Arhitekti i arhitektonski projekti
Tihomil Matković: Arhitektura je stvaranje koje ostaje, ali ništa nije vječno
Razgovarali smo o nagrađenim projektima, radu na obnovi Zagreba nakon potresa i izazovima prostornog planiranja u Hrvatskoj
Razgovarali smo s Tihomilom Matkovićem, diplomiranim inženjerom arhitekture, koji iza sebe ima niz značajnih projekata, arhitektonskih nagrada i javnog djelovanja u interesu struke i grada.
Tihomil Matković bio je predsjednik Udruženja arhitekata Zagreba u izazovnim godinama, sudjelovao u pripremi zakona o obnovi nakon potresa, a svojim radom ostavio trag i u Zagrebu i u manjim sredinama.
S nama je podijelio zašto se još kao dječak zaljubio u arhitekturu, kako izgleda rad na velikim i malim projektima – i zašto vjeruje da ništa nije trajno.
Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini
Tihomile, zašto si odabrao arhitekturu? Znam da si bio odličan u matematici, ali zašto je arhitektura na kraju prevladala?
Pa zapravo je bilo od početka, znao sam da ću ići na arhitekturu, znao sam to još u osnovnoj školi.
A matematika se nekako desila usput, jednostavno kreneš, učiš, ide te dobro, pa evo. Bilo je i toga. Bio sam dosta dobar u matematici, zato sam išao i u Matematički informatički centar u onom trenutku. Arhitektura je ljubav od ranog djetinjstva i evo danas se time bavim.
Što te točno privuklo arhitekturi? Što ti se toliko svidjelo?
Pa čini mi se da je to taj trenutak da stvaraš nešto, da zapravo sam svojim promišljanjem napraviš nešto što na kraju postoji u prostoru, a pri tome netko je i zadovoljan s time što si mu napravio.
Tvoj dosadašnji rad je obilježilo zapravo jako puno nagrada. Od rektorove nagrade do Galića, je li tako?
Pa je, evo, na neki način u svakom tom periodu u životu sam pokazao da nešto i mogu napraviti. To netko i vidio i nagradio nagradom, znači dobro procijenio i na neki način zapravo i meni ukazao da to što radim, radim na dobar način, pa smo svi zadovoljni, mislim da je to u redu.
Kuća Nodi proglašena je najuspješnijim ostvaranjem stambene arhitekture u Hrvatskoj
Za koji projekt si dobio nagradu Galića?
To je jedna obiteljska kuća. Ta nagrada Galića je za stambenu arhitekturu.
Kuća je malo neformalnija, drugačijeg je oblika nego što je možda standardno u tom kraju. To je jedna kuća na krasnoj velikoj prostranoj livadi, neposredno uz rijeku Kupu, sa zanimljivim oblikom jednostrešnog krova, koju su moji kolege procijenili da je te godine bila najbolji rad u stambenoj arhitekturi.
Jako mi je zanimljivo da si Rektorovu nagradu dobio za bazen na Šalati.
Istina. Evo, jako zapravo davna priča da ni ne spominjemo godine. Dugo se razmišlja o zatvaranju bazena na Šalati, odnosno o dopuni tog prostora Šalate. Dakle ne samo ovim otvorenim bazenom, nego jednom cjelogodišnjim zatvorenim bazenom. Dan danas aktualna tema koja bi sigurno trebala negdje dobiti svoje rješenje.
Šest si godina bio predsjednik udruženja arhitekata grada Zagreba. I rekla bih da si dosta onako obilježio tih šest godina, da si se borio protiv svega onog što si mislio da je loše za grad Zagreb…
Kad sam tu preuzeo funkciju, nije bilo jednostavno što se tiče samog društva arhitekata Zagreba, jer jedan trenutak je bio u povijesti razvoja našeg društva koji je bio zahtjevniji.
