Arhitekti i arhitektonski projekti
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
Priča o arhitektu koji u suvremenoj arhitekturi daje prednost čovjeku i mjestu
Liu Jiakun jedan je od onih arhitekata čiji se rad ne nameće formom, već se polako otkriva kroz odnos prema mjestu, ljudima i svakodnevnom životu. Dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2025. godine, Liu je tijekom više od četiri desetljeća karijere razvio prepoznatljiv, ali nenametljiv arhitektonski jezik koji duboko poštuje lokalni kontekst Kine, njezinu povijest i društvene promjene.
Liu Jiakun, kineski arhitekt rođen 1956. godine u Chengduu, proglašen je dobitnikom Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2025. — jedne od najprestižnijih svjetskih arhitektonskih nagrada koja se često naziva i „Nobelovom nagradom za arhitekturu“. Ova nagrada dodjeljuje se arhitektima čije djelo znatno doprinosi čovječanstvu i izgrađenom prostoru kroz umjetnost arhitekture.
Luyeyuan Stone Sculpture Art Museum 2002, Photo courtesy of Bi Kejian
Autobiografija: Od djetinjstva do arhitekture
Rođen 1956. godine u Chengduu, u provinciji Sichuan, Liu je odrastao u obitelji liječnika, no vrlo rano pokazuje interes za umjetnost i književnost. Tijekom mladosti, kao dio državnog programa „educated youth“, bio je poslan na selo gdje je radio na poljoprivrednim poslovima – iskustvo koje je, kako se često navodi u biografijama, ostavilo snažan trag na njegov pogled na društvo i svakodnevni život, iako ga sam Liu rijetko romantizira.
Suzhou Museum of Imperial Kiln Brick 2016, Photo courtesy of Yao Li
Po povratku u grad upisuje Institut za arhitekturu i inženjerstvo u Chongqingu (danas Sveučilište Chongqing), gdje je diplomirao arhitekturu 1982. godine. Nakon studija radi u državnim projektnim uredima, uključujući i zahtjevne projekte u Tibetu, u ekstremnim klimatskim i prostornim uvjetima. Paralelno se bavi pisanjem – objavljuje eseje i prozu – što će kasnije snažno obilježiti njegov promišljen i narativan pristup arhitekturi.
Prijelomni trenutak u njegovoj profesionalnoj karijeri događa se početkom 1990-ih, kada se ponovno, s punim uvjerenjem, okreće arhitekturi. Godine 1999. osniva Jiakun Architects u Chengduu, gdje i danas živi i radi.
Novartis (Shanghai) Block-C6, Photo courtesy of Arch-Exist
Arhitektura kao odgovor na mjesto, ljude i život
U službenoj izjavi povodom dodjele Pritzkerove nagrade 2025., Liu Jiakun vrlo jasno artikulira kako razumije ulogu arhitekture u društvu. On arhitekturu ne vidi kao autonomni objekt, već kao sredstvo koje razotkriva vrijednosti zajednice i prostora:
„Arhitektura bi trebala nešto otkriti — trebala bi apstrahirati, destilirati i učiniti vidljivima unutarnje kvalitete lokalnih ljudi. Ona ima moć oblikovati ljudsko ponašanje i stvarati atmosfere, nudeći osjećaj smirenosti i poezije, potičući suosjećanje i blagost te njegujući osjećaj zajedništva.“
(Liu Jiakun, Pritzker Prize Media Kit, 2025.)
Suzhou Museum of Imperial Kiln Brick 2016, Photo courtesy of Jiakun Architects
Jedan od njegovih najpoznatijih projekata, West Village u Chengduu (2015.), savršen je primjer takvog pristupa. Riječ je o velikom gradskom bloku koji objedinjuje javne i privatne funkcije: kulturne prostore, sportske terene, šetnice, trgovine i stanovanje. Projekt je istovremeno masivan i otvoren, urbana megastruktura koja ipak djeluje prijateljski i pristupačno.
