Arhitektura i dizajn
“Tata mi je rekao da nikad neću biti nogometaš i da idem radit nešto pametnije”
Dom na kvadrat: Gospodine Otto, kako ste izabrali arhitekturu?
Barić: To je lako pitanje. Odnosno, laka je bila odluka jer sa nekih 15 godina je moj otac zaključio da ja nikad neću biti nogometaš i neka radim nešto pametnije i kako me zapravo uvijek interesirala arhitektura, bio sam relativno dobar matematičar, dobro sam crto i što je najvažnije, kao mali sam imao nekakav, sam shvatio jedan prostorni zor, da jednostavno mogu sagledat prostor tako da mi je u biti jedino arhitektura dolazila u obzir.

Dom na kvadrat: Tih prvih par godina koje ste radili u Zagrebu, u biti javne prostore, što vam je najviše ostalo u sjećanju?
Barić: Radili smo puno butika, tada je bio jedan obrtnik, Marčec se zvao, Marči su ga zvali, Zlatko Kolman, on je imao desetak butika Mister X, Jeans West, to smo sve mi pokrivali i to su bili zapravo vrlo, vrlo promišljeni i u ono vrijeme jako, jako avangardni prostori koji su jednostavno stvarali dobar osjećaj i jako dobro su ti prostori funkcionirali. A ono što mi je ostalo nekako najviše u sjećanju, je Klub 88, to je jedna diskoteka, odnosno dvije diskoteke smo radili vrlo, tada vrlo poznate u bivšoj Jugoslaviji, jedan je bio taj Klub 88 ispod Maksimirske zapadne tribine, a drugi je bio klub Sheakspeare u Splitu
Ja mislim da je to prvi puta bilo u tadašnje doba u Zagrebu da radimo jedan mladi umjetnik, Lidija Šeler, napravi jedan mural od 20 metara na ulaznom prostoru i da taj prostor onda dominira. I dizajnirali smo zajedno, samostalno i namještaj. I namještaj je bio naše proizvodnje i tako.
Znači, prvih tih par godina to je bila ta borba samostalna, a onda nakon toga sam otišao u Austriji, znači još za bivše države, 88 sam ja otišao u Austriju i tamo sam počeo raditi u velikim uredima i na neki način počeo karijeru graditi kroz veliki sustav.

Dom na kvadrat: Koliko ste razlikovao vaš posao u Austriji od početka pa dok se niste vratili u Hrvatsku?
Barić: Ja sam nakon pet godina krenuo tek raditi u birou, onda shvatiš ne da ništa ne znaš, ali da vrlo malo znaš i da jednostavno da bi radio u birou moraš proći nekakvu, mislim, dodatnu školu jer objekti, Austrija i Njemačka su dosta profesionalno organizirane arhitektura tako da, znači nema tu nekakvih improvizacija kakvih ima kod nas i zato su hrvatski arhitekti, odnosno općenito arhitekti s ovog prostora su zapravo vrlo uspješni uglavnom u tim ulogama jer su jako snalažljivi. Jer mi dođemo s tom premisom da znamo da bumo se snašli.

Dom na kvadrat: Koji su bili prvi projekti koje ste radili u Zagrebu?
Barić: Mi kad smo se vratili 94., u to vrijeme se dosta radilo hotela i nešto stambenjaka tak, evo radili smo jednu stambenu kuću, ta još uvijek postoji, još uvijek je relativno dobro, radili smo ju dolje na Medvedgradskoj, preko puta Gliptoteke, jedna od onih, to je bila zgodna kuća, pa i onda su polako počeli dolazit ti Austrijanci.
Pa je krenuo prvi veliki, veliki projekt to je bio shopping city Zagreb, znači onaj cijeli, milijun kvadrata.
Pa onda neki hoteli, Esplanada je onda došla, pa shopping centri.
Pa onda prvi toranj, to je Zagreb Tower, to je isto negdje već sad 2006., znači nakon 10 godina su ti veliki projekti počeli dolazit. Sljedeći iskorak je bio negdje 2010. sam počeo se baviti Qatarom. U to vrijeme dosta smo surađivali sa IGH, koji je bio tada jedna vrlo ozbiljna i respektabilna kompanija.
I onda se pružila prilika bio je neki pozivni natječaj i ja sam dobio priliku da dam jedan rad i tamo se na neki način, eto imao sam sreću da je onaj tko je birao rekao, eto ovo mi se sviđa bile su tri slike i jedna od te tri slike je bila moja.
Kad dobiješ zadatak, kad ti kaže, evo imate idejni projekt za 14 dana počinjemo gradit. I onda dođeš u situaciju da veliš, hop ili trop i onda cijeli ured, podijelili smo, bilo nas je 5, 6 uvijek u Dohi, 5, 6 je na tom projektu radilo u Zagrebu, sve se crtalo, preko noći se slalo simo – tamo i uspjeli smo to izgurat, znači za 14 mjeseci smo isprojektirali, izgradili dvoranu i pustili ju u pogon i ona je bila spremna za, u 10. mjesecu, u siječnju je bio onda, znači nakon 3 mjeseca je bio svjetsko prvenstvo.

