Arhitektura i dizajn
Kulturni centar Atatürk – Prva turska modernistička zgrada
Izvorno nazvana Istanbulska palača kulture
Tijekom posjeta Istanbulu, Blaine Brownell za Architectmagazine.com otkriva jedinstven pristup očuvanju s prvom turskom modernističkom zgradom.
Trg Taksim, kao jedno od rijetkih prostranih i relativno ravnih područja u gradu, koje se nalazi na spoju linija istanbulskog metroa, ne iznenađuje da je trg popularno mjesto za javna okupljanja.
Usidren na istočnom kraju Taksima
Uz istočni rub trga Taksim stoji zgrada koja je postala poznata pozadina prostora. Kulturni centar Ataturk, izvorno nazvan Istanbulska palača kulture, usidrio se istočni kraj Taksima, otkako je otvoren 1969. Monumentalna staklena fasada zgrade služila kao vizualni kraj pogleda niz ulicu Tak-ı Zafer, odražavajući aktivnosti u trg kao i obrisa grada.
Onima koji nisu posjećivali Taksim posljednjih godina može se činiti da se ništa nije promijenilo. Međutim, današnji Atatürk kulturni centar jest, zapravo, potpuno nova zgrada – rezultat napora obnove započetog 2018. godine, kako bi se zamijenila oronula struktura iz 1969. godine. Ponovno otvoren prošle jeseni, centar je primjer pametnog arhitektonskog ažuriranje koje podsjeća na nekadašnju građevinu, a sadrži mnoga nova iznenađenja.
Očuvanje povijesti sastoji se od različitih pristupa, ali Atatürk kulturni centar predstavlja neobičnu strategiju. Arhitekt Arata Isozaki opisuje je kao dvije uobičajene filozofije očuvanja u obliku usporedbe između zapadnog i istočnjačkog pristupa. U japanskoj arhitekruti on suprotstavlja očuvanje Partenona (zapad) s onim Velikog svetišta u Iseu (istok).
Dva primjera strategija
U Partenonu, koji je stoljećima stajao u poluruševnom stanju, povijesna vrijednost povezana je s materijalnim ostacima izvorne građevine. Alternativno, u Velikom svetištu, koje se obnavlja svakih 20 godina (uz njegovu arhitektonsku karbonsku kopiju), povijesna vrijednost povezana je s oblikom zgrade u njezinom rekonstruiranom stanju. Bez obzira na kulturu, ova dva primjera strategije – održavanje povijesne relikvije ili ponovna izgradnja njezine replike – standardne su tehnike očuvanja. Međutim, zgrada na trgu Taksim krši obje tradicije.
Kulturni centar Atatürk vuče svoje porijeklo od plana francuskog urbanista Henrija Prosta da u svom planu iz 1930-ih posjeduje opernu kuću u blizini trga Taksim. Godine 1946. gradnja je odgođena zbog početnog projekta arhitekata Feriduna Kipa i Rüknettina Güneya, a arhitekt-inženjer Hayati Tabanlıoğlu nadzirao je projekt počevši od 1956.
Jednostavne, čiste linije
Prvi centar, izgrađen 1969., a zatim ponovno otvoren 1978. godine nakon velikog požara. Struktura 1970. zaslužan je za njega. Jednostavne kutije s čistim linijama i detaljima inspiriranim Bauhausom, smatrali su je prvom modernističkom zgradom u Turskoj. Unatoč tome što je postala kultno mjesto na trgu Taksim, zgrada je propala i zatvorena je 2008. Neizvjesna budućnost centra postala je predmetom burne rasprave.
Kulturni centar Atatürk u Istanbulu predstavlja trenutak izniklog poput feniksa za omiljeno arhitektonsko djelo: slučaj u kojem je zgrada zapravo uništena, ne zbog nezadovoljstva javnosti, već kako bi se napravio prostor za ekspanzivniju i trajniju rekonstrukciju.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Rem Koolhaas – arhitekt koji prkosi definicijama
Dobitnik Pritzkerove nagrade čiji rad spaja teoriju i praksu, brišući granice između arhitekture, urbanizma i kulture.
Dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2000. godine, Koolhaas je poznat kao arhitekt koji se svjesno opire stilskim etiketama. Iako su ga kroz karijeru pokušavali svrstati među moderniste, dekonstruktiviste ili postmoderniste, njegov rad prije svega definira kontekst, istraživanje i ideja, a ne prepoznatljiva forma.
