Arhitekti i arhitektonski projekti
Dražen Arbutina: Arhitekt koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost
„Novi Zagreb je danas luksuzniji od podsljemenskih vila“ – Arhitekt Dražen Arbutina ruši predrasude o arhitekturi grada i objašnjava zašto su planiranje i vizija važniji od kvadrata i pogleda.
Arhitektura je most između umjetnosti i znanosti, između onoga što nasljeđujemo i onoga što tek stvaramo. Tako je vidi dr. sc. Dražen Arbutina – profesor na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, ovlašteni arhitekt i urbanist i predsjednik ICOMOS Hrvatska. Njegova profesionalna filozofija jasno govori: arhitektura mora imati dušu, a duša se gradi poštovanjem baštine i odgovornošću prema budućnosti.
Od mrtvačnice do kulturne baštine
Arbutina se za arhitekturu odlučio, kako kaže, racionalno: „Umjetnost volim, ali kod mene je
uvijek bila prisutna i inženjerska komponenta. Arhitektura je za mene odgovor na pitanje kako spojiti umjetnost i inženjerski posao.“ Njegov prvi realizirani projekt bila je mrtvačnica u Dubravici, nedaleko slovenske granice. Kasnije je gradio obiteljske kuće, višestambene zgrade i poslovne objekte, ali ga je najviše privukla – kulturna baština. To je područje gdje se njegov osjećaj za likovnost i inženjerska preciznost najbolje susreću.
Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije
Povijesne zgrade kao knjige čovječanstva
Za Dražena Arbutinu povijesne građevine nisu tek stari zidovi, nego živi svjedoci vremena. One su, kako kaže, materijalizacija ljudske povijesti – kamen i opeka koji čuvaju priče generacija. U njima se zrcali duh epohe, tragovi tehnologije, estetike i vrijednosti društva, koje ih je gradilo. Zato, ističe, obnova nije samo tehnički zadatak nego i dijalog s prošlošću.
“One imaju iznimne vrijednosti i na njima treba raditi na specifičan način – sačuvati ono što
je vrijedno”, kaže Arbutina. Taj pristup često dolazi u sukob s onim što uče mladi arhitekti.
Njihov prirodni poriv je ostaviti osobni pečat, nametnuti vlastitu ideju i pokazati originalnost. No baština traži suprotno – traži poniznost, strpljenje i spremnost da se arhitekt povuče u drugi plan, dopuštajući povijesti da govori svojim jezikom.
Za Arbutinu je to proces učenja: odricanje od ega i otkrivanje ljepote u očuvanju onoga što je već stvoreno. Obnova, kaže, nije prilika za samopromociju, nego odgovornost prema zajednici i budućim generacijama. „To je kontraproduktivno svemu što smo učili na fakultetu, ali je nužno ako želimo očuvati vrijedne građevine.“
Upravo zato on povijesne zgrade naziva knjigama čovječanstva – knjigama koje treba čitati, ali ne i nasilno prepravljati. Njihove stranice nose slojeve vremena, a arhitektova je dužnost sačuvati ih, nadopuniti gdje je nužno i predati dalje u što izvornijem obliku. Jer, zaključuje Arbutina, kulturna baština nije privatno vlasništvo, već zajedničko dobro koje nas oblikuje, jednako kao i mi nju.
Uloga profesora i praktičara
Iako posljednjih petnaest godina predaje na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, Arbutina ne
odvaja teoriju od prakse. „Možete pričati tuđa iskustva, ali dok sami ne iskušate postupke, niste svjesni kompleksnosti“, kaže. Upravo zato razumije kolege koji rade na obnovama. „Kad ih kritiziraju da nisu dovoljno uložili truda, ja imam razumijevanja. Znam koliko aktivnosti treba da bi se došlo do adekvatnog rezultata.“
Za njega je arhitektura stalna škola. Predavaonica je produžetak gradilišta, a gradilište nastavak učionice. Studenti kod njega uče da arhitektura nije teorija na papiru, nego živi, proces koji traži strpljenje i iskustvo.
Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom
Opomena iz Atene
Posebno ga intrigira pitanje modernih materijala u obnovi povijesnih zgrada. Nisu zabranjeni, kaže, ali nose rizik jer ne znamo kako će se ponašati kroz desetljeća. Podsjeća na primjer Partenona: „Tridesetih godina 20. stoljeća Grci su ugradili armirani beton kao ‘umjetni kamen’. No, zagađenje i blizina mora doveli su do korozije koja je uništila i beton i izvorni kamen. To je ilustracija što znači nekritička primjena suvremenih materijala.“
Danas, objašnjava, suočavamo se s novim izazovima – polimeri, kompoziti i drugi materijali
donose prednosti, ali i nepoznanice. Vrijeme je jedini pravi sudac njihove vrijednosti. Zato zagovara oprez, istraživanje i stalno propitivanje.
Ljepota, funkcija i zadovoljstvo ljudi
Za Arbutinu arhitektura nikada nije samo estetika. „Estetska komponenta je važna, ali nije
primarna. Jednako važan je odnos ljudi prema prostoru i njihovo zadovoljstvo“, objašnjava.
Navodi primjer Zagreba: dok podsljemenske zone pate od stihijske gradnje, Novi Zagreb je, zahvaljujući promišljenom urbanizmu, postao jedno od najugodnijih mjesta za život – s obiljem zelenila i sadržaja koji podižu kvalitetu života.
Njegov pogled na arhitekturu uvijek je usmjeren na čovjeka. Zgrada može biti monumentalna i lijepa, ali ako u njoj ljudi ne mogu živjeti ispunjeno, ona je, po njemu, promašaj. Zato smatra da prava arhitektura počinje tek kad prostor postane dom.
Arhitektura koja ima dušu
Na pitanje što je za njega kvalitetna arhitektura, odgovara: „Estetska komponenta nikad se ne smije zanemariti, ali jednako je važna interakcija ljudi s prostorom. Neki prostori podižu kvalitetu života, transformiraju cijele četvrti.“ Dodaje, ipak, da ni najbolja arhitektura nije uvijek odmah priznata: „Vukovarska ulica ili Novi Zagreb kod nekih izazivaju negativne komentare, ali dugoročno pokazuju snagu promišljenog urbanizma.“
Za Arbutinu, arhitektura je više od forme – to je emocija, identitet i svakodnevica. Ona može
biti inspiracija, ali i okvir života. „Najveći kompliment arhitekturi je kad ljudi u njoj žive
zadovoljno“, kaže.
Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini
Osobna nota
Na kraju razgovora otkriva i svoju toplu, ljudsku stranu. Na pitanje o sobama njegove djece, uz osmijeh odgovara: „To morate pitati jedno od njih.“ Taj detalj otkriva arhitekta koji iza titula profesora i stručnjaka ostaje jednostavan otac, čovjek koji zna da život nije samo u projektima i planovima, nego i u svakodnevnim malim stvarima koje nas oblikuju.
Dražen Arbutina gradi mostove između prošlosti i budućnosti, umjetnosti i znanosti, ljudi i prostora. Za njega arhitektura nije luksuz, nego okvir života – trajna vrijednost kojoj se trebamo vraćati s poštovanjem, znanjem i strašću.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Podcast Prostor okuplja poznata imena arhitektonske scene i otvara teme o kojima se premalo govori
Sve smo ih već imali prilike upoznati u Dom na kvadrat, a sada se okupljaju u podcastu Prostor da zajedno razgovaramo o arhitekturi, urbanizmu i prostoru koji nas svakodnevno okružuje.
Prostor u kojem živimo oblikuje kvalitetu našeg svakodnevnog života, no o arhitekturi, urbanizmu, održivosti i uređenju prostora rijetko se razgovara dovoljno otvoreno i bez stručnih fraza. Upravo zato predstavljamo podcast Prostor, novi format koji će se uskoro početi emitirati, a okuplja poznata imena hrvatske arhitektonske i dizajnerske scene te otvara teme koje se tiču svih nas – bez obzira jesmo li investitori, projektanti ili jednostavno prolaznici u prostoru.
Kroz razgovore s gostima iz različitih područja podcast će se baviti temama koje oblikuju naše gradove, domove i javne prostore, ali i pitanjima koja se često nalaze izvan fokusa stručne i šire javnosti.
Održivost, zelena gradnja i budućnost gradova
Jedna od sudionica podcasta bit će Snježana Turalija, koja će se baviti temama zelene gradnje, održivosti, kružnog gospodarstva i zelene infrastrukture.