Novartis (Shanghai) Block – C6, Photo courtesy of Arch-Exist
Slično razmišljanje vidljivo je i u Sichuan Fine Arts Institute – Odjelu za kiparstvo u Chongqingu, gdje Liu koristi vanjske platforme i mostove kako bi proširio prostor učenja izvan zatvorenih učionica, ili u muzejima unutar Jianchuan Museum Clustera, gdje arhitektura služi kao tihi nositelj kolektivnog pamćenja.
Architecture MasterPrize 2024:Najbolji svjetski projekti i uspjeh hrvatskog Studija Brigada
Posebno snažan dio njegova rada vezan je uz potres u Wenchuanu 2008. godine. Liu tada razvija koncept tzv. „rebirth bricks“ – opeke izrađenih od ruševina – koje koristi u memorijalnim i javnim projektima. Najpoznatiji među njima je Memorijal Hu Huishan, posvećen djevojci stradaloj u potresu, gdje materijal sam postaje nositelj emocije i sjećanja.
Suzhou Museum of Imperial Kiln Brick 2016, Photo courtesy of Jiakun Architects
Arhitektura koja nastaje iz ljudi, mjesta i vremena
Pritzkerov žiri nagradio je Liu Jiakuna jer njegova arhitektura pokazuje kako suvremeni prostori mogu nastati iz poštovanja prema lokalnoj kulturi, bez nostalgije i bez agresivne modernizacije. U vremenu kada se arhitektura često pretvara u globalni proizvod, Liu ostaje dosljedan ideji da je svaka zgrada dio šire društvene priče.
Njegov rad nije usmjeren na ikoničnost, već na trajnost – društvenu, prostornu i emocionalnu. Zgrade koje projektira potiču susrete, zajedništvo i svakodnevno korištenje, a pritom su čvrsto ukorijenjene u lokalne materijale, graditeljske tradicije i realne potrebe korisnika.
Kako je istaknuto u obrazloženju nagrade, Liu Jiakun uspijeva „pomiriti kolektivno i individualno, prošlost i sadašnjost, pragmatičnost i poeziju“. Njegova arhitektura ne traži pažnju – ona ju zaslužuje dugoročnim djelovanjem.
West Village 2015, Photo courtesy of Arch-Exist
Najznačajnija djela
Liu Jiakun ima više od 30 realiziranih projekata tijekom četiri desetljeća karijere, a njegova arhitektura obuhvaća kulturne, akademske, urbane i javne prostore diljem Kine.
West Village 2015, Photo courtesy of Qian Shen Photography
1. West Village (2015, Chengdu)
Ovaj projekt predstavlja petokatnicu koja obuhvaća čitav blok i stvara vibrantnu urbanu zajednicu s mješavinom javnih prostora, kulturnih sadržaja, biciklističkih i pješačkih staza te zelenih površina. Projekt inovativno pristupa problemu gustoće u urbanim sredinama.
Department od Sculpture, Sichuan Fine Arts Institute 2004, Photo courtesy of Arch-Exist
2. Sichuan Fine Arts Institute – Department of Sculpture (2004, Chongqing)
Projekt demonstrira kako se uz ograničen prostor može postići maksimalna funkcionalnost proširenjem prostora vanjskim strukturama, naglašavajući istovremeno otvorenost i fleksibilnost prostora.
Museum of Clocks, Jianchuan Museum Cluster 2007, Photo courtesy of Bi Kejian
3. Museum of Clocks, Jianchuan Museum Cluster (2007)
Muzej koji spaja tradicionalne materijale s modernim pristupom i njegovim arhitektonskim jezikom evocira lokalnu povijest i kolektivno sjećanje.
Hu Huishan Memorial 2009, Photo courtesy of Jiakun Architects
4. „Rebirth Bricks“ i projekt Hu Huishan Memorial
Nakon razornog potresa u Wenchuanu 2008., Liu je razvio „rebirth bricks“ — opeke napravljene od razrušenog materijala koje je ponovno upotrijebio u gradnji, uključujući i emotivni memorijal Hu Huishan u čast djevojke stradale u potresu.
