Arhitekti i arhitektonski projekti
Zeleni krovovi i vertikalni vrtovi – spoj arhitekture i prirode
U svijetu u kojem beton i staklo dominiraju horizontom, zeleni krovovi i vertikalni vrtovi vraćaju prirodu u gradska središta.
Život u gradu donosi brojne prednosti poput dostupnosti kulturnih sadržaja, blizine škola, vrtića i poslovnih prilika. Ipak, jedan od njegovih najvećih nedostataka nesumnjivo je odvojenost od prirode i nedostatak zelenila. Srećom, moderna arhitektura pronašla je način da i u prenapučenim gradovima ponovno približi čovjeka prirodi. Zeleni krovovi i vertikalni vrtovi postali su svjetski trend, a sve češće ih susrećemo i u Hrvatskoj. Ti projekti ne samo da uljepšavaju urbani prostor, već pridonose i boljoj mikroklimi, pročišćavanju zraka te stvaranju ugodnijeg životnog okruženja.
Zeleni krovovi: Urbane oaze koje hlade grad i oživljavaju prostor
Krovni vrtovi za povratak prirode u urbanim sredinama
U nastavku donosimo nekoliko najimpresivnijih primjera koji pokazuju kako arhitektura i priroda mogu savršeno koegzistirati.
Photo: Patrick Bingham-Hall, Skyshot Pte Ltd, courtesy of WOHA
Parkroyal Collection Pickering – Singapur
Rad arhitektonskog studija WOHA, smješten u srcu Singapura, plijeni pažnju svojim raskošnim zelenim terasama. Projekt dokazuje da i u gusto naseljenim gradskim centrima možemo ne samo zadržati zelenilo, već i povećati količinu zelenih površina, i to na vizualno upečatljiv i održiv način. Inspiraciju za ovaj projekt arhitekti su pronašli u obližnjem Hong Lim Parku i rižinim terasastim poljima jugoistočne Azije. Zgrada koristi napredne ekološke tehnologije poput prirodne ventilacije i solarno napajanog sustava navodnjavanja. Ovakav pristup nagrađen je Singapurskom Green Platinum ocjenom, najvišim nacionalnim ekološkim certifikatom.
Photo by: Dimitar Harizanov, courtesy of Boeri Studio
Il Bosco Verticale – „Vertikalna šuma“ u Milanu
Jedan od najpoznatijih svjetskih primjera održive urbane arhitekture je milanski Bosco Verticale – „vertikalna šuma“. Osmislili su je Stefano Boeri, Gianandrea Barreca i Giovanni La Varra. Dva nebodera visine 80 i 112 metara dom su za više od 400 velikih stabala, 11.000 trajnica i 5.000 grmova. Ovaj pionirski projekt transformirao je milanski horizont i donio novu razinu bioraznolikosti u središte metropole. Zahvaljujući inovativnom pristupu, Bosco Verticale je 2014. osvojio International Highrise Award, a godinu kasnije proglašen je najljepšim i najinovativnijim neboderom na svijetu prema Council on Tall Building and Urban Habitat.
Namba Parks – prirodna oaza u Osaki
Kada su arhitekti studija Jerde Partnership dobili zadatak redefinirati identitet Osake, odgovorili su projektom koji spaja arhitekturu i prirodu na jedinstven način. Namba Parks proteže se uz poslovnu i rezidencijalnu zgradu visine 30 i 40 katova, dok se ispod krovnog parka smjestio komercijalni centar. Park počinje u razini ulice i postepeno se uzdiže prema vrhu, stvarajući osjećaj šetnje kroz prirodni pejzaž unutar urbanog okruženja. Projekt je postao simbol modernog japanskog pristupa koji slavi interakciju ljudi, kulture i rekreacije.
Hrvatski primjeri zelenih arhitektonskih oaza
I u Hrvatskoj sve više projekata spaja luksuz, održivost i prirodu. Neki od njih postali su pravi primjeri urbane i turističke harmonije.
Photo by: Jure Živković, curtesy of 3LHD
Park kneževa – zeleni urbani koncept u Zagrebu
Park kneževa u Zagrebu jedan je od najmodernijih stambeno-poslovnih kompleksa u Hrvatskoj koji arhitekturu promatra kroz prizmu održivog razvoja. Projekt je djelo renomiranog arhitektonskog studija 3LHD, poznatog po suvremenom pristupu koji povezuje javni prostor, pejzaž i arhitekturu u harmoničnu cjelinu. Kompleks uključuje prostrane zelene površine, drvorede i mirne pješačke zone koje unose dašak prirode u samo središte grada. Poseban naglasak stavljen je na očuvanje prostora za druženje i boravak na otvorenom, a stambene zgrade okružene su pažljivo uređenim vrtovima i travnjacima koji stanovnicima omogućuju svakodnevni kontakt s prirodom bez napuštanja urbanog okruženja.
