Izbor urednice
Lete li cijene nekretnina u nebo?
Istražili smo kakvo je stanje na tržištu nekretnina i provjerili jesu li iznimno visoke cijene pravilo ili iznimka.
Vrtoglave cijene nekretnina sve više pune medijski prostor. Polako se stječe dojam kako su cijene nekretnina u Hrvatskoj otišle u nebo, baš kao u periodu prije velike krize 2008. No je li tome tako pitali smo stručnjake.
Iznimno skupe nekretnine su iznimka, a ne pravilo
„2006. i 2007. se sve prodavalo, međutim ovdje se vidi razlika i vidi se da se ne stvara balon na takav način, zato što ne dobivaju sve nekretnine visoke cijene. Znači postoje nekretnine koje se skoro i ne mogu prodat, postoje nekretnine koje idu po niskim cijenama i postoje nekretnine koje su skupe“, kazao nam je predsjednik Udruženja poslovanja nekretninama pri HGK Dubravko Ranilović.
Lana Mihaljinac Knežević, vlasnica agencije za nekretnine ističe kako mediji ovih dana izvještavaja o nekretninama koji čine iznimno malen dio tržišta i koje su iznimka a ne pravilo pa se tako stvara dojam iznimno visokih cijena nekretnina koje lete u nebo. „Važno je istaknuti da se radi o hiperluksuznim novogradnjama koje postižu cijene iznad 3500 eura po kvadratu i više i takav broj nekretnina je izuzetno mali“, objašnjava Mihaljinac Knežević.
Najveći rast ostvaruju novogradnje u Zagrebu
Kad je u pitanju traženo i dobiveno, nesrazmjer realiziranih i traženih vrijednosti sve je veći. „Realizirana cijena je bitno niža jer vi kad gledate nešto u prosječeno vi ćete vidjeti da su te cijene u prosjeku i ako gledamo i more i Hrvatsku, ispod 2000 eura po kvadratu. To znači prosječna realizirana cijena“, ističe Ranilović.
Ipak, cijene nekretnina rastu i to oko 6 do 7 posto godišnje. Najveći rast ostvaruju novogradnje u Zagrebu koje se u prosjeku prodaju za 3000 eura po kvadratu.
„Vidimo da se svi segmenti nekretninskog tržišta nalaze ili u predrazvojnom ili u razvojnom ciklusu. To se naročito odnosi i naručito je vidljivo u stambenom dijelu gdje je kroz potekli period, a onda i zbog potresa u Zagrebu i u drugim regijama u Hrvatskoj akumulirana potražnja za stambenim prostorom, dok istovremeno na tržiše ne dolazi dovoljna količina ponuda odnosno novih kvadrata“, kazala nam je Vedrana Likan, direktorica tvrtke za nekretnine i upravljanje investicijama.
Mala ponuda i velika potražnja uzrokuju više cijene
„Zapravo jedan vrlo mali broj ljudi može si priuštiti novosagrađene stanove. To nas dosta brine, s obzirom na područje Zagreba i na porast cijene gradnje, porast cijena zemljišta, mi zapravo imamo malo stanova stanogradnje koji se ajmo reć rade za srednju klasu“, kazao je Ranilović
Porasle su i cijene stanova starije gradnje u blizini novih zgrada.
„Nažalost, prodavatelji starih zgrada u okolici takvih novogradnji su možda pretjerano podignuli svoja očekivanja i očekuju previsoke cijene za svoje nekretnine. Ono što vidimo je da se takve nekretnine ne prodaju“, objašnjava Lana Mihaljinac Knežević.
Potreban realniji pristup i cijenama i tržištu
Stručnjaci ističu kako broj transakcija nekretninama u Hrvatskoj pada već treću godinu za redom te kako je za aktivaciju nekretninskog tržišta, potreban realniji pristup i cijenama i tržištu, jer u Hrvatskoj kupci proteklih 10 godina traže isto.