„Vjerujem da sam ovdje zato da se bavim temama koje imaju veze sa zelenom gradnjom, održivošću kao takvom, možda nešto malo urbanizma iz ove perspektive zelenog, jednako tako zelenom infrastrukturom, kružnim gospodarenjem i zgradama“
Poseban interes usmjerit će prema investitorima i njihovom pogledu na održivu gradnju.
„Zanimat će me kako investitori doživljavaju trenutačno tržište, što im znači pojam zelene i održive gradnje, zašto bi uopće išli u tom smjeru i koji su njihovi razlozi“, kaže Turalija.
Baština iz perspektive onih koji s njom žive
Arhitekt Dražen Arbutina u podcast donosi temu očuvanja i korištenja kulturne baštine.
„Bavit ću se baštinom“, kratko i jasno opisuje svoj fokus.
No iza te jednostavne definicije kriju se brojna pitanja – kako živjeti u zaštićenim povijesnim prostorima, kako ih održavati te kako pronaći ravnotežu između očuvanja i suvremenih potreba.
„Želim razgovarati sa svima koji na baštini rade, koji od baštine žive i koji s baštinom imaju problema“
Interijeri kao odraz načina života
Jedan od voditelja podcasta bit će i arhitekt Damjan Geber, koji će se baviti temama interijera i prostora koji nas svakodnevno okružuju.
„Prvenstveno ću se baviti prostorom koji nas okružuje. Ne prostorom kroz koji se krećemo, nego prostorom koji je svugdje oko nas. To su interijeri – poslovni, privatni i javni interijeri. Zapravo svi oni prostori koji su na neki način drugačiji od klasičnih“
No njegov interes ne staje samo na dizajnu prostora.
„Nadam se da ćemo kroz razgovore otvoriti teme o kojima se možda premalo govori. Ne samo o prostoru, nego i o svemu što dolazi prije nego što taj prostor nastane – o načinu poslovanja, stanju struke i izazovima s kojima se susreću profesionalci“, ističe.
Urbanizam i život u gradovima
Arhitekt Marko Dabrović bavit će se aktualnim pitanjima urbanizma, razvoja gradova i kvalitete života u urbanim sredinama.
„U podcastu Prostor bavit ću se aktualnim temama arhitekture, urbanizma i življenja u gradovima danas“, kaže Dabrović.
Posebno ga zanimaju problemi nekontroliranog širenja gradova i nedostatka kvalitetnog urbanističkog planiranja.
„Gradovi su se jako razvukli. Ne radi se planirano, radi se individualno i često bez adekvatne infrastrukture. To su teme koje treba probuditi u Hrvatskoj“
Razgovori koji idu ispod površine
Iako će svatko od voditelja imati svoj tematski fokus, zajednički cilj podcasta Prostor jest otvoriti iskrene, stručne i sadržajne razgovore o temama koje oblikuju našu svakodnevicu.
Kroz razgovore s arhitektima, investitorima, dizajnerima, urbanistima, stručnjacima za održivost i ljudima koji svakodnevno oblikuju prostor oko nas, podcast će ponuditi drukčiji pogled na arhitekturu i gradove od onoga na koji smo navikli.
Jer prostor nije samo ono što vidimo oko sebe. To su domovi u kojima živimo, gradovi kroz koje prolazimo, zgrade koje nas okružuju i odluke koje danas donosimo, a koje će oblikovati kvalitetu života generacija koje dolaze.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Stefano Boeri: Arhitekt koji vraća prirodu u gradove
Talijan koji je osmislio Bosco Verticale ne projektira samo zgrade, već novu viziju urbanog života u kojoj drveće, ljudi i arhitektura više nisu odvojeni sustavi
U povijesti arhitekture uvijek su postojali vizionari koji su mijenjali način na koji razmišljamo o gradovima. U 21. stoljeću jedno od tih imena sve glasnije odzvanja diljem svijeta – Stefano Boeri. Talijanski arhitekt i urbanist koji je odrastao u Milanu, a danas projektira na gotovo svim kontinentima, nije poznat samo po impresivnim zgradama. Poznat je po ideji koja mijenja paradigmu suvremenog urbanizma: da grad i šuma ne moraju biti suprotnosti.
Hrvatski arhitekt koji je desetljećima bio ispred svog vremena ponovno je u fokusu svijeta
Tko je Stefano Boeri
Stefano Boeri rođen je 25. studenog 1956. u Milanu, u obitelji snažno povezanoj s umjetnošću, dizajnom i znanošću. Njegova majka bila je poznata arhitektica i dizajnerica Cini Boeri, a otac neurolog Renato Boeri. Odrastanje u takvom okruženju oblikovalo je njegov pogled na arhitekturu kao disciplinu koja nadilazi estetiku i ulazi u područje društva, ekologije i politike.
Diplomirao je arhitekturu na Politecnico di Milano 1980. godine, a doktorirao urbanističko planiranje na sveučilištu IUAV u Veneciji. Tijekom karijere predavao je na nekim od najvažnijih svjetskih sveučilišta, uključujući Harvard, Columbiju i Politecnico di Milano, gdje danas radi kao profesor urbanog planiranja.
Osim arhitektonske prakse, Boeri je snažno prisutan i u kulturnom prostoru.
Još 1993. osnovao je istraživački kolektiv Multiplicity koji je povezivao arhitekte, fotografe, sociologe i umjetnike u proučavanju urbanih transformacija, migracija i geopolitike.
No ono što ga je pretvorilo u globalno prepoznatljivo ime nije samo niz uspješnih projekata, nego način na koji promišlja budućnost gradova.
Grad kao živi organizam
Ono što Boerija razlikuje od mnogih suvremenih arhitekata nije samo vizualni identitet njegovih projekata, nego temeljna ideja da grad mora prestati funkcionirati kao prostor potpuno odvojen od prirode.
Njegov pristup često se opisuje kao “multivrsni urbanizam” – koncept prema kojem gradovi ne bi trebali biti namijenjeni isključivo ljudima, nego i biljkama, pticama, kukcima i drugim oblicima života. U njegovoj viziji drveće nije dekoracija, nego dio gradske infrastrukture jednako važan kao prometnice ili energetski sustavi.
“Ljudi imaju snažnu potrebu za novom bliskošću s prirodom”, rekao je Stefano Boeri u razgovoru za ArchDaily, naglašavajući kako budućnost gradova vidi u arhitekturi koja prirodu integrira u svakodnevni život, a ne odvaja od njega.
Takav pristup nije romantična nostalgija za prirodom, nego odgovor na vrlo konkretne probleme suvremenih gradova: toplinske otoke, zagađenje zraka, gubitak bioraznolikosti i sve intenzivnije posljedice klimatskih promjena.
Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima
Bosco Verticale – projekt koji je promijenio suvremenu arhitekturu
Nijedan projekt nije toliko snažno utjelovio Boerijevu filozofiju kao Bosco Verticale u Milanu -danas jedan od najpoznatijih primjera zelene arhitekture na svijetu.
Riječ je o paru stambenih tornjeva visokih 112 i 80 metara, na čijim balkonima raste više od 800 stabala, 5.000 grmova i 11.000 biljaka. Kada bi se svo zelenilo rasporedilo horizontalno, površina bi odgovarala šumi od gotovo 30.000 četvornih metara.
Umjesto klasičnih staklenih fasada, Boeri je osmislio nebodere koji mijenjaju izgled sa sezonama. Zgrada diše, mijenja boje, privlači ptice i filtrira zrak. Upravo zato Bosco Verticale nije doživljen samo kao arhitektonski projekt, nego kao simbol mogućeg drukčijeg odnosa između grada i prirode.
No projekt u početku nije bio dočekan bez skepse. Mnogi su smatrali da je gotovo nemoguće održavati stabla na tolikim visinama, posebno zbog vjetra, navodnjavanja i težine vegetacije.
Bosco Verticale ipak je dovršen 2014. godine i ubrzo postao međunarodni fenomen. Iste godine osvojio je International Highrise Award, a godinu kasnije proglašen je najljepšim i najinovativnijim neboderom na svijetu prema organizaciji Council on Tall Buildings and Urban Habitat.
Nakon toga vertikalne šume počele su nicati diljem svijeta.
Od jedne zgrade do ideje šumskog grada
Za Boerija Bosco Verticale nikada nije bio konačan cilj, nego prototip. Nakon Milana počeo je razvijati projekte koji ideju vertikalne šume šire na čitave urbane cjeline.
