Arhitektura i dizajn
“Tata mi je rekao da nikad neću biti nogometaš i da idem radit nešto pametnije”
Dom na kvadrat: Gospodine Otto, kako ste izabrali arhitekturu?
Barić: To je lako pitanje. Odnosno, laka je bila odluka jer sa nekih 15 godina je moj otac zaključio da ja nikad neću biti nogometaš i neka radim nešto pametnije i kako me zapravo uvijek interesirala arhitektura, bio sam relativno dobar matematičar, dobro sam crto i što je najvažnije, kao mali sam imao nekakav, sam shvatio jedan prostorni zor, da jednostavno mogu sagledat prostor tako da mi je u biti jedino arhitektura dolazila u obzir.
Dom na kvadrat: Tih prvih par godina koje ste radili u Zagrebu, u biti javne prostore, što vam je najviše ostalo u sjećanju?
Barić: Radili smo puno butika, tada je bio jedan obrtnik, Marčec se zvao, Marči su ga zvali, Zlatko Kolman, on je imao desetak butika Mister X, Jeans West, to smo sve mi pokrivali i to su bili zapravo vrlo, vrlo promišljeni i u ono vrijeme jako, jako avangardni prostori koji su jednostavno stvarali dobar osjećaj i jako dobro su ti prostori funkcionirali. A ono što mi je ostalo nekako najviše u sjećanju, je Klub 88, to je jedna diskoteka, odnosno dvije diskoteke smo radili vrlo, tada vrlo poznate u bivšoj Jugoslaviji, jedan je bio taj Klub 88 ispod Maksimirske zapadne tribine, a drugi je bio klub Sheakspeare u Splitu
Ja mislim da je to prvi puta bilo u tadašnje doba u Zagrebu da radimo jedan mladi umjetnik, Lidija Šeler, napravi jedan mural od 20 metara na ulaznom prostoru i da taj prostor onda dominira. I dizajnirali smo zajedno, samostalno i namještaj. I namještaj je bio naše proizvodnje i tako.
Znači, prvih tih par godina to je bila ta borba samostalna, a onda nakon toga sam otišao u Austriji, znači još za bivše države, 88 sam ja otišao u Austriju i tamo sam počeo raditi u velikim uredima i na neki način počeo karijeru graditi kroz veliki sustav.
Dom na kvadrat: Koliko ste razlikovao vaš posao u Austriji od početka pa dok se niste vratili u Hrvatsku?
Barić: Ja sam nakon pet godina krenuo tek raditi u birou, onda shvatiš ne da ništa ne znaš, ali da vrlo malo znaš i da jednostavno da bi radio u birou moraš proći nekakvu, mislim, dodatnu školu jer objekti, Austrija i Njemačka su dosta profesionalno organizirane arhitektura tako da, znači nema tu nekakvih improvizacija kakvih ima kod nas i zato su hrvatski arhitekti, odnosno općenito arhitekti s ovog prostora su zapravo vrlo uspješni uglavnom u tim ulogama jer su jako snalažljivi. Jer mi dođemo s tom premisom da znamo da bumo se snašli.
Dom na kvadrat: Koji su bili prvi projekti koje ste radili u Zagrebu?
Barić: Mi kad smo se vratili 94., u to vrijeme se dosta radilo hotela i nešto stambenjaka tak, evo radili smo jednu stambenu kuću, ta još uvijek postoji, još uvijek je relativno dobro, radili smo ju dolje na Medvedgradskoj, preko puta Gliptoteke, jedna od onih, to je bila zgodna kuća, pa i onda su polako počeli dolazit ti Austrijanci.
Pa je krenuo prvi veliki, veliki projekt to je bio shopping city Zagreb, znači onaj cijeli, milijun kvadrata.
Pa onda neki hoteli, Esplanada je onda došla, pa shopping centri.
Pa onda prvi toranj, to je Zagreb Tower, to je isto negdje već sad 2006., znači nakon 10 godina su ti veliki projekti počeli dolazit. Sljedeći iskorak je bio negdje 2010. sam počeo se baviti Qatarom. U to vrijeme dosta smo surađivali sa IGH, koji je bio tada jedna vrlo ozbiljna i respektabilna kompanija.
I onda se pružila prilika bio je neki pozivni natječaj i ja sam dobio priliku da dam jedan rad i tamo se na neki način, eto imao sam sreću da je onaj tko je birao rekao, eto ovo mi se sviđa bile su tri slike i jedna od te tri slike je bila moja.
