Početak školske godine obično otvara pitanja udžbenika, rasporeda, učitelja i domaćih zadaća. Puno rjeđe razmišljamo o prostoru u kojem djeca svakodnevno provode nekoliko sati.

Koliko prirodnog svjetla ulazi u učionicu? Kakav je zrak u njoj nakon cijelog školskog sata? Čuje li učenik u posljednjoj klupi nastavnika jednako dobro kao onaj u prvoj? Je li učionica ljeti prevruća? Što dijete vidi kada digne pogled s knjige i pogleda kroz prozor?

Upravo se tim pitanjima posljednjih godina sve više bave arhitekti i znanstvenici. Jedno od najopsežnijih istraživanja na tu temu, poznato pod nazivom HEAD – Holistic Evidence and Design, odnosno projekt Clever Classrooms, obuhvatilo je čak 3.766 učenika, 153 učionice i 27 osnovnih škola u Velikoj Britaniji. Istraživači su zaključili da su razlike u fizičkim karakteristikama učionica povezane s oko 16 posto varijacije u napretku učenika tijekom godine. Riječ je o povezanosti, ne o uzročnosti u smislu da bi arhitektura sama “stvarala” bolje ocjene, ali brojka je dovoljno velika da je teško ignorirati.

Razgovarali smo i sa Matijom Vojvodićem, licenciranim terapeutom Hrvatske psihoterapeutske komore koji kaže:

Iz perspektive psihoterapeuta i ravnatelja obrazovne ustanove, rekao bih da učionica sama po sebi ne može stvoriti motiviranog ili uspješnog učenika, ali može znatno olakšati ili otežati procese potrebne za učenje.

Koliko arhitektura škole zapravo može utjecati na učenje?

U okviru HEAD projekta istraživači su analizirali fizičke karakteristike učionica i napredak djece u čitanju, pisanju i matematici. Karakteristike prostora grupirali su u tri velika područja: prirodnost, koja obuhvaća svjetlo, temperaturu i kvalitetu zraka; individualizaciju, odnosno koliko je prostor fleksibilan i prilagođen potrebama učenika; te stimulaciju, koja se odnosi na boje i vizualnu složenost.

Poruka istraživanja nije da postoji jedan čarobni element koji će “natjerati” djecu da bolje uče. Radi se o kombinaciji uvjeta koje prostor svakodnevno pruža, a ti se uvjeti zbrajaju kroz stotine sati koje dijete u učionici provede tijekom godine.

Zrak u učionici: što se događa kada 25 učenika zatvorimo u jednu prostoriju?

Velik broj ljudi u relativno malom prostoru brzo povećava potrebu za izmjenom zraka, a upravo je to jedan od najkonkretnijih problema u školama diljem svijeta. Sistematski pregled 125 istraživanja o prirodno ventiliranim osnovnim školama, koji je obuhvatio 2.444 učionice, pokazao je da je medijan izmjerene koncentracije CO₂ iznosio 1.487 ppm, a čak 81 posto učionica prelazilo je referentnu vrijednost od 1.000 ppm koju su autori koristili u analizi.

CO₂ se u ovakvim istraživanjima koristi kao praktičan pokazatelj koliko dobro ventilacija odgovara broju ljudi u prostoru. Što je koncentracija viša, to je zrak “ustajaliji”, a s njim rastu i umor, gubitak koncentracije i osjećaj pospanosti kod djece.

Arhitektonska rješenja za ovaj problem uključuju mogućnost prirodnog provjetravanja kroz pravilno projektirane otvore, mehaničku ili kontroliranu ventilaciju, te senzore kvalitete zraka koji nastavniku signaliziraju kada je vrijeme za otvaranje prozora. Nijedno od ovih rješenja nije egzotično ili skupo, ali zahtijeva da se o zraku razmišlja već u fazi projektiranja, a ne tek kad učionica postane zagušljiva.

