Arhitekti i arhitektonski projekti
Stan od 200 kvadrata na dvije etaže – uz smart home sisteme krase ga druga zanimljiva rješenja
Investitori su imali jako jasnu viziju oko toga kako žele organizirati svoj životni prostor
Nakon povezivanja dva stana u jednu stambenu jedinicu, arhitektu je povjeren zadatak stvaranja elegantnog i modernog interijera, prilagođenog za ugodnu svakodnevnicu četveročlane obitelji, što je postigao korištenjem neutralnih boja i personaliziranih umjetnina.
Stan veličine 200 četvornih metara proteže se na dvije etaže
Na donjoj se nalaze dvije dječje sobe s dnevnim boravkom, dok je gornja tretirana kao glavna etaža na kojoj se nalaze radna i dnevna soba, kuhinja i blagovaonica te glavna spavaća soba s pripadajućom kupaonicom.
“Kada su se zapravo spajale gornja i donja jedinica, dodatni benefit koji je došao uz donju jedinicu je zapravo veliki vrt koji ima otprilike 150 kvadrata, time je zapravo stan obogaćen.
Osim što je imao postojeće terase, ima još jednu dodanu vrijednost, prirodan teren, a njega smo organizirali vrlo funkcionalno gdje smo vrt podijelili na dva različita ambijenta, jedan je lounge element iza kojeg se nalazi bambus i kojeg smo pozicionirali u malo prirodnije okruženje, a drugi je zapravo vanjska kuhinja gdje se nalazi stol sa vanjskim stolicama za kao vanjsko blagovanje.
Investitori su imali jako jasnu viziju oko toga kako žele organizirati svoj životni prostor, tako da jedno njih je bila i spavaća soba gdje je jedan od zahtjeva bio da žele imati veliki tuš koji smo integrirali vizualno i funkcionalno u sami prostor spavanja.
Uz tuš se nalazi i kada koju smo zapravo dodatno naglasili kao nekakav akcent u prostoru jer ona stoji samostalno ali smo iz funkcionalnih razloga prostor samih sanitarija zapravo odijelili i stavili, organizirali ga kao zaseban stakleni kubus. “, ističe Luka Cindrić, diplomirani arhitekt.
Smart home sistemi za digitalne medije
Primarno je korištena bijela boja koja se provlači na elementima poput zidova, umjetničkih elemenata te rasvjete, a balans je postignut suprotstavljanjem tamnih nijansi. Tako je organizirana i kuhinja u kojoj svijetli otok ima dvije funkcije. S jedne strane je spremišni prostor, a s druge kuhinjski uređaji.
“Kuhinja ima dva dijela, gornji – odnosno ti visoki elementi, to je bila zapravo želja investitorice gdje smo integrirali i kuhinjske uređaje i radnu plohu. Na taj način smo postigli taj nekakav dodatni miris i sklad koji smo htjeli postići u cijelom prostoru.
Cijeli prostor, odnosno cijeli stan je koncipiran da je zapravo sve skriveno, imamo jako malo otvorenih polica i te police koje su otvorene, one više imaju nekakvu dekorativnu svrhu. Uspomene sa putovanja, fotografije i tako dalje.
Svi digitalni mediji koji se nalaze u kući su integrirani odnosno povezani na smart home sistem tako da investitori zapravo kroz bilo gdje, obzirom da često putuju, mogu iz bilo kojeg dijela svijeta vidjeti stanje u kući, prilagoditi grijanje, hlađenje, a isto tako su imaju i dodatnu razinu sigurnosti.”, dodaje arhitekt.
Stubište kao dio središnjeg prostora trebalo je zadovoljiti dvije glavne funkcije.
“Jedno je naravno povezivanje gornje i donje etaže, čime smo mi zapravo još dodatno htjeli sa njegovim otvaranjem postići da unos dnevnog svjetla, a drugo je gdje zapravo stubište dobiva taj neki, nekakav umjetnički feature moment, a čemu smo se dodatno potrudili tako što smo u njega integrirali rasvjetu, radili smo custom gazišta, sve skupa izgleda kao jedna skulpturica koja se penje s donje etaže na gornju. “, pojasnio je.
U istom se prostoru dodatnu ističu dva vrlo posebna elementa
“Jedno je zapravo rasvjeta dekorativna na zidu gdje smo sa mjestimičnom rasvjetom koja ima isključivo vizualnu vrijednost dodali još i umjetnine umjetnika Matije Plavčića. On je naš nagrađivani kipar koji je, kojemu smo mi zapravo dali dvije plohe na kojima je on sam predložio intervenciju.
Obzirom da je tema stana kompletno bila taj nekakav balans, odnosno ravnoteža, on je odlučio za motiv kruga kojeg je multiplicirao odnosno napravio u dva dijela, kao diptih, gdje je isti motiv prikazao kao pozitiv i negativ. Time smo zapravo zaokružili tu cijelu priču stana i zapravo pokazali koji je koncept kojim smo se cijelo vrijeme vodili. “, ističe sugovornik.
