Arhitekti i arhitektonski projekti
Mislav Salitrežić: Od Lego kockica do stadiona u Osijeku
Od dječjih snova do projektiranja stadiona
Nogometni klub Osijek u novoj je sezoni dobio najmoderniji stadion u Hrvatskoj – Opus Arenu.
Projekt vrijedan višegodišnjeg truda i planiranja projekt je mladog arhitekta Mislava Salitrežić, koji se prisjeća kako je od dječjih igara s Lego kockicama došao do dizajniranja jednog od najimpresivnijih sportskih objekata u regiji.
Od Lego kockica do stadiona u Osijeku
Mislav Salitrežić odmalena je pokazivao sklonost prema građenju i oblikovanju prostora. Odrastao je uz oca građevinskog inženjera, a ljubav prema arhitekturi razvijala se postupno.
“Uvijek sam govorio da ću biti ono što je tata. Nisam znao razliku između arhitekta i građevinca, ali kada sam shvatio da arhitekt odlučuje o izgledu građevina koje oblikuju gradove, sve mi je postalo jasno.”
Iako su mu u djetinjstvu snovi lutali od pilota do inženjera, odluka o arhitekturi pala je rano. Danas ne može zamisliti da radi bilo što drugo.
Od prvog nacrta do stadiona, koji su bili prvi projekti koje si radio?
Put prema velikim projektima započeo je – malim koracima.
“Prvi zadatak bio mi je nacrtati WC u robnoj kući IKEA. Pomislio sam, netko će to pregledati, ali rekli su mi – moraš to sam riješiti.”
Izazov za izazovom, iskustvo se brzo gomilalo. Rad na industrijskim i trgovačkim objektima proširio je vidike, ali arhitektura je uvijek ostala cilj.
“S vremenom smo se u firmi pokušali više usmjeriti na arhitekturu. To je dug proces, ali s vremenom se otvaraju prave prilike.”
Najveća prilika došla je u obliku projektiranja osječkog stadiona – zadatak koji je preoblikovao njegovu karijeru.
Kako je nastala Opus Arena?
Projekt stadiona trajao je čak pet godina. Prvotna ideja bila je gradnja manjeg stadiona s jednom tribinom, no kako su rasle ambicije, rastao je i projekt.
“U početku je bilo puno sastanaka i uvjeravanja. Investitori su željeli nešto skromnije, ali ubrzo se javila ideja da Osijek zaslužuje pravi nogometni stadion. I onda – krenuli smo.”
Opus Arena prvi je nogometni stadion u Hrvatskoj izgrađen u posljednjih 50 godina. Smješten uz rijeku Dravu, u srcu Slavonije, danas je ponos grada i regije.
Inspiracija iza dizajna
Za dizajn ovakvog objekta, trebalo je puno istraživanja. Salitrežić i njegov tim proučili su stotine sličnih stadiona u Europi i svijetu.
“Čitali smo i komentare navijača – što im smeta, što vole, kakva iskustva žele na stadionu. Svaka sitnica može utjecati na percepciju arhitekture.”
Opus Arena ima engleski tip stadiona, što znači da su tribine blizu travnjaka, bez atletskih staza. To omogućuje bolju atmosferu i intenzivniji doživljaj utakmica.
“Htjeli smo da stadion ne izgleda masivno i teško, već lagano i moderno. Zato dominira bijela boja, a prozirna fasada reflektira zalazak sunca, stvarajući posebne efekte.”
Što te inspiriralo, zašto uopće Arena izgleda tako kako izgleda?
“Ne mogu sad reći da sam povukao jedan potez rukom kao što je Sydney opera ili Eiffelov toranj, uvijek kažu da se vrhunska arhitektura može nacrtat potez jednom rukom. Ovdje smo puno truda, puno je stvari, puno varijabli da bi se dobio konačni proizvod jer specifičnost kod stadiona i zašto mi je to drag projekt, jer on je dijelom infrastruktura
Inspiracija je više došla iz puno sitnih varijabli koje utječu na kako će nešto izgledat, gdje se nalazi, kakve su boje u tom prostoru, to zelenilo, nismo htjeli nešto tamno, nego da bude nešto svijetlo ili lagano. Zato je njegova primarna boja je bijela, bijeli stupovi, bijeli krov, bijela fasadna, polu providna ovojnica koja se u sumrak reflektira zalazak sunca pa se tu pojavljuju
neke nove boje.