Dijete u bučnoj, zagušljivoj, pregrijanoj ili vizualno prenatrpanoj učionici dio svojih mentalnih kapaciteta troši na prilagodbu prostoru. Tada mu manje pažnje i radnog pamćenja ostaje za praćenje nastave, razumijevanje sadržaja i reguliranje ponašanja. Nasuprot tome, prostor s dobrom akustikom, kvalitetnim zrakom, ugodnom temperaturom, odmjerenim podražajima i jasnom organizacijom smanjuje nepotrebno opterećenje te podržava koncentraciju i emocionalnu regulaciju

Učionice moramo projektirati i za sve topliju klimu

Pitanje više nije samo kako zagrijati školu zimi. Sve topliji svibanj, lipanj i rujan otvaraju potpuno suprotan problem: kako spriječiti pregrijavanje učionica.

Istraživanje provedeno na kineskim osnovnim školama pronašlo je jasnu povezanost između temperature učionice i uspješnosti izvedbe zadataka: najbolji rezultati zabilježeni su kada su učenici osjećali blagu svježinu, dok su i previsoke i preniske temperature narušavale koncentraciju i izvedbu.

S arhitektonske strane, odgovor uključuje orijentaciju zgrade prema suncu, vanjska sjenila, stabla i nadstrešnice koje sprječavaju izravno zagrijavanje fasade, kvalitetnu izolaciju te mogućnost pasivnog hlađenja kroz provjetravanje umjesto isključivo klimatizacijom. Ovdje se otvara i šire, gotovo urbanističko pitanje: kako bi škola projektirana za hrvatsku klimu 2050. godine trebala izgledati? Odgovor vjerojatno neće biti samo “više klima uređaja”, nego promišljena kombinacija sjene, prozračivanja i materijala koji sporije akumuliraju toplinu.

Dobra akustika znači da dijete ne mora trošiti energiju samo da bi čulo nastavnika

Akustika nije samo pitanje vanjske buke prometa. Problem u učionici mogu stvarati i hodnici, susjedne prostorije, ventilacijski sustavi, razgovor drugih učenika, pomicanje stolaca, pa čak i tvrde površine koje reflektiraju zvuk umjesto da ga upijaju.

Poseban problem predstavlja vrijeme odjeka. Ako prostor ima mnogo tvrdih, glatkih površina, govor se odbija od zidova i stropa te postaje manje razumljiv, čak i kad nema izravne buke. Pregled istraživanja o akustici u učionicama pokazuje da je ovaj problem posebno izražen kod mlađe djece, koja tek razvijaju sposobnost izdvajanja govora iz pozadinske buke. Za njih razumljivost predavanja u lošoj akustici zahtijeva dodatan mentalni napor, energiju koju bi inače trošili na samo učenje.

Arhitektonska rješenja uključuju akustičke stropove i apsorbirajuće zidne obloge, odgovarajuće podne obloge koje ne pojačavaju odjek, kvalitetnu izolaciju prema susjednim prostorima te promišljen raspored prostorija unutar zgrade.

Ima li veze ono što dijete vidi kroz prozor?

Ovo je možda i najneočekivaniji dio priče, jer izravno povezuje arhitekturu s krajobraznom arhitekturom i vrtom. Istraživanje provedeno među 785 djece u dobi od osam do jedanaest godina proučavalo je povezanost između prirodnosti pogleda iz učionice, stresa i pažnje učenika.

Rezultati pokazuju da je prirodniji pogled, primjerice na drveće ili zelenu površinu, bio povezan s manjim percipiranim stresom i većom samoprocijenjenom pažnjom učenika. Zanimljivo, istraživanje nije pronašlo izravnu povezanost s boljim rezultatom standardiziranog testa koncentracije, što je odličan primjer da nalazi u ovom području rijetko budu crno-bijeli.

Poruka je jednostavna: stablo pred prozorom neće samo od sebe povećati ocjenu iz matematike, ali kontakt s prirodom može biti dio kvalitetnijeg i ugodnijeg školskog okruženja. To otvara prostor za razgovor o školskim dvorištima, sadnji stabala, zelenim površinama i načinu na koji se interijer škole povezuje s eksterijerom, temi koja je bliska svakome tko se bavi uređenjem vrta i okoliša doma.

Šarena učionica nije nužno bolja učionica

Dječje prostore često automatski zamišljamo pune boja, crteža, postera, slova i brojeva. No HEAD istraživanje pokazuje da je kod vizualne stimulacije ključna ravnoteža. Premalo poticaja stvara monoton, nezanimljiv prostor, dok pretjerana vizualna složenost također nije nužno poželjna, jer može ometati koncentraciju umjesto da je potiče.

