Arhitektura i dizajn
Od Simsa do vlastite firme za dizajn interijera: Ana Banfić i AB Team design
Upoznajte vlasnicu AB Team designa, i saznajte kako je izgradila uspješnu karijeru u dizajnu interijera
Razgovarali smo s Anom Banfić, vlasnicom AB Team designa, studija za dizajn interijera.
Ana, rodom iz Velike Gorice, završila je Ekonomski fakultet, no njezina strast prema dizajnu interijera odvela ju je na različite tečajeve poput AutoCAD-a, SketchUp-a i 3ds Max-a. Ipak, kako sama kaže, najviše je naučila kroz rad i praksu.
Uz vođenje vlastite firme za dizajn interijera, Ana se bavi i glazbom te sa suprugom vodi Acoustic duo pod nazivom Bruno & Ana.
Kako si se odlučila za karijeru u dizajnu interijera? Kako je zapravo strast postala karijera?
Kao mala obožavala sam igrati Simse, ali sam se, za razliku od svojih prijatelja, u njima zabavljala isključivo uređenjem prostora. Ostatak igre bi mi vrlo brzo dosadio.
Još od srednjoškolskih dana, na “veselje” svojih ukućana, neprestano sam razmještala raspored svoje sobe i uređivala je na sve moguće načine. Nijedna stvar za uređenje obiteljskog doma nije mogla proći bez mog sudjelovanja, a ponekad i kritiziranja odluka svojih roditelja.
Tijekom pandemije, moj muž i ja započeli smo s vizijom preuređenja starog stana njegovih roditelja, koji je zahtijevao kompletnu adaptaciju i renovaciju. Imala sam jasnu viziju kako bi prostor mogao izgledati, no nisam znala kako je prenijeti drugima. Majstori i suprug me često nisu shvaćali ozbiljno.
U izolaciji sam odlučila pronaći alat koji će mi pomoći da vizualiziram svoje ideje. Tako sam se prvi put susrela s programom SketchUp, koji je postao moj ulazak u svijet dizajna interijera. Vrlo brzo sam savladala osnove i otkrila novu životnu strast.
Uz pohađanje raznih tečajeva, stekla sam iskustvo kroz rad u studiju za dizajn, gdje sam se susrela s prvim stvarnim klijentima i projektima.
Kako izgleda tvoj kreativni proces kada radiš na novom projektu?
Proces započinje sastankom s klijentom kako bih razumjela njihove želje, stil i potrebe. Klijenti često nemaju jasnu viziju, pa ih upućujem na internetske stranice poput Pinteresta kako bismo zajednički stvorili osnovnu ideju.
Hoće li umjetna inteligencija ostaviti dizajnere bez posla?
Nakon toga izrađujem 3D vizualizacije, koje klijentima pružaju bolji uvid u konačni izgled prostora i pomažu izbjeći potencijalne greške. Najviše uživam kada imam potpunu slobodu jer tada mogu biti najkreativnija.
Koje su najvažnije stvari koje uzimaš u obzir kada dizajniraš prostor za klijenta?
Funkcionalnost i praktičnost prostora su mi prioriteti, ali jednako važno je da prostor odražava stil klijenta i bude estetski privlačan.
Dizajn prilagođavam njihovim navikama i osiguravam dugotrajnost korištenjem kvalitetnih materijala.
Koji je najizazovniji projekt na kojem si radila i kako si ga riješila?
Najizazovniji projekt bio je uređenje vlastitog stana. Bila sam mlada, neiskusna i tada još needucirana. Suočila sam se s mnogim odlukama i pitanjima majstora na koja nisam znala odgovoriti. To me natjeralo da brzo učim i upoznam standarde struke.
Ovo iskustvo mi je pokazalo koliko uređenje prostora može biti stresno, što me dodatno motiviralo da pomažem drugima u tom procesu.
Kako se nosiš s budžetskim ograničenjima klijenata, a da zadržiš kvalitetu i estetiku?
Savjetujem klijentima da ulože više u elemente koji će trajati godinama, poput podova i kuhinje, dok na dekoracijama mogu uštedjeti jer se one lako zamjenjuju.
Izbor boja i materijala ključ su uspješnog uređenja interijera
Kreativna rješenja i praćenje tržišta ključni su za zadržavanje kvalitete unutar budžeta.
Kako tehnologija utječe na tvoj rad? Koristiš li digitalne alate u procesu dizajniranja?