The Renovation of Tianbao Cave District of Erlang Town 2021, Photo courtesy of Arch-Exist
5. Renovacija Tianbao Cave District (2021, Luzhou)
Projekt koji pokazuje kako se arhitektura može organski uklopiti u prirodni krajolik i povijesnu arhitekturu kroz osjetljivo oblikovanje i poštovanje povijesnog konteksta.
Liu Jiakun svojim radom pokazuje da arhitektura ne mora biti monumentalna da bi bila značajna — važna je sposobnost razumijevanja ljudi i prostora u kontekstu njihove svakodnevice. Kroz rad koji je duboko ukorijenjen u lokalnoj kulturi, ljudskim potrebama i društvenim okolnostima, Liu je zasluženo izabran za dobitnika Pritzkerove nagrade za 2025. godinu — priznanje koje potvrđuje njegov jedinstveni i humanistički doprinos suvremenoj arhitekturi.
Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović: Arhitektura kao dijalog, inspiracija i izazov
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt kojeg dizajneri obožavaju: Zašto je Carlo Scarpa i danas inspiracija?
Umjesto da briše prošlost, on je nadograđuje, stvarajući dijalog između starog i novog.
U povijesti moderne arhitekture rijetki su autori koji su s tolikom preciznošću i senzibilitetom povezivali prošlost i sadašnjost kao talijanski arhitekt Carlo Scarpa. Njegov rad ne temelji se na spektakularnim gestama, već na pažljivo promišljenim detaljima, materijalima i odnosu prostora prema kontekstu. Upravo zbog toga njegovi projekti i danas služe kao referenca za arhitekte i dizajnere interijera diljem svijeta.
Od Murana do svjetske arhitektonske scene
Carlo Scarpa rođen je 1906. godine u Veneciji, gradu koji je snažno obilježio njegov arhitektonski izraz. Obrazovao se na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je stekao temeljno znanje o oblikovanju, materijalima i umjetnosti.
Karijeru započinje suradnjom s majstorima muranskog stakla, što je ostavilo trajni trag na njegov senzibilitet prema materijalima i detalju.
Iako formalno nikada nije stekao titulu arhitekta u klasičnom smislu, Scarpa postaje jedan od najutjecajnijih autora 20. stoljeća. Djelovao je i kao profesor na Institutu za arhitekturu u Veneciji, gdje je generacijama studenata prenosio svoj specifičan pristup prostoru i dizajnu.
Njegov rad obilježava kontinuirana povezanost s Venecijom, ali i otvorenost prema međunarodnim utjecajima – od Franka Lloyda Wrighta do japanske estetike.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Arhitektonski stil: između zanata i inovacije
Scarpa je poznat po jedinstvenom pristupu koji kombinira tradicionalne tehnike obrade materijala s modernim arhitektonskim rješenjima. Njegovi projekti često uključuju kamen, beton, staklo i metal, ali nikada kao neutralne elemente – svaki materijal ima svoju priču i funkciju. Posebno se ističe njegova opsesivna pažnja prema detalju. Spojevi, prijelazi i teksture nisu skriveni, već naglašeni – kao svojevrsni „potpis“ autora.
Scarpa je bio majstor intervencija u povijesnim zgradama. Umjesto da briše prošlost, on je nadograđuje, stvarajući dijalog između starog i novog. Njegova arhitektura često uključuje vodu, svjetlo i slojevite prostorne sekvence, čime prostor dobiva gotovo scenografski karakter.
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Projekti koji su Scarpu upisali u povijest arhitekture
Carlo Scarpa smatra se jednim od najvažnijih arhitekata 20. stoljeća upravo zbog svoje sposobnosti da spoji tradiciju i inovaciju, ali i zato što je tu ideju dosljedno provodio kroz konkretne, iznimno promišljene projekte. Njegov rad nije lako imitirati jer proizlazi iz duboko osobnog pristupa materijalu i prostoru, što je posebno vidljivo u projektima poput obnove Muzeja Castelvecchio u Veroni, gdje je povijesnu strukturu reinterpretirao suvremenim intervencijama, ili u Fondazione Querini Stampalia u Veneciji, gdje je vodu integrirao kao aktivan element arhitekture. U Olivetti showroomu na Trgu sv. Marka pokazao je kako interijer može postati scenografski doživljaj, dok je Brion groblje u San Vitu d’Altivole njegovo najpoetičnije djelo – prostor meditacije, simbolike i iznimne preciznosti u detalju.
