Izbor urednice
Deset slika koje su promijenile način na koji gledamo svijet
Otkrijte priče iza najpoznatijih slika na svijetu – od Mone Lise i Zvjezdane noći do Noćne straže i Guernice
U svijetu u kojem se svakodnevno stvaraju milijuni novih slika, samo je nekolicina onih koje uspiju nadživjeti svoje vrijeme i postati – vječne.
Najpoznatije slike na svijetu nisu slavne samo zbog umjetničke vještine svojih autora, već i zbog emocija koje izazivaju, priča koje nose i simbolike koja se prenosi kroz stoljeća.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Od Botticellija do Van Gogha, od Michelangela do Picassa – svaka od njih svjedoči o vremenu u kojem je nastala, ali i o ljudskoj potrebi da svijet razumijemo kroz boju, svjetlo i pokret.
Neke od njih danas čuvaju muzeji poput Louvrea, Rijksmuseuma ili MoMA-e, a sve povezuje isto – trajna moć umjetnosti da nas dotakne, izazove i natjera da zastanemo.
10. Noćna straža
Noćna straža prva je na našoj listi najpoznatijih slika na svijeta, a jedna je od najpoznatijih djela nizozemskog slikara Rembranta van Rijna. Nastala je na vrhuncu Nizozemskog zlatnog doba, točnije 1642. godine. Djelo je slavno zbog tri ključna elementa: prikaza svjetla i sjene, velikih dimenzija (263×437 cm) i osjećaja pokreta.
Sve do 1940-tih godina slika je bila premazana tamnim slojem, zbog čega je odavala krivi dojam kako je riječ o noćnoj sceni. Noćna straža je izložena u muzeju Rijksmuseum u Amsterdamu.
9. Vodeni ljiljani
Serija od više od 250 slika koje prikazuju Monetov vrt u Givernyju, „Vodeni ljiljani“ predstavljaju vrhunac impresionizma i slikarevu opsesiju svjetlom i refleksijom.
Monet je posljednjih 30 godina života posvetio upravo ovom motivu, stvarajući platna koja danas krase muzeje poput pariškog d’Orsayja i njujorškog Muzeja moderne umjetnosti (MoMA).
Njegovi ljiljani nisu samo prikaz prirode, već meditacija o prolaznosti i miru – trenutak tišine zarobljen u boji.
8. Rođenje Venere
Botticellijeva slika Rođenje Venere nastala je oko 1485-1487 godine, a prikazuje boginju Veneru (Afroditu u grčkoj mitologiji) kako izlazi iz morske pjene što prema mitologiji predstavlja njeno rođenje. Slika se nalazi u galeriji Uffizi u Firenci i nosi titulu jedne od najpoznatije slike na svijetu.
7. Guernica
Jedna od najsnažnijih političkih slika u povijesti umjetnosti. Picasso je „Guernicu“ naslikao kao reakciju na bombardiranje baskijskog gradića tijekom Španjolskog građanskog rata.
Monumentalno platno u crno-bijelim tonovima postalo je univerzalni simbol stradanja civila i besmisla rata.
Danas se nalazi u Museo Reina Sofía u Madridu, a njezina poruka i dalje odjekuje u vremenu – umjetnost kao otpor, slika kao svjedočanstvo.
6. Djevojka s bisernom naušnicom
Često nazivana „Nizozemskom Mona Lisom“, Vermeerova „Djevojka s bisernom naušnicom“ očarava jednostavnošću i misterijom.
Ne znamo tko je bila model, ali njezin pogled, svjetlost na licu i suptilni sjaj naušnice i danas zaokupljaju maštu promatrača.
Slika se čuva u Mauritshuis muzeju u Haagu, a popularnost joj je dodatno porasla nakon romana i filma koji istražuju njezinu moguću pozadinu.
5. Krik
Munchov „Krik“ prikazuje ljudsku tjeskobu i egzistencijalni strah kao univerzalnu emociju.
Figura na mostu, iskrivljenih crta lica i otvorenih usta, postala je simbol modernog doba – doba nesigurnosti i unutarnjeg nemira.
Slika je naslikana u nekoliko verzija, a original se nalazi u Norveškoj nacionalnoj galeriji u Oslu.
Zanimljivo, oba su glavna platna bila ukradena i kasnije uspješno vraćena, što je samo pojačalo mit koji prati ovo djelo.
4. Stvaranje Adama
Jedna od najpoznatijih freski svih vremena, naslikana na stropu Sikstinske kapele u Vatikanu.
Michelangelo prikazuje trenutak stvaranja prvog čovjeka, gdje se ruke Boga i Adama gotovo dodiruju – gesta koja simbolizira vezu između božanskog i ljudskog.
