Arhitekti i arhitektonski projekti
Dražen Arbutina: Arhitekt koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost
„Novi Zagreb je danas luksuzniji od podsljemenskih vila“ – Arhitekt Dražen Arbutina ruši predrasude o arhitekturi grada i objašnjava zašto su planiranje i vizija važniji od kvadrata i pogleda.
Arhitektura je most između umjetnosti i znanosti, između onoga što nasljeđujemo i onoga što tek stvaramo. Tako je vidi dr. sc. Dražen Arbutina – profesor na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, ovlašteni arhitekt i urbanist i predsjednik ICOMOS Hrvatska. Njegova profesionalna filozofija jasno govori: arhitektura mora imati dušu, a duša se gradi poštovanjem baštine i odgovornošću prema budućnosti.
Od mrtvačnice do kulturne baštine
Arbutina se za arhitekturu odlučio, kako kaže, racionalno: „Umjetnost volim, ali kod mene je
uvijek bila prisutna i inženjerska komponenta. Arhitektura je za mene odgovor na pitanje kako spojiti umjetnost i inženjerski posao.“ Njegov prvi realizirani projekt bila je mrtvačnica u Dubravici, nedaleko slovenske granice. Kasnije je gradio obiteljske kuće, višestambene zgrade i poslovne objekte, ali ga je najviše privukla – kulturna baština. To je područje gdje se njegov osjećaj za likovnost i inženjerska preciznost najbolje susreću.
Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije
Povijesne zgrade kao knjige čovječanstva
Za Dražena Arbutinu povijesne građevine nisu tek stari zidovi, nego živi svjedoci vremena. One su, kako kaže, materijalizacija ljudske povijesti – kamen i opeka koji čuvaju priče generacija. U njima se zrcali duh epohe, tragovi tehnologije, estetike i vrijednosti društva, koje ih je gradilo. Zato, ističe, obnova nije samo tehnički zadatak nego i dijalog s prošlošću.
“One imaju iznimne vrijednosti i na njima treba raditi na specifičan način – sačuvati ono što
je vrijedno”, kaže Arbutina. Taj pristup često dolazi u sukob s onim što uče mladi arhitekti.
Njihov prirodni poriv je ostaviti osobni pečat, nametnuti vlastitu ideju i pokazati originalnost. No baština traži suprotno – traži poniznost, strpljenje i spremnost da se arhitekt povuče u drugi plan, dopuštajući povijesti da govori svojim jezikom.
Za Arbutinu je to proces učenja: odricanje od ega i otkrivanje ljepote u očuvanju onoga što je već stvoreno. Obnova, kaže, nije prilika za samopromociju, nego odgovornost prema zajednici i budućim generacijama. „To je kontraproduktivno svemu što smo učili na fakultetu, ali je nužno ako želimo očuvati vrijedne građevine.“
Upravo zato on povijesne zgrade naziva knjigama čovječanstva – knjigama koje treba čitati, ali ne i nasilno prepravljati. Njihove stranice nose slojeve vremena, a arhitektova je dužnost sačuvati ih, nadopuniti gdje je nužno i predati dalje u što izvornijem obliku. Jer, zaključuje Arbutina, kulturna baština nije privatno vlasništvo, već zajedničko dobro koje nas oblikuje, jednako kao i mi nju.
Uloga profesora i praktičara
Iako posljednjih petnaest godina predaje na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, Arbutina ne
odvaja teoriju od prakse. „Možete pričati tuđa iskustva, ali dok sami ne iskušate postupke, niste svjesni kompleksnosti“, kaže. Upravo zato razumije kolege koji rade na obnovama. „Kad ih kritiziraju da nisu dovoljno uložili truda, ja imam razumijevanja. Znam koliko aktivnosti treba da bi se došlo do adekvatnog rezultata.“
Za njega je arhitektura stalna škola. Predavaonica je produžetak gradilišta, a gradilište nastavak učionice. Studenti kod njega uče da arhitektura nije teorija na papiru, nego živi, proces koji traži strpljenje i iskustvo.
Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom
Opomena iz Atene
Posebno ga intrigira pitanje modernih materijala u obnovi povijesnih zgrada. Nisu zabranjeni, kaže, ali nose rizik jer ne znamo kako će se ponašati kroz desetljeća. Podsjeća na primjer Partenona: „Tridesetih godina 20. stoljeća Grci su ugradili armirani beton kao ‘umjetni kamen’. No, zagađenje i blizina mora doveli su do korozije koja je uništila i beton i izvorni kamen. To je ilustracija što znači nekritička primjena suvremenih materijala.“
Danas, objašnjava, suočavamo se s novim izazovima – polimeri, kompoziti i drugi materijali
donose prednosti, ali i nepoznanice. Vrijeme je jedini pravi sudac njihove vrijednosti. Zato zagovara oprez, istraživanje i stalno propitivanje.
Ljepota, funkcija i zadovoljstvo ljudi
Za Arbutinu arhitektura nikada nije samo estetika. „Estetska komponenta je važna, ali nije
primarna. Jednako važan je odnos ljudi prema prostoru i njihovo zadovoljstvo“, objašnjava.
Navodi primjer Zagreba: dok podsljemenske zone pate od stihijske gradnje, Novi Zagreb je, zahvaljujući promišljenom urbanizmu, postao jedno od najugodnijih mjesta za život – s obiljem zelenila i sadržaja koji podižu kvalitetu života.
Njegov pogled na arhitekturu uvijek je usmjeren na čovjeka. Zgrada može biti monumentalna i lijepa, ali ako u njoj ljudi ne mogu živjeti ispunjeno, ona je, po njemu, promašaj. Zato smatra da prava arhitektura počinje tek kad prostor postane dom.
Arhitektura koja ima dušu
Na pitanje što je za njega kvalitetna arhitektura, odgovara: „Estetska komponenta nikad se ne smije zanemariti, ali jednako je važna interakcija ljudi s prostorom. Neki prostori podižu kvalitetu života, transformiraju cijele četvrti.“ Dodaje, ipak, da ni najbolja arhitektura nije uvijek odmah priznata: „Vukovarska ulica ili Novi Zagreb kod nekih izazivaju negativne komentare, ali dugoročno pokazuju snagu promišljenog urbanizma.“
Za Arbutinu, arhitektura je više od forme – to je emocija, identitet i svakodnevica. Ona može
biti inspiracija, ali i okvir života. „Najveći kompliment arhitekturi je kad ljudi u njoj žive
zadovoljno“, kaže.
Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini
Osobna nota
Na kraju razgovora otkriva i svoju toplu, ljudsku stranu. Na pitanje o sobama njegove djece, uz osmijeh odgovara: „To morate pitati jedno od njih.“ Taj detalj otkriva arhitekta koji iza titula profesora i stručnjaka ostaje jednostavan otac, čovjek koji zna da život nije samo u projektima i planovima, nego i u svakodnevnim malim stvarima koje nas oblikuju.
Dražen Arbutina gradi mostove između prošlosti i budućnosti, umjetnosti i znanosti, ljudi i prostora. Za njega arhitektura nije luksuz, nego okvir života – trajna vrijednost kojoj se trebamo vraćati s poštovanjem, znanjem i strašću.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Zaha Hadid Architects projektiraju najveću zračnu luku u Africi: započela izgradnja Bishoftu International Airporta u Etiopiji
Izgradnja Bishoftu International Airporta (BIA), buduće najveće zračne luke na afričkom kontinentu, službeno je započela u siječnju 2026. godine. Smješten približno 40 kilometara južno od Addis Abebe, u gradu Bishoftu, ovaj ambiciozni infrastrukturni projekt predstavlja ključni korak u pozicioniranju Etiopije kao globalnog prometnog čvorišta između Afrike, Azije i Bliskog istoka.
Courtesy of Zaha Hadid Architects
Zračnu luku projektira Zaha Hadid Architects (ZHA) za Ethiopian Airlines Group, najvećeg afričkog zrakoplovnog prijevoznika, u suradnji s glavnim konzultantom DAR (Dar Al-Handasah). Ukupna vrijednost investicije iznosi 12,5 milijardi američkih dolara, a projekt je osmišljen kako bi odgovorio na dugoročne prognoze rasta zračnog prometa prema podacima IATA-e.
Courtesy of Zaha Hadid Architects
Arhitektonski koncept inspiriran etiopskim krajolikom
Arhitektonsko rješenje terminala crpi inspiraciju iz Velike rasjedne doline (Great Rift Valley) koja prolazi u blizini Bishoftua. Taj prirodni fenomen pretočen je u prostornu organizaciju zračne luke kroz jedinstvenu središnju “kralježnicu” koja povezuje sve sadržaje terminala i putničke gatove. Ovakva konfiguracija značajno skraćuje udaljenosti za transfer putnika i omogućuje intuitivnu orijentaciju unutar kompleksa.