Osim toga, u prostoru su se počele dešavati razne stvari, neke uvjetovane politikom, neke uvjetovane potrebama, pa smo onda, evo, i na neki način pravovremeno reagirali na priče o Zagrebačkom hipodromu, odnosno o nekakvoj ideji gradnje jednoga potpuno novog svijeta na praznom prostoru, gdje je zapravo ključni problem taj što imamo prostor Zagrebačkog Velesajma neposredno pored koji bi trebao prvo dobiti svoju novu namjenu, a tek onda bi trebalo doći na hipodrom.
Tada su krenuli problemi sa generalnim urbanističkim planom grada Zagreba koji je i dan-danas aktualni problem. Već tada smo rekli da nam nema druge nego ići na potpuno novi generalni urbanistički plan. Sve podloge na kojima je nađen ovaj današnji, su stvarno stare. Još uvijek nam je to problem. To je jedan proces koji je zahtjevniji. Sad je on postao naravno i potpuna politika. Taj prostorno planiranje u ovom našem sferi, ove naše djelatnosti, arhitekture i prostornog planiranja, prostorno planiranje ima najviše veze negdje sa politikama. Nažalost, sad se pokazuju sve loše strane tog procesa, ali nadam se da ćemo ipak to dovesti u redi.
Koliko su arhitekti bili protiv tog projekta Manhattanu koje se treba graditi?
Bilo je bitno u tom trenutku izaći van jer smo vidjeli negativna iskustva od kolega iz Srbije, iz Beograda, gdje je isti investitor praktički radio istu stvar.
U tvojih šest godina, dok si bio predsjednik, dogodio se i potres. I aktivno si sudjelovao zapravo u tom donošenju zakona o obnovi i danas si vrlo aktivan u tome.
Točno. Desila se ta situacija koja se nam se dogodila sa zagrebačkim potresom u nastavku i sa petrinjskim potresom. Tada smo jednostavno shvatili da postoji jedan jako veliki dio zgrada, naročito Stambenog fonda, centra grada Zagreba.
Održana online konferencija u organizaciji DAZ-a “BUDUĆNOST ZAGREBA NAKON POTRESA”
Dogodilo nam se osviještenje gdje smo shvatili da postoji jako puno starih zgrada koje ne zadovoljavaju realno niti tehničke zahtjeve, a i ostale zahtjeve zapravo za uporabnu zgradu od 21. stoljeća. I ako ništa drugo, iz tog zapravo jedne loše situacije, potresa, gdje smo evo do sada i jako puno novaca potrošili i zapravo i dobro uložili u obnovu javnih zgrada, nekako svi ti novci iz Europe su prvenstveno bili namijenjeni za javnu zgradu, a manje za privatnu.
Kod privatnih nam je ostao nešto problema. Međutim, tu smo sigurno osvijestili da moramo razmišljati o tome da sve stare zgrade na neki način ili treba jako puno uložiti u njih, obnoviti ih, ili ih treba zamijeniti.
Došli smo do toga da ništa nije vječno. I tako je to uvijek u arhitekturi. Arhitektura je stvaranje nečega što traje, ali i to trajanje 50 godina optimalno, 100 godina vjerojatno na neki način maksimalno, u tom trenutku dolazi do toga ili jako, jako veliki ulog ili zamjena. To je jednostavno realnost.
Koji su projekti koji su ti bili nekako najdraži tijekom tvojeg rada?
Pa bilo je niz projekata, evo, između ostalih i takvih manjih kao ta kuća za koju sam dobio nagradu. Ali, na primjer, evo, u Zoološkom vrtu grada Zagreba napravio sam restoran.
U jednom trenutku kada smo prije sada desetak godina mi kao Zagreb dobili prva nekakva europska sredstva za ulaganje, pa je tada 5 milijuna eura uloženo u rekonstrukciju zoološkog vrta grada Zagreba gdje je tada odrađeno 15 projekata. Ja sam kao voditelj projekta sudjelovao u više njih, ali kao glavni projektant i kao arhitekt evo u restoranu. I to je jedna zanimljiva situacija.
