Povežimo se

Arhitektura

Zgrada koja stanarima daje osjećaj kao da žive u kući

Komercijalna stanogradnja za koju je investitor tražio maksimalnu iskorištenost

Donosimo priču o originalnoj zgradi sa stanovima koju je projektirao Arhitektonski ured NFO. U nju su stanari uselili prije tri godine. A mi smo otišli provjeriti žive li onako kako je bilo zamišljeno i projektirano i koliko su zadovoljni svojim domovima.

Ova zanimljiva zgrada predstavlja komercijalnu stanogradnju za koju je investitor tražio maksimalnu iskorištenost čestice što je projektantima bio dodatan izazov jer su zahtjevom bili ograničeni u smislu oblikovanja.

kata-marunica-dom-na-kvadrat

‘Gledali smo, kako se radi o stambenoj zgradi, da pokušamo ostvariti određenu stanarsku intimu svakome stanu i de facto smo se onda fokusirali na oblikovanje balkona koji su postali ekstenzija unutarnjeg prostora’, kaže nam Kata Marunica, dipl. ing. arhitekture, koautorica projekta.

Stanovi u prizemlju imaju veliku prednost

Posegnuli su za poluotvorenim prostorom koji svoj volumen definira vrlo jasno, pružajući određenu intimu korisnicima, a opet izvana djeluje kao balkon i dovoljno transparentno. Za stanove na višim katovima dodana je vrijednost balkon, a u prizemlju je drugačije.

‘U ovom stanu gdje smo sada, njegova velika prednost je vrt, ali isto tako i stanovima koji su iznad, njihova prednost je pogled, izdizanje iznad tog okruženja u kojem se nalazimo. Također, isto, tu je veliki izazov kao i općenito stanogradnje danas da kupci sudjeluju zapravo u projektiranju tokom same gradnje, i zgrada mora biti projektirana dovoljno fleksibilno da može zadovoljiti zahtjeve kupaca tokom projektiranja, ali isto moramo biti svjesni da se vlasnici stanova mijenjaju tokom godina’, dodaje.

ufo-dom-na-kvadrat

Stanari su u ovu zgradu uselili prije više od tri godine, pa nas je zanimalo koliko su zadovoljni svojim novim domom.

Osjećaj kao da se živi u kući

‘Ustvari smo dobili šta smo tražili. Živimo u stanu, a imamo osjećaj kao da živimo u kući. Sad nakon tri i po godine što živimo tu, stvarno mogu s pravom reći da je osjećaj takav. Imamo dvoje djece, muško i žensko, i htjeli smo da svatko od nas ima svoju intimu. Znači, roditeljska soba je odvojena sa svojom kupaonom. Svaka dječja soba ima svoju kupaonu, oni imaju svoj balkon, a zajednički prostor je veliki i povezan je tako da, u principu, kad se želimo družiti, družimo se, a kad trebamo mir, imamo ga’, kaže vlasnica stana Kristina Božičević.

ufo-dom-na-kvadrat

Stanovi su projektirani tako da zadovoljavaju individualne želje svakog kupca pa je projektiranje, kako kaže arhitektica, bilo vrlo dinamično.

‘Nije bilo da smo mi ispostavili samo idejno rješenje, svi su ga prihvatili, itd. nego se tijekom projektiranja konstantno mijenjalo i bio je veliki izazov kako zapravo zadržati oblikovanje koje će još uvijek odgovarajuće odgovoriti na kontekst’, kaže arhitektica.

ufo-dom-na-kvadrat

U ovom konkretnom stanu, čim zatopli, staklena stijena se otvara, pa dnevni boravak od 25 kvadrata dobiva dodatnih dvadeset. Vani se ruča, večera, druži, klinci se igraju. Upravo je zbog predivnog vrta vlasnica imala poseban zahtjev za dodatnom staklenom stijenom.

