Arhitekti i arhitektonski projekti
Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović: Arhitektura kao dijalog, inspiracija i izazov
Nagrađeni arhitekti otkrivaju što ih inspirira, kako pristupaju projektiranju i zašto je arhitektura puno više od samog dizajna
Prošle godine arhitekti Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović osvojili su nagradu Udruge hrvatskih arhitekata za najuspješniju stambenu arhitekturu. Njihov projekt Kuća Nodi prepoznat je kao iznimno promišljen arhitektonski odgovor na kontekst i potrebe investitora. No, iza ove nagrade stoji dugogodišnja suradnja, rad na brojnim projektima i zajednička strast prema arhitekturi.
U razgovoru s njima otkrivamo kako su se našli u arhitekturi, što ih inspirira i kako izgledaju njihovi procesi rada.
Put do arhitekture
Nikola, što vas je privuklo arhitekturi?
Nikola Fabijanić: Nisam imao neku veliku volju ili znanje da ću se baviti arhitekturom, ali spletom okolnosti upisao sam fakultet i ubrzo shvatio da je to poziv u kojem se pronalazim. Htio sam se maknuti iz Rijeke i Zagreb se činio kao dobar izbor, a s vremenom se arhitektura pokazala kao pravo mjesto za mene.
Juraj, kakav je bio vaš put?
Juraj Glasinović: Završio sam srednju građevinsku školu i nekako logično nastavio prema arhitekturi. Nisam kao dijete imao specifične sklonosti prema ovom poslu, ali kako se pokazalo, bio je to pravi izbor. Arhitektura je, na neki način, pronašla mene.
Od prvih projekata do vlastitog ureda
Koji su bili vaši prvi projekti nakon fakulteta?
Juraj Glasinović: Nakon faksa radio sam u studiju UP kod kolega Lee Pelivan i Tome Plejića, ali paralelno i na arhitektonskim natječajima s kolegama. Među prvima bili su natječaji za Labin i Kutinu, no prvi ozbiljniji zajednički projekt bio nam je natječaj za Gat u Šibeniku 2009. godine.
Nikola Fabijanić: Juraj i ja smo kolege s fakulteta i dugogodišnji prijatelji, a kroz natječaje smo počeli raditi zajedno. Na Šibenskom natječaju uvidjeli smo da imamo dobru sinergiju. S vremenom se suradnja intenzivirala i danas radimo u vlastitoj firmi.
Koji vam je projekt dao pravi zalet?
Juraj Glasinović: Svaki projekt nosi svoju priču, ali možda je jedan od ključnih bio vrtić Stenjevec. To nam je bio prvi natječaj gdje smo osvojili prvo mjesto, a takva potvrda uvijek daje dodatan motiv za daljnji rad.
Nikola Fabijanić: Nagrade su uvijek dobrodošle, ali važno je biti uporan i ne gledati unatrag. Rad na natječajima vidimo kao neku vrstu “mentalne higijene” – priliku da kreativno promišljamo i eksperimentiramo izvan rutinskih uredskih poslova.
Inspiracija i proces rada
Gdje pronalazite inspiraciju za svoje projekte?
Juraj Glasinović: Najviše u svakodnevnom okruženju, u ulicama koje nas okružuju. Inspiraciju tražimo u stvarnosti – u javnim prostorima, kafićima, ljudima. Važno nam je da su naši projekti realni i kontekstualni.
Kako pristupate projektiranju?
Nikola Fabijanić: Prije nego što krenemo crtati, najvažniji su razgovori s investitorima. Ne želimo da nam donesu slike s Pinteresta – više volimo razgovore i priče o njihovim potrebama i životnim stilovima. Tek kad razumijemo njihov način razmišljanja, krećemo u osmišljavanje prostora.
Juraj Glasinović: Proces projektiranja za nas zapravo započinje neformalno – vožnja do lokacije, razgovor uz kavu ili gemišt, to su trenutci kada se rađaju ideje. Ključna nam je komunikacija i dijalog, kako međusobno, tako i s klijentima.
