Arhitektura i dizajn
Emocije i ljudi stvaraju najbolje interijere
Sunčica Mastelić Ivić sigurno vam je dobro poznata jer nas redovno podučava o stilovima uređenja interijera. No, Sunčica je puno više od dobre učiteljice. Ona je sjajna arhitektica koja svira klavir i voli hrvatski jezik.
Sunčice, rekla si mi da zapravo arhitektura nije bila tvoj prvi izbor. Što je bio tvoj prvi izbor i zašto arhitektura ipak na kraju?
Kako sam ja bila dijete koje je, kojem je donekle išla matematika, imala sam smisla za crtanje, onda vas odmah roditelji pomalo usmjere, pa zašto ti ne bi mogla arhitektura, pa to ti je fin posao, pa lijep je fakultet, lijep je studij, to bi ti bilo dobro. Ali moja prva ljubav je zapravo bio hrvatski jezik.
Studij arhitekture je nekakav renesansni nastavak svega onoga što je renesansni čovjek trebao biti. Taj divan studij vam da mnogostruka znanja, nauči vas matematici, inženjerstvu, logičnom razmišljanju, kreiranju prostora, nauči vas estetici i vi tu estetiku povezanu s logikom, inženjerstvom, pogotovo estetiku, vi to živite cijeli život, cijeli dan, što god da radite i van vaše profesije.
Tvoj put do stručnjakinje kakva si danas počeo je u Beču. Zašto u Beču i kako je do toga došlo?
Moj neki profesionalni put je započeo u Beču, zašto, zato jer je moj suprug u to doba završavao doktorski studij na tehničkom univerzitetu u Beču i mi smo nekoliko godina proveli tamo i to je bio, da, to je bio moj prvi posao. Beč, bečki mentalitet, sve o dizajnu i arhitekturi što sam naučila u Beču, to je jedna moja davna, daleka ljubav koja uvijek tinja i traje.
Koji zapravo bio razlog zašto si odabrala raditi dizajn interijera, a ne arhitekturu?
U određenom trenutku mojeg profesionalnog bivanja se otvorila prilika da se bavim interijerom, a budući da, kao što sam rekla, da mi je jezik važan, komunikacija mi je važna, otkrila sam da rad na interijeru uključuje intenzivan rad sa klijentom i to na mnogo povezanijoj razini od arhitekture.
Mislim da je prva stvar kod arhitekture odgovornost. A prva riječ koja mi pada na pamet kad pričam o interijeru, to je emocija. Zato jer vi razgovorima, u interakciji sa klijentom, vi morate kroz projekte interijera, dobiti emociju koju klijent traži u tom prostoru. Vi emociju ostvarujete kreiranjem atmosfere, a atmosfera je jedna kvalitativna disciplina koju postižete sa različitim elementima projektiranja interijera. Pa su to primjerice, veličina prostora, oblik, boje, tekstura, svjetlo, ako želimo, čak i miris i zvukovi.
Radiš i dizajn stambenih prostora, poslovnih prostora ali i turističkih objekata, što je veći izazov i po čemu se razlikuju ti projekti?
Osnovna razlika u dizajnu interijera privatnih stambenih prostora i ovih ugostiteljskih, pogotovo turističkih je u iskoraku. Ne moramo sad pričati o stilu niti o investiciji, ali uvijek vam je perjanica slijeđenja trendova ugostiteljstvo i ugostiteljski prostori i ako pričamo na razini čitave Hrvatske, onda bi rekla, naše priobalje uvijek mora biti u trendu. Zato jer vi morate ponuditi gostu neki san i vi morate dati dojam da ste svjetski prostor.
On se mora osjećat fantastično u bilo kakvom kafeu, restoranu, hotelu do kojeg dođe, tako da uvijek su takve vrste prostora puno više slijede trendove, puno su avangardnije, puno revolucionarnije i ako su na obali tim više se dešavaju te ti trendovi te razlike koje su izuzetno moderne. Trend nije nešto što je osnovno kod stambenih interijera, taj trend je uvijek malo blaži nego što su prostori ugostiteljskog tipa.
Gdje pronalaziš inspiraciju za sve svoje projekte koje radiš?
Meni bi sad bilo najlakše reći da se inspiriram iz literature i putovanja, ali, ljudi. Ljudi su najveća inspiracija i to bilo koji sudionik projekta. Dakle, bilo da je neka moja kolegica, kolega, klijenti su mi inspiracija, učim od njih i nadam se da oni uče od mene. Učim se njihovim životnim iskustvima, stvarima koje su oni vidjeli, a ja nisam vidjela, pogledima na život kakve oni imaju, a kakve ja imam drugačije, to su zapravo divni razgovori gdje vi međusobno zajednički dolazite do rješenja.