„Prosječan kupac u Hrvatskoj traži dvosoban ili trosoban stan, od 45 do 80-ak kvadrata maksimalne cijene od 100 do 150 tisuća eura. Nažalost, takvih nekretnina po toj cijeni je trenutno na tržištu malo. Kronično nedostaje u Hrvatskoj većih projekata po barem prosječnim cijenama ili ispodprosječnim u novogradnji koja je trenutno vrlo tražena ne samo zato što je to kvalitetniji proizvod od starog stana, nego i radi potresa koji je stanovništvo jako senzibilizirao primarno na statičke karakteristike nekretnina“, kazala je Mihaljinac Knežević
Nekretnine kod nas kupuju dvije kategorije kupaca. U prvu spadaju oni koji rješavaju stambeno pitanje, a takvih je najviše u Zagrebu.
„Druga kategorija kupaca su oni koji nekretninu kupuju više kao investiciju ili imaju višak kapitala stječen štednjom ili radi većih primanja ili kroz turizam kroz koji se dobro zarađivalo zadnjih par godina u Hrvatskoj. Takvi kupci odabiru investiciju nekretninu zato što je to sigurna investicija. A također u doba vrlo niskih kamata na štednju i niskih kamatnih stopa na kredite, pokazuju se kao investicija sa najvećim povratom“, objasnila je Mihaljinac Knežević.
Cijene novogradnje mogle bi rasti
Nekretnine su u zadnje vrijeme globalno vrlo tražena roba i relativno sigurna investicija, što se odrazilo i na Hrvatsku. Valja napomenuti kako je promet nekretninama i do 10 puta veći u Zagrebu i županijama uz obalu nego u ostatku Hrvatske. Stručnjaci ističu kako je cijena starogradnje postigla svoj maksimum, a u novogradnji bi cijene mogle rasti ovisno o regiji, lokaciji, projektu i kvaliteti gradnje. Koliko točno, ostaje nam za vidjeti.
Izbor urednice
Drvo vam je palo na kuću nakon oluje? Evo što morate napraviti odmah
U praksi se često događa da građani, u želji da što prije saniraju štetu, naprave poteze koji kasnije otežavaju postupak…
Nevrijeme koje je posljednjih dana pogodilo Hrvatsku iza sebe je ostavilo brojne oštećene domove – od razbijenih krovova do srušenih stabala koja su završila na kućama, terasama i dvorištima. U takvim situacijama mnogi se pitaju isto pitanje: tko plaća štetu od oluje i kome se uopće obratiti?
Ovih 5 stabala nikako nemojte saditi u blizini kuće
Odgovor nije uvijek jednostavan, jer ovisi o nekoliko ključnih faktora – lokaciji stabla, odgovornosti vlasnika i postojanju osiguranja.
Što napraviti odmah nakon što nastane šteta
Prva i najvažnija stvar je sigurnost. Ako postoji opasnost od daljnjeg urušavanja, požara ili električnih instalacija, potrebno je odmah kontaktirati hitne službe. Tek kada je prostor siguran, možete prijeći na sljedeće korake.
Vrlo je važno detaljno dokumentirati štetu. Fotografirajte oštećenja iz više kutova, zabilježite stanje krova, fasade i unutarnjih prostora ako je došlo do prodora vode. Ove fotografije kasnije mogu biti ključan dokaz u postupku prijave štete.
Također, preporučuje se da ne uklanjate posljedice – poput srušenog stabla – prije nego što se napravi procjena, osim ako ono predstavlja neposrednu opasnost. U tom slučaju, dokumentacija prije uklanjanja postaje još važnija.
Tko je odgovoran ako je drvo palo na kuću
Jedno od najčešćih pitanja koje se pojavljuje nakon nevremena je upravo: tko plaća štetu od oluje kada drvo padne na kuću?
Odgovor ovisi o tome odakle je drvo palo.