Kad iz današnjeg kuta gledamo za jako malo novaca je to sve skupa napravljeno, a zapravo je napravljen veliki pomak i veliko unapređenje Zoološkog vrta.
Zatim neki niz jedan projekata u Novskoj, od kojih bi sigurno izdvojio gradsku knjižnicu i čitaonicu i glazbenu školu. To je veza nove i stare zgrade koja je bilo napravljeno prije petnaestak godina i sada je recentno sličan projekt u Novskoj, sve to negdje u centru.
Postoji li nešto što bi baš htio raditi, a da još do sada nisi uspio?
U hrvatskoj arhitekti generalno nemaju specijalizacije. Mi svi radimo poprilično sve. Za razliku od toga što vani arhitekti se na neki način uvijek specijaliziraju, postoji takvo tržište, takve mogućnosti, pa možda njima još, možda bi oni rekli radije bi još nešto drugo radio. Međutim, ja imam osjećaj da sam stvarno radio već dosta toga.
Radio sam i stambene zgrade u sustavu POS-a, što je isto na neki način jedan zanimljiv, zanimljiv trenutak jer radiš zgradu koja mora zadovoljiti određene striktne standarde, a ljudi na kraju moraju biti zadovoljni sa tim stanom koji dobiju. Tako da evo i to sam radio, tako da mislim da sam dosta toga radio i prostornog planiranja i vođenja projekata i nadzora, dosta širok jedan spektar i angažmana u ovim našim zajednicama arhitekata.
Čini mi se, zapravo sigurno mogu reći da je ovo je moje proteklo vrijeme koje sam radio u arhitekturi, da sam baš zadovoljan sa time što sam radio.
A što je bilo od svih tih projekata najzahtjevnije?
Ne osjećam da sam imao neki problema ni sa jednim projektom. I oni najveći izazovi su jednostavno bili trenutak koji moraš napraviti. Pa sam ga napravio, nije problem.
Neke, neke velike projekte koje sam kao voditelj projekta s drugim kolegama koji su bili projektanti, nadzori, vodio, tipa američka škola u Središću u Novom Zagrebu, izazovan ogromni projekt u godinu dana izgrađen, a sve skupa, ajde recimo nekako trajanje projekta dve i pol godine. Svi na kraju zadovoljni, to je zapravo najbitnije. Veliki ulog, znaš šta radiš i na kraju sve se napravi., zaključio je Tihomil Matković.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Frank Gehry: Arhitekt koji je zgrade pretvarao u skulpture
U petak, 5. prosinca, preminuo je Frank O. Gehry — vizionar čije su fluidne forme i hrabre strukture obilježile suvremenu arhitekturu i inspirirale generacije.
Frank O. Gehry ostaje upamćen kao jedan od najutjecajnijih i najprepoznatljivijih arhitekata suvremenog doba, vizionar koji je svojim hrabrim, originalnim i eksperimentalnim pristupom trajno ostavio trag u promišljanju moderne arhitekture. Gehry je bio poznat po arhitekturi koja više nalikuje kiparstvu nego tradicionalnoj gradnji. Zgrade koje je projektirao često imaju zakrivljene, valovite, asimetrične formacije. Metal, staklo, čelik i druge neklasične kombinacije postaju dio organskog, ponekad gotovo futurističkog ili nadrealnog doživljaja.
Ovaj pristup — ponekad dramatičan, ponekad provokativan — natjerao je promatrače da preispitaju što arhitektura može biti: ne samo funkcionalna, nego i emotivna, simbolična vizualna izjava.
Iako ga mnogi smatraju američkim arhitektom Frank Gehry rođen 28. veljače 1929. u Torontu. Godine 1947. seli u Kaliforniju i 1951. završava studiji arhitekrure na University of Southern California. Nakon kraćeg iskustva rada u uredima Welton Becket&Associates i onom Victora Gruena, 1962. osniva svoju tvrtku Frank O. Gehry Associates u Los Angelesu.