U našoj emisiji dosta redovito podučavaš o različitim stilovima uređenja interijera, koji je tebi najdraži?
Najsretnija sama kada radim u određenom stilu za koje sam dovoljno proučila da odgovara profilu klijenta i kada mogu zajedno sa klijentom do kraja iznijeti taj stil, bez nekih većih stranputica.
Dakle kad određeni stil odaberete morate razmišljati o tome da je niz nekih ljudi prije vas ili paralelno vama radilo na toj ogromnoj bazi estetike, podataka, oblika, tekstura i svega koja vama onda može biti inspiracija za ono čime ćete vi doprinijeti tom stilu.
Radila si jako puno projekata i puno je toga iza tebe, ali postoji li jedan projekt koji bi mogla izdvojiti koji ti je ostao kao najdraži?
Ne mogu. Ne mogu zato jer najvažniji su mi ljudi. I svaki klijent mi je poseban. I zato mi je uvijek najdraži projekt uvijek onaj koji trenutno sad radim.
Arhitektura i dizajn
Alen Žunić o suvremenoj arhitekturi, javnom prostoru i budućnosti gradova
„Dijalog više nije samo između gradske uprave i arhitekta. Građani također snose dio odgovornosti i mogu pomoći da projekt u konačnici bude bolji“, ističe Žunić.
Suvremena arhitektura donijela je nove materijale i odvažnije forme, značajno promijenivši vizuru gradova, ali i način na koji u njima živimo. Takav razvoj otvorio je i važno pitanje: zahtijeva li današnja arhitektura drugačiji pristup projektiranju prostora i kome su ti prostori zapravo namijenjeni.
U središtu tih rasprava sve se češće nalazi javni prostor. Trgovi, parkovi i ulice trebali bi biti zajednička vrijednost i temelj kvalitetnog urbanog života, no u praksi su upravo oni mjesto najvećih kompromisa – između ambicije, sustava i tržišnih ograničenja.
O tim izazovima govori Alen Žunić, arhitekt, znanstvenik i profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji se u svom radu sustavno bavi urbanizmom, javnim prostorom i dugoročnim razvojem gradova.
8 urbanistički najbolje planiranih gradova u svijetu
Žunić je i stipendist Fonda Zlatko i Joyce Baloković. Ovaj fond dodjeljuje stipendije za studij na Harvardu s ciljem poticanja izvrsnosti u različitim područjima. Iskustvo tog akademskog okruženja dodatno je oblikovalo njegov teorijski i istraživački pristup arhitekturi.
Kada sustav odlučuje umjesto arhitekture
U javnim projektima kvaliteta arhitekture često ovisi o procedurama javne nabave, koje – umjesto vrednovanja prostora – naglasak stavljaju na cijenu. Iako postoji želja za kvalitetnim rješenjima, sustav nerijetko ograničava mogućnost njihove realizacije.
„Javni investitor možda ima želju angažirati arhitekta koji bi napravio najbolju arhitekturu, ali je ograničen javnom nabavom koja arhitekturu ne svodi na kvalitetu, nego na cijenu“, upozorava Žunić.
Takav pristup najviše pogađa projekte javne namjene – trgove, parkove i ulice – prostore koji izravno oblikuju svakodnevni život velikog broja ljudi i imaju potencijal stvarati kvalitetno urbano okruženje.
Kao odgovor na takve suprotstavljene interese, sve se češće razvijaju modeli privatno-javnog partnerstva. Cilj im je povezati gradove, struku i investitore u projektima koji istovremeno služe javnom interesu i omogućuju realizaciju. Žunić navodi primjere suradnji u kojima grad zadržava kontrolu nad razvojem prostora, dok se privatni sektor uključuje kroz znanje, tehnologiju i materijale, osobito u projektima priuštivog stanovanja.
Uključivanje građana – prednost i izazov
Sve važniju ulogu u oblikovanju javnog prostora imaju i građani. Kao svakodnevni korisnici, oni prirodno postaju dio procesa odlučivanja, no participacija nosi i određene izazove.
„Dijalog više nije samo između gradske uprave i arhitekta. Građani također snose dio odgovornosti i mogu pomoći da projekt u konačnici bude bolji“, ističe Žunić.