Ako je riječ o stablu koje se nalazilo na vašoj parceli, odgovornost u pravilu snosi vlasnik nekretnine. U tom slučaju štetu pokrivate sami ili putem osiguranja, ako imate odgovarajuću policu.
Ako je drvo palo s javne površine, poput parka ili ulice, situacija je složenija. Grad ili komunalno poduzeće može snositi odgovornost, ali samo ako se dokaže da stablo nije bilo adekvatno održavano ili je predstavljalo opasnost. To znači da ćete morati podnijeti zahtjev i čekati službenu procjenu.
U slučaju da je drvo palo s tuđe privatne parcele, potencijalna odgovornost može biti na vlasniku tog zemljišta – no i ovdje je ključno dokazati nemar, primjerice da je stablo bilo trulo ili vidljivo oštećeno, a nije uklonjeno na vrijeme.
Kada štetu pokriva osiguranje
U velikom broju slučajeva, odgovor na pitanje tko plaća štetu od oluje glasi – osiguravajuća kuća, ali samo ako imate odgovarajuću policu.
Osiguranje imovine najčešće pokriva štete nastale uslijed:
jakog vjetra, oluje i tuče,
pada stabala i grana,
oštećenja krova, fasade, prozora i instalacija.
No, važno je naglasiti da svaka polica ima svoje uvjete. Primjerice, oluja se često definira minimalnom brzinom vjetra, a postoji i tzv. franšiza – iznos koji vlasnik mora pokriti sam.
Osiguranje doma: Što sve pokriva i kako odabrati pravu policu
Rok za prijavu štete također je ograničen i obično iznosi nekoliko dana, zbog čega je važno reagirati brzo.
Za dodatne informacije o postupku prijave štete i pravima osiguranika, korisno je provjeriti službene smjernice na stranicama Hrvatski ured za osiguranje.
Što ako nemate osiguranje
Ako nemate osiguranje, mogućnosti za naknadu štete su ograničenije. U tom slučaju najčešće sami snosite troškove sanacije, osim ako se ne utvrdi odgovornost treće strane.
Jedna od opcija je i naknada kroz sustav elementarne nepogode. Ako nadležne institucije proglase elementarnu nepogodu, građani mogu prijaviti štetu lokalnim povjerenstvima.
Važno je naglasiti da ta pomoć obično ne pokriva puni iznos štete, već predstavlja djelomičnu financijsku potporu.
Informacije o postupku prijave i pravima građana mogu se pratiti putem Ravnateljstvo civilne zaštite, koje objavljuje upute u kriznim situacijama.
Kome prijaviti štetu i kako pokrenuti postupak
Nakon što ste dokumentirali štetu, važno je znati kome se obratiti.
Ako imate osiguranje, prvi korak je prijava štete osiguravajućoj kući, uz priložene fotografije i opis događaja. U slučaju da je riječ o javnoj površini, potrebno je kontaktirati lokalno komunalno poduzeće ili gradsku službu.
Ako postoji sumnja na odgovornost treće osobe, preporučuje se i savjetovanje s pravnikom kako biste utvrdili mogućnosti naknade.
U slučaju proglašene elementarne nepogode, šteta se prijavljuje lokalnom povjerenstvu, najčešće putem općine ili grada.
Koje pogreške mogu otežati naplatu štete
U praksi se često događa da građani, u želji da što prije saniraju štetu, naprave poteze koji kasnije otežavaju postupak.
Jedna od najčešćih pogrešaka je uklanjanje posljedica bez prethodne dokumentacije. Također, mnogi zakasne s prijavom štete ili ne prouče uvjete svoje police osiguranja.
Dodatni problem može nastati ako nema jasnih dokaza o stanju prije nevremena ili ako procjenu štete pokušavaju obaviti samostalno, bez stručnjaka.
Pravovremena reakcija čini razliku
Iako je situacija stresna i često nepredvidiva, pravovremena i informirana reakcija može uvelike utjecati na ishod. Pitanje tko plaća štetu od oluje nema uvijek jednoznačan odgovor, ali jasno je da dobra dokumentacija, brza prijava i razumijevanje odgovornosti igraju ključnu ulogu.