Njegov utjecaj vidljiv je u radu brojnih suvremenih arhitekata, osobito u pristupu restauraciji, dizajnu interijera i pažnji prema spojevima materijala, gdje svaki detalj ima funkcionalnu i estetsku ulogu. Scarpa je preminuo 1978. godine u Japanu, zemlji čija je estetika također utjecala na njegov rad, no njegova djela i danas žive kao inspiracija za arhitekturu koja ne ignorira kontekst, već ga promišljeno nadograđuje i interpretira.
U kontekstu arhitekture 20. stoljeća, obilježene modernizmom i težnjom prema standardizaciji, rad Carla Scarpe izdvaja se kao promišljena i autorski snažna alternativa. Umjesto univerzalnih rješenja, razvijao je pristup koji polazi od mjesta, materijala i povijesnog sloja prostora. Njegovi projekti pokazuju da arhitektura nije samo funkcija, već iskustvo – slojevito, taktilno i pažljivo oblikovano kroz detalje. Kroz precizne spojeve, suptilne intervencije i izražen osjećaj za kontekst, Scarpa je stvarao prostore koji i danas svjedoče o važnosti razumijevanja i interpretacije prostora, a ne njegove simplifikacije.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Stefano Boeri Interior i Giorgio Dona oblikuju novi javni prostor južnog ambulatorija Koloseuma
Projekt obnove južnih ambulatorijskih prostora Koloseum predstavlja iznimno preciznu i slojevitu intervenciju na jednom od najvažnijih spomenika antičkog svijeta. Riječ je o zahvatu koji potpisuje Stefano Boeri Interiors, studio koji je osnovao Stefano Boeri u suradnji s arhitektom Giorgiom Donaom, a realiziran je za Parco Archeologico del Colosseo.
Ova intervencija ne predstavlja klasičnu restauraciju, već pažljivo osmišljenu prostornu rekompoziciju koja rekonstruira čitljivost izgubljenih dijelova južnog perimetra Flavijeva amfiteatra, pritom izbjegavajući doslovnu rekonstrukciju.
Mala povijest arhitekture kroz stilove
Povratak izgubljene geometrije
Polazište projekta bila su opsežna arheološka istraživanja, koja su omogućila precizno preklapanje iskopanih struktura s geometrijskim modelom amfiteatra. Upravo je ta superpozicija omogućila točnu definiciju perimetra krepidine — kamene baze koja definira kontakt građevine s tlom.
Obnova izvornih visinskih kota pokazala se ključnom ne samo za razumijevanje izvorne organizacije prostora, već i za ponovno uspostavljanje geometrijske logike cijelog kompleksa. Time je posjetiteljima omogućeno da jasnije percipiraju izvorni tlocrt i proporcije Koloseuma.
Pločnik kao interpretacijski alat
Jedan od najvažnijih aspekata projekta jest novi sustav popločenja, koji pokriva površinu od približno 3.130 m². Umjesto neutralne rekonstrukcije, arhitekti koriste pločnik kao medij interpretacije, oblikujući ga u skladu s radijalnom geometrijom amfiteatra. Površina je organizirana u izmjenične trake, pri čemu se pravilna polja izmjenjuju s kompenzacijskim zonama koje apsorbiraju zakrivljenost krepidine, dok su ploče trapezoidnog oblika i varijabilne geometrije. Ovakav pristup omogućuje da se kompleksna geometrija antičke građevine čita kroz suvremeni arhitektonski jezik. Materijalno, odabran je klasični travertin iz kamenoloma Cava del Barco, obrađen duž slojeva kako bi se osigurala maksimalna vizualna i teksturalna kompatibilnost s izvornim površinama, čime se postiže suptilan kontinuitet između starog i novog.