Tehnologija je neizostavni dio mog rada. Uz SketchUp i AutoCAD, trenutačno učim koristiti 3ds Max, koji je standard za vizualizacije. Ovi alati omogućuju mi da klijentima pružim jasnu sliku kako će prostor izgledati i funkcionirati.
Koje materijale i boje preferiraš u svom radu i zašto?
Preferiram prirodne materijale poput drveta i kamena jer su dugotrajni i stvaraju osjećaj topline.
Neutralne tonove koristim kao bazu, a odvažnije tonove ili tamne detalje dodajem prema željama klijenta.
Postoji li stil koji smatraš svojim zaštitnim znakom?
Volim suvremene i moderne prostore s prirodnim materijalima i tamnim detaljima. Nastojim kombinirati jednostavan i elegantan namještaj s rješenjima prilagođenima klijentima.
Po tvom mišljenju, koji su neki trendovi u dizajnu interijera za 2025.?
Zemljani tonovi i prirodni materijali, poput drveta i kamena, ostat će popularni. Minimalistički dizajn s funkcionalnim prostorima i integriranim uređajima nastavit će dominirati. Kupaonice se sve više pretvaraju u privatne “wellness” zone.
Ovo su trendovi u svijetu uređenja kupaonica za 2025., otkrivaju dizajneri
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Stefano Boeri Interior i Giorgio Dona oblikuju novi javni prostor južnog ambulatorija Koloseuma
Projekt obnove južnih ambulatorijskih prostora Koloseum predstavlja iznimno preciznu i slojevitu intervenciju na jednom od najvažnijih spomenika antičkog svijeta. Riječ je o zahvatu koji potpisuje Stefano Boeri Interiors, studio koji je osnovao Stefano Boeri u suradnji s arhitektom Giorgiom Donaom, a realiziran je za Parco Archeologico del Colosseo.
Ova intervencija ne predstavlja klasičnu restauraciju, već pažljivo osmišljenu prostornu rekompoziciju koja rekonstruira čitljivost izgubljenih dijelova južnog perimetra Flavijeva amfiteatra, pritom izbjegavajući doslovnu rekonstrukciju.
Mala povijest arhitekture kroz stilove
Povratak izgubljene geometrije
Polazište projekta bila su opsežna arheološka istraživanja, koja su omogućila precizno preklapanje iskopanih struktura s geometrijskim modelom amfiteatra. Upravo je ta superpozicija omogućila točnu definiciju perimetra krepidine — kamene baze koja definira kontakt građevine s tlom.
Obnova izvornih visinskih kota pokazala se ključnom ne samo za razumijevanje izvorne organizacije prostora, već i za ponovno uspostavljanje geometrijske logike cijelog kompleksa. Time je posjetiteljima omogućeno da jasnije percipiraju izvorni tlocrt i proporcije Koloseuma.
Pločnik kao interpretacijski alat
Jedan od najvažnijih aspekata projekta jest novi sustav popločenja, koji pokriva površinu od približno 3.130 m². Umjesto neutralne rekonstrukcije, arhitekti koriste pločnik kao medij interpretacije, oblikujući ga u skladu s radijalnom geometrijom amfiteatra. Površina je organizirana u izmjenične trake, pri čemu se pravilna polja izmjenjuju s kompenzacijskim zonama koje apsorbiraju zakrivljenost krepidine, dok su ploče trapezoidnog oblika i varijabilne geometrije. Ovakav pristup omogućuje da se kompleksna geometrija antičke građevine čita kroz suvremeni arhitektonski jezik. Materijalno, odabran je klasični travertin iz kamenoloma Cava del Barco, obrađen duž slojeva kako bi se osigurala maksimalna vizualna i teksturalna kompatibilnost s izvornim površinama, čime se postiže suptilan kontinuitet između starog i novog.
Vizualne osi i prostorna percepcija
Posebna pažnja posvećena je orijentaciji ploča: njihovo usmjerenje prati optičke osi lukova, čime se pogled posjetitelja intuitivno vodi prema strukturi amfiteatra.
Na taj način tlo prestaje biti pasivna površina i postaje aktivni element u oblikovanju iskustva prostora.
Voda kao dio dizajna
Obnova izvornih visinskih razina otvorila je mogućnost redefiniranja sustava odvodnje oborinskih voda, koji je u novom rješenju pažljivo integriran u dizajn popločenja. Nagibi su precizno kalibrirani, a prijelazi između različitih površina usklađeni s povijesnom morfologijom prostora, čime voda postaje sastavni dio njegove arhitektonske logike. Rezultat je javni prostor koji istovremeno odgovara funkcionalnim zahtjevima i postiže visoku razinu infrastrukturne sofisticiranosti.