Kad dobiješ zadatak, kad ti kaže, evo imate idejni projekt za 14 dana počinjemo gradit. I onda dođeš u situaciju da veliš, hop ili trop i onda cijeli ured, podijelili smo, bilo nas je 5, 6 uvijek u Dohi, 5, 6 je na tom projektu radilo u Zagrebu, sve se crtalo, preko noći se slalo simo – tamo i uspjeli smo to izgurat, znači za 14 mjeseci smo isprojektirali, izgradili dvoranu i pustili ju u pogon i ona je bila spremna za, u 10. mjesecu, u siječnju je bio onda, znači nakon 3 mjeseca je bio svjetsko prvenstvo.
Dom na kvadrat: Vi ste radili i Ban centar u Zagrebu
Barić: To je bio jedan natječaj koji je bio stvarno kompletno otvoren, pozivni je bio doduše. Pozvano je bilo 8 u to vrijeme najjačih zagrebačkih arhitektonskih ureda, znači i 3LHD i Filipović Kincl i svi koji su nešto malo značili u Zagrebu i puf, mi to dobijemo, baš iznenađujuće, a dobili smo zato što smo napravili definitivno i apsolutno najbolje stanove. Stanovi su i cijeli koncept kuće je da je to jedan modul od 64, 8×8, 64 kvadrata koji se može multiplicirati i horizontalno i vertikalno.
Ban centar
Dom na kvadrat: Za Ban centar znam da je to jedna od građevina koja je građena Top down metodom, da se istovremeno gradilo gore i dolje.
Barić: Meni je to bilo recimo jedno sjajno iskustvo i to je za centar grada jedna vrlo, vani dosta čak i uobičajena, kod nas je to onako, svi su se malo toga bojali ali zapravo je ispalo super. Znači, zabiju se čelični stupovi i onda se napravi prvo ploča prizemlja i ostavi se rupa i onda mali bageri uđu, iskopaju oko tih čeličnih stupova, pa se izbetoniraju i tako pet katova prema dolje, tak da to je baš jedna posebna priča.
Dom na kvadrat: Dosta ste radili po cijeloj Europi
Barić: To u ovoj moj austrijskoj fazi, radio sam od Islanda, radio sam neki shopping centar u Reykaviyku, pa u Finskoj dva, tri objekta, u Oulu, u Helsinkiju pa eto na kraju, znači nakon toga i u Qataru, nešto smo i u Indiji nešto crtali neke Dute Free-je, pa sam recimo radimo jedan od meni najdražih projekata koji je strašno mali jako jako napet, za Guiness u Dublinu.
Dom na kvadrat: Jel ima nešto što bi baš htjeli raditi, a da još uvijek niste?
Barić: Bi. Evo, je bi. Volio bi napraviti stadion, stadion u Zagrebu, volio bi napraviti novi stadion za Dinamo.
Ako bude natječaj, ja ću pokušat, dat ću neku svoju viziju, ali velim, mislim da je to nešto, teško da će mi uspjet.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Drago Galić: Arhitekt moderne svakodnevice
Arhitektura koja stavlja svakodnevni život ispred forme i ostaje relevantna desetljećima
Drago Galić (1907.–1963.) jedan je od ključnih arhitekata hrvatske moderne i jedan od najdosljednijih predstavnika zagrebačke arhitektonske škole. Njegov opus, iako relativno kratak, ostavio je snažan trag u oblikovanju zagrebačke stambene arhitekture sredine 20. stoljeća te i danas služi kao referentna točka za razumijevanje funkcionalizma i humanističkog pristupa stanovanju.
Obrazovanje i utjecaji
Galić je studirao arhitekturu u Zagrebu, gdje je djelovao u okruženju snažno obilježenom modernističkim idejama. Poseban utjecaj na njegov rad imao je Drago Ibler, jedan od najvažnijih promotora moderne arhitekture u Hrvatskoj. Kao i drugi pripadnici zagrebačke škole, Galić je prihvatio načela funkcionalizma, ali ih je razvio u vlastitom, suzdržanom i racionalnom izrazu. Za njega arhitektura nije bila sredstvo reprezentacije, već alat za poboljšanje kvalitete svakodnevnog života.
