Arhitekti i arhitektonski projekti
Dražen Arbutina: Arhitekt koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost
„Novi Zagreb je danas luksuzniji od podsljemenskih vila“ – Arhitekt Dražen Arbutina ruši predrasude o arhitekturi grada i objašnjava zašto su planiranje i vizija važniji od kvadrata i pogleda.
Arhitektura je most između umjetnosti i znanosti, između onoga što nasljeđujemo i onoga što tek stvaramo. Tako je vidi dr. sc. Dražen Arbutina – profesor na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, ovlašteni arhitekt i urbanist i predsjednik ICOMOS Hrvatska. Njegova profesionalna filozofija jasno govori: arhitektura mora imati dušu, a duša se gradi poštovanjem baštine i odgovornošću prema budućnosti.
Od mrtvačnice do kulturne baštine
Arbutina se za arhitekturu odlučio, kako kaže, racionalno: „Umjetnost volim, ali kod mene je
uvijek bila prisutna i inženjerska komponenta. Arhitektura je za mene odgovor na pitanje kako spojiti umjetnost i inženjerski posao.“ Njegov prvi realizirani projekt bila je mrtvačnica u Dubravici, nedaleko slovenske granice. Kasnije je gradio obiteljske kuće, višestambene zgrade i poslovne objekte, ali ga je najviše privukla – kulturna baština. To je područje gdje se njegov osjećaj za likovnost i inženjerska preciznost najbolje susreću.
Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije
Povijesne zgrade kao knjige čovječanstva
Za Dražena Arbutinu povijesne građevine nisu tek stari zidovi, nego živi svjedoci vremena. One su, kako kaže, materijalizacija ljudske povijesti – kamen i opeka koji čuvaju priče generacija. U njima se zrcali duh epohe, tragovi tehnologije, estetike i vrijednosti društva, koje ih je gradilo. Zato, ističe, obnova nije samo tehnički zadatak nego i dijalog s prošlošću.
“One imaju iznimne vrijednosti i na njima treba raditi na specifičan način – sačuvati ono što
je vrijedno”, kaže Arbutina. Taj pristup često dolazi u sukob s onim što uče mladi arhitekti.
Njihov prirodni poriv je ostaviti osobni pečat, nametnuti vlastitu ideju i pokazati originalnost. No baština traži suprotno – traži poniznost, strpljenje i spremnost da se arhitekt povuče u drugi plan, dopuštajući povijesti da govori svojim jezikom.
Za Arbutinu je to proces učenja: odricanje od ega i otkrivanje ljepote u očuvanju onoga što je već stvoreno. Obnova, kaže, nije prilika za samopromociju, nego odgovornost prema zajednici i budućim generacijama. „To je kontraproduktivno svemu što smo učili na fakultetu, ali je nužno ako želimo očuvati vrijedne građevine.“
Upravo zato on povijesne zgrade naziva knjigama čovječanstva – knjigama koje treba čitati, ali ne i nasilno prepravljati. Njihove stranice nose slojeve vremena, a arhitektova je dužnost sačuvati ih, nadopuniti gdje je nužno i predati dalje u što izvornijem obliku. Jer, zaključuje Arbutina, kulturna baština nije privatno vlasništvo, već zajedničko dobro koje nas oblikuje, jednako kao i mi nju.
Uloga profesora i praktičara
Iako posljednjih petnaest godina predaje na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, Arbutina ne
odvaja teoriju od prakse. „Možete pričati tuđa iskustva, ali dok sami ne iskušate postupke, niste svjesni kompleksnosti“, kaže. Upravo zato razumije kolege koji rade na obnovama. „Kad ih kritiziraju da nisu dovoljno uložili truda, ja imam razumijevanja. Znam koliko aktivnosti treba da bi se došlo do adekvatnog rezultata.“
Za njega je arhitektura stalna škola. Predavaonica je produžetak gradilišta, a gradilište nastavak učionice. Studenti kod njega uče da arhitektura nije teorija na papiru, nego živi, proces koji traži strpljenje i iskustvo.
Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom
Opomena iz Atene
Posebno ga intrigira pitanje modernih materijala u obnovi povijesnih zgrada. Nisu zabranjeni, kaže, ali nose rizik jer ne znamo kako će se ponašati kroz desetljeća. Podsjeća na primjer Partenona: „Tridesetih godina 20. stoljeća Grci su ugradili armirani beton kao ‘umjetni kamen’. No, zagađenje i blizina mora doveli su do korozije koja je uništila i beton i izvorni kamen. To je ilustracija što znači nekritička primjena suvremenih materijala.“
Danas, objašnjava, suočavamo se s novim izazovima – polimeri, kompoziti i drugi materijali
donose prednosti, ali i nepoznanice. Vrijeme je jedini pravi sudac njihove vrijednosti. Zato zagovara oprez, istraživanje i stalno propitivanje.
Ljepota, funkcija i zadovoljstvo ljudi
Za Arbutinu arhitektura nikada nije samo estetika. „Estetska komponenta je važna, ali nije
primarna. Jednako važan je odnos ljudi prema prostoru i njihovo zadovoljstvo“, objašnjava.
Navodi primjer Zagreba: dok podsljemenske zone pate od stihijske gradnje, Novi Zagreb je, zahvaljujući promišljenom urbanizmu, postao jedno od najugodnijih mjesta za život – s obiljem zelenila i sadržaja koji podižu kvalitetu života.
Njegov pogled na arhitekturu uvijek je usmjeren na čovjeka. Zgrada može biti monumentalna i lijepa, ali ako u njoj ljudi ne mogu živjeti ispunjeno, ona je, po njemu, promašaj. Zato smatra da prava arhitektura počinje tek kad prostor postane dom.
Arhitektura koja ima dušu
Na pitanje što je za njega kvalitetna arhitektura, odgovara: „Estetska komponenta nikad se ne smije zanemariti, ali jednako je važna interakcija ljudi s prostorom. Neki prostori podižu kvalitetu života, transformiraju cijele četvrti.“ Dodaje, ipak, da ni najbolja arhitektura nije uvijek odmah priznata: „Vukovarska ulica ili Novi Zagreb kod nekih izazivaju negativne komentare, ali dugoročno pokazuju snagu promišljenog urbanizma.“
Za Arbutinu, arhitektura je više od forme – to je emocija, identitet i svakodnevica. Ona može
biti inspiracija, ali i okvir života. „Najveći kompliment arhitekturi je kad ljudi u njoj žive
zadovoljno“, kaže.
Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini
Osobna nota
Na kraju razgovora otkriva i svoju toplu, ljudsku stranu. Na pitanje o sobama njegove djece, uz osmijeh odgovara: „To morate pitati jedno od njih.“ Taj detalj otkriva arhitekta koji iza titula profesora i stručnjaka ostaje jednostavan otac, čovjek koji zna da život nije samo u projektima i planovima, nego i u svakodnevnim malim stvarima koje nas oblikuju.
Dražen Arbutina gradi mostove između prošlosti i budućnosti, umjetnosti i znanosti, ljudi i prostora. Za njega arhitektura nije luksuz, nego okvir života – trajna vrijednost kojoj se trebamo vraćati s poštovanjem, znanjem i strašću.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Barcelona, 8. siječnja 2026. Europska komisija i Fundació Mies van der Rohe objavili su popis 40 u uži izbor uvrštenih radova za Europsku nagradu za suvremenu arhitekturu – Mies van der Rohe Awards 2026. Ovogodišnje izdanje, podržano programom Creative Europe, zaprimilo je 410 nominacija iz cijele Europe. Nakon temeljite analize i višednevnih rasprava u Barceloni, sedmeročlani žiri – na čelu s predsjednikom Smiljanom Radićem – izdvojio je projekte koji na uvjerljiv način odgovaraju na ključne izazove suvremene arhitekture: kvalitetu prostora za sve, društvenu odgovornost i klimatske ciljeve Europskog zelenog plana.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
U tom snažnom i raznolikom kontekstu posebno se ističe činjenica da su dva projekta iz Hrvatske ušla u uži izbor, potvrđujući vidljivost i relevantnost hrvatske arhitektonske scene na europskoj razini.