Ipak, upozorava da participativni procesi ponekad mogu otići u pogrešnom smjeru. Javnost koja nije stručno vezana uz arhitekturu često se boji novih i neuobičajenih rješenja, što je pojava poznata kroz povijest.
Kao ilustrativan primjer navodi Eiffelov toranj, koji je u vrijeme izgradnje bio smatran estetskim promašajem. Danas je jedna od najpoznatijih urbanih ikona na svijetu. Da se tada pitalo isključivo javno mnijenje, Pariz bi ostao bez svog simbola.
Brzina gradnje i gubitak kvalitete prostora
Današnja gradnja često je vođena brzinom i isplativošću. Prva žrtva takvog pristupa najčešće je estetika, a ubrzo potom i tehnička kvaliteta.
Cilj postaje izgraditi što veći broj kvadrata, dok kvaliteta prostora – kako zgrada, tako i njihova okruženja – ostaje u drugom planu. Taj se problem ne odnosi samo na arhitekturu, već i na urbanizam u cjelini.
Na periferijama gradova sve su češće ulice s maksimalnim gabaritima i visinama zgrada, uz minimalne javne sadržaje. Takva naselja narušavaju sliku grada i ne nude ugodan okoliš za život, ponajviše zato što nisu unaprijed jasno urbanistički regulirana i jer se teži brzoj gradnji.
Što možemo naučiti iz prošlosti
Brza gradnja, naglašava Žunić, ne mora nužno imati negativne konotacije. Kao pozitivan primjer ističe Zapruđe i naselja Novog Zagreba, nastala u drugoj polovici 20. stoljeća kako bi se riješio stambeni problem velikog broja ljudi.
U to je vrijeme modernizam imao jasno definirane principe – od količine zelenila i udaljenosti između zgrada do planiranja dodatnih sadržaja poput škola, vrtića i javnih prostora. Postojala su pravila koja su arhitekti slijedili, a grad se planirao kao cjelina.
Ipak, ni ti modeli nisu bili bez nedostataka. Velike zelene površine često su ostale neaktivirane i bez jasne ideje kako će dugoročno funkcionirati. Iako nije nužno da svaki kvadratni metar ima sadržaj, izostanak jasne vizije ostavio je brojne prostore izvan stvarnog urbanog života.
Gradovi se ne grade projektima, nego vizijama
Zbog naslijeđenih urbanističkih planova i fragmentiranog pristupa, mnogi gradovi danas nemaju jasnu viziju razvoja. Kao pozitivne primjere holističkog planiranja, Žunić navodi projekte u Cresu i Puli, gdje se grad sagledavao kao cjelina, a ne kroz pojedinačne parcele ili zone.
U Cresu je razvijen projekt javne linije koja povezuje različite dijelove grada isključivo kroz javni prostor, dok je u Puli bivša vojna zona transformirana u veliku zonu inovacija, s naglaskom na dostupnost građanima, očuvanje vegetacije i minimalan utjecaj nove gradnje na okoliš.
Između tržišta i javnog interesa, brzine i dugoročnog planiranja, arhitektura danas traži nove odgovore. Gradovi se, zaključuje Žunić, ne mogu razvijati kroz pojedinačne projekte, nego kroz vizije koje nadilaze jednu parcelu, jedan mandat ili kratkoročni trend.
Jer prostor u kojem živimo ne govori samo o tome kako gradimo danas, nego i koliko smo spremni razmišljati unaprijed – za generacije koje dolaze.
Dizajn prostora, namještaja i dekoracija
Staklena opeka više nije retro – ovako se danas koristi u novim interijerima
U vremenu kada se traže svjetli, fleksibilni i funkcionalni prostori, staklena opeka nudi ravnotežu između otvorenosti i organizacije
Staklene opeke ponovno se vraćaju u moderne interijere, ali u potpuno drugačijem kontekstu nego prije nekoliko desetljeća.
Danas se ne koristi kao dominantan ili dekorativno nametljiv element, već kao promišljeno arhitektonsko rješenje koje pomaže organizirati prostor, zadržati prirodno svjetlo i stvoriti jasne, ali nenametljive prijelaze između zona.
Razmišljate rušiti zidove kako biste dobili prekrasan open space? Razmislite još jednom
Kako kombinirati staklenu opeku u stanu
Staklena opeka najbolje funkcionira kada se koristi promišljeno i u skladu s ostatkom interijera. Najčešće se kombinira s neutralnim tonovima zidova, poput bijele, bež ili toplih sivih nijansi, kako bi došla do izražaja njezina tekstura i sposobnost propuštanja svjetla. Uz prirodne materijale poput drva, kamena ili mikrocementa, djeluje suvremeno i nenametljivo.