Sam Koolhaas smatra da je nemogućnost prepoznavanja jedinstvenog stila kompliment: radeći u različitim kulturama, političkim sustavima i urbanim uvjetima, arhitektura mora biti drugačija. Upravo ta prilagodljivost i intelektualna otvorenost učinili su ga jednom od ključnih figura suvremene arhitekture.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
Rani život i put prema arhitekturi
Rem Koolhaas rođen je 1944. godine u Rotterdamu. Njegovo djetinjstvo obilježeno je snažnim kulturnim utjecajima — otac mu je bio pisac, kazališni kritičar i direktor filmske škole. Kada je Rem imao osam godina, obitelj se preselila u Indoneziju, gdje je otac radio kao kulturni direktor. To rano iskustvo života izvan Europe kasnije će se odraziti u Koolhaasovu interesu za globalne gradove i ne-zapadne urbane kontekste.
Prije nego što se posvetio arhitekturi, Koolhaas je radio kao novinar i scenarist, taj narativni, gotovo filmski način razmišljanja ostat će prisutan u njegovu arhitektonskom i teorijskom radu.
Knjige koje su prethodile zgradama
Koolhaas je postao svjetski poznat prije nego što je realizirao ijednu značajniju zgradu. Njegova knjiga Delirious New York (1978.) — koju je opisao kao “retroaktivni manifest za Manhattan” — istražuje grad kao stroj gustoće, sukoba i potencijala. Knjiga je ubrzo postala kanonsko djelo moderne arhitektonske teorije i etablirala Koolhaasa kao vizionarskog mislioca. Godine 1995. objavljuje S, M, L, XL, monumentalnu knjigu nastalu u suradnji s grafičkim dizajnerom Bruceom Mauom. Djelo briše granice između arhitekture, eseja, dnevnika, fotografije i fikcije, te arhitekturu prikazuje kao kulturnu praksu, a ne samo tehničku disciplinu.
Zašto su knjige o arhitekturi i dalje ključne za razumijevanje prostora
OMA i realizirani projekti
Koolhaas je 1975. osnovao Office for Metropolitan Architecture (OMA), s ciljem stvaranja arhitekture koja odgovara suvremenom društvu i njegovim proturječnostima. Među ranim projektima ističe se Netherlands Dance Theatre u Haagu, koji je kasnije proglašen jednim od najvažnijih objekata 20. stoljeća.
Slijede projekti poput Kunsthala u Rotterdamu, zgrade zamišljene kao kontinuirana urbana rampa; Educatoriuma na Sveučilištu u Utrechtu, koji arhitekturu učenja tretira kao dinamičan i kolektivan proces; te velikog urbanističkog projekta Euralille u Francuskoj, jednog od najznačajnijih europskih infrastrukturnih zahvata 1990-ih.
Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima Maison à Bordeaux, kuća projektirana za klijenta u invalidskim kolicima. Projekt pokazuje Koolhaasovu sposobnost da iz izrazito ograničavajućih uvjeta stvori prostorno i konceptualno iznimno bogatu arhitekturu.
Istraživanje, pedagogija i grad
Od 1995. godine Koolhaas je profesor na Harvardu, gdje vodi istraživačke projekte usmjerene na suvremeni grad. Njegova istraživanja obuhvaćaju teme poput kineskih megagradova, afričkih urbanih struktura, potrošačke kulture i povijesnih urbanih sustava. Za Koolhaasa, arhitektura nije izolirana disciplina, već alat za razumijevanje društva, ekonomije i politike.
Pritzkerova nagrada i naslijeđe
Rem Koolhaas dobitnik je Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2000. godine, najvišeg svjetskog priznanja u arhitekturi. Nagrada mu je dodijeljena zbog iznimnog spoja teorijskog promišljanja i realizirane arhitekture. Jedno od objašnjenja zašto mu je dodijeljena nagrada sažeto opisuje njegov doprinos: “Njegov opus jednako je posvećen idejama koliko i zgradama.“ Koolhaas je prepoznat kao rijetka kombinacija vizionara i praktičara – arhitekt koji ideje pretvara u izgrađeni prostor, istovremeno redefinirajući odnos arhitekture i suvremenog društva.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
Priča o arhitektu koji u suvremenoj arhitekturi daje prednost čovjeku i mjestu
Liu Jiakun jedan je od onih arhitekata čiji se rad ne nameće formom, već se polako otkriva kroz odnos prema mjestu, ljudima i svakodnevnom životu. Dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2025. godine, Liu je tijekom više od četiri desetljeća karijere razvio prepoznatljiv, ali nenametljiv arhitektonski jezik koji duboko poštuje lokalni kontekst Kine, njezinu povijest i društvene promjene.