Arhitektura Drage Galića kao idealna kulisa za seriju Dnevnik velikog Perice
Arhitektonski pristup i stil
Arhitektonski pristup Drage Galića temelji se na jasnoći i racionalnosti prostorne organizacije, uz snažan naglasak na funkcionalnost i svakodnevnu uporabljivost prostora. Njegove zgrade odlikuju čiste, nenametljive fasade i pažljivo oblikovani stambeni sklopovi u kojima balkoni, lođe i veliki prozorski otvori imaju važnu ulogu u osiguravanju prirodnog svjetla i kvalitetnog odnosa interijera i eksterijera. Galić je arhitekturu promatrao u stalnom dijalogu s gradom, vodeći računa o urbanom kontekstu i ulozi zgrade unutar šireg prostora.
U svom radu dosljedno je izbjegavao dekorativnost i monumentalnost, usmjeravajući se prema arhitekturi prilagođenoj čovjeku, njegovim potrebama i mjeri svakodnevnog života. Horizontalne linije, ritam pročelja i odmjereni volumeni stvaraju prepoznatljiv, ali suzdržan arhitektonski izraz u kojem konstrukcija i funkcija čine temelj estetske vrijednosti, a arhitektura ostaje trajna upravo zbog svoje jednostavnosti i promišljenosti.
Dražen Arbutina: Arhitekt koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Stambena arhitektura kao glavni doprinos
Najveći dio opusa Drage Galića čine stambene zgrade, osobito one nastale nakon Drugog svjetskog rata, u razdoblju intenzivne urbanizacije Zagreba, kada je pitanje kvalitetnog stanovanja postalo jedno od ključnih društvenih tema. Upravo je u tom segmentu arhitekture Galić ostvario svoj najznačajniji doprinos, razvijajući modele stanovanja koji su odgovarali stvarnim potrebama svojih korisnika.
Među njegovim najpoznatijim djelima ističe se stambena zgrada u Vukovarskoj ulici, često nazivana Galićeva zgrada, koja se smatra jednim od najuspjelijih primjera hrvatske stambene moderne. Vrijednost tog ostvarenja leži u promišljenoj organizaciji stanova, jasnom razgraničenju privatnih i zajedničkih prostora te arhitektonskom izrazu koji je u vrijeme nastanka bio suvremen, ali se pokazao trajnim i dugoročno održivim. Činjenica da zgrada i danas funkcionira kao kvalitetan stambeni prostor potvrđuje relevantnost i dugovječnost Galićeva arhitektonskog pristupa.
Društvena odgovornost arhitekture
Za Dragu Galića arhitektura je imala društvenu ulogu. Smatrao je da arhitekt mora razumjeti potrebe korisnika i širi društveni kontekst u kojem gradi. Njegove zgrade nisu zamišljene kao izolirani objekti, već kao dio urbanog tkiva koji doprinosi kvaliteti grada. U tom smislu, Galićev rad može se čitati kao tiha, ali jasna kritika arhitekture koja zanemaruje svakodnevnog korisnika u korist forme ili prestiža.
Iako nije ostavio golem opus, Drago Galić zauzima važno mjesto u povijesti hrvatske arhitekture. Njegova djela često se spominju u stručnim analizama moderne, a sve češće i u raspravama o održivosti, kvaliteti stanovanja i dugovječnosti arhitektonskih rješenja. U vremenu kada se arhitektura često svodi na vizualni efekt, Galićev rad podsjeća na vrijednost promišljenog, skromnog i odgovornog projektiranja — arhitekture koja traje jer je nastala iz stvarne potrebe.
Raspored i planiranje prostorija
Razmišljate rušiti zidove kako biste dobili prekrasan open space? Razmislite još jednom
Ono što na tlocrtu izgleda savršeno, u svakodnevnom životu mora odgovarati stvarnim navikama stanara…
Otvoreni tlocrti već godinama dominiraju oglasima za nekretnine, arhitektonskim vizualizacijama i inspiracijama na društvenim mrežama. Open space se predstavlja kao ideal suvremenog stanovanja – više svjetla, više prozračnosti, više povezanosti među ukućanima. Na prvi pogled djeluje kao logičan odgovor na male kvadrature i ubrzan način života, a na tlocrtima izgleda gotovo besprijekorno.
Planiranje životnog prostora: Kako pametno iskoristiti svaki kvadratni metar?
No, ono što često izostaje iz te slike jest stvarni život. Kuhanje, rad od kuće, odmor, dječja igra i svakodnevni nered ne odvijaju se paralelno u tišini.