Photo by Dragan Novaković
Gruž Market, Dubrovnik – nova identitetna točka grada
Jedan od nominiranih projekata je Gruž Market u Dubrovniku, čiji su autori Dinko Peračić i Miranda Veljačić. Projekt se ističe pažljivo oblikovanom, prilagodljivom nadstrešnicom koja svojom lagano lebdi iznad tržnice, stvarajući novu prostornu i kulturnu artikulaciju javnog prostora.
Nadstrešnica istodobno daje integritet tržničkom trgu, unosi novi život u postojeću urbanu i povijesnu strukturu te pruža javnu klimatsku zaštitu – iznimno važnu u mediteranskom kontekstu Dubrovnika. Time tržnica prestaje biti isključivo mjesto trgovine i postaje suvremeni javni prostor, prepoznatljiv simbol svakodnevice i identiteta grada.
Projekt je rezultat široke interdisciplinarne suradnje, od konstrukcije i rasvjete do dizajna prodajnih klupa i instalacija, što dodatno naglašava njegovu slojevitost i cjelovit pristup arhitektonskom zadatku.
Double Villa Bukovac – „živjeti odvojeno, zajedno“
Drugi hrvatski projekt na shortlisti je Double Villa Bukovac, obiteljska kuća u Zagrebu, autora Hrvoja Njirića i Iskre Filipović. Projekt je proizašao iz vrlo konkretne potrebe: stvaranja priuštivog stambenog rješenja za dvije generacije iste obitelji.
Ograničeni budžet rezultirao je visoko kondenziranom shemom dviju malih kuća, tijesno uklopljenih na parceli, ali s jasno očuvanim „vilinskim“ kvalitetama i autonomijom svake generacije. Koncept se može opisati kao living apart together – život odvojeno, ali zajedno.
Unatoč maloj mjeri, projekt funkcionira kao prototip suvremenog obiteljskog stanovanja, istražujući modele polu-dvojnog stanovanja, fleksibilnosti i dugoročne prilagodljivosti. Upravo ta sposobnost da se arhitekturom odgovori na ekonomska i društvena ograničenja jedan je od ključnih kriterija koje je žiri prepoznao.
Hrvatska u europskom kontekstu
Ukupno, shortlistu 2026. čini 40 projekata iz 18 zemalja, raspoređenih u 36 gradova i regija – od velikih metropola do malih mjesta. Zastupljenost Hrvatske s dva projekta potvrđuje kontinuitet kvalitete i raznolikosti pristupa, od snažnih javnih intervencija do intimnih, istraživačkih stambenih tipologija.
Zajednička nit ovogodišnjeg izbora, koju je žiri opisao pojmom „svježine“, jasno je čitljiva i u hrvatskim projektima: u novom pogledu na javni prostor Gruža te u promišljenom, realnom i empatičnom pristupu stanovanju u Bukovcu.
Uoči sljedeće faze nagrade, u kojoj će se shortlist suziti na finaliste i pobjednike, ovi projekti već sada predstavljaju značajan doprinos europskoj arhitektonskoj raspravi i snažnu referencu suvremene hrvatske arhitekture.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Rem Koolhaas – arhitekt koji prkosi definicijama
Dobitnik Pritzkerove nagrade čiji rad spaja teoriju i praksu, brišući granice između arhitekture, urbanizma i kulture.
Dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2000. godine, Koolhaas je poznat kao arhitekt koji se svjesno opire stilskim etiketama. Iako su ga kroz karijeru pokušavali svrstati među moderniste, dekonstruktiviste ili postmoderniste, njegov rad prije svega definira kontekst, istraživanje i ideja, a ne prepoznatljiva forma.