„Stvaranje Adama“ nije samo religijsko djelo, već i alegorija o duhovnoj energiji i stvaranju života, a i danas je jedno od najfotografiranijih mjesta na svijetu.
3. Posljednja večera
Leonardov mural, odnosno freska, u samostanu Santa Maria delle Grazie u Milanu jedno je od najpoznatijih djela zapadne umjetnosti.
Prikazuje trenutak kada Krist govori apostolima da će ga jedan od njih izdati – scena je ispunjena dramom, gestama i emocijama.
Zanimljivo je da se „Posljednja večera“ nalazi u krhkom stanju upravo zbog Leonardovog eksperimentiranja s tehnikom slikanja. Umjesto tradicionalne freske, koja se nanosi na mokru žbuku, Leonardo je koristio tempere i uljane boje na suhom zidu, u potrazi za većom dubinom i svjetlosnim efektima. Međutim, ta je metoda bila nestabilna – pigment se počeo ljuštiti već nekoliko desetljeća nakon nastanka.
Iako je djelo pretrpjelo oštećenja i restauracije, „Posljednja večera“ ostaje jedno od najdirljivijih prikaza ljudske drame i vjere.
2. Zvjezdana noć
Iako je tijekom života uspio prodati samo jednu sliku te je umro u velikoj neimaštini, Vincent van Gogh danas se smatra jednim od najvećih slikarskih genija. Njegova najslavnija slika je Zvjezdana noć, a prikazuje selo Saint-Rémy pod noćnim nebom na koje je imao pogled iz sanatorija u koji je bio smješten.
„Zvjezdana noć“ danas se nalazi u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku i smatra se jednom od najpoznatijih slika na svijetu.
Ona ne prikazuje stvarnost, već unutarnji svijet umjetnika – njegovu borbu, emociju i genijalnost.
1. Mona Lisa
Najpoznatija slika na svijetu, kako joj mnogi tepaju, „Mona Lisa“, i dalje privlači milijune posjetitelja godišnje u Louvre u Parizu.
Misteriozni osmijeh Lise del Giocondo, suptilna sfumato tehnika i gotovo živi pogled čine ovo djelo neiscrpnim izvorom fascinacije.
Unatoč pokušajima krađe, oštećenjima i beskrajnim interpretacijama, Mona Lisa ostaje simbol savršenstva, ravnoteže i tajne.
Ona nije samo lice jedne žene, već zrcalo ljudske znatiželje – i dokaz da umjetnost može nadživjeti sve epohe.
Izbor urednice
Intervju Ivan Veljača: Prostor u službi drame
Za Ivana Veljaču scenografija nikad nije bila samo pitanje dekoracije ili stila. Prostor je za njega dramaturški alat — mjesto gdje se odnosi među likovima lome, pojačavaju i razotkrivaju. Iako je formalno krenuo iz dizajna, Veljača je s vremenom razvio autorski pristup u kojem scenografiju gradi iznutra, iz scenarija, često razmišljajući kao redatelj prije nego kao scenograf. Njegovi filmski stanovi i kuće uvijek su precizno u službi priče. U razgovoru govori o vlastitom procesu rada, razlikama između suvremenih i “period” projekata te o tome zašto, nakon svega, sanja o praznoj bijeloj kocki.
Završio si ako se ne varam smjer dizajna za Arhitektonskom fakultetu, jesi li već tada znao da ćeš se baviti scenografijom ili se taj interes razvio kasnije?
Jesam, diplomirao sam na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu pod mentorstvom Mladena Orešića i Feđe Vukića. Scenografiju smo dotaknuli kratko na faksu kod profesora Atača i Bakliže, ali je fokus bio na kazališnoj scenografiji, tako da o filmskoj nisam tada ništa ni znao, a kamoli se vidio u ulozi scenografa. Prvi doticaj sa scenografijom je bilo postavljanje linoleuma za sapunicu koju je tada pisala moja sestra. To je bio, doslovno, “daj mi da radim bilo što” posao.
Kako izgleda tvoj proces rada kad osmišljavaš stambeni prostor za likove u filmovima ili serijama?
Kad projektiram stambene prostore za film najčešće ideju crpim iz neposredne okoline. Godinama su moji setovi arhitektonski nalikovali mom stanu, roditeljskom, stanovima prijatelji i td. S vremenom se to razvilo u neki moj osobni pristup u kojem “prisiljavam” realne prostore u filmske prema potrebi scenarija. Ja volim da je sama arhitektura prostora koju gradimo “bogata” i razvedena a najbitnije da je u službi scene. Nisam opterećen arhitektonskim točnostima ni najmanje. Ja scenografiji prvu pristupam kroz dramaturgiju scenarija a tek onda vizualno tako da volim provoditi što više vremena s režiserom ali nekad je to u zadanim uvjetima nemoguće.
