Za učenje je prije svega potrebna volja, mir i tišina, ali i prava tehnika — bez nje se trud lako pretvori u sate čitanja bez rezultata. Dino Benedetti, voditelj radionica za brže učenje, za Dom na kvadrat otkriva koje metode doista djeluju.

Zašto djeci nedostaje struktura, a ne volja?

„Ono što nedostaje najvećoj populaciji djece danas jest, osim radnih navika, nekakva struktura kod učenja. Ne znaju što napraviti kad otvore knjigu, pa se to svede na čitanje, čitanje i čitanje”, objašnjava Benedetti. Posljedica je da dijete satima uči, a na ispitu dobije lošu ocjenu jer zapravo ne zna procijeniti je li gradivo stvarno usvojilo.

Koja metoda učenja stvarno djeluje?

“Metode pamćenja i učenja u suštini se zapravo ne razlikuju po dobi, razlikuju se samo primjeri koje dajemo djeci da bolje shvate o čemu se radi. Zato su metode učenja nama ljudima prirodne, to su sve metode temeljene na psihologiji, tako da su principi isti, ali kako ih treniramo je neki različiti način. Dakle, možda ćemo djetetu to sve prezentirati kroz nekakvu igru, kroz memory ili tako nešto, a već u starijoj dobi to možemo prezentirati na konkretnim primjerima.” pojašnjava Dino te dodaje kako postoji popularno istraživanje iz 2011., gdje su znanstvenici htjeli otkriti koja je poznata metoda učenja najefikasnija.

“I zapravo su testirali četiri načina učenja, čitanje, opetovano čitanje, mentalne mape za koje smo svi sigurno čuli i kratku provjeru nakon pročitanog. Svi kad ih pitam, misle da su mentalne mape sigurno pobijedile kao najbolji način, a zapravo se pokazalo da najbolji rezultat daje provjera nakon čitanja. Tako da ako dijete želi promijeniti jednu stvar, a da odmah dobije odlične rezultate, treba zamijeniti puno čitanja ispitivanjem. Čak i ako ne znamo gradivo, bolje je puno puta pogriješiti pa potražiti u knjizi točan odgovor. To će dati brže i bolje rezultate , a metoda je stvarno jednostavna .” ističe Dino.

Radionice ne otkrivaju čarobnu formulu koja će sve promijeniti već pomažu pojedincima različitih dobnih skupina da provjerenim metodama nauče brže pamtiti, što će rezultirati i lakšim učenjem.

Za svladavanje gradiva važan je fokusirani rad, ali i odmor

Više kratkih odmora tijekom učenja podiže koncentraciju i produktivnost, zato bi svakih 30 minuta trebalo uzeti 5 minutnu pauzu.

“Odmor može biti bilo što u smislu mentalnog odmora ali je bitno da je to neka aktivnost gdje se dijete može lako vratiti učenju. Jedan trivijalan primjer; upalim li film od dva sata tijekom svog odmora pa teško ću se odvojiti od njega. Ako se teško vraćamo za učenju, onda je bolje ne maknuti se sa stola dok traje taj odmor, ako možemo biti na mobitelu, pojesti sendvič, otići do wc-a, super ali nešto da bude dijete sigurno da će se vratit za 4 minute i 59 sekundi na učenje.” pojašnjava.

Psiholozi savjetuju da bi se uvijek trebalo učiti za stolom, u prozračenoj prostoriji sa što više dnevnog svjetla. Također, stol mora biti primjerene visine, a stolac ergonomski.

Petra Bizjak iz Lesnine zna i koliko je važno imati adekvatan stol. Lesnina u svom asortimanu nudi najrazličitije dimenzije stolova, ravne, kutne, prilagodljive po visini, po širini, može imati dodatke za kompjutere, tablete i slično. Tu su i dodatci za pospremanje, razne ladice i slično, što je važno jer znamo da je u manjim prostorima svaki dio za pospremanje dobrodošao.

Kako odabrati boju, namještaj i dekoracije za dječju sobu?

“Uz najrazličitije varijante radnih stolova, naravno da u našoj ponudi, za svaki od tih stolova, nudimo i radne stolice, znamo da je jako važno imati prilagođenu i točno za određenu osobu prilagođenu radnu stolicu, znači, ovisi naravno o dobi djeteta, o konstrukciji djeteta i stolu koji je već netko prethodno odabrao.” zaključuje.

Brže pamćenje novih informacija i adekvatna prostorija za učenje važni su čimbenici za odličan uspjeh na kraju školske godine.

xxxlesnina.hr

Uređenje dječje sobe jedan je od najzahtjevnijih interijera s kojim se roditelji suočavaju. Prostor mora biti siguran, poticajan i funkcionalan – a istovremeno dovoljno fleksibilan da ne zastari za godinu ili dvije. Melita Kenđel, mag. dizajna i vlasnica Art Biroa, osmislila je sobu za dijete predškolske dobi koja to sve uspijeva bez kompromisa. Pitali smo je kako.

Tri funkcije, jedan prostor

Polazišna točka projekta bila je jasna: soba mora istovremeno biti mjesto za igru, odmor i prve školske obveze. Roditelji su imali konkretne zahtjeve – mirna i topla atmosfera, dovoljno prostora za igru, dovoljno prostora za pohranu i radni kutak koji će biti funkcionalan i u školskim godinama. Jednako im je važno bilo da prostor ne bude previše tematski definiran. „Željeli su sobu koja se lako prilagođava promjenama interesa djeteta,” objašnjava Kenđel.