‘Bilo je zamišljeno da ja sjedim na klupici i promatram klince kako rade snješka vani i otad nije pao snijeg, ali ja se ne dam, tu je klupica, sve je spremno, bit će’, kroz smijeh govori vlasnica stana.

ufo-dom-na-kvadrat

Vrijeme je za ocjene

Nakon tri godine života ove zgrade, vrijeme je za ocjene. ‘Na primjeru ovog stana ja mogu reći da sam jako zadovoljna jer se tokom godina kada se stanari usele, može se dogodit svašta. U ovom slučaju smo naravno, zadovoljni s rezultatom’, kaže Kata.

ufo-dom-na-kvadrat

‘Definitivno, uspjeli su napraviti to da, Kružna je sama po sebi kaotična ulica i još je tu tržnica, vikendom je gužva, a ti, kad si na terasi u svom ovom zelenilu, ni ne primijetiš to ludilo oko sebe, a kad se zatvore prozori, ništa se ne čuje. Usred centra imaš svoju oazu mira, tako da, definitivno bi opet ponovila’, sigurna je Kristina.

Oglas

Arhitektura

Prof. Ljubomir Miščević pionir je pasivne gradnje u Hrvatskoj

Ističe kako je jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom upravo odgovornost

Zaljubio se u šum skicn papira na kojem je njegov otac ostavljao zanimljiv trag, a fasciniran linijama koje su u izvedbi zidovi, Ljubomir Miščević odlučio je upisati arhitekturu. On je pionir pasivne gradnje u Hrvatskoj i autor interijera jednog poznatog kluba u Zagrebu, doznajte kojeg.

Profesore Miščević, u mnogobrojnim intervjuima o vama koje sam pročitala, često spominjete da ste arhitekturu otkrili još kao osnovnoškolac…

Točno, zahvaljujući ocu koji je bio naš poznati arhitekt, urbanist, koji je u stručnom smislu proživio dva života, jer je dobio i nagradu za životno djelo udruženja hrvatskih arhitekata, dakle, ceha ali i nagradu Vladimir Nadzor, republičku nagradu za arhitekturu.

I onda je arhitektura nekako bila i logičan izbor za fakultet?

Jako rano sam odlučio da bi ja volio proizvodit taj zvuk, već sam ga i proizvodio jer sam i negdje sredinom gimnazije pomagao tati u crtanju i shvatio sam da ta crta na papiru, kad se materijalizira u prostoru, može biti debeli zid, može biti tanka staklena stijena, dakle, ta jedna crta tek onda nosi poruku sa sobom.

Jako ste rano, odnosno u toj godini kada ste diplomirali, ako se ne varam da je to bila ’79., ste napravili idejni projekt prve zapravo pasivne kuće?

To je bila pasivna sunčana kuća, koja se razlikuje od one pasivne kuće kad je to energetski razred A plus u kakvoj smo upravo ovdje u zgradi regionalnog centra kompetentnosti škole Ruđera Boškovića.

Pasivna sunčana arhitektura rabi sunčevo zračenje na pasivan način i tada se projektira tako da nam sunce, a osobito zimska niska zraka treba duboko ući u prostor. Sokrat nije znao i mnogi prije nisu znali da sunce ima još jednu jako važnu „manu“, a to je da prži bakterije badave, a zbog tog saznanja kasnije je taj higijensko zdravstveni optimum postao tehnički propisani maksimum zahtjeva, koliko dnevnog svjetla treba ući u interijer.

Kad ste počeli raditi, koji su bili vaši prvi projekti?

Počelo je s interijerima, ja sam kao student treće godine počeo projektirati, a na 4. godini, ponudio sam rješenje za klub studenata elektrotehnike, popularni KSET. I to je bilo moje prvo iskustvo.

Rekla bih da se malo zna o tome da je vaš projekt i pozornica na Bundeku, ali ipak ste kao arhitekt zaista najpoznatiji po pasivnim kućama i pažnji koju dajete energetskoj učinkovitosti…

Uvijek napredna, visoka energetska učinkovitost. Napredna od inovacija do činjenice da i današnje ove strelice u boji jesu činjenica ali propisi moju malenkost današnji ne zadovoljavaju u potpunosti, da odmah odgovorim na tu temu današnjice, jer zašto je zacrtana 2050. godina za zeleni plan Europske unije? Zašto? Ovo je Europska unija financirala.