Formula, dakle, nije “više boje jednako bolje učenje”, nego promišljena količina boje i vizualnih elemenata. U praksi to znači jedan naglašeni zid umjesto pet, jasno definirane zone unutar prostora, kontroliranu paletu boja te posebno predviđena mjesta za izlaganje dječjih radova, umjesto da se oni lijepe posvuda gdje ima slobodnog prostora.

Mora li učionica uvijek izgledati kao redovi klupa okrenuti prema ploči?

Klasična učionica projektirana je oko jednog dominantnog modela: nastavnik, ploča, učenici okrenuti prema naprijed. Današnja nastava, međutim, uključuje puno više od frontalnog predavanja: individualni rad, rad u paru, grupne projekte, prezentacije i rasprave. Jedan fiksni raspored teško može biti optimalan za sve te aktivnosti.

Ovdje na scenu stupa koncept fleksibilne učionice, s pomičnim stolovima, namještajem koji se lako reorganizira, različitim zonama za samostalan rad i suradnju te mogućnošću brze promjene rasporeda. Istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu pokazalo je da učenici u fleksibilnim učionicama provode značajno više vremena surađujući, komunicirajući s vršnjacima i aktivno sudjelujući u nastavi, u odnosu na tradicionalno uređene učionice. Važno je pritom naglasiti da fleksibilna učionica nije automatski bolja učionica, nego prostor koji može podržati različite načine rada, ako ga nastavnik zna iskoristiti.

Kako onda izgleda učionica koja stvara dobre uvjete za učenje?

Prema istraživanjima koja smo predstavili, kvalitetna učionica trebala bi težiti sljedećem: dovoljnoj količini kontroliranog dnevnog svjetla, kvalitetnoj izmjeni zraka, ugodnim toplinskim uvjetima, dobroj razumljivosti govora i kontroli buke, uravnoteženoj vizualnoj stimulaciji, fleksibilnosti prostora te kontaktu s prirodom gdje je god to moguće ostvariti.

U obrazovnom smislu važno je naglasiti da prostor najbolje djeluje kada je povezan s kvalitetnom pedagogijom: fleksibilna učionica vrijedi onoliko koliko nastavnik zna njezine mogućnosti pretvoriti u smislen individualni, grupni i suradnički rad. Dobra arhitektura stoga nije zamjena za dobrog nastavnika, ali dobrom nastavniku može omogućiti da kvalitetnije radi, a djetetu da lakše iskoristi vlastite sposobnosti., zaključio je Vojvodić

Uz sve to, vrijedi jedna važna ograda: arhitektura sama po sebi neće stvoriti dobrog učenika. Ne treba iz istraživanja izvući zaključak da ćemo boljim prozorima ili zelenim pogledom automatski dobiti bolje ocjene. Na obrazovne rezultate utječe ogroman broj faktora, od nastavnika i obitelji do individualnih sposobnosti i socioekonomskih okolnosti. Ono što arhitektura određuje jesu fizički uvjeti u kojima se učenje svakodnevno odvija, a ti uvjeti nisu nevažni samo zato što nisu jedini.

Kako stvoriti poticajan prostor za učenje u vlastitom domu

Sve ovo nije primjenjivo samo na škole. Isti principi, svjetlo, zrak, temperatura, buka, pogled i fleksibilnost, jednako vrijede i za kutak u kojem dijete kod kuće piše zadaću.

Kod svjetla je pravilo slično kao i u učionici: dovoljno prirodnog svjetla, ali bez izravnog odsjaja na ploči stola. Radni stol najbolje je postaviti tako da svjetlo dopire s lijeve strane za dešnjake, odnosno s desne za ljevake, a nikako da dijete sjedi leđima okrenuto prozoru ili vratima. Za sate kad prirodnog svjetla nema dovoljno, kvalitetna stolna svjetiljka postaje obavezna stavka, jer loše osvjetljenje tijekom pisanja zadaće opterećuje vid jednako kao i u učionici.