Kako će izgledati kultni pariški muzej nakon renovacije?
Arheologija bez rekonstrukcije
Umjesto rekonstrukcije nestalih elemenata, projekt se oslanja na suptilne arhitektonske geste kako bi ih učinio čitljivima. Uz južno pročelje naznačeni su volumeni koji su nekada postojali, dok su uvedeni elementi koji sugeriraju izvorni prostorni raspored. Dio prostora pritom je ostavljen otvoren kao „arheološki prozor“, omogućujući uvid u stratigrafiju temelja. Ovakav pristup omogućuje razumijevanje povijesti bez falsificiranja izvornog stanja.
Pristupačnost i suvremena uporaba
Projekt integrira niz intervencija koje odgovaraju suvremenim standardima korištenja, pri čemu su uvedene rampe koje omogućuju kontinuirano kretanje, eliminirane su visinske barijere, a prostor je učinjen inkluzivnim za sve posjetitelje. Važno je naglasiti da su sve intervencije reverzibilne, odnosno mogu se ukloniti bez oštećenja povijesne strukture.
Wonderwoods u Utrechtu proglašen globalnim modelom pametne gradnje
Povratak izgubljenog sustava orijentacije
U antičko vrijeme lukovi Koloseuma bili su numerirani kako bi se olakšala orijentacija posjetitelja, no taj je sustav na južnoj strani s vremenom izgubljen. Projekt predviđa njegovu reinterpretaciju kroz ponovno uvođenje brojeva u prostoru, pri čemu se oni graviraju u travertinske ploče. Njihove dimenzije i tipografija temelje se na sačuvanim primjerima sa sjevernog pročelja, čime se vraća još jedan sloj čitljivosti izvornog sustava.
Novi javni prostor antičkog grada
Intervencija na južnom ambulatoriju ne završava na restauraciji, već stvara novi javni prostor koji omogućuje bliži kontakt s monumentalnim zidovima Koloseuma, olakšava razumijevanje izgubljenih dijelova njegove strukture i pruža novo iskustvo kretanja kroz jedan od najpoznatijih spomenika svijeta. Projekt Stefano Boeri Interiors pritom pokazuje kako suvremena arhitektura može djelovati unutar povijesnog konteksta bez potrebe za dominacijom, koristeći dizajn kao alat interpretacije, a ne imitacije.
Obnova južnog ambulatorija Koloseuma primjer je iznimno suptilne ravnoteže između arheologije, arhitekture i infrastrukture. Kroz pažljivo vođenu intervenciju, projekt ne samo da vraća čitljivost izgubljenog dijela Koloseum, već redefinira način na koji ga suvremeni posjetitelji doživljavaju.
Radi se o projektu koji pokazuje da restauracija danas nije samo čin očuvanja — već i prilika za stvaranje novih prostornih značenja.
Animaux dans la Ville (Životinje u gradu): vizija grada u kojem nismo sami
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena osvojio je najprestižniju nagradu za arhitekturu zahvaljujući svom jedinstvenom, tihom i eksperimentalnom pristupu prostoru.
Jedno od najuglednijih priznanja u svijetu arhitekture, Pritzkerova nagrada za 2026. godinu, dodijeljena je čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću Clarkeu, čime je dodatno potvrđen njegov izniman doprinos suvremenoj arhitekturi i globalnoj kulturnoj sceni.
Radić je 55. laureat ove prestižne nagrade, često nazivane „Nobelovom nagradom za arhitekturu“, a priznanje mu je dodijeljeno za opus koji istražuje granice materijalnosti, prostora i percepcije, te za arhitekturu koja djeluje suptilno, ali snažno na ljudsko iskustvo.
Guatero, 2023. Santiago, Chile, Photo courtesy of Smiljan Radić
Guatero, 2023. Santiago Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitekt „tihe snage“ i eksperimenta
Žiri je istaknuo kako Radićev rad karakterizira arhitektura koja prihvaća krhkost i nesigurnost, stvarajući prostore koji nisu spektakularni u konvencionalnom smislu, ali snažno rezoniraju s korisnicima. Njegov pristup uključuje eksperimentiranje s različitim materijalima – od betona i kamena do drva i stakla – uz naglašenu povezanost s krajolikom i lokalnim kontekstom. Njegova djela često balansiraju na granici između arhitekture i umjetničke instalacije, čineći svaki projekt jedinstvenim.