„Najveći izazov bio je uskladiti tri jednako važne funkcije prostora unutar relativno kompaktne površine. Kao i roditeljima, i meni je bilo važno da bude dovoljno mjesta za pohranu odjeće, igračaka i slikovnica – jer mislim da je važno djecu učiti održavanju prostora urednim.”

Rješenje je pronašla u jasnoj zonizaciji. Zona za spavanje smještena je uz zid i integrirana s elementima za pohranu. Radni kutak pozicioniran je uz prozor kako bi se maksimalno iskoristilo prirodno svjetlo. Središnji dio sobe ostao je slobodan – namijenjen igri i kretanju. „Djeci je najdraže igrati se na podu,” kaže Kenđel, „pa sam birala mekani tepih koji definira tu zonu i poziva na sjedanje. Na njemu se mogu slagati kocke, voziti autići ili oblačiti lutke.”

Ovakav pristup organizaciji prostora posebno je koristan kod uređenja dječje sobe gdje svaki kvadrat mora opravdati svoje mjesto.

Pohrana kao pedagoški alat

Posebnu pažnju Kenđel je posvetila pohrani. Kombinacija visokih ormara, otvorenih polica i niske komode s košarama i kutijama nije odabrana slučajno. „Takav sustav omogućuje jednostavnu organizaciju i pristupačnost igračaka,” objašnjava, „te potiče dijete na samostalno održavanje reda.” Ormar za odjeću ispunjen je policama i velikim brojem ladica, uz visoki dio za vješanje odjeće. Svaka kategorija predmeta ima svoje mjesto – i dijete to od malena uči.

Ova logika pohrane poznata je i stručnjacima koji savjetuju roditelje o opremanju dječjih soba – dostupnost i preglednost ključni su za to da dijete samostalno pronalazi i vraća stvari na mjesto.

Neutralna baza, promjenjivi detalji

Jedna od najčešćih grešaka pri uređenju dječje sobe je pretjerana tematiziranost. Soba osmišljena oko jednog lika ili stila brzo zastarijeva – dijete odraste, interesi se promijene, a roditelji ostaju s prostorom koji treba potpuno preuređenje.

Odabrala sam nježnu, prirodnu paletu toplih neutralnih tonova i svijetlog drva jer stvara osjećaj smirenosti i ugode. Takve boje ne opterećuju prostor, a ujedno pružaju bezvremensku podlogu koju je lako nadopunjavati akcentima.

Praktična prednost te odluke je i fleksibilnost prema budućnosti. Ako mlađe dijete naslijedi sobu od starijeg, detalji i tekstili u bojama lako mogu preobraziti prostor bez velikih zahvata. „Detalji i tekstili u bojama mogu lako preobraziti prostor iz sobe za djevojčicu u sobu za dječaka – i obrnuto,” napominje dizajnerica.

Isto načelo preporučuje i arhitektica Gordana Đerić – osnova sobe treba biti neutralna, a šarenilo i veselost unose se promjenjivim elementima poput posteljine, jastuka i zidnih ilustracija.

Materijali koji traju

Uz boje, jednako je važan promišljen odabir materijala. Kenđel je u ovom projektu odabrala prirodne teksture – dekor svijetlog hrasta, tekstile u neutralnim tonovima i pletene detalje. „Materijali su odabrani zbog svoje trajnosti, jednostavnog održavanja i sposobnosti stvaranja tople atmosfere,” objašnjava.

Funkcionalan namještaj ovdje ne znači sterilan. „Iako je riječ o vrlo organiziranom prostoru s mnogo mjesta za pohranu, soba zadržava mekoću i razigranost kroz teksture, ilustracije i prirodne materijale,” kaže dizajnerica. Kod projektiranja dječjih soba funkcionalnost mora biti polazište – ali praktična rješenja ne moraju biti vizualno kompromitirana. „Upravo zato svaki element ima svoju svrhu, ali i doprinosi cjelokupnoj smirenoj i skladnoj atmosferi prostora,” zaključuje Kenđel.

Soba koja raste s djetetom

Konačni cilj projekta bio je bezvremenski prostor koji ne zahtijeva potpuno preuređenje svakih nekoliko godina.

Tekstil i dekoracije mijenjaju se kako dijete raste, a radni stol, ormari i osnovni namještaj ostaju funkcionalni u svakoj razvojnoj fazi.

Dekorativni elementi i zidne ilustracije lako se mogu zamijeniti. Police se prilagođavaju novim interesima. Radni kutak koji danas služi za bojanje sutra postaje mjesto za pisanje domaćih zadaća. Osnovna ideja vodilja cijelog projekta bila je stvoriti bezvremenski, smiren i funkcionalan prostor koji potiče kreativnost i samostalnost djeteta, a istovremeno pruža osjećaj sigurnosti i topline.

Karakter i razigranost unose se detaljima koji se lako mijenjaju – a osnova ostaje.

Za roditelje koji uređuju sobu za školarca ili planiraju prostor koji će pratiti dijete kroz više razvojnih faza, ovaj projekt pokazuje da dobro osmišljeno uređenje dječje sobe ne mora biti kompromis između lijepog i praktičnog.

Foto i renderi: Melita Kenđel