Arhitekti i arhitektonski projekti
Dražen Arbutina: Arhitekt koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost
„Novi Zagreb je danas luksuzniji od podsljemenskih vila“ – Arhitekt Dražen Arbutina ruši predrasude o arhitekturi grada i objašnjava zašto su planiranje i vizija važniji od kvadrata i pogleda.
Arhitektura je most između umjetnosti i znanosti, između onoga što nasljeđujemo i onoga što tek stvaramo. Tako je vidi dr. sc. Dražen Arbutina – profesor na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, ovlašteni arhitekt i urbanist i predsjednik ICOMOS Hrvatska. Njegova profesionalna filozofija jasno govori: arhitektura mora imati dušu, a duša se gradi poštovanjem baštine i odgovornošću prema budućnosti.
Od mrtvačnice do kulturne baštine
Arbutina se za arhitekturu odlučio, kako kaže, racionalno: „Umjetnost volim, ali kod mene je
uvijek bila prisutna i inženjerska komponenta. Arhitektura je za mene odgovor na pitanje kako spojiti umjetnost i inženjerski posao.“ Njegov prvi realizirani projekt bila je mrtvačnica u Dubravici, nedaleko slovenske granice. Kasnije je gradio obiteljske kuće, višestambene zgrade i poslovne objekte, ali ga je najviše privukla – kulturna baština. To je područje gdje se njegov osjećaj za likovnost i inženjerska preciznost najbolje susreću.
Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije
Povijesne zgrade kao knjige čovječanstva
Za Dražena Arbutinu povijesne građevine nisu tek stari zidovi, nego živi svjedoci vremena. One su, kako kaže, materijalizacija ljudske povijesti – kamen i opeka koji čuvaju priče generacija. U njima se zrcali duh epohe, tragovi tehnologije, estetike i vrijednosti društva, koje ih je gradilo. Zato, ističe, obnova nije samo tehnički zadatak nego i dijalog s prošlošću.
“One imaju iznimne vrijednosti i na njima treba raditi na specifičan način – sačuvati ono što
je vrijedno”, kaže Arbutina. Taj pristup često dolazi u sukob s onim što uče mladi arhitekti.
Njihov prirodni poriv je ostaviti osobni pečat, nametnuti vlastitu ideju i pokazati originalnost. No baština traži suprotno – traži poniznost, strpljenje i spremnost da se arhitekt povuče u drugi plan, dopuštajući povijesti da govori svojim jezikom.
Za Arbutinu je to proces učenja: odricanje od ega i otkrivanje ljepote u očuvanju onoga što je već stvoreno. Obnova, kaže, nije prilika za samopromociju, nego odgovornost prema zajednici i budućim generacijama. „To je kontraproduktivno svemu što smo učili na fakultetu, ali je nužno ako želimo očuvati vrijedne građevine.“
Upravo zato on povijesne zgrade naziva knjigama čovječanstva – knjigama koje treba čitati, ali ne i nasilno prepravljati. Njihove stranice nose slojeve vremena, a arhitektova je dužnost sačuvati ih, nadopuniti gdje je nužno i predati dalje u što izvornijem obliku. Jer, zaključuje Arbutina, kulturna baština nije privatno vlasništvo, već zajedničko dobro koje nas oblikuje, jednako kao i mi nju.
Uloga profesora i praktičara
Iako posljednjih petnaest godina predaje na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, Arbutina ne
odvaja teoriju od prakse. „Možete pričati tuđa iskustva, ali dok sami ne iskušate postupke, niste svjesni kompleksnosti“, kaže. Upravo zato razumije kolege koji rade na obnovama. „Kad ih kritiziraju da nisu dovoljno uložili truda, ja imam razumijevanja. Znam koliko aktivnosti treba da bi se došlo do adekvatnog rezultata.“
Za njega je arhitektura stalna škola. Predavaonica je produžetak gradilišta, a gradilište nastavak učionice. Studenti kod njega uče da arhitektura nije teorija na papiru, nego živi, proces koji traži strpljenje i iskustvo.
Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom
Opomena iz Atene
Posebno ga intrigira pitanje modernih materijala u obnovi povijesnih zgrada. Nisu zabranjeni, kaže, ali nose rizik jer ne znamo kako će se ponašati kroz desetljeća. Podsjeća na primjer Partenona: „Tridesetih godina 20. stoljeća Grci su ugradili armirani beton kao ‘umjetni kamen’. No, zagađenje i blizina mora doveli su do korozije koja je uništila i beton i izvorni kamen. To je ilustracija što znači nekritička primjena suvremenih materijala.“
Danas, objašnjava, suočavamo se s novim izazovima – polimeri, kompoziti i drugi materijali
donose prednosti, ali i nepoznanice. Vrijeme je jedini pravi sudac njihove vrijednosti. Zato zagovara oprez, istraživanje i stalno propitivanje.
Ljepota, funkcija i zadovoljstvo ljudi
Za Arbutinu arhitektura nikada nije samo estetika. „Estetska komponenta je važna, ali nije
primarna. Jednako važan je odnos ljudi prema prostoru i njihovo zadovoljstvo“, objašnjava.
Navodi primjer Zagreba: dok podsljemenske zone pate od stihijske gradnje, Novi Zagreb je, zahvaljujući promišljenom urbanizmu, postao jedno od najugodnijih mjesta za život – s obiljem zelenila i sadržaja koji podižu kvalitetu života.
Njegov pogled na arhitekturu uvijek je usmjeren na čovjeka. Zgrada može biti monumentalna i lijepa, ali ako u njoj ljudi ne mogu živjeti ispunjeno, ona je, po njemu, promašaj. Zato smatra da prava arhitektura počinje tek kad prostor postane dom.
Arhitektura koja ima dušu
Na pitanje što je za njega kvalitetna arhitektura, odgovara: „Estetska komponenta nikad se ne smije zanemariti, ali jednako je važna interakcija ljudi s prostorom. Neki prostori podižu kvalitetu života, transformiraju cijele četvrti.“ Dodaje, ipak, da ni najbolja arhitektura nije uvijek odmah priznata: „Vukovarska ulica ili Novi Zagreb kod nekih izazivaju negativne komentare, ali dugoročno pokazuju snagu promišljenog urbanizma.“
Za Arbutinu, arhitektura je više od forme – to je emocija, identitet i svakodnevica. Ona može
biti inspiracija, ali i okvir života. „Najveći kompliment arhitekturi je kad ljudi u njoj žive
zadovoljno“, kaže.
Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini
Osobna nota
Na kraju razgovora otkriva i svoju toplu, ljudsku stranu. Na pitanje o sobama njegove djece, uz osmijeh odgovara: „To morate pitati jedno od njih.“ Taj detalj otkriva arhitekta koji iza titula profesora i stručnjaka ostaje jednostavan otac, čovjek koji zna da život nije samo u projektima i planovima, nego i u svakodnevnim malim stvarima koje nas oblikuju.
Dražen Arbutina gradi mostove između prošlosti i budućnosti, umjetnosti i znanosti, ljudi i prostora. Za njega arhitektura nije luksuz, nego okvir života – trajna vrijednost kojoj se trebamo vraćati s poštovanjem, znanjem i strašću.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Hrvatski arhitekt koji je desetljećima bio ispred svog vremena ponovno je u fokusu svijeta dizajna
Malo tko zna da je ovaj hrvatski arhitekt još prije nekoliko desetljeća zamišljao gradove budućnosti, a njegov je namještaj tek ove godine predstavljen svijetu u Milanu.
Ima arhitekata koji projektiraju zgrade, a ima onih koji pokušavaju dizajnirati cijeli način života. Vjenceslav Richter bio je nedvosmisleno ovo drugo.
Arhitekt, urbanist, kipar, slikar, dizajner namještaja, scenograf… teško ga je svrstati u jednu kategoriju. Njegova su promišljanja o gradu, stanovanju i dizajnu danas aktualnija nego ikad.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Tko je bio Vjenceslav Richter?
Vjenceslav Richter (1917. – 2002.) studirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1949. godine. Ono što ga ističe u masi je opsesivna potreba da arhitekturu poveže s umjetnošću, dizajnom i svakodnevnim životom.
Za života je ostavio trag u gotovo svakom području vizualne kulture. Osmislio je jugoslavenski paviljon na Expo 58 u Bruxellesu, koji je nakon kraja izložbe demontiran, prodan i ponovo sastavljen kako bi dobio novu funkciju – katolička škola u Wevelgemu. Projektirao je interijere Kazališne kavane i Kavane Corso u Zagrebu. Razvio je utopijski projekt idealnog grada Sinturbanizam koji će doživjeti brojne iteracije, pa i varijacije imena: Sinturbanizam II. i Heliopolis.
Bio je suosnivač EXAT 51, grupe koja je prekinula s dominantnim socrealizmom i uvela apstrakciju u hrvatsku umjetnost. Čvrsta povezanost arhitekture i likovnosti prikazana je kroz cikluse radova sistemske skulpture, slikarstva, grafike u kojima je Richter istraživao mogućnosti sinteze eksperimentirajući različitim umjetničkim medijima te daljnji razvoj ove ideje u ciklusima spontanog, semi-spontanog, slobodnog i gravitacijskog crteža te grafika.
Osim u Muzeju suvremene umjetnosti, umjetnički radovi Vjenceslava Richtera nalaze se u mnogim muzejima diljem svijeta, među kojima su The Tate Gallery u Londonu, Museum of Modern Art u New Yorku, Museum of Contemporary Art Kiasma u Helsinkiju, Museo Civico u Padovi i dr.
I na kraju, projektirao je namještaj koji je desetljećima ostao tek na razini skica, prototipova i arhivskih nacrta. Tek ove godine, na Salone del Mobile u Milanu, taj je dizajn prvi put izašao iz arhiva i ušao u stvarnu proizvodnju zahvaljujući projektu “Revisiting Richter” hrvatskog brenda Prostoria.
EXAT 51: kada je Richter promijenio hrvatsku umjetničku scenu
Početkom 1950-ih, u vrijeme kada je socrealizam bio ne samo dominantan nego i politički poželjan, Richter je zajedno s Bernardom Bernardijem, Ivanom Piceljem, Aleksandrom Srnecom, Vladom Kristlom i Božidarom Rašicom osnovao grupu EXAT 51 — Eksperimentalni atelijer 51.
Njihova je ideja bila jednostavna, a za to doba gotovo provokativna: apstrakcija nije neprijatelj, nego budućnost. I više od toga — arhitektura, slikarstvo, skulptura i dizajn nisu odvojene discipline nego dijelovi jedne cjeline.
Ta sinteza umjetnosti postala je temelj svega što je Richter kasnije radio.
Expo 58: paviljon koji je ostavio Europu bez daha
Richterova izvorna zamisao bila je potpuno viseća konstrukcija — ideja toliko napredna da nije bila tehnički izvediva u tom trenutku. Konačno realizirano rješenje s čeličnim lukovima ipak je postalo simbol modernističke Jugoslavije i međunarodno priznato arhitektonsko djelo.
Nakon izložbe paviljon nije srušen već je premješten na drugu lokaciju u Belgiji i danas tamo postoji kao škola.
Sinturbanizam: grad koji nije bio za tadašnje doba
1960-ih Richter razvija koncept koji naziva Sinturbanizam, vlastitu viziju grada budućnosti.
Zamišljao je vertikalne gradove s racionalnom organizacijom prostora. Predlagao je više zelenila, strogo odvojenim prometom od stanovanja, modularnom gradnjom i megastrukturama koje mogu rasti prema potrebama zajednice. Kasnije razvija i Heliopolis, futuristički model grada koji ide još korak dalje.
Većina tih projekata nikada nije realizirana. No danas, dok Zagreb i drugi europski gradovi s mukom rješavaju pitanja prenapučenosti, dostupnog stanovanja i mobilnosti, Richterove skice izgledaju manje kao utopija, a više kao neiskorišteni priručnik.
Zašto se o Vjenceslavu Richteru ponovno govori upravo sada?
Hrvatski brend Prostoria na ovogodišnjem Salone del Mobile u Milanu predstavio je projekt Revisiting Richter. Time je po prvi put u povijesti pokrenuo serijsku proizvodnju namještaja prema Richterovim originalnim skicama, prototipovima i arhivskim nacrtima.
Kolekcija obuhvaća pet linija — VR51, VR52, VR53, VR58 i VR61 — s dvadesetak komada razvijenih iz ideja koje za Richterova života nikada nisu dobile šansu za pravu proizvodnju. Projekt su razvili dizajnerski studiji Numen/For Use, Grupa i Neisako zajedno s Prostorijinim timom.
Posebno je znakovito što mnogi od tih komada nisu nastajali kao samostalni proizvodi — nego kao dio većih arhitektonskih vizija, poput paviljona za Expo 58 ili hotelskih interijera. Tek sada, desetljećima kasnije, te ideje ulaze na globalno tržište.
Njegova kuća u Zagrebu — danas muzej koji možete posjetiti
Privatna kuća bračnog para Richter danas je dom Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter kojom upravlja Muzej suvremene umjetnosti i koja je otvorena za javnost.
Ondje se na jednom mjestu mogu vidjeti njegova arhitektura, umjetnost i način razmišljanja — u prostoru koji je sam osmislio kao produžetak vlastite filozofije. Ako vas je zaintrigirao čovjek koji je desetljećima bio ispred svog vremena, upravo je ta Zbirka najbolje mjesto za početak upoznavanja njegova rada.
Richter: arhitekt budućnosti kojeg smo tek počeli razumjeti
Vjenceslav Richter projektirao je gradove koji nikada nisu izgrađeni, dizajnirao namještaj koji je desetljećima ostao u arhivima i promišljao način života o kojem danas ponovno govorimo kroz teme održivosti, fleksibilnog stanovanja i gradova prilagođenih ljudima.
Nije bio ispred svog vremena samo zato što je stvarao futurističke ideje, već zato što je rano prepoznavao probleme koji su danas postali globalne teme — od prenapučenosti gradova do potrebe za kvalitetnijim javnim prostorom.
Danas, kada njegov namještaj prvi put ulazi u proizvodnju, a njegove urbanističke ideje ponovno privlače pažnju, jasno je da svijet možda nije zakasnio na Richtera — nego ga tek sada počinje razumjeti.
Naslovna fotografija: MSU
Arhitekti i arhitektonski projekti
Od mračnog hodnika do svijetlog, otvorenog interijera: Pogledajte kako je ovaj stan dobio potpuno novi doživljaj prostora
Projekt potpisuje arhitektonski studio šen, koji je kroz novi raspored i pažljivo odabrane materijale prostoru dao potpuno novu logiku
Stan iz 70-ih na zagrebačkim Ravnicama, u neposrednoj blizini parka Maksimir, prošao je temeljitu transformaciju koja pokazuje koliko kvalitetna adaptacija stana može promijeniti način života. Projekt potpisuje arhitektonski studio šen, koji je kroz novi raspored i pažljivo odabrane materijale prostoru dao potpuno novu logiku.
Zašto se u nekim domovima osjećamo bolje nego u drugima? Odgovor je u rasporedu
Iako je stan i u izvornom stanju imao značajnu prednost, obilje prirodnog svjetla i pogled na krošnje, njegova unutarnja organizacija to nije pratila. Upravo je zato adaptacija bila usmjerena na oslobađanje prostora, smanjenje komunikacijskih zona i stvaranje protočnog, suvremenog interijera.
Renovacija stana prije i poslije: od zatvorenog tlocrta do protočnog prostora
Stan je prije adaptacije bio ispunjen pregradama, a velik dio površine zauzimao je hodnik. Takav raspored bio je tipičan za razdoblje gradnje, no u suvremenom načinu života pokazao se kao ograničavajući.
“Stan smo zatekli s velikim udjelom hodnika i nizom pregrada koje su ograničavale njegov potencijal”, objašnjava arhitekt.