Liu Jiakun, kineski arhitekt rođen 1956. godine u Chengduu, proglašen je dobitnikom Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2025. — jedne od najprestižnijih svjetskih arhitektonskih nagrada koja se često naziva i „Nobelovom nagradom za arhitekturu“. Ova nagrada dodjeljuje se arhitektima čije djelo znatno doprinosi čovječanstvu i izgrađenom prostoru kroz umjetnost arhitekture.
Luyeyuan Stone Sculpture Art Museum 2002, Photo courtesy of Bi Kejian
Autobiografija: Od djetinjstva do arhitekture
Rođen 1956. godine u Chengduu, u provinciji Sichuan, Liu je odrastao u obitelji liječnika, no vrlo rano pokazuje interes za umjetnost i književnost. Tijekom mladosti, kao dio državnog programa „educated youth“, bio je poslan na selo gdje je radio na poljoprivrednim poslovima – iskustvo koje je, kako se često navodi u biografijama, ostavilo snažan trag na njegov pogled na društvo i svakodnevni život, iako ga sam Liu rijetko romantizira.
Suzhou Museum of Imperial Kiln Brick 2016, Photo courtesy of Yao Li
Po povratku u grad upisuje Institut za arhitekturu i inženjerstvo u Chongqingu (danas Sveučilište Chongqing), gdje je diplomirao arhitekturu 1982. godine. Nakon studija radi u državnim projektnim uredima, uključujući i zahtjevne projekte u Tibetu, u ekstremnim klimatskim i prostornim uvjetima. Paralelno se bavi pisanjem – objavljuje eseje i prozu – što će kasnije snažno obilježiti njegov promišljen i narativan pristup arhitekturi.
Prijelomni trenutak u njegovoj profesionalnoj karijeri događa se početkom 1990-ih, kada se ponovno, s punim uvjerenjem, okreće arhitekturi. Godine 1999. osniva Jiakun Architects u Chengduu, gdje i danas živi i radi.
Novartis (Shanghai) Block-C6, Photo courtesy of Arch-Exist
Arhitektura kao odgovor na mjesto, ljude i život
U službenoj izjavi povodom dodjele Pritzkerove nagrade 2025., Liu Jiakun vrlo jasno artikulira kako razumije ulogu arhitekture u društvu. On arhitekturu ne vidi kao autonomni objekt, već kao sredstvo koje razotkriva vrijednosti zajednice i prostora:
„Arhitektura bi trebala nešto otkriti — trebala bi apstrahirati, destilirati i učiniti vidljivima unutarnje kvalitete lokalnih ljudi. Ona ima moć oblikovati ljudsko ponašanje i stvarati atmosfere, nudeći osjećaj smirenosti i poezije, potičući suosjećanje i blagost te njegujući osjećaj zajedništva.“
(Liu Jiakun, Pritzker Prize Media Kit, 2025.)
Suzhou Museum of Imperial Kiln Brick 2016, Photo courtesy of Jiakun Architects
Jedan od njegovih najpoznatijih projekata, West Village u Chengduu (2015.), savršen je primjer takvog pristupa. Riječ je o velikom gradskom bloku koji objedinjuje javne i privatne funkcije: kulturne prostore, sportske terene, šetnice, trgovine i stanovanje. Projekt je istovremeno masivan i otvoren, urbana megastruktura koja ipak djeluje prijateljski i pristupačno.
Novartis (Shanghai) Block – C6, Photo courtesy of Arch-Exist
Slično razmišljanje vidljivo je i u Sichuan Fine Arts Institute – Odjelu za kiparstvo u Chongqingu, gdje Liu koristi vanjske platforme i mostove kako bi proširio prostor učenja izvan zatvorenih učionica, ili u muzejima unutar Jianchuan Museum Clustera, gdje arhitektura služi kao tihi nositelj kolektivnog pamćenja.