Osjećaj kada vidiš vlastiti stadion
Nakon godina planiranja i rada, došao je trenutak kada je stadion postao stvarnost.
“Dok ne vidimo prvi bager, mi arhitekti ne vjerujemo da će se nešto zaista izgraditi.”
Kada je Opus Arena konačno završena, osjećaj je bio neponovljiv.
Što je sljedeće?
Nakon Opus Arene, Salitrežić nije imao puno odmora. Prvo je uslijedio projekt obiteljske kuće, a zatim logistički distributivni centar.
No, sada radi na još jednom stadionu – rekonstrukciji Kranjčevićeve u Zagrebu.
“Lakše je sada kada imamo iskustvo. No, osjećam još veću odgovornost – ipak je to Zagreb, drugačije okruženje.”
Osječka tvrtka Sirrah projekt, u kojoj Salitrežić danas djeluje, preuzela je izradu glavnog i izvedbenog projekta rekonstrukcije NK Zagreb stadiona u Kranjčevićevoj.
Kada je riječ o budućim projektima, ne voli pričati o snovima – radije ih naziva planovima.
“Netko može reći da su to snovi, ali ako ih postaviš kao cilj, možda im se i približiš.”, zaključio je Mislav Salitrežić.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Norman Robert Foster – arhitekt koji je promijenio lice moderne arhitekture
Norman Robert Foster jedno je od najutjecajnijih imena suvremene arhitekture, vizionar koji je zauvijek promijenio način na koji promatramo gradove, tehnologiju i održivost. Njegovi projekti — od londonskog Gherkina i njujorškog Hearst Towera do berlinskog Reichstaga — ističu se hrabrim konstrukcijskim rješenjima, inovativnim korištenjem stakla i čelika te neprestanim naglaskom na ekologiji i društvenoj odgovornosti arhitekture. Dobitnik je niza najprestižnijih nagrada, među kojima se ističe Pritzker, a od 2016. je i dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Norman Robert Foster rođen je 1935. u skromnoj radničkoj obitelji u Manchesteru, gdje je rano razvio fascinaciju tehnologijom, avionima i graditeljstvom. Nakon što je radio razne poslove, uključujući i službu u Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu, upisao je arhitekturu na University of Manchester, a potom završio prestižni Yale, gdje se dodatno oblikovao njegov modernistički pogled na arhitekturu. Njegovi rani profesionalni koraci uključuju osnivanje studija Team 4, a zatim i Foster + Partners, kroz koji je izgradio karijeru jednog od najutjecajnijih arhitekata današnjice, poznatog po inovacijama, tehnološkoj eleganciji i strastvenoj predanosti održivosti.
Arhitektura kao društveni i ekološki manifest
Projekti Normana Fostera ne nastoje samo impresionirati oblikom, nego poboljšati kvalitetu života, smanjiti potrošnju energije i potaknuti transparentniji odnos društva i institucija. Često je naglašavao da arhitektura mora biti humanistička disciplina — ona koja služi ljudima i prirodi te predviđa potrebe budućih generacija.
Najpoznatiji projekti Normana Fostera
1. The Gherkin (London, 2003)
Ikoničan londonski neboder, prepoznatljiv po aerodinamičnom obliku „krastavca“, visok je 180 metara i predstavio je sasvim novu filozofiju poslovnih zgrada. Njegova fasadna dijagrid struktura omogućava prirodnu ventilaciju i obilje dnevnog svjetla, čineći zgradu jednim od pionira ekološki orijentirane visoke gradnje u Europi. The Gherkin je postao simbol Londona i jedan od najfotografiranijih modernih objekata u svijetu.
2. Hearst Tower (New York, 2003 – 2006)
Prva certificirana „zelena“ uredska zgrada u New Yorku uzdigla se iznad povijesne baze iz 1920-ih, pokazujući kako se staro i novo mogu spojiti u skladnu cjelinu. Prepoznatljiva dijagonalna čelična mreža eliminira potrebu za klasičnim vertikalnim stupovima, smanjujući količinu čelika i energiju potrebnu za gradnju. Hearst Tower postao je simbol održive arhitekture u srcu Manhattan-a.
