Božićno zimzeleno drvce, često bor ili jela, ukrašeno lampicama i ukrasima kao dio božićnih svečanosti, svima nam je dobro poznato. Božićna drvca mogu biti svježe rezana, presađena u teglu ili umjetna, a koriste se kao unutarnji i vanjski ukrasi. Dok su stabla tradicionalno povezana s kršćanskom simbolikom, njihova suvremena upotreba uglavnom je svjetovna. Mnoge obitelji ispod božićnog drvca stavljaju darove koji će se otvoriti na Božić.

Pogled u prošlost

Upotreba zimzelenih stabala i vijenaca koji su simbol vječnog života bio je običaj drevnih Egipćana, Kineza i Hebreja. Štovanje stabla bilo je uobičajeno među poganskim Europljanima i preživjelo je njihovo obraćenje kršćanstvu u skandinavskim običajima ukrašavanja kuće zimzelenim granama na Novu godinu, kako bi se otjeralo zlo. Nadalje, tradicija se održala u Njemačkom običaju postavljanja stabla jele na ulaz ili u unutrašnjost kuće tijekom zimskih praznika.

Moderno božićno drvce, pak, potječe iz zapadne Njemačke. Glavni predznak popularne srednjovjekovne priče o Adamu i Evi bilo je rajsko stablo, drvo s plodovima jabuka. Nijemci su na 24. prosinca, odnosno Badnjak, po uzoru na rajsko stablo, postavljali stablo u svojim domovima. U istoj sobi bila je i Božićna piramida, trokutasta drvena konstrukcija koja je imala police za držanje božićnih figurica, svijeća i zvijezdi. Do 16. stoljeća, božićna piramida i rajsko stablo spojili su se i postali božićno drvce.

Običaj je bio široko rasprostranjen među njemačkim luteranima do 18. stoljeća, ali tek u sljedećem stoljeću božićno drvce postalo je duboko ukorijenjena njemačka tradicija. U Engleskoj je predstavljen početkom 19. stoljeća, a božićno drvce popularizirano je sredinom 19. stoljeća od strane njemačkog Princa Alberta, supruga kraljice Viktorije. Viktorijansko božićno drvce ukrašavalo se igračkama i malim darovima, svijećama, bombonima i ukrasnim kolačima koji su visili s grana pričvršćeni vrpcama i papirnim lancima. U 17. stoljeću Njemački doseljenici su božićna drvca ponijeli u Sjevernu Ameriku, pa su do 19. stoljeća ona postala vrlo popularna. Popularna su bila i u Austriji, Švicarskoj, Poljskoj i Nizozemskoj.

Energična crvena razbuđuje svaki prostor u kojemu se nađe, dok ju komplementira smirujuća zelena koja donosi harmoniju i svježinu. No, zašto su baš te dvije boje postale ‘božićne boje’? Razlozi nisu crveno odijelo djeda Božićnjaka ni zelene oprave njegovih pomoćnika, već nešto sasvim drugo.

Po kršćanskom vjerovanju zelena je simbol vječnog života, poput zimzelenog drveta koje tijekom hladne zime zadrži svoje iglice. Kršćanima ta boja predstavlja vječni život Isusa Krista, dok crvena označava Kristovu krv koju je prolio na križu.

Crtica iz povijesti

Prema povijesnim činjenicama u 14. stoljeću crkve su održavale vjerske priredbe čiji je cilj bio educirati nepismeno stanovništvo. Na Badnjak se tradicionalno održavala tzv. “Rajska predstava” o Adamu i Evi, a umjesto drveta jabuke koje nije bilo dostupno tijekom zimskih mjeseci, jabuke su pričvrstili na borove grane. Bor je tako postao prisutan element u crkvama, ali i u brojnim domovima s dodatkom crvenih jabuka kao ukrasa.

Inače, božićno se drvce ovim plodovima ukrašavalo do sredine prošlog stoljeća kada su ih zamijenili drugi ukrasi.

Crvena i zelena u drugim kulturama

Iako zelena i crvena asociraju na božićne blagdane, njihovo značenje varira u različitim kulturama. Crvena tako predstavlja ljubav, toplinu, strast, sreću te životnu snagu, ali ima i negativne konotacije – agresiju, zabranu, mržnju i pakao.

U zemljama poput Indije crvena se tradicionalno oblači na vjenčanjima, dok je proslava kineske Nove godine također nezamisliva bez crvene koja simbolizira istinu, sreću i krepost. U centralnoj Africi ova snažna boja je znak za život i zdravlje, dok u južnoj Africi označava smrt i žalovanje. Crvena je svoje mjesto našla i na mnogim nacionalnim zastavama, a kod mnogih zemalja poput SAD-a i V. Britanije označava patriotizam, odnosno hrabrost i požrtvovnost.

U suvremeno doba, zelena je postala zaštitni znak brojnih grupa za zaštitu okoliša, no baš kao i crvena, riječ je o boji konfliktnih značenja. U srednjem vijeku predstavljala je plodnost i ljubav, a mlade su je često nosile na dan vjenčanja. Istovremeno, smatrali su je bojom otrova i zla. Usprkos uvriježenim mišljenjima, nacionalna boja Irske (koju nazivaju i “Smaragdnim otokom”) izvorno nije zelena, već kraljevsko plava. Zbog bogatih zelenih površina te djeteline kao jednog od simbola Irske, danas je zelena opće prihvaćena boja te zemlje.

Iako pojedinačno imaju različita značenja, zelena i crvena dobitna su božićna kombinacija koja će u domove diljem svijeta unijeti pravu svečanu atmosferu.