Arhitektura i dizajn
Kuća Nodi proglašena je najuspješnijim ostvaranjem stambene arhitekture u Hrvatskoj
Kuća Nodi je nastala dogradnjom postojeće male kuće u Ivanić Gradu
Svake godine Udruženje hrvatskih arhitekata dodjeljuje nagrade za najbolja ostvarenja u nekoliko kategorija. Ove godine nagradu Drago Galić za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje na području stambene arhitekture dobili su Nikola Fabijanić i Jure Glasnović, a mi smo posjetili nagrađeni objekt.
“Kuća Nodi je ustvari nastala dogradnjom postojeće skromne male kuće u Ivanić Gradu.”, navodi dipl. ing. arh. Nikola Fabijanić, a želja investitora bila je proširiti stambeni prostor minimalnom kvadraturom ili minimalnim ulaganjima.
Zadatak Dine Šarića, investitora, je bio isključivo proširenje životnog prostora, ali nakon što su mu predstavili prvi render, shvatio je da stručnjaci znaju o čemu govore i da je upravo to ono što njemu treba – otvorena kuća koja dozvoljava dozu privatnosti, a opet dodir s okolišem.


80 četvornih metara novoizgrađenog dijela objekta koristit će se kao dnevni dio kuće.
“Nadograđeni su dnevni dijelovi, blagovaonica, kuhinja, terasa, dnevni boravak. Ostatak prostora, poput onog za spavanje je riješeno u postojećem objektu s minimalnim prenamjenama prostora. Ta dva dijela se spajaju kroz ulazni prostor. To je jedina točka gdje su oni povezani. I zapravo, znači odmah prilikom ulaska se ulazi ili u novi, ili u stari dio.”, pojasnio je arhitekt.



Tripartitna podjela kuće
Tripartitna podjela kuće – zidani potez prema susjedu, ostakljeni niz dnevnih prostora i trijem prema vrtu, omogućila je dobru povezanost između prostorija.
“Ona joj je dala s jedne strane karakter, tako se barem nama čini. S druge strane je omogućila organizaciju tog prostora u neke vrlo jasne zone koje se onda u trećoj osi “miješaju”: trijem postaje loggia, iz loggie se pretvara u dnevni boravak itd. Ali je u samoj organizaciji omogućila vrlo jasne prateće prostore, glavne životne prostore; i ovaj treći je prostor u kontaktu s vanjskim.” navodi Jure Glasnović, arhitekt.


Velike staklene stijene prostoru osiguravaju mnoštvo dnevne svjetlosti, a osmišljeno je i rješenje za hlađenje.
Arhitekt Glasinović naglašava kako kuća ima velike staklene stijene koje, iako izuzetno kvalitetno napravljene od troslojnog stakla, svejedno ne rješavaju veliko zagrijavanje od strane sunca.
“S obzirom na to pokušali smo s tim nadsvjetlom prema sjevernom rubu dobiti to poprečno provjetravanje koje će onda zapravo ukloniti višak tog toplog zraka u prostoru. Tako da u svakom slučaju omogućuje da prostor bude ugodniji i bolji i evo za sada ne koristi klimatizaciju nego se isključivo prirodnim provjetravanjem stvara ugodan životni prostor.”,


Prilikom gradnje, arhitekti su birali materijal koji će s godinama kuću učinit još dojmljivijom pa se inzistiralo na sirovosti materijala koji će dobro stariti. “To su materijali poput drveta, betona, betonske blok opeke, itd., s kojima pokušavamo baratati da oni ostanu elementarni, sirovi i da s godinama izgledaju, po nama, bolje.”, dodao je arhitekt.
Dvorište je osmišljeno kao integralni dio kuće koje stvara jedinstvenu cjelinu i daje dojam prostranosti.


“Glavna karakteristika i želja zapravo, osnovna želja je bila zapravo afirmirati dvorište i dobiti osjećaj da zapravo živiš na parceli, da živiš u cijelom dvorištu, a ne u samoj kući koja je jako mala. Tako da želja je bila da osjećaj prostora bude puno veći nego što je zapravo kvadratura same kuće. Iako je cijela kuća u staklu privatnost korisnika je velika zato što se radi o zatvorenom dvorištu – atrijskom tipu izgradnje. Nalik panonskoj gradnji išaranog sela. Tako da imamo zapravo na relativno maloj čestici, relativno veliko dvorište koje je izuzetno privatno.”, zaključio je Fabijanić.