Jedan od najpoznatijih je Liuzhou Forest City u Kini, koncept grada za oko 30.000 stanovnika u kojem bi zgrade bile prekrivene drvećem i biljkama, uz korištenje obnovljivih izvora energije i električnog prometa.
Slični projekti razvijani su i u Šangaju, Cancunu, Tirani i drugim gradovima, a zajednički im je pokušaj stvaranja urbanih prostora u kojima priroda nije dodatak, nego temelj planiranja.
Boerijeva arhitektura zato nije fokusirana samo na pojedinačne zgrade. Njegov pravi interes su gradovi budućnosti.
Priroda kao infrastruktura
Jedna od najvažnijih ideja koju Boeri uvodi u suvremenu arhitekturu jest da priroda nije luksuz ni ukras, nego infrastruktura.
Drveće u gradu nije samo estetski element. Ono hladi prostor, filtrira zrak, apsorbira buku, smanjuje efekt urbanih toplinskih otoka i potiče razvoj bioraznolikosti. U Boerijevim projektima zelenilo ima funkcionalnu i ekološku ulogu jednako važnu kao beton, čelik ili staklo.
Boeri često govori o potrebi povećanja urbanog zelenila bez dodatnog širenja gradova, zbog čega njegove vertikalne šume funkcioniraju kao model “zbijenog zelenog urbanizma”.
Ta filozofija ima i snažnu emocionalnu dimenziju. Boeri često govori o tome da suvremeni gradovi ljude sve više odvajaju od prirodnih ciklusa. Prostor okružen zelenilom zato ne djeluje samo ljepše, nego i smirujuće i podsjeća čovjeka da je dio šireg ekosustava.
Utjecaj na suvremeni dizajn gradova
Bosco Verticale imao je ogroman utjecaj na suvremenu arhitekturu i urbanizam. Nakon njegova uspjeha brojni gradovi počeli su istraživati mogućnosti integracije vertikalnog zelenila u stambene i poslovne projekte.
Od Šangaja do Atene pojavile su se zgrade inspirirane Boerijevim konceptom, a vertikalno zelenilo postalo je jedan od najprepoznatljivijih trendova suvremenog urbanog dizajna.
Njegov utjecaj proširio se i izvan arhitekture. Mnogi urbanisti danas sve ozbiljnije promatraju zelenu infrastrukturu kao ključni alat u borbi protiv klimatskih promjena i pregrijavanja gradova.
Kritike: između vizije i luksuza
Ipak, Boerijev rad nije prošao bez kritika.
Najčešće se postavlja pitanje dostupnosti. Stanovi u Bosco Verticale bili su iznimno skupi, a troškovi održavanja zelenila visoki. Kritičari zato tvrde da se održiva arhitektura često pretvara u luksuz dostupan malom broju ljudi.
Pojavile su se i ekološke rasprave o stvarnom učinku takvih projekata. Dio stručnjaka upozorava da vertikalne šume ne mogu zamijeniti prirodne ekosustave te da održavanje vegetacije na velikim visinama zahtijeva znatne resurse.
Boeri na te kritike odgovara da vertikalne šume nikada nisu zamišljene kao zamjena za parkove ili prirodne šume, nego kao dodatni alat u stvaranju zdravijih gradova.
I upravo u tome leži važnost njegova rada — ne u tvrdnji da je pronašao savršeno rješenje, nego u tome što je otvorio potpuno novu raspravu o odnosu arhitekture i prirode.
Zašto je Stefano Boeri danas toliko važan
U vremenu klimatskih promjena, sve intenzivnijih toplinskih valova i zagađenja zraka, Boerijev rad više ne djeluje kao futuristička vizija, nego kao vrlo konkretno pitanje budućnosti gradova.
Boeri nije ostao samo na teoriji vertikalnih šuma. Predsjednik je znanstvenog odbora projekta Forestami, inicijative koja planira zasaditi tri milijuna stabala na području metropolitanskog Milana do 2030. godine.
Njegova arhitektura pokušava odgovoriti na problem s kojim će se suočavati gotovo svaki veliki grad: kako vratiti prirodu u prostor koji je desetljećima građen protiv nje.
Naslovna fotografija: Stefano Boeri Architetti