Kuća Nodi i nagrada Galić
Što Kuću Nodi čini posebnim projektom?
Juraj Glasinović: Pokušali smo minimalnim intervencijama povezati postojeću kuću, vrt i dogradnju u skladnu cjelinu. Investitor je bio izuzetno zadovoljan, a na kraju i mi.
Nikola Fabijanić: Kuća Nodi je naša prva realizacija kao partnera i zato nam je posebno draga. Osim toga, investitor je bio prijatelj i inspirativna osoba, što je uvijek dodatan motiv za kvalitetan rad.
Budući planovi i izazovi
Postoji li projekt koji biste voljeli realizirati, a do sada niste?
Nikola Fabijanić: Volimo raznolikost i ne želimo se specijalizirati samo za jednu vrstu arhitekture. No, svakako bismo voljeli raditi na projektima stambenih zgrada. To je danas izazovno jer se često sve svodi na maksimizaciju kvadrata i iskoristivost prostora, ali vjerujemo da se i unutar takvih okvira može napraviti kvalitetna arhitektura.
Juraj Glasinović: Stambena arhitektura u Hrvatskoj trenutačno nije na visokoj razini, no voljeli bismo sudjelovati u promjeni tog trenda.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Drago Galić: Arhitekt moderne svakodnevice
Arhitektura koja stavlja svakodnevni život ispred forme i ostaje relevantna desetljećima
Drago Galić (1907.–1963.) jedan je od ključnih arhitekata hrvatske moderne i jedan od najdosljednijih predstavnika zagrebačke arhitektonske škole. Njegov opus, iako relativno kratak, ostavio je snažan trag u oblikovanju zagrebačke stambene arhitekture sredine 20. stoljeća te i danas služi kao referentna točka za razumijevanje funkcionalizma i humanističkog pristupa stanovanju.
Obrazovanje i utjecaji
Galić je studirao arhitekturu u Zagrebu, gdje je djelovao u okruženju snažno obilježenom modernističkim idejama. Poseban utjecaj na njegov rad imao je Drago Ibler, jedan od najvažnijih promotora moderne arhitekture u Hrvatskoj. Kao i drugi pripadnici zagrebačke škole, Galić je prihvatio načela funkcionalizma, ali ih je razvio u vlastitom, suzdržanom i racionalnom izrazu. Za njega arhitektura nije bila sredstvo reprezentacije, već alat za poboljšanje kvalitete svakodnevnog života.
Arhitektura Drage Galića kao idealna kulisa za seriju Dnevnik velikog Perice
Arhitektonski pristup i stil
Arhitektonski pristup Drage Galića temelji se na jasnoći i racionalnosti prostorne organizacije, uz snažan naglasak na funkcionalnost i svakodnevnu uporabljivost prostora. Njegove zgrade odlikuju čiste, nenametljive fasade i pažljivo oblikovani stambeni sklopovi u kojima balkoni, lođe i veliki prozorski otvori imaju važnu ulogu u osiguravanju prirodnog svjetla i kvalitetnog odnosa interijera i eksterijera. Galić je arhitekturu promatrao u stalnom dijalogu s gradom, vodeći računa o urbanom kontekstu i ulozi zgrade unutar šireg prostora.
U svom radu dosljedno je izbjegavao dekorativnost i monumentalnost, usmjeravajući se prema arhitekturi prilagođenoj čovjeku, njegovim potrebama i mjeri svakodnevnog života. Horizontalne linije, ritam pročelja i odmjereni volumeni stvaraju prepoznatljiv, ali suzdržan arhitektonski izraz u kojem konstrukcija i funkcija čine temelj estetske vrijednosti, a arhitektura ostaje trajna upravo zbog svoje jednostavnosti i promišljenosti.
