Ime Stefano Boeri većina povezuje s Bosco Verticaleom, milanskim tornjevima obraslim stotinama stabala koji su promijenili način na koji arhitekti razmišljaju o zelenilu u gradovima. Pisali smo o tome i u profilu Stefano Boeri: Arhitekt koji vraća prirodu u gradove. Njegov ured sada je pobijedio na natječaju za sasvim drugačiji projekt: priuštivo stanovanje na Ibizi, oko 190 stanova namijenjenih najmu po cijenama nižima od tržišnih, izgrađenih u potpunosti u drvenom konstrukcijskom sustavu.

Stefano Boeri Architetti pobijedio je na natječaju koji je raspisala Entidad Estatal de Vivienda, Casa 47, španjolska javna institucija zadužena za upravljanje i razvoj priuštivog javnog stanovanja. Projekt “Sa Casa” predviđa kompleks raspoređen u četiri volumena, izgrađen prefabriciranim drvenim sustavom, zamišljen kao arhitektura koja se razvija zajedno sa svojim stanarima, uz zajednicu koja raste oko dijeljenih prostora.

Što je “Sa Casa” i tko stoji iza natječaja

Casa 47 španjolska je javna institucija zadužena za upravljanje i razvoj priuštivog javnog stanovanja. Riječ je o modelu pristupačnog stanovanja za najam ispod tržišne cijene, u kojem arhitektura, tehnologija i priroda supostoje, umjesto statičnog niza identičnih jedinica.

“Projekt na Ibizi strateški je važan za budućnost europskih gradova jer predlaže model socijalnog stanovanja koji koristi drvenu prefabrikaciju temeljenu na modularnom sustavu prilagodljivom različitim kontekstima. Zelena, drvena, modularna i univerzalno pristupačna stambena arhitektura predstavlja pravi veliki odgovor za politike javne urbane regeneracije”, komentirao je Boeri.

Zašto drvo? CLT sustav gradnje objašnjen jednostavno

Zgrade su projektirane u CLT sustavu (Cross-Laminated Timber), odnosno unakrsno lameliranom drvu, strukturnom materijalu sastavljenom od slojeva drva lijepljenih pod pravim kutom jedan na drugi. Elementi se prefabriciraju izvan gradilišta, u kontroliranim tvorničkim uvjetima, a zatim samo sklapaju na samoj lokaciji.

Velik dio procesa tako se seli s gradilišta u kontrolirane tvorničke uvjete, dok se gotovi elementi na lokaciji sastavljaju suhim postupkom. Prema autorima projekta, takav sustav trebao bi skratiti vrijeme gradnje, smanjiti količinu otpada i ograničiti utjecaj radova na okolinu.

Modularnost kao princip, ne samo tehnički detalj

Arhitektonska gramatika cijelog kompleksa proizlazi izravno iz ove konstrukcijske logike. Modularnost ovdje nije tek tehnička pojedinost, nego organizacijsko načelo cijelog projekta, i upravo ono što “Sa Casu” čini fleksibilnom. Široka raznolikost stambenih tipologija i modularna organizacija prostora trebale bi omogućiti da se stanovi tijekom vremena rekonfiguriraju, zadovoljavajući zahtjeve univerzalne pristupačnosti i prilagođavajući se podjednako mladima, starijima, obiteljima i osobama smanjene pokretljivosti.

Isti princip primjenjuje se i na dijeljene radne prostore i zajedničke površine, gdje se granica između privatnog i kolektivnog prostora može redizajnirati bez narušavanja arhitektonskog identiteta cjeline. Kompleks je zato podijeljen u četiri volumena umjesto jednog velikog bloka, čime nastaje središnji zeleni prostor, srce zajedničkog života stanara, istovremeno otvoren prema okolnom kontekstu.

Zelenilo koje se penje do krova

Unutar ovog kontinuiranog sustava otvorenih prostora, autohtona vegetacija provlači se kroz zgrade i oblikuje dvorišta, staze i središnji javni trg, u arhitekturi osmišljenoj da potiče interakciju i uspostavi izravan dijalog između zajednice, prirode i grada. Zelenilo se prema planovima proteže sve do krovova stambenih blokova i trebalo bi postati ekološka infrastruktura, pružajući sjenu, stvarajući nova staništa, pomažući poboljšati kvalitetu zraka i ublažiti efekt urbanog toplinskog otoka. Fotonaponske ploče trebale bi osigurati proizvodnju obnovljive energije, dok orijentacija zgrada, prirodna ventilacija i sustavi upravljanja vodom zaokružuju energetsku strategiju projekta.

