Od 1. do 30. rujna, otok San Giorgio Maggiore u Veneciji domaćin je četvrtog izdanja Homo Fabera. Riječ je o jednom od najvažnijih svjetskih događaja posvećenih vrhunskom ručnom umijeću. Prema službenom priopćenju Michelangelo Foundation, ovogodišnje izdanje mnogo je više od klasične izložbe. Naziva se “An Island of Light”. Posjetitelje očekuju demonstracije obrta uživo, participativne radionice i gastronomski doživljaji osmišljeni posebno za ovu priliku. Uz to, cijeli niz popratnih događanja odvija se diljem grada.

Umjetničko vodstvo ovog izdanja povjereno je britanskoj scenografkinji Es Devlin. Njezina scenografija, prema priopćenju, posjetitelje dovodi bliže samom procesu nastajanja predmeta. Gotova djela se ne prikazuju samo izdaleka, nego se otvara i proces koji stoji iza njih.

Obrtnici u središtu doživljaja

Glavni protagonisti cijelog događaja su sami majstori obrta. Mnogi od njih tijekom rujna bit će fizički prisutni na otoku. Uživo će demonstrirati svoje vještine posjetiteljima. U srcu izložbe nalazi se instalacija “An Atelier Alive”. Riječ je o rekonstrukciji prave obrtničke radionice. U njoj neovisni majstori rade s porculanom, kožom, papirom i tekstilom. Posjetitelji cijeli proces promatraju iz neposredne blizine.

U prostoru “A Rooted Ascent” posjetitelji mogu izravno razgovarati s drvodjelcima i tkaljama. Oni rade na licu mjesta, pred publikom. Tako posjetitelji iz prve ruke saznaju kako organski materijali oblikuju njihov rad.

Poseban dio programa nudi i mogućnost da posjetitelji sami isprobaju određene tehnike. Japanski proizvođač automobila Mazda, sa sjedištem u Hiroshimi, predstavlja “A Place for Workshops”. Riječ je o prostoru s dvije participativne radionice. Posvećene su tradicionalnim japanskim vještinama kintsugija i hanka. Kintsugi je umijeće popravljanja keramike zlatom, a hanko izrada tradicionalnih pečata. Europski obrtnici te tehnike interpretiraju na svoj način. Prostor je pretvoren u mjesto smirenosti pomoću zavjesa od bijele švicarske svile. Inspirirane su japanskim noren zavjesama i ukrašene kaligrafijom umjetnika Taróa Nordberga. Radionice su otvorene za posjetitelje starije od deset godina. Cijena je 10 eura, uz obaveznu prethodnu rezervaciju putem homofaber.com. Mazda dodatno podržava i besplatnu radionicu origamija. Vodi je talijanski umjetnik Giuseppe Romeo. Svaki izrađeni cvijet od papira postaje dio veće instalacije. Ona raste tijekom cijelog rujna, oblikovana isključivo rukama posjetitelja.

Gastronomija kao dio priče o obrtu

Doživljaj Homo Fabera 2026 dodatno je obogaćen posebno osmišljenom gastronomskom ponudom. Partner je Local Venezia, restoran iz srca Venecije koji dijeli vrijednosti Michelangelo Foundation. Nakon uspješne prve suradnje 2024. godine, Local ove godine vodi cijelu ugostiteljsku ponudu događaja. Nudi dva restorana i dva café-bara, smještena u i oko bujnih vrtova Fondazione Giorgio Cini.

U posebno izgrađenom staklenom paviljonu nalazi se “A Glasshouse Restaurant”. Chef Salvatore Sodano ondje nudi tri degustacijska menija s pratećim izborom vina. Poslužuju se za staklenim stolom dugim sedam metara, ispod lustera visokog šest metara. Za opušteniju atmosferu tu je “A Trattoria on an Island”, smještena u paviljonu Capriate. Slavi autentičan duh venecijanske kuhinje sezonskim namirnicama iz lagune. Za brži obrok tu su i dva samoposlužna café-bara. Nude sezonske salate, sendviče i osvježenje tijekom cijelog dana.

Ljudska dimenzija izložbe

Kroz izložbene prostore posjetitelje vodi 90 Mladih Ambasadora. Pažljivo su odabrani iz 62 škole primijenjene umjetnosti i dizajna, iz 23 zemlje svijeta. Prije samog otvorenja prošli su posebnu obuku. Raspoređeni su po izložbenim prostorima kako bi pomogli posjetiteljima. Pomažu im prijeći put od divljenja ljepoti predmeta do razumijevanja priče iza njih. Njihove uniforme osmislila je milanska modna dizajnerica Colomba Leddi. Izrađene su u regiji Veneto, uz podršku energetske tvrtke Repower. Repower dodatno podržava događaj svojim nagrađivanim električnim brodom Lucietta.