Ovaj pažljivo osmišljen arhitektonski projekt učinio je Kuću Nodi ugodnim životnim prostorom.
Arhitektura i dizajn
Grad u zgradi – funkcionalno rješenje ili distopijska svakodnevica?
Možete li zamisliti svoj život u ovakvoj “zgradi”?

U kineskom gradu Hangzhouu, u poslovnoj zoni Qianjiang Century City, izgrađena je zgrada koja pomiče granice tradicionalnog stanovanja.
Naizgled fascinantno arhitektonsko ostvarenje, Regent International postao je simbol urbanističke krajnosti – gdje se funkcionalnost i gustoća susreću s pitanjem kvalitete života.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Regent International kao model vertikalnog grada
Regent International prvotno je zamišljen kao luksuzni hotel s pet zvjezdica, no s vremenom je preoblikovan u golemi stambeni kompleks. Danas u njemu živi više od 20.000 ljudi, a kapacitet doseže i do 30.000 stanovnika. Riječ je o više od 5.000 stambenih jedinica raspoređenih unutar masivne strukture visoke gotovo 200 metara.
Hotel Materra – mjesto gdje se luksuz i elegancija susreću s prirodom
Zgrada je projektirana kao samodostatna urbana jedinica – u njoj se nalaze trgovine, restorani, teretane, bazeni, saloni ljepote, medicinske usluge i školske ustanove. Stanari doslovno mogu živjeti bez izlaska iz objekta. I dok mnogi cijene praktičnost ovog koncepta, osobito zbog niskih troškova najma, život u stanovima bez prozora i prirodnog svjetla otvara brojna pitanja o životnim standardima.
Dizajn koji podržava funkciju, ali ne i iskustvo
Zgrada je organizirana u S-krivulji, čime se povezuju različiti krakovi i funkcionalne jedinice. Arhitektura omogućuje da se kroz zgradu kreće bez potrebe za izlaskom na otvoreno, a unutarnji sustavi uključuju napredne tehnologije pametnog upravljanja, sigurnosti i distribucije usluga.
Ipak, ono što Regent International pruža u funkcionalnosti, oduzima u doživljaju prostora. Interijeri su jednolični, bez puno prirodne svjetlosti, često sterilni, s hodnicima koji podsjećaju na hodnike bolnica ili stambenih jedinica iz znanstveno-fantastičnih filmova. Stanovanje u ovakvom prostoru može dugoročno utjecati na mentalno zdravlje, osjećaj izolacije i gubitak povezanosti s vanjskim svijetom.
Urbanistički eksperiment koji dijeli mišljenja
Za jedne je Regent International primjer pametnog rješenja za urbanu prenapučenost i manjak dostupnih stanova. Za druge, riječ je o distopijskoj viziji budućnosti, gdje se arhitektura podređuje učinkovitosti, a zanemaruje se ljudska potreba za prostorom, zrakom i pogledom.
Ovaj koncept “grada u zgradi” svakako postavlja važna pitanja o granicama između praktičnosti i kvalitete života. Je li dovoljno imati sve usluge nadohvat ruke ako istovremeno živimo u prostoru bez prirodnog svjetla, tišine i osobnog identiteta?
Inspiracija ili upozorenje?
S obzirom na sve veći pritisak na urbane sredine, pitanje kompaktnog, održivog i dostupnog stanovanja postaje izuzetno važno. No rješenja koja zanemaruju emocionalni i psihološki aspekt života mogu brzo prijeći granicu između inovacije i neljudskosti.
Zato se postavlja ključno pitanje: možemo li u urbanističkim strategijama razvijati funkcionalne stambene komplekse koji neće izgubiti ono najvažnije – osjećaj doma?
Arhitekti i arhitektonski projekti
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Arhitektura, greškom
– Goga, zašto arhitektura?
„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”
Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.


Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda
– Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?
„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“
Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

– Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?
„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu
– Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?
„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“
Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić
Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“
Posao kao terapija i poziv
– Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?
„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“
– Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?
„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“
Adaptacija iznutra
– Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?
„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“
Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.