Zrak je element koji se kod kuće najlakše zanemari. Soba u kojoj dijete uči nekoliko sati zaredom treba se redovito prozračivati, idealno svakih sat vremena na nekoliko minuta, umjesto da prozor ostane zatvoren cijelo poslijepodne. Isto vrijedi i za temperaturu: pretopla soba jednako umara kao i pretopla učionica, pa je ugodnija blaža svježina nego zagušljiva toplina.

Buka je kod kuće specifičan izazov, jer dolazi iz drugih izvora, televizora u susjednoj sobi, kućanskih aparata, prometa s ulice. Tihi kutak za učenje, odvojen od glavnog žamora kućanstva, ovdje igra istu ulogu kao dobra akustika u školskoj učionici.

Pogled kroz prozor, iznenađujuće, ni kod kuće nije nevažan detalj. Ako je moguće, radni stol vrijedi postaviti tako da dijete povremeno može pogledati prema van, na zelenilo ili barem otvoren prostor, umjesto isključivo u zid. Za obitelji koje uređuju ili planiraju vrt, ovo je dodatan razlog da razmisle o pogledu iz kuće prema van, a ne samo o izgledu vrta izvana.

Ergonomija stola i stolice

Ergonomija stola i stolice nije kozmetički detalj. Ploha radnog stola trebala bi biti otprilike pet do osam centimetara iznad djetetovih laktova dok sjedi, što za dijete visine oko 130 centimetara znači stol visok otprilike 58 do 60 centimetara. Kako dijete raste, mijenja se i potrebna visina, pa je praktično birati namještaj koji prati te promjene umjesto da se svake godine kupuje novi stol.

Prostor za učenje koji raste zajedno s djetetom

Konačno, prostor za učenje kod kuće ne mora biti statičan i identičan tijekom cijelog školovanja. Baš kao što fleksibilna učionica bolje podržava različite načine rada, tako i kutak za učenje treba rasti zajedno s djetetom, od jednostavnog stola za osnovnoškolca do organiziranijeg radnog mjesta za tinejdžera kojemu treba više prostora za knjige, računalo i mir za samostalan rad.

Škola nije samo zgrada u kojoj se održava nastava

Kada govorimo o kvaliteti škole, uglavnom govorimo o nastavnom programu, nastavnicima i rezultatima učenika. Arhitekturu promatramo kao nešto što dolazi poslije, gotovo kao kulisu.

Ipak, dijete u toj arhitekturi provodi stotine sati godišnje. Svjetlo koje ulazi kroz prozor, zrak koji udiše, temperatura prostorije, buka koju mora ignorirati i pogled koji vidi kada digne glavu iz knjige, sve je to dio njegova svakodnevnog iskustva škole. Zato dobro projektirana škola nije samo lijepa zgrada. Ona može biti jedan od preduvjeta za stvaranje kvalitetnog prostora za učenje, i to je razlog više da arhitekturi škola, a i kutku za učenje kod kuće, posvetimo malo više pažnje nego što to obično činimo.

Autor teksta: Hana Hanak

Od 1. do 30. rujna, otok San Giorgio Maggiore u Veneciji domaćin je četvrtog izdanja Homo Fabera. Riječ je o jednom od najvažnijih svjetskih događaja posvećenih vrhunskom ručnom umijeću. Prema službenom priopćenju Michelangelo Foundation, ovogodišnje izdanje mnogo je više od klasične izložbe. Naziva se “An Island of Light”. Posjetitelje očekuju demonstracije obrta uživo, participativne radionice i gastronomski doživljaji osmišljeni posebno za ovu priliku. Uz to, cijeli niz popratnih događanja odvija se diljem grada.

Umjetničko vodstvo ovog izdanja povjereno je britanskoj scenografkinji Es Devlin. Njezina scenografija, prema priopćenju, posjetitelje dovodi bliže samom procesu nastajanja predmeta. Gotova djela se ne prikazuju samo izdaleka, nego se otvara i proces koji stoji iza njih.

Obrtnici u središtu doživljaja

Glavni protagonisti cijelog događaja su sami majstori obrta. Mnogi od njih tijekom rujna bit će fizički prisutni na otoku. Uživo će demonstrirati svoje vještine posjetiteljima. U srcu izložbe nalazi se instalacija “An Atelier Alive”. Riječ je o rekonstrukciji prave obrtničke radionice. U njoj neovisni majstori rade s porculanom, kožom, papirom i tekstilom. Posjetitelji cijeli proces promatraju iz neposredne blizine.