View this post on Instagram

A post shared by HOMO FABER (@homofaber)

Zašto se ručni rad vraća u luksuzne interijere

Homo Faber nije samo izložba za ljubitelje umjetnosti. Sve više postaje i barometar za trendove u uređenju doma. Posljednjih nekoliko godina, u vrhunskom dizajnu interijera vidljiv je jasan zaokret. Masovna, industrijska proizvodnja polako ustupa mjesto predmetima s vidljivim tragom ruke koja ih je izradila.

Razlog je djelomično psihološki. U svijetu preplavljenom identičnim, tvornički izrađenim predmetima, ručni rad nosi nešto što se teško replicira. To je osjećaj jedinstvenosti, priče i vremena uloženog u izradu. Komad namještaja ili keramička posuda s vidljivim nepravilnostima danas se sve češće doživljava kao vrijednost, a ne kao mana.

Tržište luksuznih interijera to je prepoznalo. Sve veći broj dizajnera i arhitekata surađuje izravno s obrtnicima, umjesto s velikim proizvođačima. Rezultat su interijeri u kojima svaki komad ima ime autora i priču iza sebe. Homo Faber upravo tu potrebu čini vidljivom, na jednom mjestu, u velikom obujmu.

Više od sajma: što povratak zanatstvu znači za uređenje doma

Za razliku od klasičnih sajmova namještaja, Homo Faber ne prodaje gotove proizvode iz kataloga. Umjesto toga, pokazuje proces, materijale i ruke koje sve to spajaju u jednu cjelinu. To je ključna razlika koja objašnjava zašto događaj privlači sve više dizajnera, arhitekata i ljubitelja uređenja doma, a ne samo kolekcionare.

Za nekoga tko planira uređenje doma, poruka je jednostavna. Vrijedi tražiti komade s pričom, umjesto isključivo gotovih rješenja iz velikih trgovačkih lanaca. To ne znači da svaki predmet u domu mora biti ručno izrađen. Znači da barem nekoliko ključnih komada, poput jednog stola, jedne svjetiljke ili jedne keramičke posude, može doći iz radionice, a ne s tekuće trake.

Upravo to je i suština onoga što Homo Faber ove godine slavi. Riječ je o povratku sporosti, preciznosti i osobnog potpisa u prostor koji nas svakodnevno okružuje.

View this post on Instagram

A post shared by HOMO FABER (@homofaber)

Venecija kao pozornica: program izvan otoka

Program se ove godine ne zaustavlja na San Giorgio Maggioreu. Kroz inicijativu Homo Faber in Città, Sanlorenzo Arts postaje ključni partner. Ugošćuje događaj u prostoru Casa Sanlorenzo, kulturnom sjedištu s pogledom na baziliku Santa Maria della Salute. Ondje se ove godine mogu vidjeti dvije izložbe. Prva je “Ca’ Riflesso” by Artemest, koja u intimnom ambijentu zamišljenog doma prikazuje rad više od 40 talijanskih obrtnika. Druga je “Fiat Lux” by De Mains De Maîtres Luxembourg, s više od 60 djela luksemburških majstora zanata.

Uz to, oko 130 venecijanskih obrtničkih radionica s platforme Homo Faber Guide otvara vrata javnosti. Otvorene su tijekom cijelog rujna, uz preporučene rute dostupne online. Grad tijekom rujna dodatno oživljava i niz povezanih izložbi. Ističe se “Murano Illumina il Mondo” na Piazza San Marco. To je izložba na otvorenom s 12 lustera renomiranih svjetskih dizajnera i arhitekata. Izrađeni su u suradnji s najboljim staklarskim pećima Murana. Postavljena je povodom desetog izdanja The Venice Glass Week. U Orsoni Venezia 1888, jedinoj radnoj staklarskoj peći u povijesnom centru Venecije, kolektiv CaCo3 predstavlja izložbu “Hyperbolic andamento”. Ona istražuje mozaik kao suvremeni medij.

Praktične informacije za posjetitelje

Ulaznice za Homo Faber 2026: An Island of Light koštaju 16 eura po punoj cijeni. Dostupni su i popusti za određene kategorije posjetitelja. Rezervacija je moguća putem službene stranice homofaber.com. Ograničen broj ulaznica bit će dostupan i na samom mjestu događaja.

Za sve koji ovog rujna planiraju put u Veneciju, Homo Faber 2026 nudi rijetku priliku. Doslovno iz prve ruke moći ćete upoznati svijet vrhunskog obrtništva, od porculana i stakla do tekstila i drva. Uz gastronomiju i edukativne radionice, grad cijeli mjesec diše u ritmu ručne izrade.