Koliko je teško pronaći stanove/kuće za snimanje? Koliko si obično involviran u taj dio procesa?
Ovo stvarno jako ovisi o scenariju. Nekad se uspije pronaći lokacija koja savršeno odgovara svemu što scenarij traži, ali to je jako rijetko. Češće se scenarij ili pak režijski pristup prilagođavaju lokaciji koja ima “ono nešto”. Naravno, ako se setovi grade u studiju onda je puno lakše biti vjeran inicijalnoj režiserovoj ideju.
Koliko se primijenio tvoj pristup scenografiji od kad i sam režiraš?
Jako. Zapravo sam shvatio da već dugo ne pristupam scenografiji na zanatski scenografski način već baš uranjam u scenarij kao da ga režiram. Taj proces mi je najbitniji. Iz toga proizlaze vizualna rješenja, paleta boja, lokacije, osvjetljenje, kostimi i slično. Kad taj dio sto puta preroštam i uspostavimo film “na papiru”, tek onda se počinjem baviti zanatskim dijelom scenografije, uređenjem prostora, izradom i najmom rekvizite i slično.
Da li bi volio stanovati u nekom od prostora koji si osmislio za neki od likova na filmu, koji bi to stan/kuća bio i zašto?
Ne bi. Moj pristup scenografiji bazira se na likovima iz scenarija i drami između njih. To često rezultira prostorima koji nisu “životni” već su u službi filma. S druge strane imam i ogromno vizualno zasićenje. Često znam reći da bi ja najradije živio u bijeloj kocki visokih stropova i velikih prozora, bez ikakvog namještaja.
Radio si na “period” projektima kao što su Čuvar dvorca i Hotel Portofino, koliko je rad na scenografiji na ovakvim projektima složeniji nego na onima koji su smješteni u sadašnjost?
Iako su “period” filmovi i serije često tehnički kompliciraniji za raditi jer uključuju puno izrade rekvizite i gotovo kompletno uređivanje svakog prostora, filmovi smješteni u današnjicu meni su često “veći zalogaj”. Postići vizualnu dramu u filmu koji je , recimo, smješten u suvremenu bolnicu, puno je zahtjevnije od postizanja istoga u vizualno “atraktivnijim” periodima.
Koliko se rad na scenografiji odražava na uređenje tvog osobnog prostora? Jesi li ikada sam sebi “ukrao” neku ideju ili rješenje do kojeg si došao u radu na scenografiji i primijenio je prilikom uređenja svog privatnog prostora?
Odražava se jako ali u smislu da se jako teško odlučujem za namještaj i ostalo uređenje. Sve sam već za neki set kupio, napravio, uredio, namjestio pa se onda za doma najčešće odlučujem za arhetipske komade. No na kraju većinom Ana donosi odluke o uređenju a ja samo negodujem.
Arhitektura Drage Galića kao idealna kulisa za seriju Dnevnik velikog Perice
Izbor urednice
Koliko smo zapravo blizu trenutku kada će humanoidni roboti postati dio svakodnevice
Pitali smo Bojana Jerbić, akademika i profesora emeritusa, jednog od vodećih stručnjaka za robotiku u Hrvatskoj…
Dok se svijet dizajna i arhitekture svake godine okreće Milanu i sajmu Salone del Mobile, tehnološki pogled u budućnost sve češće vodi prema Las Vegasu i CES-u, jednom od najvažnijih sajmova potrošačke elektronike na svijetu. Upravo tamo ove je godine predstavljen humanoidni robot namijenjen pomoći u kućanstvu – tehnologija koja je desetljećima pripadala znanstvenoj fantastici, a danas se sve ozbiljnije razvija u laboratorijima diljem svijeta.
Koliko smo zapravo blizu trenutku kada će humanoidni roboti postati dio svakodnevice, pitali smo Bojana Jerbić, akademika i profesora emeritusa, jednog od vodećih stručnjaka za robotiku u Hrvatskoj. Bojan Jerbić je, između ostalog, osnivač Katedre za autonomne sustave i računalnu inteligenciju i Regionalnog centra izvrsnosti za robotske tehnologije (CRTA) zajedno s laboratorijima za autonomne sustave, računalnu inteligenciju i medicinsku robotiku.
Od industrijske ruke do humanoidnog tijela
Razvoj humanoidnih robota traje gotovo koliko i razvoj robotike općenito. Prvi industrijski roboti pojavili su se šezdesetih godina prošlog stoljeća, no tada nisu nalikovali čovjeku – bili su to mehanički sustavi nalik ljudskoj ruci, namijenjeni ponavljajućim zadacima u industriji.
