nekoliko različitih atmosfera, od jutarnje kave do večernjeg izlaska
“To znači da sam trebala odrediti optimalnu količinu svjetline dekora, odnosno tamnoće dekora koja neće biti pretamna za jutarnji kapučino, a koja neće biti presvijetla za večernji izlazak. Znamo svi da ako se radi o nekom večernjem izlasku da onda uvijek tražimo malo tamniju atmosferu, malo tamnije tonove.”, otkriva.
Optimalna količina boja, različitih materijala i tekstura dodatno je istaknuta rasvjetom koja je pomogla i u stvaranju različitih atmosfera.
“Kod korištenja rasvjete je jako važno da se koristi nekoliko različitih izvora svjetla, gdje vi sa različitim kombinacijama možete ostvariti atmosfere kakve vam trebaju u tom trenutku.
Zato sam koristila naglašavanje određenih kontura sa skrivenom LED rasvjetom, iza nekih elemenata namještaja, koristila sam različite reflektorske tipove na profilima gdje vi sa usmjerenjem možete davati akcente prostoru ili smanjivati taj akcent. U svakom slučaju, difuzna opća rasvjeta u ovom prostoru nije bila tema. Trebalo je postići dramatiku. “, otkriva arhitektica.
Tijekom projektiranja, Sunčica nije tražila stil uređenja, već je stil pronašao nju
“Možemo reći da je ovaj prostor rađen u industrial, u industrijskom stilu uređenja interijera, da ima elemenata brutalizma, brutalizam se očituje u ovoj titravoj površini stropova, zidova i titravoj površini poda koja podsjeća na neku inačicu cementa. I taj brutalizam ima elemente arta.
To su elementi koji se nalaze na zidovima, zovemo ih muralima.
Radila sam sa fantastičnim akademskim slikarom Darkom Bubankom koji je sa mnom radio niz skica. Mi smo proveli sate u razgovorima kakve bi trebale biti boje na muralima u ovom prostoru, kakve bi trebale biti teme, čime će se baviti art moment na zidovima i onda smo zaključili iz niza skica koje su nastajale u razgovoru da je najbolje tonski se uklopiti u postojeći kolorit, dati neke akcente kao što ovdje vidimo je u žutoj boji, koji daje jedno lijepo osvježenje naspram sive boje i zaključili smo da je jako dobro da idemo u smjeru apstraktnoga.
Kod apstraktne umjetnosti se ne trudim vidjeti figurativu, mene opčinjava igra boja, mene opčinjava dinamika oblika, ponavljanja nekih elementa, dakle, mene zanima emocija koja vrišti ili govori iz onoga što se nalazi u apstraktnom dijelu. Nije nužno da očitavate iz apstraktnog dijela neku figuru, neki lik ili neki predmet, važno je da se u njega zagledate, da vas dovede u neku meditaciju, da vam potakne određenu vrstu osjećaja.”, zaključila je.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Hrvatski arhitekt koji je desetljećima bio ispred svog vremena ponovno je u fokusu svijeta dizajna
Malo tko zna da je ovaj hrvatski arhitekt još prije nekoliko desetljeća zamišljao gradove budućnosti, a njegov je namještaj tek ove godine predstavljen svijetu u Milanu.
Ima arhitekata koji projektiraju zgrade, a ima onih koji pokušavaju dizajnirati cijeli način života. Vjenceslav Richter bio je nedvosmisleno ovo drugo.
Arhitekt, urbanist, kipar, slikar, dizajner namještaja, scenograf… teško ga je svrstati u jednu kategoriju. Njegova su promišljanja o gradu, stanovanju i dizajnu danas aktualnija nego ikad.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Tko je bio Vjenceslav Richter?
Vjenceslav Richter (1917. – 2002.) studirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1949. godine. Ono što ga ističe u masi je opsesivna potreba da arhitekturu poveže s umjetnošću, dizajnom i svakodnevnim životom.