Grand Park Hotel Rovinj – luksuz u simbiozi s prirodom
Smješten uz marinu i s pogledom na starogradsku jezgru Rovinja, Grand Park Hotel Rovinj primjer je kako luksuzna arhitektura može biti u potpunoj harmoniji s okolišem. Projekt potpisuje hrvatski arhitektonski studio 3LHD, dok je za dizajn interijera zaslužan poznati talijanski arhitekt i dizajner Piero Lissoni. Zgrada se savršeno uklapa u mediteranski pejzaž zahvaljujući kaskadnim zelenim terasama i obilju autohtonog bilja koje prekriva krovove i pročelja. Svaki kat otvara se prema moru i prirodi, stvarajući dojam da se hotel „stapa“ s obalom. Ovaj pristup ne samo da smanjuje vizualni utjecaj zgrade, već posjetiteljima pruža osjećaj boravka u prirodnom resortu, a ne u urbanom hotelu.
Hotel Bellevue Lošinj – spoj zdravlja, mora i zelenila
Na Lošinju, otoku poznatom po svojoj ljekovitoj mikroklimi, mirisima borova i raskošnoj vegetaciji, nalazi se Hotel Bellevue – suvremeno redizajnirana inačica nekadašnjeg hotela Zdravka Bregovca iz 1966. godine. Projekt rekonstrukcije i modernizacije potpisuje arhitektonski tim Rusanov ured, koji je pažljivo obnovio prepoznatljive obrise zgrade i prilagodio ih današnjim standardima luksuza i održivosti. Hotel je okružen borovom šumom i hortikulturno uređenim vrtovima koji unose svježinu i miris mediterana u svaki kutak. Zeleni krovovi i terase s pogledom na more čine Bellevue idealnim spojem luksuza i ekološke osviještenosti, naglašavajući ravnotežu između suvremenog dizajna i prirodnog okruženja.
Zeleni krovovi i održivi arhitektonski projekti nisu samo estetski dodatak – oni su nužnost budućnosti. Bilo da se radi o svjetskim metropolama poput Milana i Singapura, ili o hrvatskim primorskim biserima poput Rovinja i Lošinja, spoj arhitekture i prirode donosi novi način življenja – skladniji, zdraviji i održiviji.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Stefano Boeri Interior i Giorgio Dona oblikuju novi javni prostor južnog ambulatorija Koloseuma
Projekt obnove južnih ambulatorijskih prostora Koloseum predstavlja iznimno preciznu i slojevitu intervenciju na jednom od najvažnijih spomenika antičkog svijeta. Riječ je o zahvatu koji potpisuje Stefano Boeri Interiors, studio koji je osnovao Stefano Boeri u suradnji s arhitektom Giorgiom Donaom, a realiziran je za Parco Archeologico del Colosseo.
Ova intervencija ne predstavlja klasičnu restauraciju, već pažljivo osmišljenu prostornu rekompoziciju koja rekonstruira čitljivost izgubljenih dijelova južnog perimetra Flavijeva amfiteatra, pritom izbjegavajući doslovnu rekonstrukciju.
Mala povijest arhitekture kroz stilove
Povratak izgubljene geometrije
Polazište projekta bila su opsežna arheološka istraživanja, koja su omogućila precizno preklapanje iskopanih struktura s geometrijskim modelom amfiteatra. Upravo je ta superpozicija omogućila točnu definiciju perimetra krepidine — kamene baze koja definira kontakt građevine s tlom.
Obnova izvornih visinskih kota pokazala se ključnom ne samo za razumijevanje izvorne organizacije prostora, već i za ponovno uspostavljanje geometrijske logike cijelog kompleksa. Time je posjetiteljima omogućeno da jasnije percipiraju izvorni tlocrt i proporcije Koloseuma.
Pločnik kao interpretacijski alat
Jedan od najvažnijih aspekata projekta jest novi sustav popločenja, koji pokriva površinu od približno 3.130 m². Umjesto neutralne rekonstrukcije, arhitekti koriste pločnik kao medij interpretacije, oblikujući ga u skladu s radijalnom geometrijom amfiteatra. Površina je organizirana u izmjenične trake, pri čemu se pravilna polja izmjenjuju s kompenzacijskim zonama koje apsorbiraju zakrivljenost krepidine, dok su ploče trapezoidnog oblika i varijabilne geometrije. Ovakav pristup omogućuje da se kompleksna geometrija antičke građevine čita kroz suvremeni arhitektonski jezik. Materijalno, odabran je klasični travertin iz kamenoloma Cava del Barco, obrađen duž slojeva kako bi se osigurala maksimalna vizualna i teksturalna kompatibilnost s izvornim površinama, čime se postiže suptilan kontinuitet između starog i novog.