Istu filozofiju, zelenilo kao sastavni dio arhitekture, a ne dekoraciju, Boerijev je ured ranije primijenio i u projektima poput Bosco Verticalea u Milanu. Razlika je u kontekstu: ondje je riječ o prestižnom stambenom neboderu, dok Sa Casa istu ideju prenosi u javno priuštivo stanovanje.

Može li ovako izgledati budućnost priuštivog stanovanja?

Dostupnost stanovanja jedan je od gorućih problema europskih gradova, a projekti poput “Sa Case” pokazuju kako arhitektonska struka pokušava odgovoriti na taj izazov, ne kroz privremene mjere, nego kroz sustavno planiranu, kvalitetno projektiranu javnu stambenu izgradnju. Sa Casa polazi od ideje da priuštivo stanovanje ne mora značiti niži arhitektonski standard.

Priuštivo stanovanje u Hrvatskoj: Što donosi novi zakon i tko će imati koristi?

Projekt u brojkama

Godina: 2025.
Lokacija: Ibiza, Španjolska
Klijent: Entidad Estatal de Vivienda, Casa 47
Broj stanova: oko 190
Partner zadužen za projekt: Stefano Boeri
Direktorica: Hana Narváez
Voditeljica projekta: Silvia Fernández
Projektni tim: Nahed Zmeter, Yulia Filatova, Mohamed Hassan Elgendy
Lokalni arhitekt i strategija održivosti: SOCOTEC Spain

Priuštivo stanovanje na Ibizi

Boeri je projektima poput Bosco Verticalea pokazao koliko snažno zelenilo može promijeniti karakter stambene arhitekture. Sa Casom tu ideju prenosi u sasvim drukčiji kontekst, javno priuštivo stanovanje. Drvo, modularnost, zelenilo i zajednički prostori ovdje nisu zamišljeni kao elementi prestiža, nego kao dio svakodnevnog stanovanja.

Hoće li projekt nakon realizacije ispuniti ta obećanja, tek treba vidjeti. No Sa Casa već u projektnoj fazi otvara zanimljivo pitanje: mora li priuštivo stanovanje izgledati kao kompromis, ili upravo ono može postati prostor za neke od najzanimljivijih arhitektonskih inovacija?

Renderi i fotografije: Stefano Boeri Architetti

Uređenje studentske sobe u podstanarskom stanu ima svoja pravila, i ona rijetko dopuštaju veće zahvate. Bušenje zidova, farbanje ili zamjena namještaja obično nisu opcija, no vrijedi imati na umu da to uvijek ovisi o dogovoru sa stanodavcem.

Mali stan? Nizak strop? Ove tehnike bojanja zidova potpuno mijenjaju dojam prostora

Neki su fleksibilniji i dopuštaju pokoju rupu za sliku ili policu uz obavezu popravka pri iseljenju, dok drugi traže da stan ostane u potpuno istom stanju kao prvog dana. Prije bilo kakve intervencije, čak i naizgled bezazlene poput ljepljivih traka, isplati se kratko provjeriti s vlasnikom što je dopušteno, umjesto da to na kraju otkrijete tek pri povratu pologa.

Ono što se najlakše vraća u početno stanje ujedno je i ono što donosi najviše promjene uz najmanje rizika: tekstil, rasvjeta i dekoracija koja se lijepi, a ne buši. Sve to može se u nekoliko minuta ukloniti bez traga, pa upravo tu vrijedi usmjeriti najviše pažnje i budžeta.

Uređenje studentske sobe u slojevima

Umjesto da mijenjate postojeći namještaj, razmišljajte u slojevima koji se lako uklone. Tekstil, rasvjeta i dekoracija mogu potpuno promijeniti dojam sobe. Pritom ne ostavljaju tragove kad dođe vrijeme iseljenja.

Ovaj pristup, poznat kao layering, arhitektica Sunčica Mastelić Ivić objašnjava kao princip koji vrijedi u interijeru, modi, arhitekturi i općenito u svim procesima gdje različite elemente treba povezati u skladnu cjelinu. Umjesto da prostor gradimo jednim snažnim potezom, layering se temelji na postupnom dodavanju slojeva koji zajedno stvaraju dubinu, toplinu i vizualni balans, princip koji u podstanarskoj sobi ima i dodatnu, praktičnu prednost: svaki sloj jednako se lako i uklanja.

Krenite od jednostavne baze, obično posteljine koja je već u stanu ili one koju ste sami donijeli. Ne treba tražiti nešto raskošno ili skupo. Jedna kvalitetna posteljina u neutralnoj boji, poput bijele, sive ili bež, poslužit će kao platno na koje kasnije dodajete boju i teksturu kroz jastuke i prekrivače. Pamuk je pritom najsigurniji izbor jer je pristupačan, lako se pere i podnosi česta pranja bez gubitka kvalitete, što je važno kad soba dijeli veš mašinu s još nekoliko cimera. Tek na tu neutralnu bazu dolaze slojevi koji stvaraju osobnost, jedan upečatljiv prekrivač, nekoliko jastuka u različitim teksturama ili plišani pled prebačen preko kreveta.