U konačnici, ovakve situacije podsjećaju koliko je važno razmišljati unaprijed – posebno kada je riječ o zaštiti doma i imovine.
Izbor urednice
Koliko mali stan može biti? Pravila postoje, ali tržište ih sve više rasteže
Dok cijene kvadrata rastu, stanovi se smanjuju. Postoji li minimalni stambeni standard i gdje je granica između funkcionalnog prostora i kompromisa?
Sve više stanova na tržištu izgleda ovako: dvosoban, 40 do 45 kvadrata, novogradnja, Zagreb.
Na papiru — sasvim uobičajena ponuda. No kada otvorite tlocrt, slika je nešto drugačija: dnevni boravak istovremeno je kuhinja i blagovaonica, spavaća soba prima tek osnovni namještaj, a dodatna soba od šest kvadrata naziva se dječjom.
I to je dvosoban stan.
Ne radi se o iznimci niti o pojedinačnom lošem projektu, nego o trendu koji se sve jasnije vidi na tržištu.
Kako mikro domovi mijenjaju način na koji razmišljamo o stanovanju
Kako cijene kvadrata u Zagreb rastu iz kvartala u kvartal, stanovi se postupno smanjuju. Ono što se još prije desetak godina smatralo garsonijerom danas se prodaje kao dvosoban stan — i tržište to prihvaća, često bez puno izbora.
U takvom kontekstu postavlja se pitanje koje više nije samo arhitektonsko, nego i društveno: postoji li uopće minimalni stambeni standard i gdje je granica ispod koje stan prestaje biti prostor za život?
Koliko košta kvadrat — i kako to mijenja stanove
Da bismo razumjeli zašto se stanovi smanjuju, treba krenuti od cijene kvadrata.
U Zagreb je prosječna cijena novogradnje u 2024. godini dosegnula gotovo 3.000 eura po kvadratu, uz rast od više od osam posto u odnosu na godinu ranije. No to je tek prosjek. U kvartovima poput Jaruna, Laništa ili Maksimira cijene prelaze 4.000 eura, dok su Sesvete i Dubrava među rijetkima gdje se još može pronaći nešto ispod 3.000.
Takav odnos cijene i kvadrature izravno utječe na način projektiranja stanova. Dvosoban stan od 55 kvadrata danas za mnoge znači kredit na dvadeset ili trideset godina, što je za velik dio kupaca teško ostvarivo.
Upravo zato investitori sve češće smanjuju kvadraturu kako bi ukupna cijena stana ostala unutar granica prihvatljivog. Manji stan znači niži ulazni trošak, lakši pristup kreditu i veći broj jedinica u istoj zgradi.
Posljedica je jasna: dvosoban stan od 40 kvadrata više nije iznimka, nego sve češći standard.
Postoji li uopće minimalni stambeni standard?
Formalno postoji.
U Hrvatskoj je definiran pravilnikom koji propisuje minimalni stambeni standard, odnosno tehničke uvjete za projektiranje stanova. Međutim, taj se pravilnik primjenjuje prvenstveno na stanove iz Programa društveno poticane stanogradnje (POS).
Za ostatak tržišta novogradnje takvi standardi nisu obvezni.
Na papiru, pravilnik propisuje razumne uvjete: dnevni boravak s blagovaonicom trebao bi imati najmanje 20 kvadrata, a spavaća soba minimalno osam. No u praksi, velik dio novogradnje razvija se izvan tog okvira.
Drugim riječima, minimalni stambeni standard postoji — ali nije univerzalan.
Kvadratura nije isto što i kvaliteta
Važno je naglasiti da kvadratura sama po sebi ne određuje kvalitetu stanovanja.
Kvadratura nije isto što i kvaliteta
Važno je naglasiti da kvadratura sama po sebi ne određuje kvalitetu stanovanja. Dobro projektiran stan od 50 kvadrata može biti funkcionalniji i ugodniji za život od loše organiziranog stana od 70.