Među njegovim najpoznatijim realizacijama ističu se Serpentine Gallery Pavilion u Londonu (2014.), Regionalno kazalište Biobío u Čileu (2018.) te niz eksperimentalnih kuća i instalacija koje brišu granice između prirodnog i izgrađenog prostora.
Serpentine, Gallery Pavillion, 2014. London, Photos courtesy of Iwan Baan
Međunarodno priznanje i čileanska scena
Radić je drugi čileanski arhitekt koji je osvojio Pritzkerovu nagradu, nakon Alejandra Aravene 2016. godine. Ova činjenica potvrđuje snažan međunarodni utjecaj čileanske arhitektonske scene, koja se posljednjih desetljeća profilirala kao jedna od najinovativnijih u svijetu.
Restaurant Mestizo, 2006. Santiago, Chile, Photo courtesy of Gonzalo Puga
Hrvatski korijeni laureata
Priča o Smiljanu Radiću Clarkeu ne može se odvojiti od njegovih korijena. Rođen u Santiagu, odrastao je u obitelji obilježenoj migracijama i miješanjem kultura. Njegov djed s očeve strane stigao je u Čile s otoka Brača još početkom 20. stoljeća, donoseći sa sobom dio dalmatinskog nasljeđa koje se, barem simbolično, prenijelo i na sljedeće generacije.
S druge strane, majčina obitelj vuče podrijetlo iz Velike Britanije, pa je Radić odrastao na zanimljivom spoju različitih kulturnih utjecaja. Upravo ta kombinacija – između Mediterana i anglosaksonskog svijeta, između migracije i pripadnosti – često se prepoznaje i u njegovom radu, koji ne slijedi stroge obrasce, već traži vlastiti put i identitet.
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Iwan Baan
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Hisao Suzuki
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Karijera obilježena autorskom slobodom
Radić nikada nije bio tipična “globalna arhitektonska zvijezda”. Njegov ured u Santiagu i danas je relativno malen i nenametljiv, a projekti nastaju sporije, promišljenije i bez pritiska spektakla koji često prati velike međunarodne prakse. Umjesto grandioznih gesti, njegova arhitektura kreće od jednostavnih ideja, pažljivo biranih materijala i snažne povezanosti s konkretnim mjestom. Upravo takav, pomalo tih i uporan pristup, izvan logike velikih sustava i tržišnih trendova, s vremenom ga je izdvojio kao jednu od autentičnijih figura suvremene arhitekture.
Zanimljivo je da ideja o arhitekturi kod njega nije došla naglo. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi ozbiljniji susret s arhitekturom dogodio se s četrnaest godina, kada mu je učitelj likovnog zadao da osmisli projekt zgrade. Taj zadatak, kako će kasnije reći, bio je trenutak u kojem je prvi put pomislio da bi to mogao biti njegov put – prostor u kojem može spojiti interes za umjetnost, skulpturu i oblikovanje prostora.
U tom smislu ne čudi ni njegova dugogodišnja suradnja sa suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Njihovi se svjetovi prirodno preklapaju, pa Radićevi projekti često imaju tu dodatnu, gotovo taktilnu i umjetničku dimenziju koja ih izdvaja od klasične arhitektonske produkcije.
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Vk Millahue Winery, 2013. Millahue, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitektura kao iskustvo
Radićev rad često se opisuje kao poetski i introspektivan. Umjesto monumentalnosti, njegovi projekti nude intimne i gotovo meditativne prostore koji potiču osobno iskustvo korisnika.
U vremenu obilježenom vizualnim spektaklom, njegov pristup – koji naglašava tišinu, materijalnost i neposredno iskustvo prostora – predstavlja snažan kontrapunkt dominantnim trendovima suvremene arhitekture.
Dodjela Pritzkerove nagrade Smiljanu Radiću Clarkeu potvrđuje važnost arhitekture koja nadilazi vizualni dojam i usmjerava se na duboko razumijevanje prostora, materijala i čovjeka.
Za hrvatsku publiku ova vijest ima dodatnu težinu – riječ je o laureatu čiji korijeni sežu iz Hrvatske, što njegov uspjeh čini dijelom šire priče o utjecaju hrvatske dijaspore u svijetu.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
