Arhitekt i urbanist dr. sc. Alen Žunić pripada generaciji arhitekata koja urbanizam promatra kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije. Osim što vodi vlastiti arhitektonski ured, predaje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a njegov profesionalni fokus usmjeren je na urbanu transformaciju gradova.

Put koji ga je doveo do arhitekture nije bio unaprijed planiran. Kako sam kaže, arhitektura mu se dogodila gotovo slučajno.

„Do kraja srednje škole zapravo nisam ni znao točno što znači studij arhitekture. Nisam znao razliku između arhitekata i građevinara, tko projektira, a tko računa konstrukcije. Ipak, odlučio sam se pripremati za prijemni ispit, koji je uključivao crtanje, matematiku i fiziku. Kada sam upisao studij, već na prvoj godini shvatio sam da mi ide dovoljno dobro da nastavim“, prisjeća se Žunić.

Na kraju je to bio jedini prijemni ispit koji je polagao – i, kako kaže, srećom uspješno.

Harvard kao početak međunarodne akademske karijere

Nakon završetka studija arhitekture u Zagrebu, Alen Žunić odlazi u Sjedinjene Američke Države. Samo dva dana nakon diplome preselio se u Boston kako bi započeo poslijediplomski studij na Harvardu.

„Primili su me na studij još prije nego što sam diplomirao. Jedini uvjet bio je da po dolasku pokažem diplomu. Te dvije godine na Harvardu bile su možda najbolje u mom životu“, kaže.

Ideja o studiju na Harvardu rodila se tijekom studija u Zagrebu, ponajviše zbog profesora čiji je rad pratio.

„Na Harvardu su predavali Rem Koolhaas, koji je i danas moj arhitektonski uzor, te Sanford Kwinter, teoretičar arhitekture koji povezuje filozofiju, biologiju i arhitekturu. Taj teorijski pristup bio mi je iznimno zanimljiv jer je naš studij u Zagrebu više tehnički usmjeren.“

Od Amerike do Europe i natrag

Boravak u Americi otvorio je Žuniću vrata međunarodne akademske scene. Nakon Harvarda odlučio je nastaviti istraživati različite pristupe arhitekturi i urbanizmu.

Sljedeća važna postaja bio je ETH Zürich, jedan od najuglednijih europskih tehničkih sveučilišta.

„Na ETH-u sam dodatno razvijao interes za povezivanje arhitekture i tehnologije. Tamo sam prvi put vidio konkretne projekte urbane transformacije i način na koji Europa pristupa obnovi gradova – pažljivije, kroz prenamjenu i revitalizaciju postojećih prostora.“

Za razliku od američkih gradova, europski gradovi imaju snažan povijesni sloj koji zahtijeva drugačiji pristup planiranju.

„Kod nas je ključno očuvati postojeće vrijednosti, ali istodobno uvesti nove sadržaje i arhitektonske ideje.“

Urbana transformacija gradova kao glavni profesionalni fokus

Danas se Žunić bavi projektima koji se bave dugoročnim razvojem gradova i njihovom transformacijom.

Prema njegovim riječima, jedan od najvećih problema suvremenih gradova jest nedostatak integracije različitih urbanih funkcija.

„Gradovi često imaju jasno odvojene zone – za stanovanje, rad, rekreaciju. Ali te zone međusobno nisu dovoljno povezane, pa gradski život postaje fragmentiran.“

Primjer takvog planiranja može se vidjeti i u Novom Zagrebu, gdje su urbanistički principi 20. stoljeća jasno vidljivi.

„Imamo podjelu na zone rada, rekreacije i stanovanja, ali nema dovoljno preklapanja tih sadržaja. Zbog toga grad može djelovati manje živ nego što bi mogao biti.“

Rješenje vidi u stvaranju hibridnih prostora koji kombiniraju različite funkcije.

„Naš cilj je gradovima ponuditi viziju razvoja za sljedećih 20 ili 30 godina – okvir koji će im pomoći da svaka nova odluka bude dio šire urbanističke slike.“

Projekt transformacije grada Cresa

Jedan od projekata na kojima je njegov tim radio posljednjih godina odnosi se na grad Cres.

Projekt je inspiriran idejom „sretnog grada“, konceptom koji je još u renesansi razvijao filozof Frane Petrić, rođen upravo na Cresu.

„Grad je iznimno dobro očuvan, ali smo primijetili da različite zone nisu dovoljno povezane u cjelinu. Predložili smo niz novih urbanih zona – sportsko-rekreacijsku, stambenu i zonu uz marinu.“

Tijekom analize grada pojavio se i novi koncept koji je postao ključ projekta.