Architecture MasterPrize 2024:Najbolji svjetski projekti i uspjeh hrvatskog Studija Brigada
Posebno snažan dio njegova rada vezan je uz potres u Wenchuanu 2008. godine. Liu tada razvija koncept tzv. „rebirth bricks“ – opeke izrađenih od ruševina – koje koristi u memorijalnim i javnim projektima. Najpoznatiji među njima je Memorijal Hu Huishan, posvećen djevojci stradaloj u potresu, gdje materijal sam postaje nositelj emocije i sjećanja.
Suzhou Museum of Imperial Kiln Brick 2016, Photo courtesy of Jiakun Architects
Arhitektura koja nastaje iz ljudi, mjesta i vremena
Pritzkerov žiri nagradio je Liu Jiakuna jer njegova arhitektura pokazuje kako suvremeni prostori mogu nastati iz poštovanja prema lokalnoj kulturi, bez nostalgije i bez agresivne modernizacije. U vremenu kada se arhitektura često pretvara u globalni proizvod, Liu ostaje dosljedan ideji da je svaka zgrada dio šire društvene priče.
Njegov rad nije usmjeren na ikoničnost, već na trajnost – društvenu, prostornu i emocionalnu. Zgrade koje projektira potiču susrete, zajedništvo i svakodnevno korištenje, a pritom su čvrsto ukorijenjene u lokalne materijale, graditeljske tradicije i realne potrebe korisnika.
Kako je istaknuto u obrazloženju nagrade, Liu Jiakun uspijeva „pomiriti kolektivno i individualno, prošlost i sadašnjost, pragmatičnost i poeziju“. Njegova arhitektura ne traži pažnju – ona ju zaslužuje dugoročnim djelovanjem.
West Village 2015, Photo courtesy of Arch-Exist
Najznačajnija djela
Liu Jiakun ima više od 30 realiziranih projekata tijekom četiri desetljeća karijere, a njegova arhitektura obuhvaća kulturne, akademske, urbane i javne prostore diljem Kine.
West Village 2015, Photo courtesy of Qian Shen Photography
1. West Village (2015, Chengdu)
Ovaj projekt predstavlja petokatnicu koja obuhvaća čitav blok i stvara vibrantnu urbanu zajednicu s mješavinom javnih prostora, kulturnih sadržaja, biciklističkih i pješačkih staza te zelenih površina. Projekt inovativno pristupa problemu gustoće u urbanim sredinama.
Department od Sculpture, Sichuan Fine Arts Institute 2004, Photo courtesy of Arch-Exist
2. Sichuan Fine Arts Institute – Department of Sculpture (2004, Chongqing)
Projekt demonstrira kako se uz ograničen prostor može postići maksimalna funkcionalnost proširenjem prostora vanjskim strukturama, naglašavajući istovremeno otvorenost i fleksibilnost prostora.
Museum of Clocks, Jianchuan Museum Cluster 2007, Photo courtesy of Bi Kejian
3. Museum of Clocks, Jianchuan Museum Cluster (2007)
Muzej koji spaja tradicionalne materijale s modernim pristupom i njegovim arhitektonskim jezikom evocira lokalnu povijest i kolektivno sjećanje.
Hu Huishan Memorial 2009, Photo courtesy of Jiakun Architects
4. „Rebirth Bricks“ i projekt Hu Huishan Memorial
Nakon razornog potresa u Wenchuanu 2008., Liu je razvio „rebirth bricks“ — opeke napravljene od razrušenog materijala koje je ponovno upotrijebio u gradnji, uključujući i emotivni memorijal Hu Huishan u čast djevojke stradale u potresu.
The Renovation of Tianbao Cave District of Erlang Town 2021, Photo courtesy of Arch-Exist
5. Renovacija Tianbao Cave District (2021, Luzhou)
Projekt koji pokazuje kako se arhitektura može organski uklopiti u prirodni krajolik i povijesnu arhitekturu kroz osjetljivo oblikovanje i poštovanje povijesnog konteksta.
Liu Jiakun svojim radom pokazuje da arhitektura ne mora biti monumentalna da bi bila značajna — važna je sposobnost razumijevanja ljudi i prostora u kontekstu njihove svakodnevice. Kroz rad koji je duboko ukorijenjen u lokalnoj kulturi, ljudskim potrebama i društvenim okolnostima, Liu je zasluženo izabran za dobitnika Pritzkerove nagrade za 2025. godinu — priznanje koje potvrđuje njegov jedinstveni i humanistički doprinos suvremenoj arhitekturi.
Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović: Arhitektura kao dijalog, inspiracija i izazov