U prostoru “A Rooted Ascent” posjetitelji mogu izravno razgovarati s drvodjelcima i tkaljama. Oni rade na licu mjesta, pred publikom. Tako posjetitelji iz prve ruke saznaju kako organski materijali oblikuju njihov rad.

Poseban dio programa nudi i mogućnost da posjetitelji sami isprobaju određene tehnike. Japanski proizvođač automobila Mazda, sa sjedištem u Hiroshimi, predstavlja “A Place for Workshops”. Riječ je o prostoru s dvije participativne radionice. Posvećene su tradicionalnim japanskim vještinama kintsugija i hanka. Kintsugi je umijeće popravljanja keramike zlatom, a hanko izrada tradicionalnih pečata. Europski obrtnici te tehnike interpretiraju na svoj način. Prostor je pretvoren u mjesto smirenosti pomoću zavjesa od bijele švicarske svile. Inspirirane su japanskim noren zavjesama i ukrašene kaligrafijom umjetnika Taróa Nordberga. Radionice su otvorene za posjetitelje starije od deset godina. Cijena je 10 eura, uz obaveznu prethodnu rezervaciju putem homofaber.com. Mazda dodatno podržava i besplatnu radionicu origamija. Vodi je talijanski umjetnik Giuseppe Romeo. Svaki izrađeni cvijet od papira postaje dio veće instalacije. Ona raste tijekom cijelog rujna, oblikovana isključivo rukama posjetitelja.

Gastronomija kao dio priče o obrtu

Doživljaj Homo Fabera 2026 dodatno je obogaćen posebno osmišljenom gastronomskom ponudom. Partner je Local Venezia, restoran iz srca Venecije koji dijeli vrijednosti Michelangelo Foundation. Nakon uspješne prve suradnje 2024. godine, Local ove godine vodi cijelu ugostiteljsku ponudu događaja. Nudi dva restorana i dva café-bara, smještena u i oko bujnih vrtova Fondazione Giorgio Cini.

U posebno izgrađenom staklenom paviljonu nalazi se “A Glasshouse Restaurant”. Chef Salvatore Sodano ondje nudi tri degustacijska menija s pratećim izborom vina. Poslužuju se za staklenim stolom dugim sedam metara, ispod lustera visokog šest metara. Za opušteniju atmosferu tu je “A Trattoria on an Island”, smještena u paviljonu Capriate. Slavi autentičan duh venecijanske kuhinje sezonskim namirnicama iz lagune. Za brži obrok tu su i dva samoposlužna café-bara. Nude sezonske salate, sendviče i osvježenje tijekom cijelog dana.

Ljudska dimenzija izložbe

Kroz izložbene prostore posjetitelje vodi 90 Mladih Ambasadora. Pažljivo su odabrani iz 62 škole primijenjene umjetnosti i dizajna, iz 23 zemlje svijeta. Prije samog otvorenja prošli su posebnu obuku. Raspoređeni su po izložbenim prostorima kako bi pomogli posjetiteljima. Pomažu im prijeći put od divljenja ljepoti predmeta do razumijevanja priče iza njih. Njihove uniforme osmislila je milanska modna dizajnerica Colomba Leddi. Izrađene su u regiji Veneto, uz podršku energetske tvrtke Repower. Repower dodatno podržava događaj svojim nagrađivanim električnim brodom Lucietta.

View this post on Instagram

A post shared by HOMO FABER (@homofaber)

Zašto se ručni rad vraća u luksuzne interijere

Homo Faber nije samo izložba za ljubitelje umjetnosti. Sve više postaje i barometar za trendove u uređenju doma. Posljednjih nekoliko godina, u vrhunskom dizajnu interijera vidljiv je jasan zaokret. Masovna, industrijska proizvodnja polako ustupa mjesto predmetima s vidljivim tragom ruke koja ih je izradila.