Tekstil koji stvara osoban dojam

Kad je baza spremna, tekstil je najbrži način da prostor dobije karakter. Prekrivač za krevet, jedan veći jastuk i lagani tepih odmah unose osobnost u prostor, čak i kad je sav ostali namještaj posve neutralan i nije vaš izbor.

Tepih dodatno prigušuje zvuk i čini pod ugodnijim, posebno u starijim zgradama s hladnim, drvenim ili laminatnim podovima. Osim praktične uloge, tepih je i jedan od najbržih načina da soba prestane djelovati kao prazna, iznajmljena prostorija. Za prozore, ako postojeće zavjese ne odgovaraju vašem ukusu ili jednostavno ne postoje, jednostavan komad tkanine prebačen preko postojeće šipke može poslužiti kao privremeno, ali sasvim učinkovito rješenje.

Male tekstilne promjene, poput zamjene navlaka za jastuke ovisno o godišnjem dobu ili dodavanja jednog šarenog pleda, jeftin su način da soba ne djeluje statično cijele godine.

Rasvjeta bez bušenja zidova

Rasvjeta je jedan od najvažnijih, a najčešće podcijenjenih elemenata u sobi koju ne možete trajno mijenjati. Stropna rasvjeta u iznajmljenim sobama gotovo je uvijek fiksna, hladna i funkcionalna, ali rijetko stvara ugodnu atmosferu za opuštanje ili učenje uvečer.

Zato je ambijentalna rasvjeta ovdje ključna. Za razliku od glavnog, jakog izvora svjetla sa stropa, ambijentalna rasvjeta dolazi iz više manjih, toplijih izvora, poput stolne lampe, male podne svjetiljke ili LED trakice, i upravo ta kombinacija čini da prostor djeluje smireno i osobno, umjesto klinički osvijetljeno. Stolna lampa uz krevet za čitanje čini veliku razliku u atmosferi navečer, dok LED trakice na baterije ili s ljepljivom trakom mogu se postaviti bez ikakvog bušenja, iza ormara, ispod police ili duž ruba stola. Girlande sa svjetlima, iako djeluju dekorativno, dodatno omekšavaju hladnu, praznu sobu i daju joj gotovo intimniji ugođaj nego jedno jako stropno svjetlo.

Pravilo koje vrijedi i u profesionalno uređenim interijerima, a jednako dobro funkcionira i u studentskoj sobi, jest da nekoliko manjih izvora svjetla gotovo uvijek djeluje ugodnije od jednog jakog. Vrijedi to imati na umu i pri odabiru jačine žarulja, toplija, žućkasta svjetlost stvara opušteniji dojam nego hladno bijelo svjetlo.

Zidovi bez čavala i bušilice

Za slike i postere postoje ljepljive trakice i kukice koje se lako skidaju bez oštećenja zida. Provjerite prije kupnje da su namijenjene upravo tom tipu površine, jer neke bolje drže na glatkim zidovima nego na hrapavim ili neravnim.

Veći komad tkanine ili tapiserija, obješena preko šipke, može prekriti veći dio zida bez ijedne rupe. To je i praktično rješenje ako zid ima postojeća oštećenja koja ne želite gledati cijelu godinu, a istovremeno unosi boju i teksturu u prostor bez ikakvog trajnog zahvata.

Radni kutak i u malom prostoru

Za razliku od cijelog stana, kutak za učenje ne smijete izostaviti ni u najmanjoj sobi. Ako nema mjesta za pravi stol, uski stol uz zid ili ploča pričvršćena na policu mogu poslužiti kao improvizirano rješenje. Dobra stolna lampa ovdje je gotovo obavezna, jer opća stropna rasvjeta rijetko je dovoljna za dulje učenje bez zamora očiju.

Ipak, vrijedi biti realan: ni najbolje uređen kutak neće riješiti svaki dan učenja. Kad soba postane premalena za koncentraciju, ili kad cimeri glasno razgovaraju baš dok pišete seminarski, fakultetska ili gradska knjižnica ostaje odlična alternativa. Osim mirnog prostora za rad, knjižnica je i mjesto gdje se prirodno upoznaju drugi studenti, oko istog stola, u istom periodu ispita, na način na koji se to rijetko dogodi u vlastitoj sobi. Za mnoge brucoše, upravo su takva mjesta prva prava socijalna mreža u novom gradu, često i prije nego što se sklopi prvo pravo prijateljstvo na predavanjima.