3. City Hall (London, 2002)
Ova obla, futuristička građevina dizajnirana je tako da smanjuje površinu, čime se poboljšava energetska učinkovitost. Zgrada London City Halla odiše transparentnošću: spiralne unutarnje rampe i dominantno staklo simboliziraju otvorenost gradske uprave javnosti, ideju koja proizlazi iz Fosterove duboke vjere u društvenu ulogu arhitekture.
4. Reichstag – kupola Bundestaga (Berlin, 1999)
Rekonstrukcija povijesne zgrade njemačkog parlamenta jedan je od najpoznatijih Fosterovih zahvata. Staklena kupola s unutarnjim konusom obloženim reflektirajućim panelima usmjerava prirodno svjetlo u dvoranu i služi kao element prirodne ventilacije. Zgrada je projektirana da bude gotovo „0-carbon“ još krajem 1990-ih, što je u to vrijeme bilo revolucionarno.
Foster je ovaj projekt opisao riječima:
„Ta kupola s konusom koji reflektira prirodno svjetlo i koji izvlači zrak kroz zgradu dio je ekologije i čini je praktički zgradom s nultom emisijom – manifestom čiste energije izgrađenim još 1990-ih. Iznad svega, ona je demokracija u akciji, jer u kupoli je javnost doslovno iznad političara, koji moraju odgovarati narodu.“
5. Millennium Bridge (London, 2000)
Millennium Bridge, pješački most preko Temze koji povezuje St Paul’s Cathedral i Tate Modern, nastao je kroz suradnju Foster + Partnersa, inženjera Ove Arupa i kipara Anthonyja Cara. Dizajniran kao lagana, elegantna „oštrica svjetla“, most naglašava minimalizam i prozračnost, ne zaklanjajući panoramu grada. Iako je zbog početnog kolebanja stekao nadimak „Wobbly Bridge“, nakon tehničkih dorada postao je jedan od najprepoznatljivijih londonskih mostova i još jedan primjer Fosterova karakterističnog spoja estetike i inženjerske inovacije.
Savjet mladim arhitektima i kreatorima budućnosti
Na pitanje kakav bi savjet dao mladim studentima koji su tek diplomirali, Foster je odgovorio:
„Taj bih savjet dao i sam sebi – ostani student. Ako ne učiš, to znači da nisi kreativan.“
Taj citat savršeno oslikava njegov pristup radu: biti arhitekt znači biti trajno znatiželjan, otvoren i spreman učiti. Upravo je ta filozofija omogućila Fosteru da više od šest desetljeća ostane na samom vrhu svjetske arhitekture.
Norman Robert Foster nije samo tvorac nekih od najprepoznatljivijih građevina našeg vremena — on je arhitekt koji je redefinirao povezanost tehnologije, ekologije i društva. Njegovi projekti postali su simboli transparentnosti, inovacije i održivosti, dok njegov životni credo podsjeća da se istinska kreativnost rađa iz neprestanog učenja.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Zaha Hadid – umjetnica prostora koja je oblikovala budućnost
Dame Zaha Hadid bila je vizionarka čije ćemo djelo cijeniti još generacijama. Pomaknula je granice mogućeg i ostala dosljedna svojoj viziji, odbijajući kompromis u arhitekturi.
Zaha Hadid obilježila je suvremenu arhitekturu radikalnim odmakom od konvencionalnih formi. Njezini projekti, prepoznatljivi po fluidnosti, dinamičnim linijama i kompleksnoj geometriji, uvode pojam arhitekture kao kontinuiranog kretanja. Upravo je zbog tih inovativnih pristupa javnost je proziva “kraljicom oblina”.