Već u ranim radovima manifestirala se njegova želja da odbaci hladnu, strogu uobičajenu modernističku estetiku i da stvara na način koji je eksperimentalniji i osobniji — neobični oblici, neočekivani materijali, fluidne linije.
Zaha Hadid – umjetnica prostora koja je oblikovala budućnost
Eksperimenti s namještajem i “spretnim materijalima”
U kasnim 1960-ima i početkom 1970-ih lansirao je kolekciju namještaja pod nazivom Easy Edges — seriju stolica i stolova od višeslojno presavinutog kartona. Materijala koji je u to vrijeme mnogima djelovao trivijalno, Gehry je pretočio u neočekivano čvrste, praktične i vizualno jedinstvene objekte.
Prvi arhitektonski zaokret — kuća u Santa Monici
Prekretnica u Gehryjevoj karijeri dogodila se 1978. kada je rekonstruirao vlastitu kuću u Santa Monici. Staru drvenu kuću — običan američki bungalow — “umotao” je u slojeve industrijskih materijala: metalne ploče, lančanu ogradu, staklo i neobrađeno drvo. Time je stvorio dramatičnu, dekonstruiranu formu koja je izazvala negodovanje susjeda, ali i ogromno zanimanje arhitektonske javnost. Ta kuća nije bila samo dom — bila je izjava: arhitektura ne mora biti uglađena i “skupa”, može biti sirova, iskrena, eksperimentalna. Gehry više nije bio samo arhitekt — postao je inovator, ekscentrik, nekonvencionalni umjetnik koji preispituje granice prostora.
Najznačajniji radovi – kada arhitekura postane skulptura
Kako se njegova karijera razvijala, Gehry je dobijao sve veće zadatke — i slobode. U osamdesetim i devedesetim godinama počeli su ključni međunarodni projekti koji su ga učinili legendom.
Guggenheim Museum Bilbao
Guggenheim Museum Bilbao, otvoren 1997., predstavlja možda njegovo najprepoznatljivije djelo i nezaobilazan simbol suvremene arhitekture. Njegova fasada obložena titanijem — savijena, valovita, razigranih oblika — daje zgradi dinamičan, gotovo živ karakter. Kao da je građevina u stalnom pokretu. Unutrašnjost muzeja, s fluidnom raspodjelom prostora i atrijima, omogućava slobodan protok posjetitelja i igru svjetla i sjene — često su istaknutu kao dio jedinstvene čarolije prostora. No značaj Guggenheima u Bilbau nadilazi estetiku: projekt je pokrenuo veliku kulturnu i gospodarsku preobrazbu grada — fenomen poznat kao Bilbao effect. U prvim godinama nakon otvaranja, milijuni posjetitelja izmijenili su percepciju grada. Time je dokazano da arhitektura — atraktivna, hrabra, neuobičajena — može redefinirati urbani identitet.
Walt Disney Concert Hall
Walt Disney Concert Hall, dovršen 2003., svakako je jedan od najvažnijih kulturnih objekata Los Angeles-a. Zgrada je ujdeno i jedan od najboljih primjera kako arhitektura i akustika mogu spojiti estetiku i funkcionalnost. Eksterijer zgrade čine valovite, zakrivljene površine od brušenog nehrđajućeg čelika. Paneli koji svjetlucaju na suncu i reflektiraju svjetlost grada dijeluju poput jedra broda zarobljena u urbanim vjetrovima. Taj “pokret” u metalu, simbolizirajući glazbu, ritam i dinamiku Los Angelesa, postao je vizualni potpis Gehryjevog pristupa.
