Alex Knapić jedno je od onih imena koje nije lako svrstati u jednu kategoriju. Umjetnik, arhitekt, dizajner interijera i pionir 3D vizualizacija u Hrvatskoj, svojim radom već desetljećima briše granice između prostora, materijala i emocije.

“Sve što je plošno mi je dosadno,” kaže bez zadrške – i upravo to definira njegov pristup, bilo da stvara skulpture za prestižne galerije ili dizajnira interijere s istarskom dušom.

“Prva ljubav mi je 3D – i od nje ne mogu pobjeći”

Knapićevi počeci sežu u rane ’90-e, kada je na tadašnjim računalima s nekoliko megabajta RAM-a počeo izrađivati prve 3D vizualizacije.

“Mogu reći da sam među prvima u Hrvatskoj koji su radili 3D prikaze prostora. Kad sam nešto renderirao, ostavio bih računalo da radi danima. Vratio bih se nakon par dana i dobio – dva reda zida.”

Danas, uz moćnije alate, proces je brži, ali strast prema oblikovanju prostora ostala je ista.

Umjetnost koja izlazi iz ekrana

Iako tehnički potkovan, Alex ne robuje softveru. Njegovi radovi često zavaraju oko – 3D vizual postaje toliko realan da se doima poput slike.

“To mi je i cilj. Da gledatelj ni ne zna je li to stvarnost ili render.”

Ipak, najviše ga ispunjava kada se makne od ekrana i zavuče u atelje.

“Tu brusim, varim, pilim. To je moj relaks, bijeg od vanjskog svijeta. Umjetnost je moja zona tišine.”

Inspiracija u Istri – spoj tradicije i suvremenosti

Alex Knapić dolazi iz grada mozaika, a upravo je mozaik ostao trajna inspiracija u njegovu radu. Još kao dijete izrađivao ih je u školi, ali danas ih podiže u treću dimenziju.

“Volim vidjeti igru svjetla i sjene. To mi je uzbudljivo, dinamično.”

U dizajnu interijera uvijek kombinira autohtone istarske materijale s modernim detaljima.

“Moramo poštivati kraj iz kojeg dolazimo. Dva-tri moderna akcenta mogu osvježiti prostor, ali tradicija ostaje temelj.”

“Filter između arhitekta i investitora”

Kao dizajner interijera, Knapić često ima ulogu medijatora.

“Arhitekt osmisli prostor, investitor ima želje, a ja balansiram između njih. Klijenti mi vjeruju jer iza mene stoje godine rada, ali nikad ne ignoriram prvotnu ideju arhitekta.”

I dok ga većina angažira zbog estetike, ono što najviše cijeni je povjerenje koje klijenti daju njegovoj viziji.

Izložbe, skulpture i… Lorenzo Quinn

Alexove skulpture rijetko završavaju u prostorima koje uređuje – čuva ih za posebne prilike. “Jedna instalacija mi uzme mjesece rada. Neke sam prodao, neke poklonio, ali najbolje čuvam za izložbe. Prošle godine sam imao izložbu u Monte Carlu, u prestižnoj Galeriji Espace,
da bi se u devetom mjesecu, znači, preselio u London.”

View this post on Instagram

A post shared by Alex Knapic (@alexknapic)

Njegova najznačajnija izložba dogodila se u Londonu, u društvu renomiranih umjetnika poput Lorenza Quinna i Petera Combea.

“London mi je dao vjetar u leđa. No i dalje – 3D ostaje prva ljubav.”

Alex Knapić ne staje u jednu definiciju. Njegov rad je spoj tehnologije, tradicije i duboke osobne ekspresije. Bilo da stvara vizualizacije, dizajnira prostore ili oblikuje kamen, uvijek ga vodi ista ideja: stvarati nešto što ima dušu – i dimenziju više.

Razgovarali smo s Tihomilom Matkovićem, diplomiranim inženjerom arhitekture, koji iza sebe ima niz značajnih projekata, arhitektonskih nagrada i javnog djelovanja u interesu struke i grada.

Tihomil Matković bio je predsjednik Udruženja arhitekata Zagreba u izazovnim godinama, sudjelovao u pripremi zakona o obnovi nakon potresa, a svojim radom ostavio trag i u Zagrebu i u manjim sredinama.

S nama je podijelio zašto se još kao dječak zaljubio u arhitekturu, kako izgleda rad na velikim i malim projektima – i zašto vjeruje da ništa nije trajno.

Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini

Tihomile, zašto si odabrao arhitekturu? Znam da si bio odličan u matematici, ali zašto je arhitektura na kraju prevladala?