Courtesy of Zaha Hadid Architects
Svaki putnički gat oblikovan je s različitom paletom boja i materijala, reflektirajući kulturnu i geografsku raznolikost etiopskih regija. Dizajn interijera naglašava osjećaj mjesta, istovremeno nudeći suvremeno i fluidno prostorno iskustvo karakteristično za rad Zaha Hadid Architects.
Courtesy of Zaha Hadid Architects
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Globalno čvorište s naglaskom na transferne putnike
BIA je prvenstveno osmišljen kao transferna zračna luka, s procjenom da će čak 80 % putnika biti u tranzitu. Kako bi se odgovorilo na takav operativni model, terminal uključuje bogat spektar sadržaja:
- airside hotel s 350 soba,
- raznovrsne restorane i prostore za zabavu,
- unutarnje i vanjske vrtove te dvorišta za odmor putnika.
U prvoj fazi, predviđenoj za otvaranje 2030. godine, zračna luka će imati dva paralelna neovisna uzletno-sletna pravca (Code 4E) i 660.000 m² terminalskog prostora, s kapacitetom od 60 milijuna putnika godišnje. U kasnijim fazama, BIA će se proširiti na četiri piste, kapacitet od 110 milijuna putnika godišnje i parkiranje za 270 zrakoplova.
Courtesy of Zaha Hadid Architects
Održivost i lokalni resursi
Smješten u suptropskoj visoravni regije Oromia, terminal je projektiran za postizanje LEED Gold certifikata. Arhitektura uključuje:
- prirodnu ventilaciju i učinkovitu zaštitu od sunca,
- poluotvorene prostore i vanjske površine prilagođene blagoj klimi,
- modularnu gradnju radi fleksibilnosti i troškovne učinkovitosti.
Građevinski materijali – beton, agregati i čelik – u velikoj će mjeri biti lokalno proizvedeni ili reciklirani u području Bishoftua. Sustavi upravljanja oborinskim vodama usmjeravat će vodu s pista i krovova u novostvorene močvare i biokanale, čime se potiče ponovna upotreba vode i povećava lokalna bioraznolikost.
Courtesy of Zaha Hadid Architects
Projekt također uključuje fotonaponske sustave za proizvodnju energije na licu mjesta, kao i pejzažno uređenje s autohtonim, suši otpornim biljem. Parkovn u javnom dijelu zračne luke bit će dostupne lokalnom stanovništvu, dok će vrtovi u sigurnosno-operativnom djelu služiti putnicima.
Courtesy of Zaha Hadid Architects
Infrastrukturni i urbani katalizator
Nova zračna luka bit će povezana s Addis Abebom i postojećom zračnom lukom Bole putem brze željezničke veze, čime postaje okosnica novog regionalnog prometnog sustava. Zahvaljujući lokaciji koja omogućuje 24-satne operacije bez policijskog sata, BIA će podržati kontinuirani rast Ethiopian Airlinesa.
Uz zračnu luku razvija se i Airport City – mješoviti urbani kompleks koji će otvoriti nova radna mjesta za oko 80.000 stanovnika. Projekt izravno podupire strategiju “Vision 2035” Ethiopian Airlines Groupa, čiji je cilj razvoj u vodeću globalnu zrakoplovnu grupu s naglaskom na tehnologiju, učinkovitost i održavanje (MRO).
Courtesy of Zaha Hadid Architects
Vizija kontinentalnog značaja
„Bishoftu International Airport je vizionarski projekt za Etiopiju i Afriku u cjelini. Zračne luke povezuju ljude i brišu nacionalne granice,“ izjavio je Cristiano Ceccato de Sabata, direktor zrakoplovnih projekata u Zaha Hadid Architects. „ZHA je počašćen što sudjeluje u stvaranju afričkog globalnog zračnog čvorišta.“
BIA nije samo infrastrukturni projekt – on predstavlja arhitektonski, urbanistički i gospodarski iskorak, simbol nove faze afričke povezanosti sa svijetom.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Drago Galić: Arhitekt moderne svakodnevice
Arhitektura koja stavlja svakodnevni život ispred forme i ostaje relevantna desetljećima
Drago Galić (1907.–1963.) jedan je od ključnih arhitekata hrvatske moderne i jedan od najdosljednijih predstavnika zagrebačke arhitektonske škole. Njegov opus, iako relativno kratak, ostavio je snažan trag u oblikovanju zagrebačke stambene arhitekture sredine 20. stoljeća te i danas služi kao referentna točka za razumijevanje funkcionalizma i humanističkog pristupa stanovanju.
Obrazovanje i utjecaji
Galić je studirao arhitekturu u Zagrebu, gdje je djelovao u okruženju snažno obilježenom modernističkim idejama. Poseban utjecaj na njegov rad imao je Drago Ibler, jedan od najvažnijih promotora moderne arhitekture u Hrvatskoj. Kao i drugi pripadnici zagrebačke škole, Galić je prihvatio načela funkcionalizma, ali ih je razvio u vlastitom, suzdržanom i racionalnom izrazu. Za njega arhitektura nije bila sredstvo reprezentacije, već alat za poboljšanje kvalitete svakodnevnog života.
Arhitektura Drage Galića kao idealna kulisa za seriju Dnevnik velikog Perice
Arhitektonski pristup i stil
Arhitektonski pristup Drage Galića temelji se na jasnoći i racionalnosti prostorne organizacije, uz snažan naglasak na funkcionalnost i svakodnevnu uporabljivost prostora. Njegove zgrade odlikuju čiste, nenametljive fasade i pažljivo oblikovani stambeni sklopovi u kojima balkoni, lođe i veliki prozorski otvori imaju važnu ulogu u osiguravanju prirodnog svjetla i kvalitetnog odnosa interijera i eksterijera. Galić je arhitekturu promatrao u stalnom dijalogu s gradom, vodeći računa o urbanom kontekstu i ulozi zgrade unutar šireg prostora.
U svom radu dosljedno je izbjegavao dekorativnost i monumentalnost, usmjeravajući se prema arhitekturi prilagođenoj čovjeku, njegovim potrebama i mjeri svakodnevnog života. Horizontalne linije, ritam pročelja i odmjereni volumeni stvaraju prepoznatljiv, ali suzdržan arhitektonski izraz u kojem konstrukcija i funkcija čine temelj estetske vrijednosti, a arhitektura ostaje trajna upravo zbog svoje jednostavnosti i promišljenosti.
Dražen Arbutina: Arhitekt koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Stambena arhitektura kao glavni doprinos
Najveći dio opusa Drage Galića čine stambene zgrade, osobito one nastale nakon Drugog svjetskog rata, u razdoblju intenzivne urbanizacije Zagreba, kada je pitanje kvalitetnog stanovanja postalo jedno od ključnih društvenih tema. Upravo je u tom segmentu arhitekture Galić ostvario svoj najznačajniji doprinos, razvijajući modele stanovanja koji su odgovarali stvarnim potrebama svojih korisnika.
Među njegovim najpoznatijim djelima ističe se stambena zgrada u Vukovarskoj ulici, često nazivana Galićeva zgrada, koja se smatra jednim od najuspjelijih primjera hrvatske stambene moderne. Vrijednost tog ostvarenja leži u promišljenoj organizaciji stanova, jasnom razgraničenju privatnih i zajedničkih prostora te arhitektonskom izrazu koji je u vrijeme nastanka bio suvremen, ali se pokazao trajnim i dugoročno održivim. Činjenica da zgrada i danas funkcionira kao kvalitetan stambeni prostor potvrđuje relevantnost i dugovječnost Galićeva arhitektonskog pristupa.
Društvena odgovornost arhitekture
Za Dragu Galića arhitektura je imala društvenu ulogu. Smatrao je da arhitekt mora razumjeti potrebe korisnika i širi društveni kontekst u kojem gradi. Njegove zgrade nisu zamišljene kao izolirani objekti, već kao dio urbanog tkiva koji doprinosi kvaliteti grada. U tom smislu, Galićev rad može se čitati kao tiha, ali jasna kritika arhitekture koja zanemaruje svakodnevnog korisnika u korist forme ili prestiža.
Iako nije ostavio golem opus, Drago Galić zauzima važno mjesto u povijesti hrvatske arhitekture. Njegova djela često se spominju u stručnim analizama moderne, a sve češće i u raspravama o održivosti, kvaliteti stanovanja i dugovječnosti arhitektonskih rješenja. U vremenu kada se arhitektura često svodi na vizualni efekt, Galićev rad podsjeća na vrijednost promišljenog, skromnog i odgovornog projektiranja — arhitekture koja traje jer je nastala iz stvarne potrebe.