U stanovima otvorenog tlocrta često se koristi kao polupregradni element koji vizualno dijeli prostor, ali ne zatvara svjetlo. Posebno dobro funkcionira između kuhinje i dnevnog boravka ili kao prijelaz između hodnika i glavnog životnog prostora. U kupaonicama se kombinira s keramikom jednostavnih formata i mat površinama kako bi se postigla ravnoteža između privatnosti i prozračnosti.
Važno je izbjegavati pretjerivanje – staklene cigle najbolje izgledaju kada imaju jasnu funkciju u prostoru. Jedan zid, niša ili pregrada sasvim su dovoljni da prostoru dodaju karakter, a da pritom ne naruše sklad interijera.
Staklena opeka kao pregradni zid u stanu
U modernim stanovima staklena opeka sve se češće koristi kao polupregradni zid između kuhinje i dnevnog boravka. Takvo rješenje omogućuje da prostor ostane vizualno povezan, ali da se istovremeno jasno razdvoje funkcije.
Kuhinja zadržava kontakt s dnevnom zonom, no bez potpune izloženosti radnih površina, pare i svakodnevnog nereda. Upravo zbog toga staklena opeka postaje alternativa klasičnim open space rješenjima koja u praksi često pokažu svoje nedostatke.
Jedna od najvećih prednosti staklene opeke je njezina sposobnost da propušta dnevno svjetlo duboko u prostor, bez potrebe za potpunim uklanjanjem zidova. Zato se često koristi kao rješenje između hodnika i ostatka stana. Umjesto tamnih ulaznih zona, koje su česte u starijim tlocrtnim rješenjima, staklena opeka omogućuje svjetliji, prozračniji dojam već pri samom ulasku u stan, uz zadržavanje osjećaja privatnosti.
Staklene cigle u kupaonici – svjetlo uz privatnost
Kao pregradni element između tuš-zone i ostatka prostora, ili kao zamjena za klasični prozor, omogućuje prirodno osvjetljenje bez narušavanja intime. Upravo zbog te kombinacije funkcionalnosti i estetike, staklene cigle često se koriste u adaptacijama kupaonica u urbanim stanovima, gdje je svaki izvor dnevnog svjetla dragocjen.
Staklena opeka u open space prostoru – diskretno zoniranje
U otvorenim tlocrtnim rješenjima staklena opeka često se koristi kao vizualni alat za zoniranje prostora. Umjesto potpunog otvaranja, ona omogućuje da se blagovaonica, radni kutak ili kuhinja lagano odvoje od dnevnog boravka, bez gubitka svjetlosti i osjećaja prostranosti. Takav pristup odgovara suvremenom načinu života u kojem se prostor koristi za više funkcija, ali ipak traži određeni red i preglednost.
3 kuhinjske zone koje olakšavaju svakodnevicu – evo kako pametno organizirati kuhinju
Adaptacija starijih stanova i uloga staklene opeke
Staklena opeka posebno se često pojavljuje u adaptacijama starijih stanova, gdje se mijenja izvorni tlocrt. Prilikom rušenja zidova često dolazi do gubitka prirodnog svjetla u središnjim dijelovima stana, a upravo tada staklene cigle postaju logično i dugoročno rješenje. One omogućuju modernizaciju prostora, a istovremeno zadržavaju svjetlost, privatnost i jasnu prostornu strukturu.
Kako kombinirati staklenu opeku s modernim interijerom
Kako bi staklena opeka djelovala suvremeno, važno ju je koristiti odmjereno. Najbolje se uklapa u kombinaciji s neutralnim zidovima, drvom, mikrocementom ili jednostavnim metalnim detaljima. U tom kontekstu ona ne dominira prostorom, već ga nadopunjuje. Pretjerana uporaba može djelovati vizualno teško, dok promišljeno postavljena staklena opeka daje interijeru karakter, svjetlost i jasnoću.
Zašto je staklena opeka ponovno atraktivna dizajnerima
Povratak staklene opeke u suvremene interijere nije slučajan trend, već odgovor na stvarne potrebe stanovanja danas. U vremenu kada se traže svjetli, fleksibilni i funkcionalni prostori, staklena opeka nudi ravnotežu između otvorenosti i organizacije. Zato je ponovno vidimo kao dio modernih stanova – ne kao nostalgičan element prošlosti, već kao prilagodljivo rješenje za današnji način života.
