Arhitekti i arhitektonski projekti
Mislav Salitrežić: Od Lego kockica do stadiona u Osijeku
Od dječjih snova do projektiranja stadiona
Nogometni klub Osijek u novoj je sezoni dobio najmoderniji stadion u Hrvatskoj – Opus Arenu.
Projekt vrijedan višegodišnjeg truda i planiranja projekt je mladog arhitekta Mislava Salitrežić, koji se prisjeća kako je od dječjih igara s Lego kockicama došao do dizajniranja jednog od najimpresivnijih sportskih objekata u regiji.

Od Lego kockica do stadiona u Osijeku
Mislav Salitrežić odmalena je pokazivao sklonost prema građenju i oblikovanju prostora. Odrastao je uz oca građevinskog inženjera, a ljubav prema arhitekturi razvijala se postupno.
“Uvijek sam govorio da ću biti ono što je tata. Nisam znao razliku između arhitekta i građevinca, ali kada sam shvatio da arhitekt odlučuje o izgledu građevina koje oblikuju gradove, sve mi je postalo jasno.”
Iako su mu u djetinjstvu snovi lutali od pilota do inženjera, odluka o arhitekturi pala je rano. Danas ne može zamisliti da radi bilo što drugo.

Od prvog nacrta do stadiona, koji su bili prvi projekti koje si radio?
Put prema velikim projektima započeo je – malim koracima.
“Prvi zadatak bio mi je nacrtati WC u robnoj kući IKEA. Pomislio sam, netko će to pregledati, ali rekli su mi – moraš to sam riješiti.”
Izazov za izazovom, iskustvo se brzo gomilalo. Rad na industrijskim i trgovačkim objektima proširio je vidike, ali arhitektura je uvijek ostala cilj.
“S vremenom smo se u firmi pokušali više usmjeriti na arhitekturu. To je dug proces, ali s vremenom se otvaraju prave prilike.”
Najveća prilika došla je u obliku projektiranja osječkog stadiona – zadatak koji je preoblikovao njegovu karijeru.

Kako je nastala Opus Arena?
Projekt stadiona trajao je čak pet godina. Prvotna ideja bila je gradnja manjeg stadiona s jednom tribinom, no kako su rasle ambicije, rastao je i projekt.
“U početku je bilo puno sastanaka i uvjeravanja. Investitori su željeli nešto skromnije, ali ubrzo se javila ideja da Osijek zaslužuje pravi nogometni stadion. I onda – krenuli smo.”
Opus Arena prvi je nogometni stadion u Hrvatskoj izgrađen u posljednjih 50 godina. Smješten uz rijeku Dravu, u srcu Slavonije, danas je ponos grada i regije.

Inspiracija iza dizajna
Za dizajn ovakvog objekta, trebalo je puno istraživanja. Salitrežić i njegov tim proučili su stotine sličnih stadiona u Europi i svijetu.
“Čitali smo i komentare navijača – što im smeta, što vole, kakva iskustva žele na stadionu. Svaka sitnica može utjecati na percepciju arhitekture.”
Opus Arena ima engleski tip stadiona, što znači da su tribine blizu travnjaka, bez atletskih staza. To omogućuje bolju atmosferu i intenzivniji doživljaj utakmica.
“Htjeli smo da stadion ne izgleda masivno i teško, već lagano i moderno. Zato dominira bijela boja, a prozirna fasada reflektira zalazak sunca, stvarajući posebne efekte.”

Što te inspiriralo, zašto uopće Arena izgleda tako kako izgleda?
“Ne mogu sad reći da sam povukao jedan potez rukom kao što je Sydney opera ili Eiffelov toranj, uvijek kažu da se vrhunska arhitektura može nacrtat potez jednom rukom. Ovdje smo puno truda, puno je stvari, puno varijabli da bi se dobio konačni proizvod jer specifičnost kod stadiona i zašto mi je to drag projekt, jer on je dijelom infrastruktura
Inspiracija je više došla iz puno sitnih varijabli koje utječu na kako će nešto izgledat, gdje se nalazi, kakve su boje u tom prostoru, to zelenilo, nismo htjeli nešto tamno, nego da bude nešto svijetlo ili lagano. Zato je njegova primarna boja je bijela, bijeli stupovi, bijeli krov, bijela fasadna, polu providna ovojnica koja se u sumrak reflektira zalazak sunca pa se tu pojavljuju
neke nove boje.

Osjećaj kada vidiš vlastiti stadion
Nakon godina planiranja i rada, došao je trenutak kada je stadion postao stvarnost.
“Dok ne vidimo prvi bager, mi arhitekti ne vjerujemo da će se nešto zaista izgraditi.”
Kada je Opus Arena konačno završena, osjećaj je bio neponovljiv.

Što je sljedeće?
Nakon Opus Arene, Salitrežić nije imao puno odmora. Prvo je uslijedio projekt obiteljske kuće, a zatim logistički distributivni centar.
No, sada radi na još jednom stadionu – rekonstrukciji Kranjčevićeve u Zagrebu.
“Lakše je sada kada imamo iskustvo. No, osjećam još veću odgovornost – ipak je to Zagreb, drugačije okruženje.”
Osječka tvrtka Sirrah projekt, u kojoj Salitrežić danas djeluje, preuzela je izradu glavnog i izvedbenog projekta rekonstrukcije NK Zagreb stadiona u Kranjčevićevoj.
Kada je riječ o budućim projektima, ne voli pričati o snovima – radije ih naziva planovima.
“Netko može reći da su to snovi, ali ako ih postaviš kao cilj, možda im se i približiš.”, zaključio je Mislav Salitrežić.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”
Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.
Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.
Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima
Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?
Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?
Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.
Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?
Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?
Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.
Koji dio Zagreba vam je najdraži?
Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.


Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?
Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.
Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Arhitektura, greškom
– Goga, zašto arhitektura?
„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”
Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.


Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda
– Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?
„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“
Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

– Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?
„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu
– Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?
„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“
Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić
Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“
Posao kao terapija i poziv
– Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?
„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“
– Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?
„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“
Adaptacija iznutra
– Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?
„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“
Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.