Pa zapravo je bilo od početka, znao sam da ću ići na arhitekturu, znao sam to još u osnovnoj školi.

A matematika se nekako desila usput, jednostavno kreneš, učiš, ide te dobro, pa evo. Bilo je i toga. Bio sam dosta dobar u matematici, zato sam išao i u Matematički informatički centar u onom trenutku. Arhitektura je ljubav od ranog djetinjstva i evo danas se time bavim.

Što te točno privuklo arhitekturi? Što ti se toliko svidjelo?

Pa čini mi se da je to taj trenutak da stvaraš nešto, da zapravo sam svojim promišljanjem napraviš nešto što na kraju postoji u prostoru, a pri tome netko je i zadovoljan s time što si mu napravio.

Tvoj dosadašnji rad je obilježilo zapravo jako puno nagrada. Od rektorove nagrade do Galića, je li tako?

Pa je, evo, na neki način u svakom tom periodu u životu sam pokazao da nešto i mogu napraviti. To netko i vidio i nagradio nagradom, znači dobro procijenio i na neki način zapravo i meni ukazao da to što radim, radim na dobar način, pa smo svi zadovoljni, mislim da je to u redu.

Kuća Nodi proglašena je najuspješnijim ostvaranjem stambene arhitekture u Hrvatskoj

Za koji projekt si dobio nagradu Galića?

To je jedna obiteljska kuća. Ta nagrada Galića je za stambenu arhitekturu.

Kuća je malo neformalnija, drugačijeg je oblika nego što je možda standardno u tom kraju. To je jedna kuća na krasnoj velikoj prostranoj livadi, neposredno uz rijeku Kupu, sa zanimljivim oblikom jednostrešnog krova, koju su moji kolege procijenili da je te godine bila najbolji rad u stambenoj arhitekturi.

Jako mi je zanimljivo da si Rektorovu nagradu dobio za bazen na Šalati.

Istina. Evo, jako zapravo davna priča da ni ne spominjemo godine. Dugo se razmišlja o zatvaranju bazena na Šalati, odnosno o dopuni tog prostora Šalate. Dakle ne samo ovim otvorenim bazenom, nego jednom cjelogodišnjim zatvorenim bazenom. Dan danas aktualna tema koja bi sigurno trebala negdje dobiti svoje rješenje.

Šest si godina bio predsjednik udruženja arhitekata grada Zagreba. I rekla bih da si dosta onako obilježio tih šest godina, da si se borio protiv svega onog što si mislio da je loše za grad Zagreb…

Kad sam tu preuzeo funkciju, nije bilo jednostavno što se tiče samog društva arhitekata Zagreba, jer jedan trenutak je bio u povijesti razvoja našeg društva koji je bio zahtjevniji.

Osim toga, u prostoru su se počele dešavati razne stvari, neke uvjetovane politikom, neke uvjetovane potrebama, pa smo onda, evo, i na neki način pravovremeno reagirali na priče o Zagrebačkom hipodromu, odnosno o nekakvoj ideji gradnje jednoga potpuno novog svijeta na praznom prostoru, gdje je zapravo ključni problem taj što imamo prostor Zagrebačkog Velesajma neposredno pored koji bi trebao prvo dobiti svoju novu namjenu, a tek onda bi trebalo doći na hipodrom.

Tada su krenuli problemi sa generalnim urbanističkim planom grada Zagreba koji je i dan-danas aktualni problem. Već tada smo rekli da nam nema druge nego ići na potpuno novi generalni urbanistički plan. Sve podloge na kojima je nađen ovaj današnji, su stvarno stare. Još uvijek nam je to problem. To je jedan proces koji je zahtjevniji. Sad je on postao naravno i potpuna politika. Taj prostorno planiranje u ovom našem sferi, ove naše djelatnosti, arhitekture i prostornog planiranja, prostorno planiranje ima najviše veze negdje sa politikama. Nažalost, sad se pokazuju sve loše strane tog procesa, ali nadam se da ćemo ipak to dovesti u redi.

Koliko su arhitekti bili protiv tog projekta Manhattanu koje se treba graditi?

Bilo je bitno u tom trenutku izaći van jer smo vidjeli negativna iskustva od kolega iz Srbije, iz Beograda, gdje je isti investitor praktički radio istu stvar.

U tvojih šest godina, dok si bio predsjednik, dogodio se i potres. I aktivno si sudjelovao zapravo u tom donošenju zakona o obnovi i danas si vrlo aktivan u tome.

