Arhitekti i arhitektonski projekti
Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”
Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas
Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.
Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.
Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima
Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?
Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.
Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?
Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.
Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?
Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.
Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?
Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.
Koji dio Zagreba vam je najdraži?
Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.
Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?
Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.
Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Barcelona, 8. siječnja 2026. Europska komisija i Fundació Mies van der Rohe objavili su popis 40 u uži izbor uvrštenih radova za Europsku nagradu za suvremenu arhitekturu – Mies van der Rohe Awards 2026. Ovogodišnje izdanje, podržano programom Creative Europe, zaprimilo je 410 nominacija iz cijele Europe. Nakon temeljite analize i višednevnih rasprava u Barceloni, sedmeročlani žiri – na čelu s predsjednikom Smiljanom Radićem – izdvojio je projekte koji na uvjerljiv način odgovaraju na ključne izazove suvremene arhitekture: kvalitetu prostora za sve, društvenu odgovornost i klimatske ciljeve Europskog zelenog plana.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
U tom snažnom i raznolikom kontekstu posebno se ističe činjenica da su dva projekta iz Hrvatske ušla u uži izbor, potvrđujući vidljivost i relevantnost hrvatske arhitektonske scene na europskoj razini.
Photo by Dragan Novaković
Gruž Market, Dubrovnik – nova identitetna točka grada
Jedan od nominiranih projekata je Gruž Market u Dubrovniku, čiji su autori Dinko Peračić i Miranda Veljačić. Projekt se ističe pažljivo oblikovanom, prilagodljivom nadstrešnicom koja svojom lagano lebdi iznad tržnice, stvarajući novu prostornu i kulturnu artikulaciju javnog prostora.
Nadstrešnica istodobno daje integritet tržničkom trgu, unosi novi život u postojeću urbanu i povijesnu strukturu te pruža javnu klimatsku zaštitu – iznimno važnu u mediteranskom kontekstu Dubrovnika. Time tržnica prestaje biti isključivo mjesto trgovine i postaje suvremeni javni prostor, prepoznatljiv simbol svakodnevice i identiteta grada.
Projekt je rezultat široke interdisciplinarne suradnje, od konstrukcije i rasvjete do dizajna prodajnih klupa i instalacija, što dodatno naglašava njegovu slojevitost i cjelovit pristup arhitektonskom zadatku.
Double Villa Bukovac – „živjeti odvojeno, zajedno“
Drugi hrvatski projekt na shortlisti je Double Villa Bukovac, obiteljska kuća u Zagrebu, autora Hrvoja Njirića i Iskre Filipović. Projekt je proizašao iz vrlo konkretne potrebe: stvaranja priuštivog stambenog rješenja za dvije generacije iste obitelji.
Ograničeni budžet rezultirao je visoko kondenziranom shemom dviju malih kuća, tijesno uklopljenih na parceli, ali s jasno očuvanim „vilinskim“ kvalitetama i autonomijom svake generacije. Koncept se može opisati kao living apart together – život odvojeno, ali zajedno.
Unatoč maloj mjeri, projekt funkcionira kao prototip suvremenog obiteljskog stanovanja, istražujući modele polu-dvojnog stanovanja, fleksibilnosti i dugoročne prilagodljivosti. Upravo ta sposobnost da se arhitekturom odgovori na ekonomska i društvena ograničenja jedan je od ključnih kriterija koje je žiri prepoznao.
Hrvatska u europskom kontekstu
Ukupno, shortlistu 2026. čini 40 projekata iz 18 zemalja, raspoređenih u 36 gradova i regija – od velikih metropola do malih mjesta. Zastupljenost Hrvatske s dva projekta potvrđuje kontinuitet kvalitete i raznolikosti pristupa, od snažnih javnih intervencija do intimnih, istraživačkih stambenih tipologija.
Zajednička nit ovogodišnjeg izbora, koju je žiri opisao pojmom „svježine“, jasno je čitljiva i u hrvatskim projektima: u novom pogledu na javni prostor Gruža te u promišljenom, realnom i empatičnom pristupu stanovanju u Bukovcu.
Uoči sljedeće faze nagrade, u kojoj će se shortlist suziti na finaliste i pobjednike, ovi projekti već sada predstavljaju značajan doprinos europskoj arhitektonskoj raspravi i snažnu referencu suvremene hrvatske arhitekture.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Rem Koolhaas – arhitekt koji prkosi definicijama
Dobitnik Pritzkerove nagrade čiji rad spaja teoriju i praksu, brišući granice između arhitekture, urbanizma i kulture.
Dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2000. godine, Koolhaas je poznat kao arhitekt koji se svjesno opire stilskim etiketama. Iako su ga kroz karijeru pokušavali svrstati među moderniste, dekonstruktiviste ili postmoderniste, njegov rad prije svega definira kontekst, istraživanje i ideja, a ne prepoznatljiva forma.
Sam Koolhaas smatra da je nemogućnost prepoznavanja jedinstvenog stila kompliment: radeći u različitim kulturama, političkim sustavima i urbanim uvjetima, arhitektura mora biti drugačija. Upravo ta prilagodljivost i intelektualna otvorenost učinili su ga jednom od ključnih figura suvremene arhitekture.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
Rani život i put prema arhitekturi
Rem Koolhaas rođen je 1944. godine u Rotterdamu. Njegovo djetinjstvo obilježeno je snažnim kulturnim utjecajima — otac mu je bio pisac, kazališni kritičar i direktor filmske škole. Kada je Rem imao osam godina, obitelj se preselila u Indoneziju, gdje je otac radio kao kulturni direktor. To rano iskustvo života izvan Europe kasnije će se odraziti u Koolhaasovu interesu za globalne gradove i ne-zapadne urbane kontekste.
Prije nego što se posvetio arhitekturi, Koolhaas je radio kao novinar i scenarist, taj narativni, gotovo filmski način razmišljanja ostat će prisutan u njegovu arhitektonskom i teorijskom radu.
Knjige koje su prethodile zgradama
Koolhaas je postao svjetski poznat prije nego što je realizirao ijednu značajniju zgradu. Njegova knjiga Delirious New York (1978.) — koju je opisao kao “retroaktivni manifest za Manhattan” — istražuje grad kao stroj gustoće, sukoba i potencijala. Knjiga je ubrzo postala kanonsko djelo moderne arhitektonske teorije i etablirala Koolhaasa kao vizionarskog mislioca. Godine 1995. objavljuje S, M, L, XL, monumentalnu knjigu nastalu u suradnji s grafičkim dizajnerom Bruceom Mauom. Djelo briše granice između arhitekture, eseja, dnevnika, fotografije i fikcije, te arhitekturu prikazuje kao kulturnu praksu, a ne samo tehničku disciplinu.
Zašto su knjige o arhitekturi i dalje ključne za razumijevanje prostora
OMA i realizirani projekti
Koolhaas je 1975. osnovao Office for Metropolitan Architecture (OMA), s ciljem stvaranja arhitekture koja odgovara suvremenom društvu i njegovim proturječnostima. Među ranim projektima ističe se Netherlands Dance Theatre u Haagu, koji je kasnije proglašen jednim od najvažnijih objekata 20. stoljeća.
Slijede projekti poput Kunsthala u Rotterdamu, zgrade zamišljene kao kontinuirana urbana rampa; Educatoriuma na Sveučilištu u Utrechtu, koji arhitekturu učenja tretira kao dinamičan i kolektivan proces; te velikog urbanističkog projekta Euralille u Francuskoj, jednog od najznačajnijih europskih infrastrukturnih zahvata 1990-ih.
Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima Maison à Bordeaux, kuća projektirana za klijenta u invalidskim kolicima. Projekt pokazuje Koolhaasovu sposobnost da iz izrazito ograničavajućih uvjeta stvori prostorno i konceptualno iznimno bogatu arhitekturu.
Istraživanje, pedagogija i grad
Od 1995. godine Koolhaas je profesor na Harvardu, gdje vodi istraživačke projekte usmjerene na suvremeni grad. Njegova istraživanja obuhvaćaju teme poput kineskih megagradova, afričkih urbanih struktura, potrošačke kulture i povijesnih urbanih sustava. Za Koolhaasa, arhitektura nije izolirana disciplina, već alat za razumijevanje društva, ekonomije i politike.
Pritzkerova nagrada i naslijeđe
Rem Koolhaas dobitnik je Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2000. godine, najvišeg svjetskog priznanja u arhitekturi. Nagrada mu je dodijeljena zbog iznimnog spoja teorijskog promišljanja i realizirane arhitekture. Jedno od objašnjenja zašto mu je dodijeljena nagrada sažeto opisuje njegov doprinos: “Njegov opus jednako je posvećen idejama koliko i zgradama.“ Koolhaas je prepoznat kao rijetka kombinacija vizionara i praktičara – arhitekt koji ideje pretvara u izgrađeni prostor, istovremeno redefinirajući odnos arhitekture i suvremenog društva.