Upravo tu kupci često rade ključne pogreške — fokusiraju se na kvadrate i lokaciju, a zanemaruju raspored, orijentaciju i stvarnu funkcionalnost prostora. Na što sve treba paziti pri kupnji stana i koje greške vas mogu skupo stajati, pročitajte u vodiču: Na što paziti pri kupnji stana – arhitekt otkriva greške koje se skupo plaćaju
Spavaća soba od šest kvadrata može se tehnički opremiti, ali teško može zadovoljiti osnovne potrebe korisnika. Stručnjaci često ističu da bi realna minimalna površina takve sobe trebala biti između 10 i 12 kvadrata kako bi omogućila normalno korištenje.
Osim same površine, važna je i proporcija prostora. Preuske i izdužene sobe, iako formalno zadovoljavaju kvadraturu, u praksi postaju teško upotrebljive čim se u njih smjesti namještaj.
Najčešći problemi koje arhitekti ističu rijetko dolaze sami. Obično se radi o kombinaciji nedostatka prirodnog svjetla, loše organizacije prostora, nedostatka spremišta i nemogućnosti prilagodbe stana kroz vrijeme.
Stan koji je funkcionalan za jednu osobu brzo postaje tijesan za dvoje — a gotovo neupotrebljiv kada se promijeni struktura kućanstva.
U vrijeme kada kvadrati postaju sve skuplji, arhitekti sve češće posežu za nekonvencionalnim rješenjima. Jedan takav primjer dolazi iz Zagreba, gdje je stan od samo 60 kvadrata pretvoren u funkcionalan peterosobni dom. Kako je to izvedeno pogledajte u ovom projektu.
Europa između standarda i kompromisa
Europski gradovi na ovaj problem odgovaraju na različite načine.
S jedne strane nalazi se Beč, koji desetljećima razvija snažan model javnog i zadružnog stanovanja. Oko polovice stanovnika živi u subvencioniranim stanovima, a velik javni fond djeluje kao stabilizator tržišta.
U takvim projektima naglasak nije samo na kvadraturi, nego i na kvaliteti prostora, dostupnosti zajedničkih sadržaja i dugoročnoj održivosti stanovanja.
S druge strane, gradovi poput Londona i New Yorka sve češće eksperimentiraju s mikro stanovima — kompaktnim jedinicama od 20 do 35 kvadrata koje se oslanjaju na multifunkcionalni namještaj i zajedničke prostore.
Takav model može funkcionirati ako je kvalitetno projektiran, ali u suprotnom lako postaje alat za maksimalizaciju profita na minimalnom prostoru.
Mali stanovi: 20+ ideja za uređenje interijera do 50 kvadrata
Zagrebačka realnost
Zagreb danas se nalazi između ta dva pristupa.
S jedne strane nema razvijen javni stambeni fond koji bi dugoročno regulirao tržište. S druge strane, privatna gradnja sve više ide prema smanjenju kvadrature.
Kupci istovremeno traže funkcionalan raspored, dovoljno svjetla i kvalitetan prostor, ali često nemaju stvarnu alternativu.
Zbog toga pitanje minimalnog stambenog standarda više nije samo pitanje propisa, nego i pitanje kvalitete života. Postavlja se pitanje: gradimo li stanove za život ili za prodaju — i gdje povlačimo granicu između to dvoje?
Gdje je granica?
U trenutku kada minimalni stambeni standard nije jasno definiran i dosljedno primijenjen, tržište će ga gotovo uvijek spuštati do razine koju kupci još mogu prihvatiti. Problem je u tome što ta razina ne mora nužno odgovarati kvaliteti života.
Jer na kraju, pitanje nije samo koliko kvadrata imamo. Pitanje je kako u tim kvadratima živimo — i tko odlučuje gdje prestaje stan, a počinje kompromis.
You must be logged in to post a comment Login