Upravo zato se sve više postavlja pitanje – je li open space doista dugoročno dobro rješenje ili je vrijeme da ponovno promislimo o vrijednosti zidova i vrata?
Open space kao ideja: Prozračnost i zajedništvo
Koncept otvorenog plana nastao je iz želje da se prostor oslobodi nepotrebnih barijera. Uklanjanjem zidova kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak postaju jedinstvena cjelina koja omogućuje bolji protok svjetla i vizualno povećava prostor. Otvoreni dnevni prostor potiče druženje, komunikaciju i osjećaj zajedništva, što je posebno privlačno obiteljima i onima koji često primaju goste.
U teoriji, open space nudi fleksibilnost i suvremeni stil života u kojem se granice između funkcija brišu. Upravo zbog toga mnogi vlasnici stanova već u startu planiraju rušenje zidova, često bez detaljnog razmišljanja o svakodnevnim navikama.
Kada otvoreni tlocrt postane izazov svakodnevice
Problemi se javljaju onog trenutka kada se u open spaceu počne živjeti. Zvukovi više nemaju gdje ostati – perilica posuđa, napa, televizor i razgovori stapaju se u stalnu pozadinsku buku. Mirisi kuhanja šire se cijelim prostorom, a nered iz kuhinje postaje dio dnevnog boravka, čak i onda kada biste ga najradije sakrili.
3 kuhinjske zone koje olakšavaju svakodnevicu – evo kako pametno organizirati kuhinju
Otvoreni plan posebno dolazi na kušnju u kućanstvima u kojima se radi od kuće ili gdje više članova obitelji istovremeno koristi isti prostor za različite aktivnosti. Bez mogućnosti fizičkog odvajanja, koncentracija, mir i privatnost postaju teško dostižni.
Otvoreni dnevni prostor i realne potrebe stanara
Jedan od najvećih problema open spacea jest pretpostavka da svi ukućani imaju sličan ritam života. U stvarnosti, to rijetko kada jest slučaj. Dok netko kuha, drugi radi ili se odmara, a treći gleda televiziju. Otvoreni tlocrt tada prestaje biti prednost i postaje izvor frustracije.
Zato se sve češće čuje mišljenje da zatvoreni prostori nisu znak zastarjelog razmišljanja, već odgovor na potrebu za mirom, fokusom i funkcionalnošću. Vrata, koja su godinama smatrana suvišnima, ponovno dobivaju na vrijednosti.
Zašto se arhitekti danas okreću fleksibilnim rješenjima
Suvremeni pristup uređenju interijera sve rjeđe zagovara isključivo otvoreni ili isključivo zatvoreni plan. Umjesto toga, naglasak je na prilagodljivosti. Prostor se projektira tako da može funkcionirati kao open space, ali se po potrebi može podijeliti.
Klizne stijene, staklene pregrade i pomični paneli omogućuju da se prostor otvori kada je to poželjno, ali i zatvori kada je potreban mir. Na taj način zadržava se osjećaj prozračnosti, bez odricanja od privatnosti.
Što ako već imate open space stan?
Ako već živite u open space stanu, to ne znači da morate prihvatiti sve njegove mane. Rješenje često leži u promišljenom zoniranju prostora, čak i bez gradnje novih zidova.
Vizualno razdvajanje zona može se postići rasporedom namještaja, promjenom rasvjete ili korištenjem različitih materijala i boja. Tepisi mogu definirati dnevni boravak, dok kuhinjski otok ili polica mogu diskretno razdvojiti kuhinju od ostatka prostora. Rasvjeta ima posebno važnu ulogu jer može jasno naglasiti pojedine zone, a da prostor i dalje ostane povezan.
U nekim slučajevima, lagane pregrade, zavjese ili staklene stijene predstavljaju kompromisno rješenje koje omogućuje fleksibilnost bez trajnih intervencija.
Je li open space stvar prošlosti?
Open space nije pogrešan koncept, ali nije ni univerzalno rješenje. Ono što na tlocrtu izgleda savršeno, u svakodnevnom životu mora odgovarati stvarnim navikama stanara. Ponekad je najveći luksuz upravo mogućnost da zatvorite vrata, utišate prostor i stvorite mir.
Prije nego što srušite zidove ili požalite zbog odluke koju ste već donijeli, vrijedi se zapitati olakšava li vaš prostor svakodnevni život ili ga dodatno komplicira. Dobar interijer nije onaj koji slijedi trendove, već onaj koji radi za ljude koji u njemu žive.