Naslovna fotografija: Diana Dethlefsen, foto: Susanna Pozzoli © Michelangelo Foundation

Autor teksta: Hana Hanak

Na javnoj tribini u Uraniji, prostoru kreacije u Zagrebu, 2.7.2026. otvorena je rasprava o tome kako se suvremeni europski gradovi nose sa sve složenijom birokracijom, klimatskim izazovima i potrebom da građani stvarno sudjeluju u odlukama koje oblikuju njihov prostor. Povod susretu bio je međunarodni arhitektonsko-urbanistički natječaj za novi Putnički centar Celje, na kojem je pobijedio hrvatski studio ARGU. No razgovor se, kako je istaknuo arhitekt Marko Gusić, nije zadržao na pobjedničkom rješenju, već se otvorio prema procesu koji svakom takvom projektu prethodi. Tribinu je vodio Marko Gusić, a u razgovoru su sudjelovali gradonačelnik Celja Matija Kovač i arhitektica Monika Tominšek, voditeljica Ureda za razvoj, projekte i gospodarstvo grada Celja.

Celje – vizija grada koja nastaje kroz dijalog

Celje je treći po veličini grad u Sloveniji, s oko 50 000 stanovnika, znatno manji od Zagreba, ali suočen sa sličnim strukturnim problemima: naslijeđenom urbanističkom mrežom, birokracijom koja usporava velike zahvate i potrebom da se javni prostor prilagodi današnjim, a ne jučerašnjim potrebama građana. Upravo ta usporedivost izazova, unatoč razlici u veličini, čini celjski model zanimljivim i za hrvatsku publiku.

Ono što Celje čini zanimljivim primjerom nije jedan pojedinačni projekt, nego pristup upravljanju gradom koji se gradi godinama, kroz kontinuiran dijalog sa strukom i građanima, dugoročno planiranje i otvorene arhitektonske natječaje. Umjesto da se veliki potezi provode odozgo, bez konzultacija, celjski model počiva na ideji da urbanizam, promet, javni prostor, kultura i gospodarstvo treba promatrati kao jedinstven sustav, a ne kao odvojene resore koji se rješavaju pojedinačno.

Upravo je ta cjelovitost razlog zašto je vizija Celja postala tema regionalnog interesa. Grad se suočava s izazovima sličnim onima u Zagrebu i drugim srednjoeuropskim gradovima, ali je pronašao način da ih pretvori u konkretne projekte, čak i kada širi urbanistički okvir nije potpuno definiran. Slični izazovi, od gužvi u prometu do nedostupnog stanovanja, detaljno su opisani i u našem tekstu Gradovi kakve poznajemo više ne funkcioniraju: evo kako ćemo živjeti u budućnosti, gdje se pokazuje da rješenja poput grada od 15 minuta ili superblokova nisu futuristička fantazija, nego modeli koji se već testiraju diljem Europe, a dijelovi Zagreba, poput Trnskog, Sigeta i Travnog, po tom principu funkcioniraju već desetljećima.

Gradonačelnik Matija Kovač o tome je otvoreno rekao:

„Cijeli sustav urbanističkog planiranja opterećen je birokracijom i vrlo je teško pokrenuti stvari bez ovakvog pristupa. Čak i za najbolje stručnjake prepreke su toliko velike da danas više gotovo ne možemo maštati o velikim vizijama kroz urbanizam. Ali možemo ih ostvarivati kroz konkretne projektne vizije, i to je za nas bio najveći iskorak.

Naš grad već 18 godina nema usvojen generalni urbanistički plan. Ipak, u posljednje četiri godine promijenili smo tim i pristup, ali rezultati još nisu u potpunosti onakvi kakve smo očekivali u području urbanizma.

Zato moramo primijeniti drugačije pristupe – promjene moraju biti i ekonomske prirode, ne samo društvene.“

Ova iskrenost, rijetka na ovakvim javnim nastupima, dobro ilustrira zašto se o Celju govori kao o modelu vrijednom pažnje. Grad ne skriva svoje strukturne probleme, nego ih otvoreno stavlja na stol kao polazište za razgovor o rješenjima.

Urania: prostor koji je vratio kulturu u kvart

Tribina se održala u Uraniji – prostoru kreacije, smještenom na Trgu Eugena Kvaternika u Zagrebu, u zgradi nekadašnjeg kina Partizan, kasnije Urania. Prostor su preuredili i u njega se uselili arhitekti studija 3LHD, koji su od četiri izvorna volumena zgrade sačuvali tri: ulaznu zgradu, lobi i veliku dvoranu, dok je ulazni paviljon zamijenjen novim, staklenim.