Sam Koolhaas smatra da je nemogućnost prepoznavanja jedinstvenog stila kompliment: radeći u različitim kulturama, političkim sustavima i urbanim uvjetima, arhitektura mora biti drugačija. Upravo ta prilagodljivost i intelektualna otvorenost učinili su ga jednom od ključnih figura suvremene arhitekture.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
Rani život i put prema arhitekturi
Rem Koolhaas rođen je 1944. godine u Rotterdamu. Njegovo djetinjstvo obilježeno je snažnim kulturnim utjecajima — otac mu je bio pisac, kazališni kritičar i direktor filmske škole. Kada je Rem imao osam godina, obitelj se preselila u Indoneziju, gdje je otac radio kao kulturni direktor. To rano iskustvo života izvan Europe kasnije će se odraziti u Koolhaasovu interesu za globalne gradove i ne-zapadne urbane kontekste.
Prije nego što se posvetio arhitekturi, Koolhaas je radio kao novinar i scenarist, taj narativni, gotovo filmski način razmišljanja ostat će prisutan u njegovu arhitektonskom i teorijskom radu.
Knjige koje su prethodile zgradama
Koolhaas je postao svjetski poznat prije nego što je realizirao ijednu značajniju zgradu. Njegova knjiga Delirious New York (1978.) — koju je opisao kao “retroaktivni manifest za Manhattan” — istražuje grad kao stroj gustoće, sukoba i potencijala. Knjiga je ubrzo postala kanonsko djelo moderne arhitektonske teorije i etablirala Koolhaasa kao vizionarskog mislioca. Godine 1995. objavljuje S, M, L, XL, monumentalnu knjigu nastalu u suradnji s grafičkim dizajnerom Bruceom Mauom. Djelo briše granice između arhitekture, eseja, dnevnika, fotografije i fikcije, te arhitekturu prikazuje kao kulturnu praksu, a ne samo tehničku disciplinu.
Zašto su knjige o arhitekturi i dalje ključne za razumijevanje prostora
OMA i realizirani projekti
Koolhaas je 1975. osnovao Office for Metropolitan Architecture (OMA), s ciljem stvaranja arhitekture koja odgovara suvremenom društvu i njegovim proturječnostima. Među ranim projektima ističe se Netherlands Dance Theatre u Haagu, koji je kasnije proglašen jednim od najvažnijih objekata 20. stoljeća.
Slijede projekti poput Kunsthala u Rotterdamu, zgrade zamišljene kao kontinuirana urbana rampa; Educatoriuma na Sveučilištu u Utrechtu, koji arhitekturu učenja tretira kao dinamičan i kolektivan proces; te velikog urbanističkog projekta Euralille u Francuskoj, jednog od najznačajnijih europskih infrastrukturnih zahvata 1990-ih.
Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima Maison à Bordeaux, kuća projektirana za klijenta u invalidskim kolicima. Projekt pokazuje Koolhaasovu sposobnost da iz izrazito ograničavajućih uvjeta stvori prostorno i konceptualno iznimno bogatu arhitekturu.
Istraživanje, pedagogija i grad
Od 1995. godine Koolhaas je profesor na Harvardu, gdje vodi istraživačke projekte usmjerene na suvremeni grad. Njegova istraživanja obuhvaćaju teme poput kineskih megagradova, afričkih urbanih struktura, potrošačke kulture i povijesnih urbanih sustava. Za Koolhaasa, arhitektura nije izolirana disciplina, već alat za razumijevanje društva, ekonomije i politike.
Pritzkerova nagrada i naslijeđe
Rem Koolhaas dobitnik je Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2000. godine, najvišeg svjetskog priznanja u arhitekturi. Nagrada mu je dodijeljena zbog iznimnog spoja teorijskog promišljanja i realizirane arhitekture. Jedno od objašnjenja zašto mu je dodijeljena nagrada sažeto opisuje njegov doprinos: “Njegov opus jednako je posvećen idejama koliko i zgradama.“ Koolhaas je prepoznat kao rijetka kombinacija vizionara i praktičara – arhitekt koji ideje pretvara u izgrađeni prostor, istovremeno redefinirajući odnos arhitekture i suvremenog društva.