Vizualne osi i prostorna percepcija
Posebna pažnja posvećena je orijentaciji ploča: njihovo usmjerenje prati optičke osi lukova, čime se pogled posjetitelja intuitivno vodi prema strukturi amfiteatra.
Na taj način tlo prestaje biti pasivna površina i postaje aktivni element u oblikovanju iskustva prostora.
Voda kao dio dizajna
Obnova izvornih visinskih razina otvorila je mogućnost redefiniranja sustava odvodnje oborinskih voda, koji je u novom rješenju pažljivo integriran u dizajn popločenja. Nagibi su precizno kalibrirani, a prijelazi između različitih površina usklađeni s povijesnom morfologijom prostora, čime voda postaje sastavni dio njegove arhitektonske logike. Rezultat je javni prostor koji istovremeno odgovara funkcionalnim zahtjevima i postiže visoku razinu infrastrukturne sofisticiranosti.
Kako će izgledati kultni pariški muzej nakon renovacije?
Arheologija bez rekonstrukcije
Umjesto rekonstrukcije nestalih elemenata, projekt se oslanja na suptilne arhitektonske geste kako bi ih učinio čitljivima. Uz južno pročelje naznačeni su volumeni koji su nekada postojali, dok su uvedeni elementi koji sugeriraju izvorni prostorni raspored. Dio prostora pritom je ostavljen otvoren kao „arheološki prozor“, omogućujući uvid u stratigrafiju temelja. Ovakav pristup omogućuje razumijevanje povijesti bez falsificiranja izvornog stanja.
Pristupačnost i suvremena uporaba
Projekt integrira niz intervencija koje odgovaraju suvremenim standardima korištenja, pri čemu su uvedene rampe koje omogućuju kontinuirano kretanje, eliminirane su visinske barijere, a prostor je učinjen inkluzivnim za sve posjetitelje. Važno je naglasiti da su sve intervencije reverzibilne, odnosno mogu se ukloniti bez oštećenja povijesne strukture.
Wonderwoods u Utrechtu proglašen globalnim modelom pametne gradnje
Povratak izgubljenog sustava orijentacije
U antičko vrijeme lukovi Koloseuma bili su numerirani kako bi se olakšala orijentacija posjetitelja, no taj je sustav na južnoj strani s vremenom izgubljen. Projekt predviđa njegovu reinterpretaciju kroz ponovno uvođenje brojeva u prostoru, pri čemu se oni graviraju u travertinske ploče. Njihove dimenzije i tipografija temelje se na sačuvanim primjerima sa sjevernog pročelja, čime se vraća još jedan sloj čitljivosti izvornog sustava.
Novi javni prostor antičkog grada
Intervencija na južnom ambulatoriju ne završava na restauraciji, već stvara novi javni prostor koji omogućuje bliži kontakt s monumentalnim zidovima Koloseuma, olakšava razumijevanje izgubljenih dijelova njegove strukture i pruža novo iskustvo kretanja kroz jedan od najpoznatijih spomenika svijeta. Projekt Stefano Boeri Interiors pritom pokazuje kako suvremena arhitektura može djelovati unutar povijesnog konteksta bez potrebe za dominacijom, koristeći dizajn kao alat interpretacije, a ne imitacije.
Obnova južnog ambulatorija Koloseuma primjer je iznimno suptilne ravnoteže između arheologije, arhitekture i infrastrukture. Kroz pažljivo vođenu intervenciju, projekt ne samo da vraća čitljivost izgubljenog dijela Koloseum, već redefinira način na koji ga suvremeni posjetitelji doživljavaju.
Radi se o projektu koji pokazuje da restauracija danas nije samo čin očuvanja — već i prilika za stvaranje novih prostornih značenja.
Animaux dans la Ville (Životinje u gradu): vizija grada u kojem nismo sami