„Kompleksni humanoidni roboti koji podsjećaju na ljudsko tijelo, s onim što zovemo fizička inteligencija, razvijaju se intenzivnije tek posljednjih dvadesetak godina“, objašnjava Jerbić. Upravo ta fizička inteligencija – sposobnost kretanja, ravnoteže i interakcije s okolinom – predstavlja najveći izazov suvremene robotike.
Kada ih možemo očekivati u kući?
Nakon predstavljanja robota za kućanstvo na CES-u, optimizam oko njihove dostupnosti sve je veći. Ipak, stručnjaci su oprezni. Prema aktualnim procjenama, humanoidni roboti mogli bi dosegnuti razinu šire primjene u razdoblju od pet do deset godina, ali prije svega u sektorima poput zdravstva, logistike i industrije.
Razlozi za sporiji ulazak u domove brojni su: tehnologiju je potrebno „sabiti“ u humanoidni volumen kako bi se robot mogao kretati u prostoru dizajniranom za ljude, autonomija baterija trenutačno iznosi tek dva do četiri sata, a cijena je i dalje visoka. Danas se humanoidni roboti, ovisno o kompleksnosti, kreću u rasponu od 20 do 200 tisuća dolara.
„Da bi robot bio realno primjenjiv u kućanstvu, njegova cijena morala bi biti usporediva s cijenom boljeg stolnog računala“, ističe Jerbić. Prema istraživanjima Morgan Stanleyja, masovnija primjena očekuje se tek nakon 2030. godine, a do 2050. čak se predviđa više od milijardu humanoidnih robota na svijetu.
Zašto se ljudi vežu uz robote?
Iako humanoidni roboti još nisu dio svakodnevice, priprema za njihov dolazak već traje. Robotski usisavači postali su uobičajen dio doma, a mnogi vlasnici razvijaju i emotivnu povezanost s njima.
„Ljudi čak pišu imena na robote kad ih šalju na servis, kako ih ne bi zamijenili drugim uređajem. Imaju osjećaj da robot ima svoj karakter, način kretanja i ponašanja“, kaže Jerbić. Ta emocionalna veza, dodaje, prirodna je za ljudsku vrstu i predstavlja pripremu za novu tehnološku eru.
Humanoidni roboti razvijaju se i u Zagrebu
Razvoj humanoidne robotike ne događa se samo u velikim svjetskim centrima. U Zagrebu, u Regionalnom centru izvrsnosti za robotske tehnologije – CRTA na Fakultetu strojarstva i brodogradnje – razvijaju se hrvatski humanoidni roboti.
„Pero i Rudi naši su omiljeni humanoidni roboti. Na njima istražujemo metode upravljanja, učenja i primjene humanoidnih robota u stvarnim okruženjima“, ističe Jerbić. Poseban fokus stavlja se na učenje pokazivanjem – na način kako ljudi uče djecu, što zahtijeva suradnju tehničkih i humanističkih znanosti.
Zašto je ljudsko tijelo i dalje nenadmašno?
Jedan od najvećih izazova humanoidne robotike jest složenost ljudskog tijela. Svakodnevni pokreti koje ljudi izvode automatski – poput vezivanja vezica ili zakopčavanja gumba – za robote su iznimno zahtjevni zadaci.
Čovjek raspolaže s oko 600 mišića i približno 240 stupnjeva slobode gibanja, dok najsloženiji humanoidni roboti danas imaju oko 70. Iako roboti mogu nadoknaditi dio ograničenja većom fleksibilnošću zglobova, upravljanje takvim sustavima ostaje izuzetno složeno.
Posebno zahtjevan segment su robotske ruke. Na vrhovima ljudskih prstiju nalaze se tisuće receptora za pritisak, temperaturu i vibracije, što omogućuje precizno rukovanje predmetima – osobito fleksibilnim materijalima poput tkanina. Upravo zato je, kako kaže Jerbić, „san svakog robotičara razviti robota koji će moći ispeglati košulju“.
Budućnost je jasna, ali još nije blizu
Humanoidni roboti još nisu spremni preuzeti svakodnevne kućanske zadatke, no smjer razvoja je jasan. Tehnologija napreduje, cijene padaju, a društvo se postupno navikava na prisutnost robota u svakodnevnom životu.
Iako umjetna inteligencija danas može obraditi ogromne količine informacija, ljudska sposobnost interpretacije, iskustva i emocija i dalje ostaje nenadmašna. Upravo ta razlika čini granicu između onoga što roboti danas mogu – i onoga što će tek morati naučiti.
Humanoidni roboti možda još nisu dio naše svakodnevice, ali više nisu ni daleka budućnost. Oni su, polako ali sigurno, već zakoračili u naš svijet.
You must be logged in to post a comment Login