Razvoj jedinstvenog profesionalnog identiteta
Rođena 1950. u Bagdadu, Hadid je rasla u dobrostojećoj i intelektualno stimulativnoj obitelji: otac joj je bio industrijalac i političar, a majka umjetnica, što je snažno oblikovalo njezinu sklonost interdisciplinarnom razmišljanju. Visoko obrazovanje započinje studijem matematike u Bejrutu, što će kasnije utjecati na njezinu sposobnost razumijevanja i oblikovanja kompleksnih geometrijskih sustava. Sedamdesetih godina seli u London kako bi upisala Architecture Association School of Architecture. Tamo upoznaje neka od najznačajnijih imena moderne arhitekture: Rema Koolhaasa, Eliju Zenghelisa i Bernarda Tschumija s kojima je kasnije radila u njihovom studiju OMA. Iako je suradnja bila kratka, Hadid je već tada razvila snažan profesionalni identitet i ambiciju koja ju je izdvajala od kolega.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Od avangardnog “paper architect” do međunarodne afirmacije
U ranim je fazama stvarala pod snažnim utjecajem ruske avangarde i dekonstruktivizma. Godine 1979. osniva vlastiti studio, Zaha Hadid Architects. Iako je njezin rad bio vrlo cijenjen u teorijskim i akademskim krugovima, često je nailazio na institucionalne i rodne barijere. Mnogi projekti tog razdoblja, iako nagrađivani, ostali su nerealizirani, zbog čega je dobila status “paper architect” – arhitektice čiji vizionarski nacrti nadilaze tadašnje tehničke, kulturne ili financijske mogućnosti i ostaju sam na papiru. Posebno se isticao projekt The Peak u Hong Kongu, čiji su fragmentirani volumeni i dramatična geometrija predstavljali potpuno novi pristup oblikovanju prostora.
Vatrogasna postaja Vitra
Prijelomni trenutak: Vatrogasna postaja Vitra
Temeljni pomak u njezinoj karijeri dogodio se kasnih osamdesetih, kada je pozvana da projektira vatrogasnu postaju unutra tvorničkog kompleksa Vitra u Njemačkoj. Rezultat je betonska struktura oštrih kutova i nagnutih ploha, oblikovana kao prostorna manifestacija kretanja i latentne energije. Premda su korisnici navodno izrazili određene rezerve prema funkcionalnosti, projekt je međunarodnu arhitektonsku scenu uvjerio u njezine iznimne sposobnosti i jedinstven potpis.
Tehnološki napredak i globalno priznanje
Uskoro je njezina sposobnost da poveže tradicionalno arhitektonsko znanje s novim, revolucionarnim računalnim alatima doprinijela njezinu probijanju na scenu kao jedne od najutjecajnijih arhitektica svoje generacije. Stvarala je oblike za koje mnogi nisu vjerovali da ih je uopće moguće izvesti. Takvi su projekti bili bolje prihvaćeni u inozemstvu nego u njezinoj novoj domovini, Velikoj Britaniji, gdje je značajniji trag ostavila tek 2012 projektiranjem bazena za Olimpijske igre. Pratila ju je reputacija temperamentne i zahtjevne osobe, a pojedini su njezine zgrade smatrali nepraktičnima ili pretjerano ambicioznima. Ipak, njezina dosljednost i odbijanje kompromisa omogućili su joj da nadvlada predrasude i skepsu te stvori djela koja su osvajala najznačajnije strukovne nagrade. Godine 2004. osvojila je Pritzkerovu nagradu, jedno od najprestižnijih priznanja u arhitekturi. Heydar Aliyev Center u Azerbajdžanu dodatno je produbio njezinu dizajnersku filozofiju: briše granice između arhitekture i krajolika, stvarajući građevine koje djeluju kao da su u stalnom pokretu, gotovo prkoseći gravitaciji.
Zaha Hadid Architects nakon Zahe Hadid
Zaha Hadid preminula je 2016. godine, ali njezin studio Zaha Hadid Architects i dalje djeluje pod vodstvom njezina dugogodišnjeg partnera Patrika Schumachera. Nakon njezine smrti završeni su i neki veliki projekti, među kojima:
- Leeza SOHO, Peking – s jednim od najviših atrija na svijetu
- Beijing Daxing International Airport
- Port House, Antwerpen – reinterpretacija povijesne lučke zgrade
Iako je ponekad nailazila na kritike vezane uz funkcionalnost i troškovnu zahtjevnost, njezin doprinos arhitekturi je neosporan: Hadid je pomaknula granice mogućega i otvorila put novim generacijama arhitekata.
Zaha Hadid bila je i ostala simbol radikalne arhitektonske hrabrosti. Odbijanje kompromisa bilo je dio njezina profesionalnog identiteta, a njezino djelo nastavlja inspirirati arhitekte diljem svijeta. Kroz fluidne, tehnološki sofisticirane forme, ostavila je neizbrisiv trag u povijesti arhitekture.
Le Corbusier: Arhitekt koji je oblikovao svijet kakvog poznajemo
Oscar Niemeyer: Arhitekt koji je brazilski duh pretočio u beton i krivulje