Mislite da se taj plan može i brže ostvariti?

Da, sasvim sigurno. Previše je kočničara još uvijek, a vidimo razvoj događaja…

Što su zapravo te kočnice?

Najveće kočnice su zapravo ljudi sami po sebi, to su glave. To je tema brainstorminga, dakle, to su prepreke najveće. Kočničari su poznati u povijesti civilizacije, uvijek će ih biti, neki imaju svoju punoljetnost, svoj OIB, ime prezime, ali kočničari mogu biti institucije i fizičke i pravne osobe i to je veliki dio problema.

S obzirom na to da ste vi već prije 40 godina razmišljali o tome kakva bi energetska učinkovitost trebala biti, što mislite gdje bi zapravo arhitektura trebala i energetska učinkovitost biti 2050?

Za 2030. zacrtano je 17 ciljeva održivog globalnog razvoja. Tu je klima, voda, egzistencija, svijet bez siromaštva i gladi, zdravlje i blagostanje, kvalitetno obrazovanje, i među mnogim drugim tu je naravno pristupačna energija iz čistih izvora te održivi gradovi i zajednice. Te ciljeve treba ostaviti za samo 6 godina i već odavno nema vremena za opisivanje stanja, treba nuditi inteligentna rješenja kojih je sve više. Arhitektura nikad ne spava i mi imamo tehnologiju koja je potrebna za ostvarivanje nekih ciljeva. Ali zato što mislimo da imamo vremena, kočimo sami sebe. Ako bi se skratio taj tajming sa 50 možda na 40 ili 35 i postoje naravno inicijative jer to iščekivanje i postavljanje datuma tako dugoročnih je dio kočenja, mnogo toga se može napraviti, puno prije.

Ja bih rekla da je problem u tome što ste vi o tome počeli razmišljati prije 40 godina, a da ostatak malo kasni za vama, pa su oni sad na vašim nekakvim početcima…

Činjenica da sam dosanjao veliki dio svoga sna, jer prije 40 godina sam stvarno bio pionir – i moja malenkost i slični.

Trebalo je to sve dočekat, doživjet da bi danas imali ovakva postrojenja koja ne smiješ ubiti, koja naravno koriste našu otpadnu toplinu tijela, ono što izdišemo i taj hladni zimski zrak u sezoni grijanja ulazi onda ga predgrijavamo našom unutarnjom otpadnom toplinom, e to je nešto što smanjuje emisije, to je nešto što onda naravno jako štedi i da zapravo o štednji energije sve manje govorimo.

Jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom je odgovornost. Odgovornost kao ljepota poziva, struke i našeg življenja. 2015. godine, u susret COP konferenciji, onoj poznatoj u Parizu, u prosincu kad je Obama pružio ruku, predsjedniku Kine, još danas uvijek aktivnom, prvi put u povijesti civilizacije na temu energetike i emisije C02, i ne samo energetskoj učinkovitosti, je došlo je konsenzusa globalnoga, pa to je i meni već bilo stvarno jako davno, ali je prethodio materijal arhitekata vijeće arhitektonskih komora Europe koji je čitan, koji je prihvaćen, koji je ušao u sve te napredne stavove, zapisnike i sve što slijedi od tada do danas, dakle, to je manifest o odgovornoj arhitekturi.

Na mnogim vašim projektima zadnje vrijeme suautor je vaš sin?

Točno, mi smo trogeneracijska obitelj, o ocu sam govorio, o djedu sina Marka koji je već itekako stao na svoje noge, već je traženi arhitekt, to su ozbiljni projekti, zahtjevni, tako da je jako velika podrška i stvarno je to dodatna motivacija u životu.

Intervjuirala Jasmina Franjić

Nastavite čitati

Arhitektura

Dodijeljene nagrade UHA-e za najbolje arhitektonske projekte u Hrvatskoj

U prostorima robne kuće NAMA dodijeljene nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata.