Dražen Arbutina: Arhitekt koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Stambena arhitektura kao glavni doprinos
Najveći dio opusa Drage Galića čine stambene zgrade, osobito one nastale nakon Drugog svjetskog rata, u razdoblju intenzivne urbanizacije Zagreba, kada je pitanje kvalitetnog stanovanja postalo jedno od ključnih društvenih tema. Upravo je u tom segmentu arhitekture Galić ostvario svoj najznačajniji doprinos, razvijajući modele stanovanja koji su odgovarali stvarnim potrebama svojih korisnika.
Među njegovim najpoznatijim djelima ističe se stambena zgrada u Vukovarskoj ulici, često nazivana Galićeva zgrada, koja se smatra jednim od najuspjelijih primjera hrvatske stambene moderne. Vrijednost tog ostvarenja leži u promišljenoj organizaciji stanova, jasnom razgraničenju privatnih i zajedničkih prostora te arhitektonskom izrazu koji je u vrijeme nastanka bio suvremen, ali se pokazao trajnim i dugoročno održivim. Činjenica da zgrada i danas funkcionira kao kvalitetan stambeni prostor potvrđuje relevantnost i dugovječnost Galićeva arhitektonskog pristupa.
Društvena odgovornost arhitekture
Za Dragu Galića arhitektura je imala društvenu ulogu. Smatrao je da arhitekt mora razumjeti potrebe korisnika i širi društveni kontekst u kojem gradi. Njegove zgrade nisu zamišljene kao izolirani objekti, već kao dio urbanog tkiva koji doprinosi kvaliteti grada. U tom smislu, Galićev rad može se čitati kao tiha, ali jasna kritika arhitekture koja zanemaruje svakodnevnog korisnika u korist forme ili prestiža.
Iako nije ostavio golem opus, Drago Galić zauzima važno mjesto u povijesti hrvatske arhitekture. Njegova djela često se spominju u stručnim analizama moderne, a sve češće i u raspravama o održivosti, kvaliteti stanovanja i dugovječnosti arhitektonskih rješenja. U vremenu kada se arhitektura često svodi na vizualni efekt, Galićev rad podsjeća na vrijednost promišljenog, skromnog i odgovornog projektiranja — arhitekture koja traje jer je nastala iz stvarne potrebe.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Walkable Roofs — Krovovi po kojima se hoda: Novi sloj arhitekture i urbanog prostora
Krovovi kao novi javni prostori suvremene arhitekture.
Krovovi kojima se može hodati (engl. walkable roofs) su namjenski dizajnirani krovni prostori koji nisu samo zaštitna konstrukcija već funkcionalna i javna površina. Oni postaju produžetak gradskog ili prirodnog okruženja — mjesta za šetnju, okupljanje, rekreaciju, pa čak i rad ili zelene vrtove.
Takvi krovovi kombiniraju nekoliko koncepta:
- Zelene krovne površine, koje poboljšavaju mikroklimu i zadržavaju kišnicu.
- Javni ili polujavni prostori — dostupni pješacima kao vidikovci, parkovi ili komunikacijski putevi.
- Urbanističko proširenje — nova “peta fasada” grada koja postaje korisna i socijalna površina.
Povijest i filozofija koncepta
Ideja hodanja po krovovima nije potpuno nova — još je Le Corbusier u modernizmu promicao krovne vrtove kao “petu fasadu” zgrada. Međutim, suvremeni koncept ide dalje: krovovi više nisu samo vrtovi već prostor integriran s urbanim životom.
Norveški arhitektonski biro Snøhetta smatra se jednim od pionira modernog pristupa walkable krovovima, gdje krov postaje prostorna i društvena površina te arhitektonsko izražajno sredstvo.
Najpoznatiji primjeri walkable roofs
1. Oslo Opera House — Snøhetta (Oslo, Norveška)
Oslo Opera House popularizira koncept walkable roofs u suvremenoj arhitekturi. Krov ovog kulturnog centra kontinuirano se uspinje od ulice do vrha zgrade, omogućujući posjetiteljima šetnju po površini krovnog plašta i panoramski pogled na grad i fjord. Snøhetta spaja arhitekturu i urbani pejzaž, čineći krov dijelom javnog urbanog tkiva.