Za života je ostavio trag u gotovo svakom području vizualne kulture. Osmislio je jugoslavenski paviljon na Expo 58 u Bruxellesu, koji je nakon kraja izložbe demontiran, prodan i ponovo sastavljen kako bi dobio novu funkciju – katolička škola u Wevelgemu. Projektirao je interijere Kazališne kavane i Kavane Corso u Zagrebu. Razvio je utopijski projekt idealnog grada Sinturbanizam koji će doživjeti brojne iteracije, pa i varijacije imena: Sinturbanizam II. i Heliopolis.
Bio je suosnivač EXAT 51, grupe koja je prekinula s dominantnim socrealizmom i uvela apstrakciju u hrvatsku umjetnost. Čvrsta povezanost arhitekture i likovnosti prikazana je kroz cikluse radova sistemske skulpture, slikarstva, grafike u kojima je Richter istraživao mogućnosti sinteze eksperimentirajući različitim umjetničkim medijima te daljnji razvoj ove ideje u ciklusima spontanog, semi-spontanog, slobodnog i gravitacijskog crteža te grafika.
Osim u Muzeju suvremene umjetnosti, umjetnički radovi Vjenceslava Richtera nalaze se u mnogim muzejima diljem svijeta, među kojima su The Tate Gallery u Londonu, Museum of Modern Art u New Yorku, Museum of Contemporary Art Kiasma u Helsinkiju, Museo Civico u Padovi i dr.
I na kraju, projektirao je namještaj koji je desetljećima ostao tek na razini skica, prototipova i arhivskih nacrta. Tek ove godine, na Salone del Mobile u Milanu, taj je dizajn prvi put izašao iz arhiva i ušao u stvarnu proizvodnju zahvaljujući projektu “Revisiting Richter” hrvatskog brenda Prostoria.
EXAT 51: kada je Richter promijenio hrvatsku umjetničku scenu
Početkom 1950-ih, u vrijeme kada je socrealizam bio ne samo dominantan nego i politički poželjan, Richter je zajedno s Bernardom Bernardijem, Ivanom Piceljem, Aleksandrom Srnecom, Vladom Kristlom i Božidarom Rašicom osnovao grupu EXAT 51 — Eksperimentalni atelijer 51.
Njihova je ideja bila jednostavna, a za to doba gotovo provokativna: apstrakcija nije neprijatelj, nego budućnost. I više od toga — arhitektura, slikarstvo, skulptura i dizajn nisu odvojene discipline nego dijelovi jedne cjeline.
Ta sinteza umjetnosti postala je temelj svega što je Richter kasnije radio.
Expo 58: paviljon koji je ostavio Europu bez daha
Richterova izvorna zamisao bila je potpuno viseća konstrukcija — ideja toliko napredna da nije bila tehnički izvediva u tom trenutku. Konačno realizirano rješenje s čeličnim lukovima ipak je postalo simbol modernističke Jugoslavije i međunarodno priznato arhitektonsko djelo.
Nakon izložbe paviljon nije srušen već je premješten na drugu lokaciju u Belgiji i danas tamo postoji kao škola.
Sinturbanizam: grad koji nije bio za tadašnje doba
1960-ih Richter razvija koncept koji naziva Sinturbanizam, vlastitu viziju grada budućnosti.
Zamišljao je vertikalne gradove s racionalnom organizacijom prostora. Predlagao je više zelenila, strogo odvojenim prometom od stanovanja, modularnom gradnjom i megastrukturama koje mogu rasti prema potrebama zajednice. Kasnije razvija i Heliopolis, futuristički model grada koji ide još korak dalje.
Većina tih projekata nikada nije realizirana. No danas, dok Zagreb i drugi europski gradovi s mukom rješavaju pitanja prenapučenosti, dostupnog stanovanja i mobilnosti, Richterove skice izgledaju manje kao utopija, a više kao neiskorišteni priručnik.
Zašto se o Vjenceslavu Richteru ponovno govori upravo sada?