Dom na kvadrat: Vi ste radili i Ban centar u Zagrebu
Barić: To je bio jedan natječaj koji je bio stvarno kompletno otvoren, pozivni je bio doduše. Pozvano je bilo 8 u to vrijeme najjačih zagrebačkih arhitektonskih ureda, znači i 3LHD i Filipović Kincl i svi koji su nešto malo značili u Zagrebu i puf, mi to dobijemo, baš iznenađujuće, a dobili smo zato što smo napravili definitivno i apsolutno najbolje stanove. Stanovi su i cijeli koncept kuće je da je to jedan modul od 64, 8×8, 64 kvadrata koji se može multiplicirati i horizontalno i vertikalno.
Ban centar
Dom na kvadrat: Za Ban centar znam da je to jedna od građevina koja je građena Top down metodom, da se istovremeno gradilo gore i dolje.
Barić: Meni je to bilo recimo jedno sjajno iskustvo i to je za centar grada jedna vrlo, vani dosta čak i uobičajena, kod nas je to onako, svi su se malo toga bojali ali zapravo je ispalo super. Znači, zabiju se čelični stupovi i onda se napravi prvo ploča prizemlja i ostavi se rupa i onda mali bageri uđu, iskopaju oko tih čeličnih stupova, pa se izbetoniraju i tako pet katova prema dolje, tak da to je baš jedna posebna priča.
Dom na kvadrat: Dosta ste radili po cijeloj Europi
Barić: To u ovoj moj austrijskoj fazi, radio sam od Islanda, radio sam neki shopping centar u Reykaviyku, pa u Finskoj dva, tri objekta, u Oulu, u Helsinkiju pa eto na kraju, znači nakon toga i u Qataru, nešto smo i u Indiji nešto crtali neke Dute Free-je, pa sam recimo radimo jedan od meni najdražih projekata koji je strašno mali jako jako napet, za Guiness u Dublinu.
Dom na kvadrat: Jel ima nešto što bi baš htjeli raditi, a da još uvijek niste?
Barić: Bi. Evo, je bi. Volio bi napraviti stadion, stadion u Zagrebu, volio bi napraviti novi stadion za Dinamo.

Ako bude natječaj, ja ću pokušat, dat ću neku svoju viziju, ali velim, mislim da je to nešto, teško da će mi uspjet.
Arhitektura i dizajn
Nekadašnje crkve kao životni prostori, teretane ili kafići
Otkrijte kako izgleda život u prenamijenjenim sakralnim objektima

U vremenu kada se traže kreativna i održiva rješenja za prenamjenu napuštenih prostora, nekadašnje crkve sve češće dobivaju novu funkciju – postaju domovi, teretane, knjižnice, pa čak i umjetničke galerije. Crkve kao životni prostor nisu za svakoga, ali svakako privlače one koji žele dom s karakterom, poviješću i nesvakidašnjim arhitektonskim doživljajem.
Visoki svodovi, vitraji, impresivne fasade i sakralna tišina transformiraju se u stambene jedinice koje odišu posebnošću. Ovi prostori često nude prozračnost, obilje svjetla i atmosferu koja se teško može replicirati u suvremenim zgradama.

Crkve kao životni prostori – inspiracija i izazovi
Prenamijeniti crkvu znači suočiti se s nizom izazova – od tehničkih do estetskih. Potrebno je pažljivo riješiti pitanje grijanja i termoizolacije, često kroz ugradnju podnog grijanja i energetski učinkovitih sustava. Istovremeno, važno je zadržati što više autentičnih elemenata: vitraja, svodova, kamena, drvenih konstrukcija.
Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini
Upravo ta kombinacija starog i novog daje ovim prostorima jedinstvenu atmosferu. Oni više nisu samo mjesta bivše sakralne funkcije – oni su sada tople, prostrane oaze suvremenog života, koje poštuju povijest, ali nude udobnost današnjice.
Crkva u teretani, ili teretana u crkvi?
Prenamjena crkava u različite namjene nije novi trend, ali u posljednjih desetak godina postaje sve popularniji – pogotovo u urbanim sredinama gdje je sve manje prostora, a sve više interesa za očuvanje kulturne baštine.
Optimizacija životnog prostora u Nizozemskoj uobičajena je praksa. Crkve ćete pronaći posvuda, čak i u najmanjim selima. Ipak, mlađe generacije danas su većinom agnostičke. No crkve su i dalje tu – uglavnom neiskorištene.
Rješenje? Prenamjena. U hotele, teretane, pa čak i noćne klubove.
Fontevraud L’Hôtel, Anjou, Francuska
Kraljevska opatija Fontevraud, lokalitet pod zaštitom UNESCO-a, kroz povijest je imala brojne funkcije. Osnovana 1101. godine, stoljećima je bila središte poznate monaške zajednice. Godine 1804. Napoleon ju je pretvorio u jedan od najzloglasnijih zatvora u Francuskoj.
U 2013. godini, djelomično zahvaljujući ulaganju od 16 milijuna eura iz regije Pays de la Loire, opatija se ponovno transformirala – ovaj put u dizajnerski hotel s 54 sobe. Dizajneri Patrick Jouin i Sanjit Manku pažljivo su redizajnirali interijere samostana Saint-Lazare kako bi stvorili iznimno moderan hotelski prostor.
Povede li vas put u Belgiju, popijte pivu u crkvi!
Belgijski pivski bar Olivier Utrecht smješten je u nekadašnjoj skrivenoj crkvi Maria Minor, na adresi Achter Clarenburg. Mnogi elementi schuilkerka iz 1860. godine sačuvani su, poput oltara, svodova i orgulja, što ovo mjesto čini posebnim u Utrechtu.
Crkve s novom svrhom
U svijetu u kojem se sve više cijeni održivost i identitet prostora, prenamjena napuštenih crkava u funkcionalne prostore ima višestruku vrijednost. Ne samo da se time produžuje život građevinama koje bi možda propale, već se stvaraju prostori koji obogaćuju zajednicu – bilo kao domovi, teretane, knjižnice ili kulturni centri.
Bez obzira na namjenu, crkve u novom ruhu ostaju arhitektonski dragulji koji podsjećaju da svaki prostor – ako mu damo novu priliku – može ponovno živjeti.
naslovna fotografija: THE WALLSTREET JOURNAL
Arhitektura i dizajn
Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini
Nedavno održani stručni skup okupio je hrvatske i austrijske stručnjake kako bi razmijenili iskustva i tehnologije u području obnove povijesne arhitekture