Krovni strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata, UHA, svake godine nagradi najbolje arhitektonske projekte i to u nekoliko kategorija. Regionalno i generacijski različit žiri i za ovu je godinu donio odluku kome dodijeliti te prestižne nagrade.

U prostorima robne kuće NAMA dodijeljene su nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata.

“Nagrada je ustanovljena prije preko 60 godina, 59, nazvana je po našem znamenitom arhitektu Viktoru Kovačiću čiju obljetnicu rođenja 150 i 100-tu smrti slavimo baš ove godine i obilježavamo nizom događanja. Ona se u kontinuitetu dodjeljuje od onda, a s godinama su joj onda još pridružene nagrade za pojedina područja arhitektonskog stvaralaštva nagrada Drago Galić, nagrada Bernardo Bernardi i nagrada Neven Šegvić za publicistički rad.”, izjavila je predsjednica UHA, Mia Roth Čerina.

Ove je godine nagrada Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva dodijeljena Tomi Plejić i Lei Pelivan.

“Dobili smo nagradu Viktor Kovačić za preobrazbu hotela Panorama koji se sad zove hotel Zonar, to je jedan izazovni projekt koji je počeo prije 5 godina, prije potresa i Korone, jako se razdužio što je nekakva karakteristika građenja u tim okolnostima pogotovo i na našem prostoru. On je prije godinu dana otvoren i unio je nekakvu promjenu u kvart Trešnjevku.”navela je Lea Pelivan, dobitnica nagrade Viktor Kovačić.

Nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture, žiri je dodijelio Nikoli Fabijaniću i Juri Glasnoviću.

“Dobili smo nagradu za obiteljsku kuću Nodi u Ivanić gradu, jednog našeg prijatelja investitora koji nas je angažirao prije par godina i evo ta kuća je konačno završena u ovom slučaju i nagrađena, tako da super.”, ističe Jure Glasnović, dobitnik nagrade Drago Galić.

Nikola Fabijanić, također dobitnik nagrade Drago Galić izjavio je: “Mislim da je žiri prepoznao da je, prepoznao je jasnoću ideje i neku kvalitetu prostora koja se odvila oko tog vrta koji smo ostvarili kao životni prostor u prizemlju da je to to.”.

Nagrada Bernardo Bernardi dodjeljuje se za najuspješnije oblikovanje i unutarnje uređenje, a ove je godine dodijeljena Vanji Ilić za projekt vinogradarske zbirke muzeja općine Jelsa u Pitvama na otoku Hvaru.

“Ova nagrada puno znači jer je to strukovna nagrada koju dodjeljuje udruženje hrvatskih arhitekata, tako da je to stvarno jedno veliko priznanje i jako mi je drago zbog toga, a projekt je bio vrlo zahtjevan, trajao je godinama, bili su vrlo strogi konzervatorski uvjeti, kuća je bila u dosta lošem stanju, dakle tu je bila i rekonstrukcija i stalni postav, vrlo zanimljiva i zahtjevna građa.” navodi Vanja Ilić, dobitnica nagrade Bernardo Bernardi.

Nagradu Neven Šegvić dobila je Dubravka Kisić za monografiju posvećenu Milovanu Kovačeviću. Istovremeno je otvorena i godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata.

“Kroz ovih zadnjih nekoliko mjeseci od veljače, ožujka smo išli prema organizaciji izložbe koja je koncipirana u dva dijela, jedna dio je ovdje u odjelu za namještaj gdje su izloženi svi radovi predani na valorizacije dok je dolje na trijemu u jednom segmentu izloga izložba posvećena dobitniku godišnje nagrade za životno djelo prof. Đuri Mirkoviću, a na samim stupovima, arkadama su ovaj nominirani i informacije o nominiranima.”, izjavila je Mia Roth Čerina.

Izložba je cjelovit pregled nacionalne arhitektonske produkcije prošle godine i prikazuje visoku razinu kreativnosti domaćih arhitekata.

Nastavite čitati

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice