Arhitektura i dizajn
Emocije i ljudi stvaraju najbolje interijere
Sunčica Mastelić Ivić sigurno vam je dobro poznata jer nas redovno podučava o stilovima uređenja interijera. No, Sunčica je puno više od dobre učiteljice. Ona je sjajna arhitektica koja svira klavir i voli hrvatski jezik.
Sunčice, rekla si mi da zapravo arhitektura nije bila tvoj prvi izbor. Što je bio tvoj prvi izbor i zašto arhitektura ipak na kraju?
Kako sam ja bila dijete koje je, kojem je donekle išla matematika, imala sam smisla za crtanje, onda vas odmah roditelji pomalo usmjere, pa zašto ti ne bi mogla arhitektura, pa to ti je fin posao, pa lijep je fakultet, lijep je studij, to bi ti bilo dobro. Ali moja prva ljubav je zapravo bio hrvatski jezik.
Studij arhitekture je nekakav renesansni nastavak svega onoga što je renesansni čovjek trebao biti. Taj divan studij vam da mnogostruka znanja, nauči vas matematici, inženjerstvu, logičnom razmišljanju, kreiranju prostora, nauči vas estetici i vi tu estetiku povezanu s logikom, inženjerstvom, pogotovo estetiku, vi to živite cijeli život, cijeli dan, što god da radite i van vaše profesije.
Tvoj put do stručnjakinje kakva si danas počeo je u Beču. Zašto u Beču i kako je do toga došlo?
Moj neki profesionalni put je započeo u Beču, zašto, zato jer je moj suprug u to doba završavao doktorski studij na tehničkom univerzitetu u Beču i mi smo nekoliko godina proveli tamo i to je bio, da, to je bio moj prvi posao. Beč, bečki mentalitet, sve o dizajnu i arhitekturi što sam naučila u Beču, to je jedna moja davna, daleka ljubav koja uvijek tinja i traje.
Koji zapravo bio razlog zašto si odabrala raditi dizajn interijera, a ne arhitekturu?
U određenom trenutku mojeg profesionalnog bivanja se otvorila prilika da se bavim interijerom, a budući da, kao što sam rekla, da mi je jezik važan, komunikacija mi je važna, otkrila sam da rad na interijeru uključuje intenzivan rad sa klijentom i to na mnogo povezanijoj razini od arhitekture.
Mislim da je prva stvar kod arhitekture odgovornost. A prva riječ koja mi pada na pamet kad pričam o interijeru, to je emocija. Zato jer vi razgovorima, u interakciji sa klijentom, vi morate kroz projekte interijera, dobiti emociju koju klijent traži u tom prostoru. Vi emociju ostvarujete kreiranjem atmosfere, a atmosfera je jedna kvalitativna disciplina koju postižete sa različitim elementima projektiranja interijera. Pa su to primjerice, veličina prostora, oblik, boje, tekstura, svjetlo, ako želimo, čak i miris i zvukovi.
Radiš i dizajn stambenih prostora, poslovnih prostora ali i turističkih objekata, što je veći izazov i po čemu se razlikuju ti projekti?
Osnovna razlika u dizajnu interijera privatnih stambenih prostora i ovih ugostiteljskih, pogotovo turističkih je u iskoraku. Ne moramo sad pričati o stilu niti o investiciji, ali uvijek vam je perjanica slijeđenja trendova ugostiteljstvo i ugostiteljski prostori i ako pričamo na razini čitave Hrvatske, onda bi rekla, naše priobalje uvijek mora biti u trendu. Zato jer vi morate ponuditi gostu neki san i vi morate dati dojam da ste svjetski prostor.
On se mora osjećat fantastično u bilo kakvom kafeu, restoranu, hotelu do kojeg dođe, tako da uvijek su takve vrste prostora puno više slijede trendove, puno su avangardnije, puno revolucionarnije i ako su na obali tim više se dešavaju te ti trendovi te razlike koje su izuzetno moderne. Trend nije nešto što je osnovno kod stambenih interijera, taj trend je uvijek malo blaži nego što su prostori ugostiteljskog tipa.
Gdje pronalaziš inspiraciju za sve svoje projekte koje radiš?
Meni bi sad bilo najlakše reći da se inspiriram iz literature i putovanja, ali, ljudi. Ljudi su najveća inspiracija i to bilo koji sudionik projekta. Dakle, bilo da je neka moja kolegica, kolega, klijenti su mi inspiracija, učim od njih i nadam se da oni uče od mene. Učim se njihovim životnim iskustvima, stvarima koje su oni vidjeli, a ja nisam vidjela, pogledima na život kakve oni imaju, a kakve ja imam drugačije, to su zapravo divni razgovori gdje vi međusobno zajednički dolazite do rješenja.
U našoj emisiji dosta redovito podučavaš o različitim stilovima uređenja interijera, koji je tebi najdraži?
Najsretnija sama kada radim u određenom stilu za koje sam dovoljno proučila da odgovara profilu klijenta i kada mogu zajedno sa klijentom do kraja iznijeti taj stil, bez nekih većih stranputica.
Dakle kad određeni stil odaberete morate razmišljati o tome da je niz nekih ljudi prije vas ili paralelno vama radilo na toj ogromnoj bazi estetike, podataka, oblika, tekstura i svega koja vama onda može biti inspiracija za ono čime ćete vi doprinijeti tom stilu.
Radila si jako puno projekata i puno je toga iza tebe, ali postoji li jedan projekt koji bi mogla izdvojiti koji ti je ostao kao najdraži?
Ne mogu. Ne mogu zato jer najvažniji su mi ljudi. I svaki klijent mi je poseban. I zato mi je uvijek najdraži projekt uvijek onaj koji trenutno sad radim.
Urbanizam
Zelene zgrade ili samo marketing? Stručnjaci upozoravaju na greenwashing
“U trenutku kada je održivost postala mainstream tema, pojavile su se i negativne posljedice…”
Zelene fasade, solarni paneli, energetski certifikati i održivi materijali sve su češći argumenti u promociji novih stambenih i poslovnih zgrada. Investitori sve više naglašavaju ekološku komponentu projekata, a “zelena gradnja” postala je jedan od najvažnijih trendova u suvremenoj arhitekturi. No postavlja se pitanje koliko su takve tvrdnje doista dokaz održivosti, a koliko samo dobro osmišljen marketing. Upravo zbog toga sve se češće spominje pojam greenwashing.
Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima
Greenwashing označava situaciju u kojoj se nešto predstavlja kao ekološki prihvatljivo ili održivo, iako to u stvarnosti nije u potpunosti točno. Drugim riječima, riječ je o pokušaju da se proizvod, projekt ili tvrtka predstave “zelenijima” nego što doista jesu.
“Greenwashing predstavlja situaciju u kojoj se zeleno i održivo na neki način ‘ispire’, odnosno prikazuje drukčijim nego što jest. Nešto što zapravo nije održivo pokušava se predstaviti kao zeleno, često zbog poslovnih ili marketinških razloga”, objašnjava Dean Smolar, izvršni direktor Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju.
Kako je greenwashing postao globalni problem
Pojam greenwashing nije nov, ali se posljednjih godina sve češće pojavljuje u javnosti. Razlog tome je snažan fokus na održivost koji je Europska unija postavila kroz niz strategija i regulativa, posebno kroz Europski zeleni plan.
Od 2020. godine zelena tranzicija postala je jedna od ključnih politika Europske unije. Održiva gradnja, energetska učinkovitost i smanjenje emisija CO₂ postali su dio svakodnevnih rasprava u gospodarstvu, politici i graditeljstvu.
“U trenutku kada je održivost postala mainstream tema, pojavile su se i negativne posljedice. Jedna od njih je upravo greenwashing, odnosno pokušaj da se nešto predstavi kao održivo iako ne zadovoljava sve kriterije”, kaže Smolar.
U građevinskom sektoru taj problem može biti posebno izražen jer se zgrade često promoviraju kroz ekološke karakteristike poput energetske učinkovitosti ili korištenja obnovljivih izvora energije.
Europa uvodi pravila protiv greenwashinga
Europske institucije vrlo su brzo prepoznale rizik od zloupotrebe pojma održivosti te su počele uvoditi regulatorne mehanizme koji bi trebali spriječiti greenwashing.
Jedan od ključnih alata je EU taksonomija, uredba koja jasno definira što se smatra održivim ulaganjem.
“Taksonomija taksativno objašnjava što znači zeleno i održivo. Ona definira konkretne kriterije za različite vrste ulaganja, uključujući izgradnju i obnovu zgrada”, objašnjava Marko Markić, dipl. ing. građ., voditelj odjela certificiranja u Hrvatskom savjetu za zelenu gradnju.
Drugim riječima, zgrada se ne može proizvoljno nazvati zelenom – mora zadovoljiti jasno definirane tehničke i energetske kriterije.
Osim toga, u pripremi je i Green Claims Directive, europska direktiva koja bi trebala spriječiti proizvoljno korištenje ekoloških tvrdnji u marketingu.
“Ona će definirati na koji način se može izreći neka zelena tvrdnja te kakve znanstvene dokaze treba imati da bi se nešto proglasilo održivim”, kaže Markić.
Kako se provjerava održivost zgrada
U graditeljstvu se održivost ne procjenjuje samo prema jednom elementu, poput solarnih panela ili energetske učinkovitosti. Zgrada je složen sustav koji uključuje materijale, način gradnje, potrošnju energije, ali i kvalitetu prostora za korisnike.
“Zgrada kao proizvod provjerava se kroz različite sustave certificiranja. U Europi i Hrvatskoj jedan od najpoznatijih je DGNB certifikat koji procjenjuje različite aspekte održivosti”, objašnjava Smolar.
Materijali i oprema također moraju zadovoljiti određene standarde.
“Svi proizvodi koji se ugrađuju u zgradu moraju imati tehničke listove i dokaze o energetskim svojstvima. Način njihove ugradnje i korištenja također mora zadovoljavati određene kriterije”, dodaje Markić.
Tri ključna kriterija održive gradnje
Da bi se neka zgrada smatrala doista održivom, mora zadovoljiti tri osnovna kriterija: okolišni, društveni i ekonomski.
Okolišni kriteriji odnose se na potrošnju energije, emisije stakleničkih plinova i utjecaj na okoliš. Društveni kriteriji procjenjuju kako zgrada utječe na zdravlje, sigurnost i dobrobit ljudi koji u njoj borave.
Treći kriterij je ekonomska održivost.
“Zgrada mora biti financijski isplativa. Lako je napraviti izuzetno skupu zgradu koja će biti energetski učinkovita, ali to nije poanta održivosti. Ona mora biti dugoročno isplativa”, objašnjava Markić.
Koliko je greenwashing zapravo prisutan
Iako se o greenwashingu često govori u javnosti, stručnjaci smatraju da u sektoru graditeljstva postoji relativno malo prostora za manipulaciju.
“Prostor za muljanje zapravo je vrlo mali. Ako postoje jasno propisani kriteriji i način provjere, teško je nešto proglasiti zelenim bez dokaza”, kaže Markić.
S razvojem regulative i sustava certificiranja očekuje se da će greenwashing u graditeljstvu postajati sve rjeđi, a održiva gradnja sve transparentnija i jasno definirana.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Intervju: Alen Žunić o budućnosti gradova i urbanoj transformaciji
Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima
Arhitekt i urbanist dr. sc. Alen Žunić pripada generaciji arhitekata koja urbanizam promatra kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije. Osim što vodi vlastiti arhitektonski ured, predaje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a njegov profesionalni fokus usmjeren je na urbanu transformaciju gradova.
Put koji ga je doveo do arhitekture nije bio unaprijed planiran. Kako sam kaže, arhitektura mu se dogodila gotovo slučajno.
„Do kraja srednje škole zapravo nisam ni znao točno što znači studij arhitekture. Nisam znao razliku između arhitekata i građevinara, tko projektira, a tko računa konstrukcije. Ipak, odlučio sam se pripremati za prijemni ispit, koji je uključivao crtanje, matematiku i fiziku. Kada sam upisao studij, već na prvoj godini shvatio sam da mi ide dovoljno dobro da nastavim“, prisjeća se Žunić.
Na kraju je to bio jedini prijemni ispit koji je polagao – i, kako kaže, srećom uspješno.
Harvard kao početak međunarodne akademske karijere
Nakon završetka studija arhitekture u Zagrebu, Alen Žunić odlazi u Sjedinjene Američke Države. Samo dva dana nakon diplome preselio se u Boston kako bi započeo poslijediplomski studij na Harvardu.
„Primili su me na studij još prije nego što sam diplomirao. Jedini uvjet bio je da po dolasku pokažem diplomu. Te dvije godine na Harvardu bile su možda najbolje u mom životu“, kaže.
Ideja o studiju na Harvardu rodila se tijekom studija u Zagrebu, ponajviše zbog profesora čiji je rad pratio.
„Na Harvardu su predavali Rem Koolhaas, koji je i danas moj arhitektonski uzor, te Sanford Kwinter, teoretičar arhitekture koji povezuje filozofiju, biologiju i arhitekturu. Taj teorijski pristup bio mi je iznimno zanimljiv jer je naš studij u Zagrebu više tehnički usmjeren.“
Od Amerike do Europe i natrag
Boravak u Americi otvorio je Žuniću vrata međunarodne akademske scene. Nakon Harvarda odlučio je nastaviti istraživati različite pristupe arhitekturi i urbanizmu.
Sljedeća važna postaja bio je ETH Zürich, jedan od najuglednijih europskih tehničkih sveučilišta.
„Na ETH-u sam dodatno razvijao interes za povezivanje arhitekture i tehnologije. Tamo sam prvi put vidio konkretne projekte urbane transformacije i način na koji Europa pristupa obnovi gradova – pažljivije, kroz prenamjenu i revitalizaciju postojećih prostora.“
Za razliku od američkih gradova, europski gradovi imaju snažan povijesni sloj koji zahtijeva drugačiji pristup planiranju.
„Kod nas je ključno očuvati postojeće vrijednosti, ali istodobno uvesti nove sadržaje i arhitektonske ideje.“
Urbana transformacija gradova kao glavni profesionalni fokus
Danas se Žunić bavi projektima koji se bave dugoročnim razvojem gradova i njihovom transformacijom.
Prema njegovim riječima, jedan od najvećih problema suvremenih gradova jest nedostatak integracije različitih urbanih funkcija.
„Gradovi često imaju jasno odvojene zone – za stanovanje, rad, rekreaciju. Ali te zone međusobno nisu dovoljno povezane, pa gradski život postaje fragmentiran.“
Primjer takvog planiranja može se vidjeti i u Novom Zagrebu, gdje su urbanistički principi 20. stoljeća jasno vidljivi.
„Imamo podjelu na zone rada, rekreacije i stanovanja, ali nema dovoljno preklapanja tih sadržaja. Zbog toga grad može djelovati manje živ nego što bi mogao biti.“
Rješenje vidi u stvaranju hibridnih prostora koji kombiniraju različite funkcije.
„Naš cilj je gradovima ponuditi viziju razvoja za sljedećih 20 ili 30 godina – okvir koji će im pomoći da svaka nova odluka bude dio šire urbanističke slike.“
Projekt transformacije grada Cresa
Jedan od projekata na kojima je njegov tim radio posljednjih godina odnosi se na grad Cres.
Projekt je inspiriran idejom „sretnog grada“, konceptom koji je još u renesansi razvijao filozof Frane Petrić, rođen upravo na Cresu.
„Grad je iznimno dobro očuvan, ali smo primijetili da različite zone nisu dovoljno povezane u cjelinu. Predložili smo niz novih urbanih zona – sportsko-rekreacijsku, stambenu i zonu uz marinu.“
Tijekom analize grada pojavio se i novi koncept koji je postao ključ projekta.
„Predložili smo liniju dugu oko tri i pol kilometra koja bi povezala različite dijelove grada. Ta ideja je kasnije prerasla u zaseban projekt na kojem smo radili dodatnih godinu dana.“
Transformacija vojne zone u Puli
Jedan od najambicioznijih projekata na kojem je Žunić radio odnosi se na transformaciju bivše vojne zone u Puli.
Riječ je o prostoru od oko 25 hektara koji je desetljećima bio zatvoren za javnost.
„Na tom području nalazi se više od trideset objekata. Naš pristup bio je da se svi očuvaju i revitaliziraju, bez rušenja. Prenamjena postojećih zgrada danas je važan princip održive arhitekture.“
Plan predviđa razvoj inovacijskog kampusa okruženog zelenilom, koji bi postao novi javni prostor za građane.
„Ideja je da taj prostor postane sjeme budućeg razvoja grada, model transformacije koji se može primijeniti i na druge napuštene vojne ili industrijske zone.“
Povezivanje prakse i obrazovanja
Uz projektiranje, Žunić aktivno sudjeluje i u akademskom radu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Studentima nastoji prenijeti iskustva iz međunarodne prakse, ali i važnost interdisciplinarnog pristupa arhitekturi.
„Arhitektura, urbanizam i krajobrazna arhitektura ne mogu se promatrati odvojeno. Bez tog integriranog pristupa projekti često ostaju fragmentirani.“
Takav način razmišljanja, kaže, naučio je upravo tijekom studija u Americi.
Arhitektura kao istraživanje i komunikacija
Uz projektiranje i predavanje, Žunić se bavi i znanstvenim istraživanjem. Kao gostujući istraživač boravio je i na Sveučilištu Columbia u New Yorku.
„Tamo sam imao priliku raditi s istraživačima iz potpuno različitih područja – od medicine do prava. Takva interdisciplinarna razmjena znanja bila je iznimno inspirativna.“
Pisanje znanstvenih radova, dodaje, pomaže i u arhitektonskoj praksi.
„Znanstveni rad uči vas kako jasno strukturirati ideje i prenijeti ih publici. To je važno jer arhitektura ne smije ostati zatvorena u stručnom jeziku – ideje treba moći objasniti i onima koji nisu arhitekti.“
Gradovi budućnosti
Razgovor s Alenom Žunićem pokazuje koliko se arhitektura danas mijenja. Ona više nije samo projektiranje zgrada, nego promišljanje načina na koji gradovi funkcioniraju i razvijaju se.
Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima.