Potres koji je 2020. pogodio Zagreb ostavio je iza sebe ozbiljna oštećenja, posebno na objektima koji čine temelj kulturnog identiteta grada. No, ta nesreća pokrenula je procese koji nadilaze pukotinu u zidu – otvorila je dijalog o važnosti obnove kulturne baštine, njezinoj održivosti, kontinuitetu i ulozi u budućnosti gradova.
Nedavno održani stručni skup okupio je hrvatske i austrijske stručnjake kako bi razmijenili iskustva i tehnologije u području obnove povijesne arhitekture. Beč i Zagreb – dvije europske metropole s bogatim arhitektonskim naslijeđem – suočavaju se sa sličnim izazovima, ali i različitim pristupima.

Obnova kulturne baštine: Hrvatska uči iz austrijskog modela
Austrija godinama ulaže u očuvanje svojih povijesnih zgrada kroz sustavne, planske procese. “U Austriji postoji velika tradicija redovite obnove, posebno kod zgrada koje pripadaju kulturnoj baštini”, istaknula je Snježana Turalija, suorganizatorica skupa. Dodaje kako Austrijanci raspolažu naprednim tehnologijama i proizvodima za brzu, učinkovitu i zelenu obnovu – pristup koji se želi prenijeti i u Hrvatsku.
Klimatske promjene dodatno pojačavaju potrebu za uvođenjem održivih rješenja. Ulaganje u obnovu kulturne baštine danas ne znači samo očuvanje izgleda, već i poboljšanje energetske učinkovitosti, sigurnosti i otpornosti na buduće ugroze.

Iskustvo Zagreba: od štete prema znanju
Na više od 500 objekata u Zagrebu provodila se obnova, od čega je 268 već završeno. Zagrebačka katedrala, kao jedan od najmonumentalnijih sakralnih objekata u Hrvatskoj, postala je simbol tog procesa. Njezin predsjednik programskog odbora Arhibau sajma, arhitekt Tihomil Matković, istaknuo je kako su europska sredstva bila ključan katalizator.
“Sreća u nesreći je što smo dobili značajna sredstva kroz EU fond solidarnosti, koja su omogućila obnovu brojnih kulturnih dobara – a proces se nastavlja”, ističe Matković, naglašavajući važnost kontinuiteta i sustavnog pristupa.

Znanje kao trajno ulaganje
Gerhard Schlattl, savjetnik za trgovinske odnose, podsjetio je kako Austrijanci gledaju na svoje zgrade kao naslijeđe koje treba trajati: “Mi gradimo za sadašnjost, ali obnavljamo za idućih 150 godina.”
Kao odgovor na dosadašnju praksu ad-hoc pristupa obnovi samo nakon nesreća, cilj suradnje s austrijskim partnerima jest stvaranje novog standarda – održivog, planskog i educiranog odnosa prema baštini.

Zajednička budućnost povijesnih gradova
U ovom trenutku, ukupna ulaganja u obnovu objekata pod zaštitom u Hrvatskoj dosežu 1,5 milijardi eura. I dok brojke pokazuju napredak, još je važnija poruka koju šaljemo – da obnova kulturne baštine nije trošak, već dugoročna investicija u identitet, sigurnost i kulturu.

Zahvaljujući znanju i tehnologijama koje nam dolaze iz Austrije, Hrvatska ima priliku ne samo popraviti ono što je stradalo, već izgraditi temelje za bolji, pažljiviji i dugoročno održiv odnos prema prostoru u kojem živimo.