Vizualne osi i prostorna percepcija
Posebna pažnja posvećena je orijentaciji ploča: njihovo usmjerenje prati optičke osi lukova, čime se pogled posjetitelja intuitivno vodi prema strukturi amfiteatra.
Na taj način tlo prestaje biti pasivna površina i postaje aktivni element u oblikovanju iskustva prostora.
Voda kao dio dizajna
Obnova izvornih visinskih razina otvorila je mogućnost redefiniranja sustava odvodnje oborinskih voda, koji je u novom rješenju pažljivo integriran u dizajn popločenja. Nagibi su precizno kalibrirani, a prijelazi između različitih površina usklađeni s povijesnom morfologijom prostora, čime voda postaje sastavni dio njegove arhitektonske logike. Rezultat je javni prostor koji istovremeno odgovara funkcionalnim zahtjevima i postiže visoku razinu infrastrukturne sofisticiranosti.
Kako će izgledati kultni pariški muzej nakon renovacije?
Arheologija bez rekonstrukcije
Umjesto rekonstrukcije nestalih elemenata, projekt se oslanja na suptilne arhitektonske geste kako bi ih učinio čitljivima. Uz južno pročelje naznačeni su volumeni koji su nekada postojali, dok su uvedeni elementi koji sugeriraju izvorni prostorni raspored. Dio prostora pritom je ostavljen otvoren kao „arheološki prozor“, omogućujući uvid u stratigrafiju temelja. Ovakav pristup omogućuje razumijevanje povijesti bez falsificiranja izvornog stanja.
Pristupačnost i suvremena uporaba
Projekt integrira niz intervencija koje odgovaraju suvremenim standardima korištenja, pri čemu su uvedene rampe koje omogućuju kontinuirano kretanje, eliminirane su visinske barijere, a prostor je učinjen inkluzivnim za sve posjetitelje. Važno je naglasiti da su sve intervencije reverzibilne, odnosno mogu se ukloniti bez oštećenja povijesne strukture.
Wonderwoods u Utrechtu proglašen globalnim modelom pametne gradnje
Povratak izgubljenog sustava orijentacije
U antičko vrijeme lukovi Koloseuma bili su numerirani kako bi se olakšala orijentacija posjetitelja, no taj je sustav na južnoj strani s vremenom izgubljen. Projekt predviđa njegovu reinterpretaciju kroz ponovno uvođenje brojeva u prostoru, pri čemu se oni graviraju u travertinske ploče. Njihove dimenzije i tipografija temelje se na sačuvanim primjerima sa sjevernog pročelja, čime se vraća još jedan sloj čitljivosti izvornog sustava.
Novi javni prostor antičkog grada
Intervencija na južnom ambulatoriju ne završava na restauraciji, već stvara novi javni prostor koji omogućuje bliži kontakt s monumentalnim zidovima Koloseuma, olakšava razumijevanje izgubljenih dijelova njegove strukture i pruža novo iskustvo kretanja kroz jedan od najpoznatijih spomenika svijeta. Projekt Stefano Boeri Interiors pritom pokazuje kako suvremena arhitektura može djelovati unutar povijesnog konteksta bez potrebe za dominacijom, koristeći dizajn kao alat interpretacije, a ne imitacije.
Obnova južnog ambulatorija Koloseuma primjer je iznimno suptilne ravnoteže između arheologije, arhitekture i infrastrukture. Kroz pažljivo vođenu intervenciju, projekt ne samo da vraća čitljivost izgubljenog dijela Koloseum, već redefinira način na koji ga suvremeni posjetitelji doživljavaju.
Radi se o projektu koji pokazuje da restauracija danas nije samo čin očuvanja — već i prilika za stvaranje novih prostornih značenja.
Animaux dans la Ville (Životinje u gradu): vizija grada u kojem nismo sami
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena osvojio je najprestižniju nagradu za arhitekturu zahvaljujući svom jedinstvenom, tihom i eksperimentalnom pristupu prostoru.
Jedno od najuglednijih priznanja u svijetu arhitekture, Pritzkerova nagrada za 2026. godinu, dodijeljena je čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću Clarkeu, čime je dodatno potvrđen njegov izniman doprinos suvremenoj arhitekturi i globalnoj kulturnoj sceni.
Radić je 55. laureat ove prestižne nagrade, često nazivane „Nobelovom nagradom za arhitekturu“, a priznanje mu je dodijeljeno za opus koji istražuje granice materijalnosti, prostora i percepcije, te za arhitekturu koja djeluje suptilno, ali snažno na ljudsko iskustvo.
Guatero, 2023. Santiago, Chile, Photo courtesy of Smiljan Radić
Guatero, 2023. Santiago Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitekt „tihe snage“ i eksperimenta
Žiri je istaknuo kako Radićev rad karakterizira arhitektura koja prihvaća krhkost i nesigurnost, stvarajući prostore koji nisu spektakularni u konvencionalnom smislu, ali snažno rezoniraju s korisnicima. Njegov pristup uključuje eksperimentiranje s različitim materijalima – od betona i kamena do drva i stakla – uz naglašenu povezanost s krajolikom i lokalnim kontekstom. Njegova djela često balansiraju na granici između arhitekture i umjetničke instalacije, čineći svaki projekt jedinstvenim.
Među njegovim najpoznatijim realizacijama ističu se Serpentine Gallery Pavilion u Londonu (2014.), Regionalno kazalište Biobío u Čileu (2018.) te niz eksperimentalnih kuća i instalacija koje brišu granice između prirodnog i izgrađenog prostora.
Serpentine, Gallery Pavillion, 2014. London, Photos courtesy of Iwan Baan
Međunarodno priznanje i čileanska scena
Radić je drugi čileanski arhitekt koji je osvojio Pritzkerovu nagradu, nakon Alejandra Aravene 2016. godine. Ova činjenica potvrđuje snažan međunarodni utjecaj čileanske arhitektonske scene, koja se posljednjih desetljeća profilirala kao jedna od najinovativnijih u svijetu.
Restaurant Mestizo, 2006. Santiago, Chile, Photo courtesy of Gonzalo Puga
Hrvatski korijeni laureata
Priča o Smiljanu Radiću Clarkeu ne može se odvojiti od njegovih korijena. Rođen u Santiagu, odrastao je u obitelji obilježenoj migracijama i miješanjem kultura. Njegov djed s očeve strane stigao je u Čile s otoka Brača još početkom 20. stoljeća, donoseći sa sobom dio dalmatinskog nasljeđa koje se, barem simbolično, prenijelo i na sljedeće generacije.
S druge strane, majčina obitelj vuče podrijetlo iz Velike Britanije, pa je Radić odrastao na zanimljivom spoju različitih kulturnih utjecaja. Upravo ta kombinacija – između Mediterana i anglosaksonskog svijeta, između migracije i pripadnosti – često se prepoznaje i u njegovom radu, koji ne slijedi stroge obrasce, već traži vlastiti put i identitet.
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Iwan Baan
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Hisao Suzuki
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Karijera obilježena autorskom slobodom
Radić nikada nije bio tipična “globalna arhitektonska zvijezda”. Njegov ured u Santiagu i danas je relativno malen i nenametljiv, a projekti nastaju sporije, promišljenije i bez pritiska spektakla koji često prati velike međunarodne prakse. Umjesto grandioznih gesti, njegova arhitektura kreće od jednostavnih ideja, pažljivo biranih materijala i snažne povezanosti s konkretnim mjestom. Upravo takav, pomalo tih i uporan pristup, izvan logike velikih sustava i tržišnih trendova, s vremenom ga je izdvojio kao jednu od autentičnijih figura suvremene arhitekture.
Zanimljivo je da ideja o arhitekturi kod njega nije došla naglo. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi ozbiljniji susret s arhitekturom dogodio se s četrnaest godina, kada mu je učitelj likovnog zadao da osmisli projekt zgrade. Taj zadatak, kako će kasnije reći, bio je trenutak u kojem je prvi put pomislio da bi to mogao biti njegov put – prostor u kojem može spojiti interes za umjetnost, skulpturu i oblikovanje prostora.
U tom smislu ne čudi ni njegova dugogodišnja suradnja sa suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Njihovi se svjetovi prirodno preklapaju, pa Radićevi projekti često imaju tu dodatnu, gotovo taktilnu i umjetničku dimenziju koja ih izdvaja od klasične arhitektonske produkcije.
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Vk Millahue Winery, 2013. Millahue, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitektura kao iskustvo
Radićev rad često se opisuje kao poetski i introspektivan. Umjesto monumentalnosti, njegovi projekti nude intimne i gotovo meditativne prostore koji potiču osobno iskustvo korisnika.
U vremenu obilježenom vizualnim spektaklom, njegov pristup – koji naglašava tišinu, materijalnost i neposredno iskustvo prostora – predstavlja snažan kontrapunkt dominantnim trendovima suvremene arhitekture.
Dodjela Pritzkerove nagrade Smiljanu Radiću Clarkeu potvrđuje važnost arhitekture koja nadilazi vizualni dojam i usmjerava se na duboko razumijevanje prostora, materijala i čovjeka.
Za hrvatsku publiku ova vijest ima dodatnu težinu – riječ je o laureatu čiji korijeni sežu iz Hrvatske, što njegov uspjeh čini dijelom šire priče o utjecaju hrvatske dijaspore u svijetu.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