Prostorije su bile jasno odvojene – dvije spavaće sobe, kuhinja, dnevni boravak i kupaonica – ali njihov međusobni odnos nije omogućavao maksimalno korištenje svjetla i prostora. Dnevna zona, iako smještena uz otvore, nije u potpunosti koristila potencijal prirodnog osvjetljenja.
Nakon adaptacije stana uklonjen je višak pregrada, a prostor je dobio novu protočnost. Razlika između prije i poslije najviše se očituje u dojmu – interijer je danas otvoreniji, svjetliji i vizualno povezan.
Lounge umjesto hodnika
“Postojeći raspored soba, s obzirom na raspodjelu otvora, pokazao se kao logična osnova za novo rješenje. Polazišna točka bila je pojačati prisutnost svjetla i pogleda na krošnje”, ističe arhitekt.
Umjesto klasičnog hodnika uveden je centralni prostor koji funkcionira kao svojevrsni lounge – linearna zona koja povezuje sve dijelove stana. Upravo taj prostor postaje ključna točka interijera i najveća promjena u odnosu na izvorni tlocrt.
Lounge više nije samo komunikacija, već aktivni dio stana. Opremljen je klupama, diskretnom rasvjetom i ogledalom koje reflektira svjetlo i dodatno produbljuje prostor.
Posebnu fleksibilnost omogućuju klizna vrata pune širine, koja prostor po potrebi zatvaraju ili otvaraju. Time stan postaje prilagodljiv različitim scenarijima – od otvorenog dnevnog prostora do intimnijih cjelina.
Više svjetla i povezanost s okolinom
Jedan od glavnih ciljeva projekta bio je naglasiti prirodno svjetlo kao ključni element interijera. To je postignuto premještanjem spavaćih soba prema središtu stana, čime su pročelja oslobođena za dnevne zone.
Rezultat je prostor u kojem svjetlo prodire dublje u interijer, dok pogled na zelenilo Maksimira postaje sastavni dio svakodnevnog iskustva. Stan koji je prije djelovao zatvoreno danas odiše prozračnošću i smirenošću.
Pametna organizacija servisnih prostora
Uz sjeverni nosivi zid organiziran je kompaktan servisni blok koji uključuje ulazni prostor, kupaonicu i kuhinju. Smanjenjem tih zona na optimalne dimenzije oslobođen je dodatni prostor za dnevne funkcije.
Kuhinja je pritom značajno povećana i danas djeluje kao ravnopravan dio stana. Nekada izdvojena i ograničena, sada je funkcionalnija i vizualno povezana s ostatkom interijera.
Materijali i boje: ravnoteža između neutralnog i naglašenog
Interijer se temelji na neutralnoj paleti – bijelim zidovima i svijetlom mikrocementu koji se proteže kroz većinu prostora. Takva baza omogućuje kontinuitet i naglašava prostornu protočnost.
Središnje zone, poput spavaćih soba, dodatno su naglašene parketom koji unosi toplinu i jasno definira različite funkcionalne cjeline.
Karakter prostoru daju pažljivo uvedeni akcenti – kuhinja u desaturiranoj zelenoj boji te crveni stolarski elementi u loungeu i kupaonici. Namještaj je većinom odabran u smirenim tonovima kako bi se postigla ravnoteža između dinamike i jednostavnosti.
Prostor je dodatno obogaćen biljkama, umjetninama i detaljima, među kojima se ističe rad „Crvena zemlja“ autora Tomislava Šen.
Adaptacija stana kao primjer suvremenog stanovanja
Ovaj projekt jasno pokazuje kako adaptacija stana može nadmašiti estetsku razinu i postati alat za unapređenje kvalitete života. Bez povećanja kvadrature, prostor je dobio novu funkcionalnost, više svjetla i veću fleksibilnost.
Uklanjanjem suvišnih pregrada i uvođenjem prilagodljivih zona stvoren je interijer koji odgovara suvremenim potrebama – otvoren, ali istovremeno intiman kada je to potrebno.
Ova adaptacija pokazuje da ključ kvalitetnog stanovanja nije u veličini prostora, već u promišljenom rasporedu.