2. Shanghai Grand Opera House — Snøhetta (Shanghai, Kina)
U završnoj fazi izgradnje (2025.), ovaj projekt koristi spiralu koja se uzdiže oko zgrade i postaje pristupačna ruta za pješake, stvarajući spoj između interijera i eksterijera te panoramskih pogleda na grad.
3. Lascaux IV Caves Museum — Snøhetta (Montignac, Francuska)
Ovaj kulturni kompleks integrira zelenu, hodnu krovnu površinu koja se stapta s okolišem, stvarajući osjećaj prirodnog reljefa iznad prostora muzeja.
4. Hungarian Natural History Museum — Bjarke Ingels Group (Debrecen, Mađarska)
Projekt u razvoju novog Mađarskog muzeja prirodne povijesti, koji potpisuje Bjarke Ingels Group (BIG), zamišljen je kao arhitektura koja se ponaša poput krajolika. Zgrada je projektirana s nagibnim, zelenim krovovima koji se nastavljaju na okolnu šumu, stvarajući kontinuiranu i potencijalno prohodnu površinu nalik parku. Iako muzej još nije izgrađen, konceptualni dizajn jasno pokazuje kako walkable krovovi mogu poslužiti kao sredstvo integracije arhitekture i prirodnog okoliša, brišući granicu između građevine i krajolika.
5. Museum of Ethnography, Budapest — Budimpešta, Mađarska
Suvremeni Muzej etnografije smješten u budimpeštanskom City Parku ističe se velikim zelenim krovom površine oko 7 300 m², osmišljenim kao park i prohodna šetališna površina. Krov je u potpunosti integriran u javni prostor te posjetiteljima nudi panoramske poglede na park i grad, istovremeno služeći kao mjesto boravka, susreta i rekreacije. Projekt potpisuje arhitektonski ured NAPUR Architect, predvođen Marcelom Ferenczom, a zgrada je otvorena i u funkciji od početka 2020-ih. Krovna površina oblikovana je s naglašenom pažnjom prema krajoliku i urbanističkom kontekstu, čime arhitektura postaje produžetak parka i aktivni dio svakodnevnog gradskog života.
Tehnologije iza walkable roofs
Kako bi krov postao sigurno i trajno prohodan, koriste se specijalizirana tehnološka rješenja:
1. Strukturna nosivost
Walkable krovovi moraju podnijeti veća opterećenja pješaka od standardnih krovova. To znači da se često koriste ojačani betonski elementi, posebno projektirani čelični nosači i segmenti sa značajnim sigurnosnim faktorima.
2. Površinska dovršna obrada
- Protuklizni završni slojevi (npr. keramičke ploče, drveni deck-sustavi) optimizirani za sigurnost u svim vremenskim uvjetima.
- Zelene površine s dubokim supstratnim slojevima i odgovarajućom vegetacijom za stabilnost tla i biodiverzitet.
3. Hidroizolacija i odvodnja
Walkable krovovi integriraju kompleksne sustave odvodnje kako bi zaštitili vodonepropusnu i termoizolacijsku zaštitu ispod pješačkih površina. Sustavi tipa inverted roof (obrnutog krova) omogućuju da izolacija bude ispod zaštitnog sloja, čime se produžuje vijek krova.
Koncept walkable roofs predstavlja transformaciju krova iz statičnog u dinamičan element grada. Arhitekti poput Snøhette, Bjarke Ingels Group (BIG) i urbani eksperimenti poput Rotterdam Rooftop Walk pokazuju kako krov može biti prostor za ljude, prirodu i zajednicu. Ovaj pristup ne samo da obogaćuje arhitektonsko iskustvo, nego i potiče održivu i humaniju gradsku budućnost.