Točno. Desila se ta situacija koja se nam se dogodila sa zagrebačkim potresom u nastavku i sa petrinjskim potresom. Tada smo jednostavno shvatili da postoji jedan jako veliki dio zgrada, naročito Stambenog fonda, centra grada Zagreba.

Održana online konferencija u organizaciji DAZ-a “BUDUĆNOST ZAGREBA NAKON POTRESA”

Dogodilo nam se osviještenje gdje smo shvatili da postoji jako puno starih zgrada koje ne zadovoljavaju realno niti tehničke zahtjeve, a i ostale zahtjeve zapravo za uporabnu zgradu od 21. stoljeća. I ako ništa drugo, iz tog zapravo jedne loše situacije, potresa, gdje smo evo do sada i jako puno novaca potrošili i zapravo i dobro uložili u obnovu javnih zgrada, nekako svi ti novci iz Europe su prvenstveno bili namijenjeni za javnu zgradu, a manje za privatnu.

Kod privatnih nam je ostao nešto problema. Međutim, tu smo sigurno osvijestili da moramo razmišljati o tome da sve stare zgrade na neki način ili treba jako puno uložiti u njih, obnoviti ih, ili ih treba zamijeniti.

Došli smo do toga da ništa nije vječno. I tako je to uvijek u arhitekturi. Arhitektura je stvaranje nečega što traje, ali i to trajanje 50 godina optimalno, 100 godina vjerojatno na neki način maksimalno, u tom trenutku dolazi do toga ili jako, jako veliki ulog ili zamjena. To je jednostavno realnost.

Koji su projekti koji su ti bili nekako najdraži tijekom tvojeg rada?

Pa bilo je niz projekata, evo, između ostalih i takvih manjih kao ta kuća za koju sam dobio nagradu. Ali, na primjer, evo, u Zoološkom vrtu grada Zagreba napravio sam restoran.

U jednom trenutku kada smo prije sada desetak godina mi kao Zagreb dobili prva nekakva europska sredstva za ulaganje, pa je tada 5 milijuna eura uloženo u rekonstrukciju zoološkog vrta grada Zagreba gdje je tada odrađeno 15 projekata. Ja sam kao voditelj projekta sudjelovao u više njih, ali kao glavni projektant i kao arhitekt evo u restoranu. I to je jedna zanimljiva situacija.

Kad iz današnjeg kuta gledamo za jako malo novaca je to sve skupa napravljeno, a zapravo je napravljen veliki pomak i veliko unapređenje Zoološkog vrta.

Zatim neki niz jedan projekata u Novskoj, od kojih bi sigurno izdvojio gradsku knjižnicu i čitaonicu i glazbenu školu. To je veza nove i stare zgrade koja je bilo napravljeno prije petnaestak godina i sada je recentno sličan projekt u Novskoj, sve to negdje u centru.

Postoji li nešto što bi baš htio raditi, a da još do sada nisi uspio?

U hrvatskoj arhitekti generalno nemaju specijalizacije. Mi svi radimo poprilično sve. Za razliku od toga što vani arhitekti se na neki način uvijek specijaliziraju, postoji takvo tržište, takve mogućnosti, pa možda njima još, možda bi oni rekli radije bi još nešto drugo radio. Međutim, ja imam osjećaj da sam stvarno radio već dosta toga.

Radio sam i stambene zgrade u sustavu POS-a, što je isto na neki način jedan zanimljiv, zanimljiv trenutak jer radiš zgradu koja mora zadovoljiti određene striktne standarde, a ljudi na kraju moraju biti zadovoljni sa tim stanom koji dobiju. Tako da evo i to sam radio, tako da mislim da sam dosta toga radio i prostornog planiranja i vođenja projekata i nadzora, dosta širok jedan spektar i angažmana u ovim našim zajednicama arhitekata.

Čini mi se, zapravo sigurno mogu reći da je ovo je moje proteklo vrijeme koje sam radio u arhitekturi, da sam baš zadovoljan sa time što sam radio.

A što je bilo od svih tih projekata najzahtjevnije?

Ne osjećam da sam imao neki problema ni sa jednim projektom. I oni najveći izazovi su jednostavno bili trenutak koji moraš napraviti. Pa sam ga napravio, nije problem.

Neke, neke velike projekte koje sam kao voditelj projekta s drugim kolegama koji su bili projektanti, nadzori, vodio, tipa američka škola u Središću u Novom Zagrebu, izazovan ogromni projekt u godinu dana izgrađen, a sve skupa, ajde recimo nekako trajanje projekta dve i pol godine. Svi na kraju zadovoljni, to je zapravo najbitnije. Veliki ulog, znaš šta radiš i na kraju sve se napravi., zaključio je Tihomil Matković.