Arhitekti i arhitektonski projekti
Dražen Arbutina: Arhitekt koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost
„Novi Zagreb je danas luksuzniji od podsljemenskih vila“ – Arhitekt Dražen Arbutina ruši predrasude o arhitekturi grada i objašnjava zašto su planiranje i vizija važniji od kvadrata i pogleda.
Arhitektura je most između umjetnosti i znanosti, između onoga što nasljeđujemo i onoga što tek stvaramo. Tako je vidi dr. sc. Dražen Arbutina – profesor na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, ovlašteni arhitekt i urbanist i predsjednik ICOMOS Hrvatska. Njegova profesionalna filozofija jasno govori: arhitektura mora imati dušu, a duša se gradi poštovanjem baštine i odgovornošću prema budućnosti.
Od mrtvačnice do kulturne baštine
Arbutina se za arhitekturu odlučio, kako kaže, racionalno: „Umjetnost volim, ali kod mene je
uvijek bila prisutna i inženjerska komponenta. Arhitektura je za mene odgovor na pitanje kako spojiti umjetnost i inženjerski posao.“ Njegov prvi realizirani projekt bila je mrtvačnica u Dubravici, nedaleko slovenske granice. Kasnije je gradio obiteljske kuće, višestambene zgrade i poslovne objekte, ali ga je najviše privukla – kulturna baština. To je područje gdje se njegov osjećaj za likovnost i inženjerska preciznost najbolje susreću.
Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije
Povijesne zgrade kao knjige čovječanstva
Za Dražena Arbutinu povijesne građevine nisu tek stari zidovi, nego živi svjedoci vremena. One su, kako kaže, materijalizacija ljudske povijesti – kamen i opeka koji čuvaju priče generacija. U njima se zrcali duh epohe, tragovi tehnologije, estetike i vrijednosti društva, koje ih je gradilo. Zato, ističe, obnova nije samo tehnički zadatak nego i dijalog s prošlošću.
“One imaju iznimne vrijednosti i na njima treba raditi na specifičan način – sačuvati ono što
je vrijedno”, kaže Arbutina. Taj pristup često dolazi u sukob s onim što uče mladi arhitekti.
Njihov prirodni poriv je ostaviti osobni pečat, nametnuti vlastitu ideju i pokazati originalnost. No baština traži suprotno – traži poniznost, strpljenje i spremnost da se arhitekt povuče u drugi plan, dopuštajući povijesti da govori svojim jezikom.
Za Arbutinu je to proces učenja: odricanje od ega i otkrivanje ljepote u očuvanju onoga što je već stvoreno. Obnova, kaže, nije prilika za samopromociju, nego odgovornost prema zajednici i budućim generacijama. „To je kontraproduktivno svemu što smo učili na fakultetu, ali je nužno ako želimo očuvati vrijedne građevine.“
Upravo zato on povijesne zgrade naziva knjigama čovječanstva – knjigama koje treba čitati, ali ne i nasilno prepravljati. Njihove stranice nose slojeve vremena, a arhitektova je dužnost sačuvati ih, nadopuniti gdje je nužno i predati dalje u što izvornijem obliku. Jer, zaključuje Arbutina, kulturna baština nije privatno vlasništvo, već zajedničko dobro koje nas oblikuje, jednako kao i mi nju.
Uloga profesora i praktičara
Iako posljednjih petnaest godina predaje na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, Arbutina ne
odvaja teoriju od prakse. „Možete pričati tuđa iskustva, ali dok sami ne iskušate postupke, niste svjesni kompleksnosti“, kaže. Upravo zato razumije kolege koji rade na obnovama. „Kad ih kritiziraju da nisu dovoljno uložili truda, ja imam razumijevanja. Znam koliko aktivnosti treba da bi se došlo do adekvatnog rezultata.“
Za njega je arhitektura stalna škola. Predavaonica je produžetak gradilišta, a gradilište nastavak učionice. Studenti kod njega uče da arhitektura nije teorija na papiru, nego živi, proces koji traži strpljenje i iskustvo.
Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom
Opomena iz Atene
Posebno ga intrigira pitanje modernih materijala u obnovi povijesnih zgrada. Nisu zabranjeni, kaže, ali nose rizik jer ne znamo kako će se ponašati kroz desetljeća. Podsjeća na primjer Partenona: „Tridesetih godina 20. stoljeća Grci su ugradili armirani beton kao ‘umjetni kamen’. No, zagađenje i blizina mora doveli su do korozije koja je uništila i beton i izvorni kamen. To je ilustracija što znači nekritička primjena suvremenih materijala.“
Danas, objašnjava, suočavamo se s novim izazovima – polimeri, kompoziti i drugi materijali
donose prednosti, ali i nepoznanice. Vrijeme je jedini pravi sudac njihove vrijednosti. Zato zagovara oprez, istraživanje i stalno propitivanje.
Ljepota, funkcija i zadovoljstvo ljudi
Za Arbutinu arhitektura nikada nije samo estetika. „Estetska komponenta je važna, ali nije
primarna. Jednako važan je odnos ljudi prema prostoru i njihovo zadovoljstvo“, objašnjava.
Navodi primjer Zagreba: dok podsljemenske zone pate od stihijske gradnje, Novi Zagreb je, zahvaljujući promišljenom urbanizmu, postao jedno od najugodnijih mjesta za život – s obiljem zelenila i sadržaja koji podižu kvalitetu života.
Njegov pogled na arhitekturu uvijek je usmjeren na čovjeka. Zgrada može biti monumentalna i lijepa, ali ako u njoj ljudi ne mogu živjeti ispunjeno, ona je, po njemu, promašaj. Zato smatra da prava arhitektura počinje tek kad prostor postane dom.
Arhitektura koja ima dušu
Na pitanje što je za njega kvalitetna arhitektura, odgovara: „Estetska komponenta nikad se ne smije zanemariti, ali jednako je važna interakcija ljudi s prostorom. Neki prostori podižu kvalitetu života, transformiraju cijele četvrti.“ Dodaje, ipak, da ni najbolja arhitektura nije uvijek odmah priznata: „Vukovarska ulica ili Novi Zagreb kod nekih izazivaju negativne komentare, ali dugoročno pokazuju snagu promišljenog urbanizma.“
Za Arbutinu, arhitektura je više od forme – to je emocija, identitet i svakodnevica. Ona može
biti inspiracija, ali i okvir života. „Najveći kompliment arhitekturi je kad ljudi u njoj žive
zadovoljno“, kaže.
Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini
Osobna nota
Na kraju razgovora otkriva i svoju toplu, ljudsku stranu. Na pitanje o sobama njegove djece, uz osmijeh odgovara: „To morate pitati jedno od njih.“ Taj detalj otkriva arhitekta koji iza titula profesora i stručnjaka ostaje jednostavan otac, čovjek koji zna da život nije samo u projektima i planovima, nego i u svakodnevnim malim stvarima koje nas oblikuju.
Dražen Arbutina gradi mostove između prošlosti i budućnosti, umjetnosti i znanosti, ljudi i prostora. Za njega arhitektura nije luksuz, nego okvir života – trajna vrijednost kojoj se trebamo vraćati s poštovanjem, znanjem i strašću.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Frank Gehry: Arhitekt koji je zgrade pretvarao u skulpture
U petak, 5. prosinca, preminuo je Frank O. Gehry — vizionar čije su fluidne forme i hrabre strukture obilježile suvremenu arhitekturu i inspirirale generacije.
Frank O. Gehry ostaje upamćen kao jedan od najutjecajnijih i najprepoznatljivijih arhitekata suvremenog doba, vizionar koji je svojim hrabrim, originalnim i eksperimentalnim pristupom trajno ostavio trag u promišljanju moderne arhitekture. Gehry je bio poznat po arhitekturi koja više nalikuje kiparstvu nego tradicionalnoj gradnji. Zgrade koje je projektirao često imaju zakrivljene, valovite, asimetrične formacije. Metal, staklo, čelik i druge neklasične kombinacije postaju dio organskog, ponekad gotovo futurističkog ili nadrealnog doživljaja.
Ovaj pristup — ponekad dramatičan, ponekad provokativan — natjerao je promatrače da preispitaju što arhitektura može biti: ne samo funkcionalna, nego i emotivna, simbolična vizualna izjava.
Iako ga mnogi smatraju američkim arhitektom Frank Gehry rođen 28. veljače 1929. u Torontu. Godine 1947. seli u Kaliforniju i 1951. završava studiji arhitekrure na University of Southern California. Nakon kraćeg iskustva rada u uredima Welton Becket&Associates i onom Victora Gruena, 1962. osniva svoju tvrtku Frank O. Gehry Associates u Los Angelesu.
Već u ranim radovima manifestirala se njegova želja da odbaci hladnu, strogu uobičajenu modernističku estetiku i da stvara na način koji je eksperimentalniji i osobniji — neobični oblici, neočekivani materijali, fluidne linije.
Zaha Hadid – umjetnica prostora koja je oblikovala budućnost
Eksperimenti s namještajem i “spretnim materijalima”
U kasnim 1960-ima i početkom 1970-ih lansirao je kolekciju namještaja pod nazivom Easy Edges — seriju stolica i stolova od višeslojno presavinutog kartona. Materijala koji je u to vrijeme mnogima djelovao trivijalno, Gehry je pretočio u neočekivano čvrste, praktične i vizualno jedinstvene objekte.
Prvi arhitektonski zaokret — kuća u Santa Monici
Prekretnica u Gehryjevoj karijeri dogodila se 1978. kada je rekonstruirao vlastitu kuću u Santa Monici. Staru drvenu kuću — običan američki bungalow — “umotao” je u slojeve industrijskih materijala: metalne ploče, lančanu ogradu, staklo i neobrađeno drvo. Time je stvorio dramatičnu, dekonstruiranu formu koja je izazvala negodovanje susjeda, ali i ogromno zanimanje arhitektonske javnost. Ta kuća nije bila samo dom — bila je izjava: arhitektura ne mora biti uglađena i “skupa”, može biti sirova, iskrena, eksperimentalna. Gehry više nije bio samo arhitekt — postao je inovator, ekscentrik, nekonvencionalni umjetnik koji preispituje granice prostora.
Najznačajniji radovi – kada arhitekura postane skulptura
Kako se njegova karijera razvijala, Gehry je dobijao sve veće zadatke — i slobode. U osamdesetim i devedesetim godinama počeli su ključni međunarodni projekti koji su ga učinili legendom.
Guggenheim Museum Bilbao
Guggenheim Museum Bilbao, otvoren 1997., predstavlja možda njegovo najprepoznatljivije djelo i nezaobilazan simbol suvremene arhitekture. Njegova fasada obložena titanijem — savijena, valovita, razigranih oblika — daje zgradi dinamičan, gotovo živ karakter. Kao da je građevina u stalnom pokretu. Unutrašnjost muzeja, s fluidnom raspodjelom prostora i atrijima, omogućava slobodan protok posjetitelja i igru svjetla i sjene — često su istaknutu kao dio jedinstvene čarolije prostora. No značaj Guggenheima u Bilbau nadilazi estetiku: projekt je pokrenuo veliku kulturnu i gospodarsku preobrazbu grada — fenomen poznat kao Bilbao effect. U prvim godinama nakon otvaranja, milijuni posjetitelja izmijenili su percepciju grada. Time je dokazano da arhitektura — atraktivna, hrabra, neuobičajena — može redefinirati urbani identitet.
Walt Disney Concert Hall
Walt Disney Concert Hall, dovršen 2003., svakako je jedan od najvažnijih kulturnih objekata Los Angeles-a. Zgrada je ujdeno i jedan od najboljih primjera kako arhitektura i akustika mogu spojiti estetiku i funkcionalnost. Eksterijer zgrade čine valovite, zakrivljene površine od brušenog nehrđajućeg čelika. Paneli koji svjetlucaju na suncu i reflektiraju svjetlost grada dijeluju poput jedra broda zarobljena u urbanim vjetrovima. Taj “pokret” u metalu, simbolizirajući glazbu, ritam i dinamiku Los Angelesa, postao je vizualni potpis Gehryjevog pristupa.
Dancing House u Pragu
Među Gehryjevim najpoznatijim europskim projektima ističe se i Dancing House u Pragu (1996.), zgrada koju je realizirao u suradnji s arhitektom Vlado Milunićem. Smještena uz rijeku Vltavu, na mjestu koje je dugo čekalo obnovu nakon bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, Dancing House postala je simbol moderne transformacije povijesnog grada. Sastavljena od dva kontrastna volumena — jednog valovitog, staklenog oblika koji djeluje nestabilno i plesno, te drugog čvršćeg, cilindričnog, “ukoso” raščlanjenog kamenom — građevina je ubrzo dobila nadimak “Fred and Ginger”, prema slavnom plesnom dvojcu. Gehry je kasnije isticao da nije želio da se taj naziv koristi službeno, ali ideja pokreta, ritma i plesne dinamike ostala je ključna za razumijevanje zgrade. Dancing House označava i važan trenutak u njegovom opusu — pokazuje kako Gehry uspijeva uvesti fluidnost, razigranost i eksperimentalnu energiju u urbane cjeline koje su povijesno stroge, ali istovremeno poštovati kontekst, ljestvicu i duh mjesta. Danas se smatra jednim od najprepoznatljivijih simbola suvremene arhitekture u Pragu.
Frank O. Gehry ostaje upamćen kao jedan od najutjecajnijih i najprepoznatljivijih arhitekata suvremenog doba, vizionar koji je svojim hrabrim, originalnim i eksperimentalnim pristupom trajno promijenio tijek moderne arhitekture. Njegova sposobnost da kombinira skulpturalnu slobodu s funkcionalnošću rezultirala je građevinama koje nisu samo prostori, nego doživljaji—arhitektonska djela koja iznova definiraju odnos između materijala, forme i emocije. Gehryjev rad predstavlja nepresušan izvor inspiracije i dokaz da arhitektura može biti jednako provokativna, poetična i inovativna kao i svaka druga umjetnička disciplina.
Norman Robert Foster – arhitekt koji je promijenio lice moderne arhitekture
Arhitekti i arhitektonski projekti
Norman Robert Foster – arhitekt koji je promijenio lice moderne arhitekture
Norman Robert Foster jedno je od najutjecajnijih imena suvremene arhitekture, vizionar koji je zauvijek promijenio način na koji promatramo gradove, tehnologiju i održivost. Njegovi projekti — od londonskog Gherkina i njujorškog Hearst Towera do berlinskog Reichstaga — ističu se hrabrim konstrukcijskim rješenjima, inovativnim korištenjem stakla i čelika te neprestanim naglaskom na ekologiji i društvenoj odgovornosti arhitekture. Dobitnik je niza najprestižnijih nagrada, među kojima se ističe Pritzker, a od 2016. je i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Norman Robert Foster rođen je 1935. u skromnoj radničkoj obitelji u Manchesteru, gdje je rano razvio fascinaciju tehnologijom, avionima i graditeljstvom. Nakon što je radio razne poslove, uključujući i službu u Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu, upisao je arhitekturu na University of Manchester, a potom završio prestižni Yale, gdje se dodatno oblikovao njegov modernistički pogled na arhitekturu. Njegovi rani profesionalni koraci uključuju osnivanje studija Team 4, a zatim i Foster + Partners, kroz koji je izgradio karijeru jednog od najutjecajnijih arhitekata današnjice, poznatog po inovacijama, tehnološkoj eleganciji i strastvenoj predanosti održivosti.
Arhitektura kao društveni i ekološki manifest
Projekti Normana Fostera ne nastoje samo impresionirati oblikom, nego poboljšati kvalitetu života, smanjiti potrošnju energije i potaknuti transparentniji odnos društva i institucija. Često je naglašavao da arhitektura mora biti humanistička disciplina — ona koja služi ljudima i prirodi te predviđa potrebe budućih generacija.