„Predložili smo liniju dugu oko tri i pol kilometra koja bi povezala različite dijelove grada. Ta ideja je kasnije prerasla u zaseban projekt na kojem smo radili dodatnih godinu dana.“

Transformacija vojne zone u Puli

Jedan od najambicioznijih projekata na kojem je Žunić radio odnosi se na transformaciju bivše vojne zone u Puli.

Riječ je o prostoru od oko 25 hektara koji je desetljećima bio zatvoren za javnost.

„Na tom području nalazi se više od trideset objekata. Naš pristup bio je da se svi očuvaju i revitaliziraju, bez rušenja. Prenamjena postojećih zgrada danas je važan princip održive arhitekture.“

Plan predviđa razvoj inovacijskog kampusa okruženog zelenilom, koji bi postao novi javni prostor za građane.

„Ideja je da taj prostor postane sjeme budućeg razvoja grada, model transformacije koji se može primijeniti i na druge napuštene vojne ili industrijske zone.“

Povezivanje prakse i obrazovanja

Uz projektiranje, Žunić aktivno sudjeluje i u akademskom radu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Studentima nastoji prenijeti iskustva iz međunarodne prakse, ali i važnost interdisciplinarnog pristupa arhitekturi.

„Arhitektura, urbanizam i krajobrazna arhitektura ne mogu se promatrati odvojeno. Bez tog integriranog pristupa projekti često ostaju fragmentirani.“

Takav način razmišljanja, kaže, naučio je upravo tijekom studija u Americi.

Arhitektura kao istraživanje i komunikacija

Uz projektiranje i predavanje, Žunić se bavi i znanstvenim istraživanjem. Kao gostujući istraživač boravio je i na Sveučilištu Columbia u New Yorku.

„Tamo sam imao priliku raditi s istraživačima iz potpuno različitih područja – od medicine do prava. Takva interdisciplinarna razmjena znanja bila je iznimno inspirativna.“

Pisanje znanstvenih radova, dodaje, pomaže i u arhitektonskoj praksi.

„Znanstveni rad uči vas kako jasno strukturirati ideje i prenijeti ih publici. To je važno jer arhitektura ne smije ostati zatvorena u stručnom jeziku – ideje treba moći objasniti i onima koji nisu arhitekti.“

Gradovi budućnosti

Razgovor s Alenom Žunićem pokazuje koliko se arhitektura danas mijenja. Ona više nije samo projektiranje zgrada, nego promišljanje načina na koji gradovi funkcioniraju i razvijaju se.

Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima.

Prostor u kojem živimo nije samo funkcionalna kulisa svakodnevice. Način na koji je oblikovan može snažno utjecati na raspoloženje, razinu energije i osjećaj ugode. Upravo zato sve se više govori o tome kako prostor utječe na emocije i zašto su boje, svjetlo, materijali i raspored namještaja važni jednako kao i estetika interijera.

Zašto se u nekim domovima osjećamo bolje nego u drugima?

Psiholozi, arhitekti i dizajneri interijera slažu se da naš mozak već pri prvom ulasku u prostor nesvjesno obrađuje niz informacija. Svjetlo, boje, mirisi, akustika i raspored namještaja zajedno stvaraju emocionalni doživljaj prostora. Taj doživljaj može nas opustiti i umiriti, ali može izazvati i nelagodu.

Kako prostor utječe na emocije već pri prvom ulasku

Prvi dojam prostora često nastaje u nekoliko sekundi. I prije nego što svjesno procijenimo interijer, mozak registrira atmosferu prostora i reagira na nju.

Dizajner interijera Marin Zidarić ističe da svaka prostorija nosi određenu energiju koja može utjecati na naše raspoloženje.

„Svaki prostor u koji uđemo ima određenu energiju. Ona može djelovati smirujuće i opuštajuće, ali može nas i potaknuti na fokus i produktivnost. Ponekad pak izaziva nelagodu pa jednostavno poželimo što prije izaći iz takvog prostora“, objašnjava.

Upravo zato dizajn interijera nije samo pitanje estetike. Dobro oblikovan prostor može potaknuti osjećaj sigurnosti, mira i koncentracije.

Boje u interijeru snažno utječu na raspoloženje

Jedan od najvažnijih elemenata koji oblikuje emocije u prostoru su boje. One imaju snažan psihološki učinak i mogu promijeniti atmosferu prostorije.