Organizacija umjesto kupovine novog namještaja

Kutije za odlaganje i organizatori za ladice pomažu da mali prostor djeluje uredno, čak i kad u njemu živi više osoba u jednom stanu. Umjesto kupnje novog ormara, iskoristite postojeći prostor pametnije, dodatnim policama ili visećim organizatorima koji ne zauzimaju pod.

Rabljeni komadi namještaja, pronađeni na oglasnicima ili sličnim platformama, često su jeftinija i jednako funkcionalna opcija u odnosu na kupnju novog. Male police, ladičari na kotačićima ili organizatori za ormar mogu se ponijeti sa sobom i u sljedeći stan, za razliku od trajno ugrađenih rješenja, pa je to ulaganje koje traje kroz cijeli studij, a ne samo jednu godinu najma.

Biljke kao jeftin, ali učinkovit detalj

Nekoliko biljaka na prozorskoj dasci ili polici odmah unosi život u prostor. Za studentsku sobu, gdje svjetla često nema u izobilju, a briga o biljkama nije prioritet broj jedan, najbolje prolaze vrste koje opraštaju zaborav i slabije uvjete.

Sansevierija, poznata i kao “tašin jezik”, vjerojatno je najotpornija sobna biljka koja postoji. Podnosi i tamnije kutove sobe, a zalijevanje jednom u dva do tri tjedna joj je više nego dovoljno. Uz to, raste polako, pa je rijetko potrebno presađivati je ili brinuti da će prerasti prostor.

Pothos, biljka penjačica dugih, viseće rastućih listova, odlično izgleda na polici ili ormaru, odakle njeni izdanci mogu slobodno padati prema dolje. Podnosi slabije svjetlo i nepravilno zalijevanje, a ako izdanak ipak požuti, dovoljno ga je odrezati.

Zamioculcas, s tamnozelenim, sjajnim listovima, još je jedna gotovo neuništiva opcija. Skladišti vodu u podzemnim gomoljima, pa preživljava i tjedne zaborava, što ga čini idealnim za razdoblja ispita kad na biljke jednostavno nema vremena misliti.

Klorofitum, biljka prepoznatljiva po uskim, prugastim listovima koji vise preko ruba tegle, dobro raste i uz umjetno svjetlo, a povremeno izbacuje male izdanke koje možete odvojiti i posaditi u novu teglu. Tako iz jedne biljke, bez ikakvog dodatnog troška, dobijete dvije ili tri.

Za onu rijetku sobu koja ipak ima više prirodnog svjetla, dobro dolazi i sukulent ili kaktus na prozorskoj dasci. Njima gotovo da i ne treba zalijevanje, a dodaju teksturu i boju bez ikakvog održavanja.

Nijedna od ovih biljaka ne zahtijeva veliki budžet, obično koštaju između pet i petnaestak eura po komadu, ovisno o veličini. Ipak, vidljivo mijenjaju atmosferu cijele sobe, unose boju u inače statičan prostor pun namještaja koji niste sami birali, i, za razliku od plakata na zidu, djeluju kao nešto živo što je stvarno vaše.

Zapamtite: privremeno ne znači bezlično

Cilj uređenja podstanarske sobe nije nadmašiti uređenje vlastitog stana. Cilj je stvoriti prostor u kojem se ugodno živi i uči, unatoč ograničenjima najma.

Naravno, greške se događaju i onima koji paze. Ako se ipak dogodi manja rupa u zidu, primjerice od ljepljive kukice koja je povukla dio žbuke, obična bijela zubna pasta ili gotova gips masa za popunjavanje pukotina iz trgovine, nanesena prstom ili lopaticom i zaglađena, u pravilu je dovoljna za rupice manje od pola centimetra.

Kako popraviti rupu u zidu bez majstora – stručni koraci za savršeno gladak zid

Ako ste zid slučajno okrznuli ili obojali dio površine koji niste smjeli, prvo pokušajte s vlažnom krpom i blagim sredstvom za čišćenje dok je mrlja svježa, jer većina vodootpornih premaza to podnese bez traga. Za manje mrlje na zidu koje ne izlaze čišćenjem, sitna retuš boja u tonu zida, kupljena u malenoj tubi ili čak posuđena od stanodavca, često riješi problem bolje nego pokušaj potpunog prebojavanja cijele površine, koje samo skreće pažnju na to da je nešto popravljano. U svakom slučaju, manji popravak odmah po nastanku štete gotovo je uvijek jeftiniji i manje uočljiv nego pokušaj da se problem sakrije do dana iseljenja.