Izbor urednice
Lete li cijene nekretnina u nebo?
Istražili smo kakvo je stanje na tržištu nekretnina i provjerili jesu li iznimno visoke cijene pravilo ili iznimka.
Vrtoglave cijene nekretnina sve više pune medijski prostor. Polako se stječe dojam kako su cijene nekretnina u Hrvatskoj otišle u nebo, baš kao u periodu prije velike krize 2008. No je li tome tako pitali smo stručnjake.
Iznimno skupe nekretnine su iznimka, a ne pravilo
„2006. i 2007. se sve prodavalo, međutim ovdje se vidi razlika i vidi se da se ne stvara balon na takav način, zato što ne dobivaju sve nekretnine visoke cijene. Znači postoje nekretnine koje se skoro i ne mogu prodat, postoje nekretnine koje idu po niskim cijenama i postoje nekretnine koje su skupe“, kazao nam je predsjednik Udruženja poslovanja nekretninama pri HGK Dubravko Ranilović.
Lana Mihaljinac Knežević, vlasnica agencije za nekretnine ističe kako mediji ovih dana izvještavaja o nekretninama koji čine iznimno malen dio tržišta i koje su iznimka a ne pravilo pa se tako stvara dojam iznimno visokih cijena nekretnina koje lete u nebo. „Važno je istaknuti da se radi o hiperluksuznim novogradnjama koje postižu cijene iznad 3500 eura po kvadratu i više i takav broj nekretnina je izuzetno mali“, objašnjava Mihaljinac Knežević.
Najveći rast ostvaruju novogradnje u Zagrebu
Kad je u pitanju traženo i dobiveno, nesrazmjer realiziranih i traženih vrijednosti sve je veći. „Realizirana cijena je bitno niža jer vi kad gledate nešto u prosječeno vi ćete vidjeti da su te cijene u prosjeku i ako gledamo i more i Hrvatsku, ispod 2000 eura po kvadratu. To znači prosječna realizirana cijena“, ističe Ranilović.
Ipak, cijene nekretnina rastu i to oko 6 do 7 posto godišnje. Najveći rast ostvaruju novogradnje u Zagrebu koje se u prosjeku prodaju za 3000 eura po kvadratu.
„Vidimo da se svi segmenti nekretninskog tržišta nalaze ili u predrazvojnom ili u razvojnom ciklusu. To se naročito odnosi i naručito je vidljivo u stambenom dijelu gdje je kroz potekli period, a onda i zbog potresa u Zagrebu i u drugim regijama u Hrvatskoj akumulirana potražnja za stambenim prostorom, dok istovremeno na tržiše ne dolazi dovoljna količina ponuda odnosno novih kvadrata“, kazala nam je Vedrana Likan, direktorica tvrtke za nekretnine i upravljanje investicijama.
Mala ponuda i velika potražnja uzrokuju više cijene
„Zapravo jedan vrlo mali broj ljudi može si priuštiti novosagrađene stanove. To nas dosta brine, s obzirom na područje Zagreba i na porast cijene gradnje, porast cijena zemljišta, mi zapravo imamo malo stanova stanogradnje koji se ajmo reć rade za srednju klasu“, kazao je Ranilović
Porasle su i cijene stanova starije gradnje u blizini novih zgrada.
„Nažalost, prodavatelji starih zgrada u okolici takvih novogradnji su možda pretjerano podignuli svoja očekivanja i očekuju previsoke cijene za svoje nekretnine. Ono što vidimo je da se takve nekretnine ne prodaju“, objašnjava Lana Mihaljinac Knežević.
Potreban realniji pristup i cijenama i tržištu
Stručnjaci ističu kako broj transakcija nekretninama u Hrvatskoj pada već treću godinu za redom te kako je za aktivaciju nekretninskog tržišta, potreban realniji pristup i cijenama i tržištu, jer u Hrvatskoj kupci proteklih 10 godina traže isto.
„Prosječan kupac u Hrvatskoj traži dvosoban ili trosoban stan, od 45 do 80-ak kvadrata maksimalne cijene od 100 do 150 tisuća eura. Nažalost, takvih nekretnina po toj cijeni je trenutno na tržištu malo. Kronično nedostaje u Hrvatskoj većih projekata po barem prosječnim cijenama ili ispodprosječnim u novogradnji koja je trenutno vrlo tražena ne samo zato što je to kvalitetniji proizvod od starog stana, nego i radi potresa koji je stanovništvo jako senzibilizirao primarno na statičke karakteristike nekretnina“, kazala je Mihaljinac Knežević
Nekretnine kod nas kupuju dvije kategorije kupaca. U prvu spadaju oni koji rješavaju stambeno pitanje, a takvih je najviše u Zagrebu.