Hrvatski brend Prostoria na ovogodišnjem Salone del Mobile u Milanu predstavio je projekt Revisiting Richter. Time je po prvi put u povijesti pokrenuo serijsku proizvodnju namještaja prema Richterovim originalnim skicama, prototipovima i arhivskim nacrtima.
Kolekcija obuhvaća pet linija — VR51, VR52, VR53, VR58 i VR61 — s dvadesetak komada razvijenih iz ideja koje za Richterova života nikada nisu dobile šansu za pravu proizvodnju. Projekt su razvili dizajnerski studiji Numen/For Use, Grupa i Neisako zajedno s Prostorijinim timom.
Posebno je znakovito što mnogi od tih komada nisu nastajali kao samostalni proizvodi — nego kao dio većih arhitektonskih vizija, poput paviljona za Expo 58 ili hotelskih interijera. Tek sada, desetljećima kasnije, te ideje ulaze na globalno tržište.
Njegova kuća u Zagrebu — danas muzej koji možete posjetiti
Privatna kuća bračnog para Richter danas je dom Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter kojom upravlja Muzej suvremene umjetnosti i koja je otvorena za javnost.
Ondje se na jednom mjestu mogu vidjeti njegova arhitektura, umjetnost i način razmišljanja — u prostoru koji je sam osmislio kao produžetak vlastite filozofije. Ako vas je zaintrigirao čovjek koji je desetljećima bio ispred svog vremena, upravo je ta Zbirka najbolje mjesto za početak upoznavanja njegova rada.
Richter: arhitekt budućnosti kojeg smo tek počeli razumjeti
Vjenceslav Richter projektirao je gradove koji nikada nisu izgrađeni, dizajnirao namještaj koji je desetljećima ostao u arhivima i promišljao način života o kojem danas ponovno govorimo kroz teme održivosti, fleksibilnog stanovanja i gradova prilagođenih ljudima.
Nije bio ispred svog vremena samo zato što je stvarao futurističke ideje, već zato što je rano prepoznavao probleme koji su danas postali globalne teme — od prenapučenosti gradova do potrebe za kvalitetnijim javnim prostorom.
Danas, kada njegov namještaj prvi put ulazi u proizvodnju, a njegove urbanističke ideje ponovno privlače pažnju, jasno je da svijet možda nije zakasnio na Richtera — nego ga tek sada počinje razumjeti.
Naslovna fotografija: MSU
Arhitekti i arhitektonski projekti
Od mračnog hodnika do svijetlog, otvorenog interijera: Pogledajte kako je ovaj stan dobio potpuno novi doživljaj prostora
Projekt potpisuje arhitektonski studio šen, koji je kroz novi raspored i pažljivo odabrane materijale prostoru dao potpuno novu logiku
Stan iz 70-ih na zagrebačkim Ravnicama, u neposrednoj blizini parka Maksimir, prošao je temeljitu transformaciju koja pokazuje koliko kvalitetna adaptacija stana može promijeniti način života. Projekt potpisuje arhitektonski studio šen, koji je kroz novi raspored i pažljivo odabrane materijale prostoru dao potpuno novu logiku.
Zašto se u nekim domovima osjećamo bolje nego u drugima? Odgovor je u rasporedu
Iako je stan i u izvornom stanju imao značajnu prednost, obilje prirodnog svjetla i pogled na krošnje, njegova unutarnja organizacija to nije pratila. Upravo je zato adaptacija bila usmjerena na oslobađanje prostora, smanjenje komunikacijskih zona i stvaranje protočnog, suvremenog interijera.
Renovacija stana prije i poslije: od zatvorenog tlocrta do protočnog prostora
Stan je prije adaptacije bio ispunjen pregradama, a velik dio površine zauzimao je hodnik. Takav raspored bio je tipičan za razdoblje gradnje, no u suvremenom načinu života pokazao se kao ograničavajući.
“Stan smo zatekli s velikim udjelom hodnika i nizom pregrada koje su ograničavale njegov potencijal”, objašnjava arhitekt.