Topli tonovi poput terakote, smeđe ili maslinaste djeluju smirujuće i stvaraju osjećaj topline. Takve boje često se koriste u dnevnim boravcima i prostorima za opuštanje jer potiču osjećaj ugode.

S druge strane, hladne boje poput plave, sive ili bijele djeluju svježije i pročišćenije, ali u velikim količinama mogu prostor učiniti hladnim i distanciranim.

Neutralne boje u interijeru ne moraju biti dosadne – evo gdje najčešće griješimo

Zato se u suvremenim interijerima često koriste neutralne nijanse poput tople sive ili bež tonova. Takve boje stvaraju smirenu atmosferu i dopuštaju prostoru da „diše“, a istodobno se lako kombiniraju s drugim elementima interijera.

Rasvjeta mijenja energiju prostora

Osim boja, rasvjeta je jedan od ključnih elemenata koji određuje atmosferu doma.

Topla rasvjeta stvara ugodan i opuštajući ambijent pa se najčešće koristi u dnevnim boravcima, spavaćim sobama i prostorima namijenjenima odmoru.

Hladna rasvjeta, s druge strane, potiče koncentraciju i budnost pa se češće koristi u uredima, radnim prostorima i kuhinjama.

Prirodno svjetlo ima posebno snažan utjecaj na raspoloženje. Prostori s velikim prozorima i puno dnevne svjetlosti djeluju življe i energičnije, dok tamni i zatvoreni prostori često stvaraju osjećaj nelagode.

Zato se u suvremenoj arhitekturi sve više naglašava važnost velikih staklenih površina i otvorenih prostora koji omogućuju prodor prirodne svjetlosti.

Prirodni materijali stvaraju osjećaj ugode

Materijali u interijeru također imaju važnu ulogu u stvaranju emocionalnog doživljaja prostora.

Prirodni materijali poput drva, kamena ili pamuka povezuju nas s prirodom i stvaraju osjećaj topline i autentičnosti. Njihova tekstura i taktilnost djeluju umirujuće, zbog čega su čest izbor u suvremenim interijerima.

Mekane teksture, zaobljeni oblici i prirodne nijanse dodatno doprinose osjećaju ugode u prostoru. Takvi elementi ne opterećuju prostor vizualno, već stvaraju uravnotežen i smiren ambijent.

Organiziran prostor smanjuje stres

Umirujući interijer ne znači nužno minimalistički ili potpuno prazan prostor. Ključ je u organizaciji i promišljenom rasporedu elemenata.

Prostor prepun vizualnih podražaja može preopteretiti osjetila i stvoriti osjećaj kaosa. S druge strane, jasno definiran raspored namještaja i funkcionalnih zona stvara osjećaj reda i kontrole.

Važno je i da prostor odgovara načinu života osobe koja u njemu boravi. Dom nije izložbeni prostor, već mjesto svakodnevnog života.

Minimalist će se teško osjećati ugodno u interijeru prepunom dekoracija, dok će osoba koja voli bogate vizualne slojeve možda osjećati nelagodu u strogo minimalističkom prostoru. Upravo zato interijer treba odražavati osobnost i navike njegovih korisnika.

Skandinavski stil kao primjer smirenog interijera

Jedan od stilova koji se često povezuje s pozitivnim emocionalnim doživljajem prostora je skandinavski stil.

Njegova popularnost ne proizlazi samo iz estetike, već iz načina na koji kombinira funkcionalnost, svjetlo i prirodne materijale.

Svijetlo drvo, bijele površine, pastelni tonovi i obilje prirodne svjetlosti stvaraju prostor koji djeluje smireno, jasno i prozračno. Namještaj je funkcionalan i jednostavan, ali prostor ne djeluje hladno ili sterilno.

Takav pristup pokazuje da dobar interijer ne mora biti prenatrpan elementima da bi bio ugodan za život.

Dom kao prostor osobne priče

Osim funkcionalnosti i estetike, važno je da dom odražava osobnost svojih stanara. Fotografije, knjige, suveniri s putovanja ili umjetnički predmeti mogu prostoru dati karakter i emocionalnu vrijednost.

Takvi detalji stvaraju osjećaj pripadnosti i autentičnosti. Kada prostor odražava život i iskustva osobe koja u njemu boravi, postaje više od mjesta stanovanja – postaje pravi dom.

Na kraju, interijer nije samo skup namještaja, boja i materijala. On je prostor u kojem svakodnevno živimo, odmaramo i stvaramo uspomene. Upravo zato razumijevanje kako prostor utječe na emocije može pomoći u stvaranju doma koji ne izgleda samo lijepo, nego se u njemu zaista osjećamo dobro.