„Druga kategorija kupaca su oni koji nekretninu kupuju više kao investiciju ili imaju višak kapitala stječen štednjom ili radi većih primanja ili kroz turizam kroz koji se dobro zarađivalo zadnjih par godina u Hrvatskoj. Takvi kupci odabiru investiciju nekretninu zato što je to sigurna investicija. A također u doba vrlo niskih kamata na štednju i niskih kamatnih stopa na kredite, pokazuju se kao investicija sa najvećim povratom“, objasnila je Mihaljinac Knežević.
Cijene novogradnje mogle bi rasti
Nekretnine su u zadnje vrijeme globalno vrlo tražena roba i relativno sigurna investicija, što se odrazilo i na Hrvatsku. Valja napomenuti kako je promet nekretninama i do 10 puta veći u Zagrebu i županijama uz obalu nego u ostatku Hrvatske. Stručnjaci ističu kako je cijena starogradnje postigla svoj maksimum, a u novogradnji bi cijene mogle rasti ovisno o regiji, lokaciji, projektu i kvaliteti gradnje. Koliko točno, ostaje nam za vidjeti.
Izbor urednice
Intervju Ivan Veljača: Prostor u službi drame
Za Ivana Veljaču scenografija nikad nije bila samo pitanje dekoracije ili stila. Prostor je za njega dramaturški alat — mjesto gdje se odnosi među likovima lome, pojačavaju i razotkrivaju. Iako je formalno krenuo iz dizajna, Veljača je s vremenom razvio autorski pristup u kojem scenografiju gradi iznutra, iz scenarija, često razmišljajući kao redatelj prije nego kao scenograf. Njegovi filmski stanovi i kuće uvijek su precizno u službi priče. U razgovoru govori o vlastitom procesu rada, razlikama između suvremenih i “period” projekata te o tome zašto, nakon svega, sanja o praznoj bijeloj kocki.
Završio si ako se ne varam smjer dizajna za Arhitektonskom fakultetu, jesi li već tada znao da ćeš se baviti scenografijom ili se taj interes razvio kasnije?
Jesam, diplomirao sam na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu pod mentorstvom Mladena Orešića i Feđe Vukića. Scenografiju smo dotaknuli kratko na faksu kod profesora Atača i Bakliže, ali je fokus bio na kazališnoj scenografiji, tako da o filmskoj nisam tada ništa ni znao, a kamoli se vidio u ulozi scenografa. Prvi doticaj sa scenografijom je bilo postavljanje linoleuma za sapunicu koju je tada pisala moja sestra. To je bio, doslovno, “daj mi da radim bilo što” posao.
Kako izgleda tvoj proces rada kad osmišljavaš stambeni prostor za likove u filmovima ili serijama?
Kad projektiram stambene prostore za film najčešće ideju crpim iz neposredne okoline. Godinama su moji setovi arhitektonski nalikovali mom stanu, roditeljskom, stanovima prijatelji i td. S vremenom se to razvilo u neki moj osobni pristup u kojem “prisiljavam” realne prostore u filmske prema potrebi scenarija. Ja volim da je sama arhitektura prostora koju gradimo “bogata” i razvedena a najbitnije da je u službi scene. Nisam opterećen arhitektonskim točnostima ni najmanje. Ja scenografiji prvu pristupam kroz dramaturgiju scenarija a tek onda vizualno tako da volim provoditi što više vremena s režiserom ali nekad je to u zadanim uvjetima nemoguće.
Koliko je teško pronaći stanove/kuće za snimanje? Koliko si obično involviran u taj dio procesa?
Ovo stvarno jako ovisi o scenariju. Nekad se uspije pronaći lokacija koja savršeno odgovara svemu što scenarij traži, ali to je jako rijetko. Češće se scenarij ili pak režijski pristup prilagođavaju lokaciji koja ima “ono nešto”. Naravno, ako se setovi grade u studiju onda je puno lakše biti vjeran inicijalnoj režiserovoj ideju.
Koliko se primijenio tvoj pristup scenografiji od kad i sam režiraš?