Prostorije su bile jasno odvojene – dvije spavaće sobe, kuhinja, dnevni boravak i kupaonica – ali njihov međusobni odnos nije omogućavao maksimalno korištenje svjetla i prostora. Dnevna zona, iako smještena uz otvore, nije u potpunosti koristila potencijal prirodnog osvjetljenja.
Nakon adaptacije stana uklonjen je višak pregrada, a prostor je dobio novu protočnost. Razlika između prije i poslije najviše se očituje u dojmu – interijer je danas otvoreniji, svjetliji i vizualno povezan.
Lounge umjesto hodnika
“Postojeći raspored soba, s obzirom na raspodjelu otvora, pokazao se kao logična osnova za novo rješenje. Polazišna točka bila je pojačati prisutnost svjetla i pogleda na krošnje”, ističe arhitekt.
Umjesto klasičnog hodnika uveden je centralni prostor koji funkcionira kao svojevrsni lounge – linearna zona koja povezuje sve dijelove stana. Upravo taj prostor postaje ključna točka interijera i najveća promjena u odnosu na izvorni tlocrt.
Lounge više nije samo komunikacija, već aktivni dio stana. Opremljen je klupama, diskretnom rasvjetom i ogledalom koje reflektira svjetlo i dodatno produbljuje prostor.
Posebnu fleksibilnost omogućuju klizna vrata pune širine, koja prostor po potrebi zatvaraju ili otvaraju. Time stan postaje prilagodljiv različitim scenarijima – od otvorenog dnevnog prostora do intimnijih cjelina.
Više svjetla i povezanost s okolinom
Jedan od glavnih ciljeva projekta bio je naglasiti prirodno svjetlo kao ključni element interijera. To je postignuto premještanjem spavaćih soba prema središtu stana, čime su pročelja oslobođena za dnevne zone.
Rezultat je prostor u kojem svjetlo prodire dublje u interijer, dok pogled na zelenilo Maksimira postaje sastavni dio svakodnevnog iskustva. Stan koji je prije djelovao zatvoreno danas odiše prozračnošću i smirenošću.
Pametna organizacija servisnih prostora
Uz sjeverni nosivi zid organiziran je kompaktan servisni blok koji uključuje ulazni prostor, kupaonicu i kuhinju. Smanjenjem tih zona na optimalne dimenzije oslobođen je dodatni prostor za dnevne funkcije.
Kuhinja je pritom značajno povećana i danas djeluje kao ravnopravan dio stana. Nekada izdvojena i ograničena, sada je funkcionalnija i vizualno povezana s ostatkom interijera.
Materijali i boje: ravnoteža između neutralnog i naglašenog
Interijer se temelji na neutralnoj paleti – bijelim zidovima i svijetlom mikrocementu koji se proteže kroz većinu prostora. Takva baza omogućuje kontinuitet i naglašava prostornu protočnost.
Središnje zone, poput spavaćih soba, dodatno su naglašene parketom koji unosi toplinu i jasno definira različite funkcionalne cjeline.
Karakter prostoru daju pažljivo uvedeni akcenti – kuhinja u desaturiranoj zelenoj boji te crveni stolarski elementi u loungeu i kupaonici. Namještaj je većinom odabran u smirenim tonovima kako bi se postigla ravnoteža između dinamike i jednostavnosti.
Prostor je dodatno obogaćen biljkama, umjetninama i detaljima, među kojima se ističe rad „Crvena zemlja“ autora Tomislava Šen.
Adaptacija stana kao primjer suvremenog stanovanja
Ovaj projekt jasno pokazuje kako adaptacija stana može nadmašiti estetsku razinu i postati alat za unapređenje kvalitete života. Bez povećanja kvadrature, prostor je dobio novu funkcionalnost, više svjetla i veću fleksibilnost.
Uklanjanjem suvišnih pregrada i uvođenjem prilagodljivih zona stvoren je interijer koji odgovara suvremenim potrebama – otvoren, ali istovremeno intiman kada je to potrebno.
Ova adaptacija pokazuje da ključ kvalitetnog stanovanja nije u veličini prostora, već u promišljenom rasporedu.