Dancing House u Pragu
Među Gehryjevim najpoznatijim europskim projektima ističe se i Dancing House u Pragu (1996.), zgrada koju je realizirao u suradnji s arhitektom Vlado Milunićem. Smještena uz rijeku Vltavu, na mjestu koje je dugo čekalo obnovu nakon bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, Dancing House postala je simbol moderne transformacije povijesnog grada. Sastavljena od dva kontrastna volumena — jednog valovitog, staklenog oblika koji djeluje nestabilno i plesno, te drugog čvršćeg, cilindričnog, “ukoso” raščlanjenog kamenom — građevina je ubrzo dobila nadimak “Fred and Ginger”, prema slavnom plesnom dvojcu. Gehry je kasnije isticao da nije želio da se taj naziv koristi službeno, ali ideja pokreta, ritma i plesne dinamike ostala je ključna za razumijevanje zgrade. Dancing House označava i važan trenutak u njegovom opusu — pokazuje kako Gehry uspijeva uvesti fluidnost, razigranost i eksperimentalnu energiju u urbane cjeline koje su povijesno stroge, ali istovremeno poštovati kontekst, ljestvicu i duh mjesta. Danas se smatra jednim od najprepoznatljivijih simbola suvremene arhitekture u Pragu.
Frank O. Gehry ostaje upamćen kao jedan od najutjecajnijih i najprepoznatljivijih arhitekata suvremenog doba, vizionar koji je svojim hrabrim, originalnim i eksperimentalnim pristupom trajno promijenio tijek moderne arhitekture. Njegova sposobnost da kombinira skulpturalnu slobodu s funkcionalnošću rezultirala je građevinama koje nisu samo prostori, nego doživljaji—arhitektonska djela koja iznova definiraju odnos između materijala, forme i emocije. Gehryjev rad predstavlja nepresušan izvor inspiracije i dokaz da arhitektura može biti jednako provokativna, poetična i inovativna kao i svaka druga umjetnička disciplina.
Norman Robert Foster – arhitekt koji je promijenio lice moderne arhitekture
Arhitekti i arhitektonski projekti
Norman Robert Foster – arhitekt koji je promijenio lice moderne arhitekture
Norman Robert Foster jedno je od najutjecajnijih imena suvremene arhitekture, vizionar koji je zauvijek promijenio način na koji promatramo gradove, tehnologiju i održivost. Njegovi projekti — od londonskog Gherkina i njujorškog Hearst Towera do berlinskog Reichstaga — ističu se hrabrim konstrukcijskim rješenjima, inovativnim korištenjem stakla i čelika te neprestanim naglaskom na ekologiji i društvenoj odgovornosti arhitekture. Dobitnik je niza najprestižnijih nagrada, među kojima se ističe Pritzker, a od 2016. je i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Norman Robert Foster rođen je 1935. u skromnoj radničkoj obitelji u Manchesteru, gdje je rano razvio fascinaciju tehnologijom, avionima i graditeljstvom. Nakon što je radio razne poslove, uključujući i službu u Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu, upisao je arhitekturu na University of Manchester, a potom završio prestižni Yale, gdje se dodatno oblikovao njegov modernistički pogled na arhitekturu. Njegovi rani profesionalni koraci uključuju osnivanje studija Team 4, a zatim i Foster + Partners, kroz koji je izgradio karijeru jednog od najutjecajnijih arhitekata današnjice, poznatog po inovacijama, tehnološkoj eleganciji i strastvenoj predanosti održivosti.
Arhitektura kao društveni i ekološki manifest
Projekti Normana Fostera ne nastoje samo impresionirati oblikom, nego poboljšati kvalitetu života, smanjiti potrošnju energije i potaknuti transparentniji odnos društva i institucija. Često je naglašavao da arhitektura mora biti humanistička disciplina — ona koja služi ljudima i prirodi te predviđa potrebe budućih generacija.
