Arhitekti i arhitektonski projekti
Mislav Salitrežić: Od Lego kockica do stadiona u Osijeku
Od dječjih snova do projektiranja stadiona
Nogometni klub Osijek u novoj je sezoni dobio najmoderniji stadion u Hrvatskoj – Opus Arenu.
Projekt vrijedan višegodišnjeg truda i planiranja projekt je mladog arhitekta Mislava Salitrežić, koji se prisjeća kako je od dječjih igara s Lego kockicama došao do dizajniranja jednog od najimpresivnijih sportskih objekata u regiji.
Od Lego kockica do stadiona u Osijeku
Mislav Salitrežić odmalena je pokazivao sklonost prema građenju i oblikovanju prostora. Odrastao je uz oca građevinskog inženjera, a ljubav prema arhitekturi razvijala se postupno.
“Uvijek sam govorio da ću biti ono što je tata. Nisam znao razliku između arhitekta i građevinca, ali kada sam shvatio da arhitekt odlučuje o izgledu građevina koje oblikuju gradove, sve mi je postalo jasno.”
Iako su mu u djetinjstvu snovi lutali od pilota do inženjera, odluka o arhitekturi pala je rano. Danas ne može zamisliti da radi bilo što drugo.
Od prvog nacrta do stadiona, koji su bili prvi projekti koje si radio?
Put prema velikim projektima započeo je – malim koracima.
“Prvi zadatak bio mi je nacrtati WC u robnoj kući IKEA. Pomislio sam, netko će to pregledati, ali rekli su mi – moraš to sam riješiti.”
Izazov za izazovom, iskustvo se brzo gomilalo. Rad na industrijskim i trgovačkim objektima proširio je vidike, ali arhitektura je uvijek ostala cilj.
“S vremenom smo se u firmi pokušali više usmjeriti na arhitekturu. To je dug proces, ali s vremenom se otvaraju prave prilike.”
Najveća prilika došla je u obliku projektiranja osječkog stadiona – zadatak koji je preoblikovao njegovu karijeru.
Kako je nastala Opus Arena?
Projekt stadiona trajao je čak pet godina. Prvotna ideja bila je gradnja manjeg stadiona s jednom tribinom, no kako su rasle ambicije, rastao je i projekt.
“U početku je bilo puno sastanaka i uvjeravanja. Investitori su željeli nešto skromnije, ali ubrzo se javila ideja da Osijek zaslužuje pravi nogometni stadion. I onda – krenuli smo.”
Opus Arena prvi je nogometni stadion u Hrvatskoj izgrađen u posljednjih 50 godina. Smješten uz rijeku Dravu, u srcu Slavonije, danas je ponos grada i regije.
Inspiracija iza dizajna
Za dizajn ovakvog objekta, trebalo je puno istraživanja. Salitrežić i njegov tim proučili su stotine sličnih stadiona u Europi i svijetu.
“Čitali smo i komentare navijača – što im smeta, što vole, kakva iskustva žele na stadionu. Svaka sitnica može utjecati na percepciju arhitekture.”
Opus Arena ima engleski tip stadiona, što znači da su tribine blizu travnjaka, bez atletskih staza. To omogućuje bolju atmosferu i intenzivniji doživljaj utakmica.
“Htjeli smo da stadion ne izgleda masivno i teško, već lagano i moderno. Zato dominira bijela boja, a prozirna fasada reflektira zalazak sunca, stvarajući posebne efekte.”
Što te inspiriralo, zašto uopće Arena izgleda tako kako izgleda?
“Ne mogu sad reći da sam povukao jedan potez rukom kao što je Sydney opera ili Eiffelov toranj, uvijek kažu da se vrhunska arhitektura može nacrtat potez jednom rukom. Ovdje smo puno truda, puno je stvari, puno varijabli da bi se dobio konačni proizvod jer specifičnost kod stadiona i zašto mi je to drag projekt, jer on je dijelom infrastruktura
Inspiracija je više došla iz puno sitnih varijabli koje utječu na kako će nešto izgledat, gdje se nalazi, kakve su boje u tom prostoru, to zelenilo, nismo htjeli nešto tamno, nego da bude nešto svijetlo ili lagano. Zato je njegova primarna boja je bijela, bijeli stupovi, bijeli krov, bijela fasadna, polu providna ovojnica koja se u sumrak reflektira zalazak sunca pa se tu pojavljuju
neke nove boje.
Osjećaj kada vidiš vlastiti stadion
Nakon godina planiranja i rada, došao je trenutak kada je stadion postao stvarnost.
“Dok ne vidimo prvi bager, mi arhitekti ne vjerujemo da će se nešto zaista izgraditi.”
Kada je Opus Arena konačno završena, osjećaj je bio neponovljiv.
Što je sljedeće?
Nakon Opus Arene, Salitrežić nije imao puno odmora. Prvo je uslijedio projekt obiteljske kuće, a zatim logistički distributivni centar.
No, sada radi na još jednom stadionu – rekonstrukciji Kranjčevićeve u Zagrebu.
“Lakše je sada kada imamo iskustvo. No, osjećam još veću odgovornost – ipak je to Zagreb, drugačije okruženje.”
Osječka tvrtka Sirrah projekt, u kojoj Salitrežić danas djeluje, preuzela je izradu glavnog i izvedbenog projekta rekonstrukcije NK Zagreb stadiona u Kranjčevićevoj.
Kada je riječ o budućim projektima, ne voli pričati o snovima – radije ih naziva planovima.
“Netko može reći da su to snovi, ali ako ih postaviš kao cilj, možda im se i približiš.”, zaključio je Mislav Salitrežić.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Barcelona, 8. siječnja 2026. Europska komisija i Fundació Mies van der Rohe objavili su popis 40 u uži izbor uvrštenih radova za Europsku nagradu za suvremenu arhitekturu – Mies van der Rohe Awards 2026. Ovogodišnje izdanje, podržano programom Creative Europe, zaprimilo je 410 nominacija iz cijele Europe. Nakon temeljite analize i višednevnih rasprava u Barceloni, sedmeročlani žiri – na čelu s predsjednikom Smiljanom Radićem – izdvojio je projekte koji na uvjerljiv način odgovaraju na ključne izazove suvremene arhitekture: kvalitetu prostora za sve, društvenu odgovornost i klimatske ciljeve Europskog zelenog plana.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
U tom snažnom i raznolikom kontekstu posebno se ističe činjenica da su dva projekta iz Hrvatske ušla u uži izbor, potvrđujući vidljivost i relevantnost hrvatske arhitektonske scene na europskoj razini.
Photo by Dragan Novaković
Gruž Market, Dubrovnik – nova identitetna točka grada
Jedan od nominiranih projekata je Gruž Market u Dubrovniku, čiji su autori Dinko Peračić i Miranda Veljačić. Projekt se ističe pažljivo oblikovanom, prilagodljivom nadstrešnicom koja svojom lagano lebdi iznad tržnice, stvarajući novu prostornu i kulturnu artikulaciju javnog prostora.
Nadstrešnica istodobno daje integritet tržničkom trgu, unosi novi život u postojeću urbanu i povijesnu strukturu te pruža javnu klimatsku zaštitu – iznimno važnu u mediteranskom kontekstu Dubrovnika. Time tržnica prestaje biti isključivo mjesto trgovine i postaje suvremeni javni prostor, prepoznatljiv simbol svakodnevice i identiteta grada.
Projekt je rezultat široke interdisciplinarne suradnje, od konstrukcije i rasvjete do dizajna prodajnih klupa i instalacija, što dodatno naglašava njegovu slojevitost i cjelovit pristup arhitektonskom zadatku.
Double Villa Bukovac – „živjeti odvojeno, zajedno“
Drugi hrvatski projekt na shortlisti je Double Villa Bukovac, obiteljska kuća u Zagrebu, autora Hrvoja Njirića i Iskre Filipović. Projekt je proizašao iz vrlo konkretne potrebe: stvaranja priuštivog stambenog rješenja za dvije generacije iste obitelji.
Ograničeni budžet rezultirao je visoko kondenziranom shemom dviju malih kuća, tijesno uklopljenih na parceli, ali s jasno očuvanim „vilinskim“ kvalitetama i autonomijom svake generacije. Koncept se može opisati kao living apart together – život odvojeno, ali zajedno.
Unatoč maloj mjeri, projekt funkcionira kao prototip suvremenog obiteljskog stanovanja, istražujući modele polu-dvojnog stanovanja, fleksibilnosti i dugoročne prilagodljivosti. Upravo ta sposobnost da se arhitekturom odgovori na ekonomska i društvena ograničenja jedan je od ključnih kriterija koje je žiri prepoznao.
Hrvatska u europskom kontekstu
Ukupno, shortlistu 2026. čini 40 projekata iz 18 zemalja, raspoređenih u 36 gradova i regija – od velikih metropola do malih mjesta. Zastupljenost Hrvatske s dva projekta potvrđuje kontinuitet kvalitete i raznolikosti pristupa, od snažnih javnih intervencija do intimnih, istraživačkih stambenih tipologija.
Zajednička nit ovogodišnjeg izbora, koju je žiri opisao pojmom „svježine“, jasno je čitljiva i u hrvatskim projektima: u novom pogledu na javni prostor Gruža te u promišljenom, realnom i empatičnom pristupu stanovanju u Bukovcu.
Uoči sljedeće faze nagrade, u kojoj će se shortlist suziti na finaliste i pobjednike, ovi projekti već sada predstavljaju značajan doprinos europskoj arhitektonskoj raspravi i snažnu referencu suvremene hrvatske arhitekture.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Rem Koolhaas – arhitekt koji prkosi definicijama
Dobitnik Pritzkerove nagrade čiji rad spaja teoriju i praksu, brišući granice između arhitekture, urbanizma i kulture.
Dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2000. godine, Koolhaas je poznat kao arhitekt koji se svjesno opire stilskim etiketama. Iako su ga kroz karijeru pokušavali svrstati među moderniste, dekonstruktiviste ili postmoderniste, njegov rad prije svega definira kontekst, istraživanje i ideja, a ne prepoznatljiva forma.
Sam Koolhaas smatra da je nemogućnost prepoznavanja jedinstvenog stila kompliment: radeći u različitim kulturama, političkim sustavima i urbanim uvjetima, arhitektura mora biti drugačija. Upravo ta prilagodljivost i intelektualna otvorenost učinili su ga jednom od ključnih figura suvremene arhitekture.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
Rani život i put prema arhitekturi
Rem Koolhaas rođen je 1944. godine u Rotterdamu. Njegovo djetinjstvo obilježeno je snažnim kulturnim utjecajima — otac mu je bio pisac, kazališni kritičar i direktor filmske škole. Kada je Rem imao osam godina, obitelj se preselila u Indoneziju, gdje je otac radio kao kulturni direktor. To rano iskustvo života izvan Europe kasnije će se odraziti u Koolhaasovu interesu za globalne gradove i ne-zapadne urbane kontekste.
Prije nego što se posvetio arhitekturi, Koolhaas je radio kao novinar i scenarist, taj narativni, gotovo filmski način razmišljanja ostat će prisutan u njegovu arhitektonskom i teorijskom radu.
Knjige koje su prethodile zgradama
Koolhaas je postao svjetski poznat prije nego što je realizirao ijednu značajniju zgradu. Njegova knjiga Delirious New York (1978.) — koju je opisao kao “retroaktivni manifest za Manhattan” — istražuje grad kao stroj gustoće, sukoba i potencijala. Knjiga je ubrzo postala kanonsko djelo moderne arhitektonske teorije i etablirala Koolhaasa kao vizionarskog mislioca. Godine 1995. objavljuje S, M, L, XL, monumentalnu knjigu nastalu u suradnji s grafičkim dizajnerom Bruceom Mauom. Djelo briše granice između arhitekture, eseja, dnevnika, fotografije i fikcije, te arhitekturu prikazuje kao kulturnu praksu, a ne samo tehničku disciplinu.
Zašto su knjige o arhitekturi i dalje ključne za razumijevanje prostora
OMA i realizirani projekti
Koolhaas je 1975. osnovao Office for Metropolitan Architecture (OMA), s ciljem stvaranja arhitekture koja odgovara suvremenom društvu i njegovim proturječnostima. Među ranim projektima ističe se Netherlands Dance Theatre u Haagu, koji je kasnije proglašen jednim od najvažnijih objekata 20. stoljeća.
Slijede projekti poput Kunsthala u Rotterdamu, zgrade zamišljene kao kontinuirana urbana rampa; Educatoriuma na Sveučilištu u Utrechtu, koji arhitekturu učenja tretira kao dinamičan i kolektivan proces; te velikog urbanističkog projekta Euralille u Francuskoj, jednog od najznačajnijih europskih infrastrukturnih zahvata 1990-ih.
Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima Maison à Bordeaux, kuća projektirana za klijenta u invalidskim kolicima. Projekt pokazuje Koolhaasovu sposobnost da iz izrazito ograničavajućih uvjeta stvori prostorno i konceptualno iznimno bogatu arhitekturu.
Istraživanje, pedagogija i grad
Od 1995. godine Koolhaas je profesor na Harvardu, gdje vodi istraživačke projekte usmjerene na suvremeni grad. Njegova istraživanja obuhvaćaju teme poput kineskih megagradova, afričkih urbanih struktura, potrošačke kulture i povijesnih urbanih sustava. Za Koolhaasa, arhitektura nije izolirana disciplina, već alat za razumijevanje društva, ekonomije i politike.
Pritzkerova nagrada i naslijeđe
Rem Koolhaas dobitnik je Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2000. godine, najvišeg svjetskog priznanja u arhitekturi. Nagrada mu je dodijeljena zbog iznimnog spoja teorijskog promišljanja i realizirane arhitekture. Jedno od objašnjenja zašto mu je dodijeljena nagrada sažeto opisuje njegov doprinos: “Njegov opus jednako je posvećen idejama koliko i zgradama.“ Koolhaas je prepoznat kao rijetka kombinacija vizionara i praktičara – arhitekt koji ideje pretvara u izgrađeni prostor, istovremeno redefinirajući odnos arhitekture i suvremenog društva.