Osim što je postala novi ured 3LHD-a, Urania je zamišljena i kao javni prostor otvoren široj publici, kroz izložbe, predavanja i razna događanja. Javne tribine u Uraniji, u sklopu koje je organizirana i tribina o Celju, koncipirana je kroz tri tematske cjeline: arhitekturu i dizajn, umjetnost i ekologiju te održivost i urbanizam. Osim toga, Urania je postala i novi dom Zagreb Film Festivala nakon što je grad ostao bez kina Europa, a prostor redovito ugošćuje i izložbe, predstave i multimedijalne performanse.

Takav prostor, koji spaja uredski rad arhitektonskog studija s otvorenim programom za javnost, sam po sebi je primjer teme o kojoj se na tribini raspravljalo: kako kulturni i kreativni sadržaj mogu oživjeti dio grada i ponovno ga učiniti mjestom okupljanja, slično kao što su nekadašnja kina nekad bila epicentri svojih kvartova.

3LHD: arhitektonski studio iza prostora i iza velikih projekata

Studio 3LHD, čiji je ured danas smješten upravo u Uraniji, jedan je od najprepoznatljivijih hrvatskih arhitektonskih ureda. Osim uređenja vlastitog prostora, studio stoji iza nekoliko velikih infrastrukturnih i urbanističkih projekata koji pokazuju širinu njihovog djelovanja, od javnih prostora do velikih mostova. Jedan od partnera studija, arhitekt Marko Dabrović, u podcastu Prostor otvoreno je progovorio o problemima nekontroliranog širenja gradova:

„Gradovi su se jako razvukli. Ne radi se planirano, radi se individualno i često bez adekvatne infrastrukture. To su teme koje treba probuditi u Hrvatskoj.“

Ovakav stav, koji dolazi od arhitekta uključenog u velike projekte poput mosta preko Kaštelanskog zaljeva, gdje je 3LHD surađivao sa slovenskim projektantima na pobjedničkom natječajnom rješenju, pokazuje da se pitanja planiranog rasta gradova provlače kroz cijelu njihovu praksu, od malih uredskih prostora poput Uranije do velikih infrastrukturnih zahvata.

Zašto su ovakve tribine bitne

Javne tribine poput ove imaju vrijednost koja nadilazi samu temu natječaja ili konkretnog projekta. One otvaraju prostor za razgovor o procesima koji obično ostaju skriveni od javnosti, poput toga kako se formira projektni zadatak, tko donosi odluke o razvoju grada i kako se ti procesi mogu učiniti transparentnijima. Slična pitanja, u kontekstu urbane transformacije hrvatskih gradova, otvorio je i arhitekt i urbanist Alen Žunić u intervjuu o budućnosti gradova, gdje je naglasio kako urbanizam treba promatrati kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije, a ne isključivo kroz tehničke propise.

Osim toga, ovakvi formati potiču izravnu razmjenu između struke, uprave i publike. Pitanja iz publike, o utjecaju arhitektonske edukacije na upravljanje gradom ili o primjerima dobre prakse iz drugih gradova, pokazuju da građani žele razumjeti kontekst, a ne samo krajnji rezultat. Time se gradi povjerenje i osnažuje osjećaj da odluke o gradu nisu donesene izolirano, već kroz dijalog koji uključuje i one na koje te odluke izravno utječu.

Arhitektonski natječaji kao alat participacije

Vizija Celja oslanja se dobrim dijelom na otvorene arhitektonske natječaje, a slična praksa sve je prisutnija i u Hrvatskoj. Slično je pristupljeno i u Malinskoj, gdje je javni urbanističko-arhitektonski natječaj za uređenje Obalnog pojasa raspisan još 2015. godine, s ciljem da se veći zahvat u javnom prostoru planski uklopi u okoliš, a ne provodi fragmentirano.

Natječaji ove vrste otvaraju prostor i za javni uvid u proces, kao što je bio slučaj s izložbom natječajnih radova za Osnovnu školu Dubrava – centar, gdje su građani mogli razgledati sva nagrađena rješenja prije nego što je odabran konačni projekt.

Rasprava o participaciji građana ne odnosi se samo na velike infrastrukturne ili urbanističke zahvate.

Tribina u Uraniji, u prostoru koji sam po sebi predstavlja primjer oživljavanja javnog prostora, pokazala je da se kvalitetan grad ne stvara pojedinačnim intervencijama, nego dosljednim i promišljenim procesom u kojem struka, uprava i građani sudjeluju zajedno.

Vizija Celja, unatoč vlastitim birokratskim preprekama koje je gradonačelnik Kovač otvoreno priznao, pokazuje da je moguće graditi grad kroz konkretne projekte čak i kad širi plan nedostaje.

Foto: Jure Živković