Razlog je djelomično psihološki. U svijetu preplavljenom identičnim, tvornički izrađenim predmetima, ručni rad nosi nešto što se teško replicira. To je osjećaj jedinstvenosti, priče i vremena uloženog u izradu. Komad namještaja ili keramička posuda s vidljivim nepravilnostima danas se sve češće doživljava kao vrijednost, a ne kao mana.

Tržište luksuznih interijera to je prepoznalo. Sve veći broj dizajnera i arhitekata surađuje izravno s obrtnicima, umjesto s velikim proizvođačima. Rezultat su interijeri u kojima svaki komad ima ime autora i priču iza sebe. Homo Faber upravo tu potrebu čini vidljivom, na jednom mjestu, u velikom obujmu.

Više od sajma: što povratak zanatstvu znači za uređenje doma

Za razliku od klasičnih sajmova namještaja, Homo Faber ne prodaje gotove proizvode iz kataloga. Umjesto toga, pokazuje proces, materijale i ruke koje sve to spajaju u jednu cjelinu. To je ključna razlika koja objašnjava zašto događaj privlači sve više dizajnera, arhitekata i ljubitelja uređenja doma, a ne samo kolekcionare.

Za nekoga tko planira uređenje doma, poruka je jednostavna. Vrijedi tražiti komade s pričom, umjesto isključivo gotovih rješenja iz velikih trgovačkih lanaca. To ne znači da svaki predmet u domu mora biti ručno izrađen. Znači da barem nekoliko ključnih komada, poput jednog stola, jedne svjetiljke ili jedne keramičke posude, može doći iz radionice, a ne s tekuće trake.

Upravo to je i suština onoga što Homo Faber ove godine slavi. Riječ je o povratku sporosti, preciznosti i osobnog potpisa u prostor koji nas svakodnevno okružuje.

View this post on Instagram

A post shared by HOMO FABER (@homofaber)

Venecija kao pozornica: program izvan otoka

Program se ove godine ne zaustavlja na San Giorgio Maggioreu. Kroz inicijativu Homo Faber in Città, Sanlorenzo Arts postaje ključni partner. Ugošćuje događaj u prostoru Casa Sanlorenzo, kulturnom sjedištu s pogledom na baziliku Santa Maria della Salute. Ondje se ove godine mogu vidjeti dvije izložbe. Prva je “Ca’ Riflesso” by Artemest, koja u intimnom ambijentu zamišljenog doma prikazuje rad više od 40 talijanskih obrtnika. Druga je “Fiat Lux” by De Mains De Maîtres Luxembourg, s više od 60 djela luksemburških majstora zanata.

Uz to, oko 130 venecijanskih obrtničkih radionica s platforme Homo Faber Guide otvara vrata javnosti. Otvorene su tijekom cijelog rujna, uz preporučene rute dostupne online. Grad tijekom rujna dodatno oživljava i niz povezanih izložbi. Ističe se “Murano Illumina il Mondo” na Piazza San Marco. To je izložba na otvorenom s 12 lustera renomiranih svjetskih dizajnera i arhitekata. Izrađeni su u suradnji s najboljim staklarskim pećima Murana. Postavljena je povodom desetog izdanja The Venice Glass Week. U Orsoni Venezia 1888, jedinoj radnoj staklarskoj peći u povijesnom centru Venecije, kolektiv CaCo3 predstavlja izložbu “Hyperbolic andamento”. Ona istražuje mozaik kao suvremeni medij.

Praktične informacije za posjetitelje

Ulaznice za Homo Faber 2026: An Island of Light koštaju 16 eura po punoj cijeni. Dostupni su i popusti za određene kategorije posjetitelja. Rezervacija je moguća putem službene stranice homofaber.com. Ograničen broj ulaznica bit će dostupan i na samom mjestu događaja.

Za sve koji ovog rujna planiraju put u Veneciju, Homo Faber 2026 nudi rijetku priliku. Doslovno iz prve ruke moći ćete upoznati svijet vrhunskog obrtništva, od porculana i stakla do tekstila i drva. Uz gastronomiju i edukativne radionice, grad cijeli mjesec diše u ritmu ručne izrade.

Naslovna fotografija: Diana Dethlefsen, foto: Susanna Pozzoli © Michelangelo Foundation

Autor teksta: Hana Hanak