Najpoznatiji projekti Normana Fostera
1. The Gherkin (London, 2003)
Ikoničan londonski neboder, prepoznatljiv po aerodinamičnom obliku „krastavca“, visok je 180 metara i predstavio je sasvim novu filozofiju poslovnih zgrada. Njegova fasadna dijagrid struktura omogućava prirodnu ventilaciju i obilje dnevnog svjetla, čineći zgradu jednim od pionira ekološki orijentirane visoke gradnje u Europi. The Gherkin je postao simbol Londona i jedan od najfotografiranijih modernih objekata u svijetu.
2. Hearst Tower (New York, 2003 – 2006)
Prva certificirana „zelena“ uredska zgrada u New Yorku uzdigla se iznad povijesne baze iz 1920-ih, pokazujući kako se staro i novo mogu spojiti u skladnu cjelinu. Prepoznatljiva dijagonalna čelična mreža eliminira potrebu za klasičnim vertikalnim stupovima, smanjujući količinu čelika i energiju potrebnu za gradnju. Hearst Tower postao je simbol održive arhitekture u srcu Manhattan-a.
3. City Hall (London, 2002)
Ova obla, futuristička građevina dizajnirana je tako da smanjuje površinu, čime se poboljšava energetska učinkovitost. Zgrada London City Halla odiše transparentnošću: spiralne unutarnje rampe i dominantno staklo simboliziraju otvorenost gradske uprave javnosti, ideju koja proizlazi iz Fosterove duboke vjere u društvenu ulogu arhitekture.
4. Reichstag – kupola Bundestaga (Berlin, 1999)
Rekonstrukcija povijesne zgrade njemačkog parlamenta jedan je od najpoznatijih Fosterovih zahvata. Staklena kupola s unutarnjim konusom obloženim reflektirajućim panelima usmjerava prirodno svjetlo u dvoranu i služi kao element prirodne ventilacije. Zgrada je projektirana da bude gotovo „0-carbon“ još krajem 1990-ih, što je u to vrijeme bilo revolucionarno.
Foster je ovaj projekt opisao riječima:
„Ta kupola s konusom koji reflektira prirodno svjetlo i koji izvlači zrak kroz zgradu dio je ekologije i čini je praktički zgradom s nultom emisijom – manifestom čiste energije izgrađenim još 1990-ih. Iznad svega, ona je demokracija u akciji, jer u kupoli je javnost doslovno iznad političara, koji moraju odgovarati narodu.“
5. Millennium Bridge (London, 2000)
Millennium Bridge, pješački most preko Temze koji povezuje St Paul’s Cathedral i Tate Modern, nastao je kroz suradnju Foster + Partnersa, inženjera Ove Arupa i kipara Anthonyja Cara. Dizajniran kao lagana, elegantna „oštrica svjetla“, most naglašava minimalizam i prozračnost, ne zaklanjajući panoramu grada. Iako je zbog početnog kolebanja stekao nadimak „Wobbly Bridge“, nakon tehničkih dorada postao je jedan od najprepoznatljivijih londonskih mostova i još jedan primjer Fosterova karakterističnog spoja estetike i inženjerske inovacije.
Savjet mladim arhitektima i kreatorima budućnosti
Na pitanje kakav bi savjet dao mladim studentima koji su tek diplomirali, Foster je odgovorio:
„Taj bih savjet dao i sam sebi – ostani student. Ako ne učiš, to znači da nisi kreativan.“
Taj citat savršeno oslikava njegov pristup radu: biti arhitekt znači biti trajno znatiželjan, otvoren i spreman učiti. Upravo je ta filozofija omogućila Fosteru da više od šest desetljeća ostane na samom vrhu svjetske arhitekture.
Norman Robert Foster nije samo tvorac nekih od najprepoznatljivijih građevina našeg vremena — on je arhitekt koji je redefinirao povezanost tehnologije, ekologije i društva. Njegovi projekti postali su simboli transparentnosti, inovacije i održivosti, dok njegov životni credo podsjeća da se istinska kreativnost rađa iz neprestanog učenja.