Najpoznatiji projekti Normana Fostera
1. The Gherkin (London, 2003)
Ikoničan londonski neboder, prepoznatljiv po aerodinamičnom obliku „krastavca“, visok je 180 metara i predstavio je sasvim novu filozofiju poslovnih zgrada. Njegova fasadna dijagrid struktura omogućava prirodnu ventilaciju i obilje dnevnog svjetla, čineći zgradu jednim od pionira ekološki orijentirane visoke gradnje u Europi. The Gherkin je postao simbol Londona i jedan od najfotografiranijih modernih objekata u svijetu.
2. Hearst Tower (New York, 2003 – 2006)
Prva certificirana „zelena“ uredska zgrada u New Yorku uzdigla se iznad povijesne baze iz 1920-ih, pokazujući kako se staro i novo mogu spojiti u skladnu cjelinu. Prepoznatljiva dijagonalna čelična mreža eliminira potrebu za klasičnim vertikalnim stupovima, smanjujući količinu čelika i energiju potrebnu za gradnju. Hearst Tower postao je simbol održive arhitekture u srcu Manhattan-a.
3. City Hall (London, 2002)
Ova obla, futuristička građevina dizajnirana je tako da smanjuje površinu, čime se poboljšava energetska učinkovitost. Zgrada London City Halla odiše transparentnošću: spiralne unutarnje rampe i dominantno staklo simboliziraju otvorenost gradske uprave javnosti, ideju koja proizlazi iz Fosterove duboke vjere u društvenu ulogu arhitekture.
4. Reichstag – kupola Bundestaga (Berlin, 1999)
Rekonstrukcija povijesne zgrade njemačkog parlamenta jedan je od najpoznatijih Fosterovih zahvata. Staklena kupola s unutarnjim konusom obloženim reflektirajućim panelima usmjerava prirodno svjetlo u dvoranu i služi kao element prirodne ventilacije. Zgrada je projektirana da bude gotovo „0-carbon“ još krajem 1990-ih, što je u to vrijeme bilo revolucionarno.
Foster je ovaj projekt opisao riječima:
„Ta kupola s konusom koji reflektira prirodno svjetlo i koji izvlači zrak kroz zgradu dio je ekologije i čini je praktički zgradom s nultom emisijom – manifestom čiste energije izgrađenim još 1990-ih. Iznad svega, ona je demokracija u akciji, jer u kupoli je javnost doslovno iznad političara, koji moraju odgovarati narodu.“
5. Millennium Bridge (London, 2000)
Millennium Bridge, pješački most preko Temze koji povezuje St Paul’s Cathedral i Tate Modern, nastao je kroz suradnju Foster + Partnersa, inženjera Ove Arupa i kipara Anthonyja Cara. Dizajniran kao lagana, elegantna „oštrica svjetla“, most naglašava minimalizam i prozračnost, ne zaklanjajući panoramu grada. Iako je zbog početnog kolebanja stekao nadimak „Wobbly Bridge“, nakon tehničkih dorada postao je jedan od najprepoznatljivijih londonskih mostova i još jedan primjer Fosterova karakterističnog spoja estetike i inženjerske inovacije.
Savjet mladim arhitektima i kreatorima budućnosti
Na pitanje kakav bi savjet dao mladim studentima koji su tek diplomirali, Foster je odgovorio:
„Taj bih savjet dao i sam sebi – ostani student. Ako ne učiš, to znači da nisi kreativan.“
Taj citat savršeno oslikava njegov pristup radu: biti arhitekt znači biti trajno znatiželjan, otvoren i spreman učiti. Upravo je ta filozofija omogućila Fosteru da više od šest desetljeća ostane na samom vrhu svjetske arhitekture.
Norman Robert Foster nije samo tvorac nekih od najprepoznatljivijih građevina našeg vremena — on je arhitekt koji je redefinirao povezanost tehnologije, ekologije i društva. Njegovi projekti postali su simboli transparentnosti, inovacije i održivosti, dok njegov životni credo podsjeća da se istinska kreativnost rađa iz neprestanog učenja.