Jako. Zapravo sam shvatio da već dugo ne pristupam scenografiji na zanatski scenografski način već baš uranjam u scenarij kao da ga režiram. Taj proces mi je najbitniji. Iz toga proizlaze vizualna rješenja, paleta boja, lokacije, osvjetljenje, kostimi i slično. Kad taj dio sto puta preroštam i uspostavimo film “na papiru”, tek onda se počinjem baviti zanatskim dijelom scenografije, uređenjem prostora, izradom i najmom rekvizite i slično.
Da li bi volio stanovati u nekom od prostora koji si osmislio za neki od likova na filmu, koji bi to stan/kuća bio i zašto?
Ne bi. Moj pristup scenografiji bazira se na likovima iz scenarija i drami između njih. To često rezultira prostorima koji nisu “životni” već su u službi filma. S druge strane imam i ogromno vizualno zasićenje. Često znam reći da bi ja najradije živio u bijeloj kocki visokih stropova i velikih prozora, bez ikakvog namještaja.
Radio si na “period” projektima kao što su Čuvar dvorca i Hotel Portofino, koliko je rad na scenografiji na ovakvim projektima složeniji nego na onima koji su smješteni u sadašnjost?
Iako su “period” filmovi i serije često tehnički kompliciraniji za raditi jer uključuju puno izrade rekvizite i gotovo kompletno uređivanje svakog prostora, filmovi smješteni u današnjicu meni su često “veći zalogaj”. Postići vizualnu dramu u filmu koji je , recimo, smješten u suvremenu bolnicu, puno je zahtjevnije od postizanja istoga u vizualno “atraktivnijim” periodima.
Koliko se rad na scenografiji odražava na uređenje tvog osobnog prostora? Jesi li ikada sam sebi “ukrao” neku ideju ili rješenje do kojeg si došao u radu na scenografiji i primijenio je prilikom uređenja svog privatnog prostora?
Odražava se jako ali u smislu da se jako teško odlučujem za namještaj i ostalo uređenje. Sve sam već za neki set kupio, napravio, uredio, namjestio pa se onda za doma najčešće odlučujem za arhetipske komade. No na kraju većinom Ana donosi odluke o uređenju a ja samo negodujem.
Arhitektura Drage Galića kao idealna kulisa za seriju Dnevnik velikog Perice
Izbor urednice
Koliko smo zapravo blizu trenutku kada će humanoidni roboti postati dio svakodnevice
Pitali smo Bojana Jerbić, akademika i profesora emeritusa, jednog od vodećih stručnjaka za robotiku u Hrvatskoj…
Dok se svijet dizajna i arhitekture svake godine okreće Milanu i sajmu Salone del Mobile, tehnološki pogled u budućnost sve češće vodi prema Las Vegasu i CES-u, jednom od najvažnijih sajmova potrošačke elektronike na svijetu. Upravo tamo ove je godine predstavljen humanoidni robot namijenjen pomoći u kućanstvu – tehnologija koja je desetljećima pripadala znanstvenoj fantastici, a danas se sve ozbiljnije razvija u laboratorijima diljem svijeta.
Koliko smo zapravo blizu trenutku kada će humanoidni roboti postati dio svakodnevice, pitali smo Bojana Jerbić, akademika i profesora emeritusa, jednog od vodećih stručnjaka za robotiku u Hrvatskoj. Bojan Jerbić je, između ostalog, osnivač Katedre za autonomne sustave i računalnu inteligenciju i Regionalnog centra izvrsnosti za robotske tehnologije (CRTA) zajedno s laboratorijima za autonomne sustave, računalnu inteligenciju i medicinsku robotiku.
Od industrijske ruke do humanoidnog tijela
Razvoj humanoidnih robota traje gotovo koliko i razvoj robotike općenito. Prvi industrijski roboti pojavili su se šezdesetih godina prošlog stoljeća, no tada nisu nalikovali čovjeku – bili su to mehanički sustavi nalik ljudskoj ruci, namijenjeni ponavljajućim zadacima u industriji.
„Kompleksni humanoidni roboti koji podsjećaju na ljudsko tijelo, s onim što zovemo fizička inteligencija, razvijaju se intenzivnije tek posljednjih dvadesetak godina“, objašnjava Jerbić. Upravo ta fizička inteligencija – sposobnost kretanja, ravnoteže i interakcije s okolinom – predstavlja najveći izazov suvremene robotike.
Kada ih možemo očekivati u kući?
Nakon predstavljanja robota za kućanstvo na CES-u, optimizam oko njihove dostupnosti sve je veći. Ipak, stručnjaci su oprezni. Prema aktualnim procjenama, humanoidni roboti mogli bi dosegnuti razinu šire primjene u razdoblju od pet do deset godina, ali prije svega u sektorima poput zdravstva, logistike i industrije.
Razlozi za sporiji ulazak u domove brojni su: tehnologiju je potrebno „sabiti“ u humanoidni volumen kako bi se robot mogao kretati u prostoru dizajniranom za ljude, autonomija baterija trenutačno iznosi tek dva do četiri sata, a cijena je i dalje visoka. Danas se humanoidni roboti, ovisno o kompleksnosti, kreću u rasponu od 20 do 200 tisuća dolara.
„Da bi robot bio realno primjenjiv u kućanstvu, njegova cijena morala bi biti usporediva s cijenom boljeg stolnog računala“, ističe Jerbić. Prema istraživanjima Morgan Stanleyja, masovnija primjena očekuje se tek nakon 2030. godine, a do 2050. čak se predviđa više od milijardu humanoidnih robota na svijetu.
Zašto se ljudi vežu uz robote?
Iako humanoidni roboti još nisu dio svakodnevice, priprema za njihov dolazak već traje. Robotski usisavači postali su uobičajen dio doma, a mnogi vlasnici razvijaju i emotivnu povezanost s njima.
„Ljudi čak pišu imena na robote kad ih šalju na servis, kako ih ne bi zamijenili drugim uređajem. Imaju osjećaj da robot ima svoj karakter, način kretanja i ponašanja“, kaže Jerbić. Ta emocionalna veza, dodaje, prirodna je za ljudsku vrstu i predstavlja pripremu za novu tehnološku eru.
Humanoidni roboti razvijaju se i u Zagrebu
Razvoj humanoidne robotike ne događa se samo u velikim svjetskim centrima. U Zagrebu, u Regionalnom centru izvrsnosti za robotske tehnologije – CRTA na Fakultetu strojarstva i brodogradnje – razvijaju se hrvatski humanoidni roboti.
„Pero i Rudi naši su omiljeni humanoidni roboti. Na njima istražujemo metode upravljanja, učenja i primjene humanoidnih robota u stvarnim okruženjima“, ističe Jerbić. Poseban fokus stavlja se na učenje pokazivanjem – na način kako ljudi uče djecu, što zahtijeva suradnju tehničkih i humanističkih znanosti.
Zašto je ljudsko tijelo i dalje nenadmašno?
Jedan od najvećih izazova humanoidne robotike jest složenost ljudskog tijela. Svakodnevni pokreti koje ljudi izvode automatski – poput vezivanja vezica ili zakopčavanja gumba – za robote su iznimno zahtjevni zadaci.
Čovjek raspolaže s oko 600 mišića i približno 240 stupnjeva slobode gibanja, dok najsloženiji humanoidni roboti danas imaju oko 70. Iako roboti mogu nadoknaditi dio ograničenja većom fleksibilnošću zglobova, upravljanje takvim sustavima ostaje izuzetno složeno.
Posebno zahtjevan segment su robotske ruke. Na vrhovima ljudskih prstiju nalaze se tisuće receptora za pritisak, temperaturu i vibracije, što omogućuje precizno rukovanje predmetima – osobito fleksibilnim materijalima poput tkanina. Upravo zato je, kako kaže Jerbić, „san svakog robotičara razviti robota koji će moći ispeglati košulju“.
Budućnost je jasna, ali još nije blizu
Humanoidni roboti još nisu spremni preuzeti svakodnevne kućanske zadatke, no smjer razvoja je jasan. Tehnologija napreduje, cijene padaju, a društvo se postupno navikava na prisutnost robota u svakodnevnom životu.
Iako umjetna inteligencija danas može obraditi ogromne količine informacija, ljudska sposobnost interpretacije, iskustva i emocija i dalje ostaje nenadmašna. Upravo ta razlika čini granicu između onoga što roboti danas mogu – i onoga što će tek morati naučiti.
Humanoidni roboti možda još nisu dio naše svakodnevice, ali više nisu ni daleka budućnost. Oni su, polako ali sigurno, već zakoračili u naš svijet.
You must be logged in to post a comment Login