Donja etaža rezervirana je za dva mladića
“To su dva mala „man cave-a“ gdje dečki dolje imaju svemir za sebe. Sobe su slično koncipirane, prilagođene su svaka svojoj poziciji, vizualno sudjeluju sa ostatkom stana zato što su kroz velike staklene stijene povezane na prostor stubišta, istovremeno sa korištenjem zavjese, odnosno blackout panela mogu se kompletno odvojit, kad mama i tata tu gore imaju parti da se oni mogu izolirat.
Gostinjska soba je mala prostorija koja zapravo služi kao kontakt sa vanjskim prostorom, to je više prostor za nekakav odmor, relaksaciju, gledanje televizije, ali smo tu zapravo napravili custom element, odnosno napravili smo ormar koji u sebi ima skriven krevet na kojem mogu spavati dvije osobe. “, zaključio je arhitekt.
Specifični elementi namještaja rađeni su po mjeri zbog bolje tlocrtne prilagodbe, a s kupovnim elementima čine skladnu cjelinu. Uz pomno izabranu funkcionalnu, ambijentalnu i dekorativnu rasvjetu, personalizirane umjetnine i pametno iskorišten prostor, Lukin dizajn interijera ispunio je sve želje investitora.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Stefano Boeri: Arhitekt koji vraća prirodu u gradove
Talijan koji je osmislio Bosco Verticale ne projektira samo zgrade, već novu viziju urbanog života u kojoj drveće, ljudi i arhitektura više nisu odvojeni sustavi
U povijesti arhitekture uvijek su postojali vizionari koji su mijenjali način na koji razmišljamo o gradovima. U 21. stoljeću jedno od tih imena sve glasnije odzvanja diljem svijeta – Stefano Boeri. Talijanski arhitekt i urbanist koji je odrastao u Milanu, a danas projektira na gotovo svim kontinentima, nije poznat samo po impresivnim zgradama. Poznat je po ideji koja mijenja paradigmu suvremenog urbanizma: da grad i šuma ne moraju biti suprotnosti.
Hrvatski arhitekt koji je desetljećima bio ispred svog vremena ponovno je u fokusu svijeta
Tko je Stefano Boeri
Stefano Boeri rođen je 25. studenog 1956. u Milanu, u obitelji snažno povezanoj s umjetnošću, dizajnom i znanošću. Njegova majka bila je poznata arhitektica i dizajnerica Cini Boeri, a otac neurolog Renato Boeri. Odrastanje u takvom okruženju oblikovalo je njegov pogled na arhitekturu kao disciplinu koja nadilazi estetiku i ulazi u područje društva, ekologije i politike.
Diplomirao je arhitekturu na Politecnico di Milano 1980. godine, a doktorirao urbanističko planiranje na sveučilištu IUAV u Veneciji. Tijekom karijere predavao je na nekim od najvažnijih svjetskih sveučilišta, uključujući Harvard, Columbiju i Politecnico di Milano, gdje danas radi kao profesor urbanog planiranja.
Osim arhitektonske prakse, Boeri je snažno prisutan i u kulturnom prostoru.
Još 1993. osnovao je istraživački kolektiv Multiplicity koji je povezivao arhitekte, fotografe, sociologe i umjetnike u proučavanju urbanih transformacija, migracija i geopolitike.
No ono što ga je pretvorilo u globalno prepoznatljivo ime nije samo niz uspješnih projekata, nego način na koji promišlja budućnost gradova.
Grad kao živi organizam
Ono što Boerija razlikuje od mnogih suvremenih arhitekata nije samo vizualni identitet njegovih projekata, nego temeljna ideja da grad mora prestati funkcionirati kao prostor potpuno odvojen od prirode.
Njegov pristup često se opisuje kao “multivrsni urbanizam” – koncept prema kojem gradovi ne bi trebali biti namijenjeni isključivo ljudima, nego i biljkama, pticama, kukcima i drugim oblicima života. U njegovoj viziji drveće nije dekoracija, nego dio gradske infrastrukture jednako važan kao prometnice ili energetski sustavi.
“Ljudi imaju snažnu potrebu za novom bliskošću s prirodom”, rekao je Stefano Boeri u razgovoru za ArchDaily, naglašavajući kako budućnost gradova vidi u arhitekturi koja prirodu integrira u svakodnevni život, a ne odvaja od njega.
Takav pristup nije romantična nostalgija za prirodom, nego odgovor na vrlo konkretne probleme suvremenih gradova: toplinske otoke, zagađenje zraka, gubitak bioraznolikosti i sve intenzivnije posljedice klimatskih promjena.
Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima
Bosco Verticale – projekt koji je promijenio suvremenu arhitekturu
Nijedan projekt nije toliko snažno utjelovio Boerijevu filozofiju kao Bosco Verticale u Milanu -danas jedan od najpoznatijih primjera zelene arhitekture na svijetu.
Riječ je o paru stambenih tornjeva visokih 112 i 80 metara, na čijim balkonima raste više od 800 stabala, 5.000 grmova i 11.000 biljaka. Kada bi se svo zelenilo rasporedilo horizontalno, površina bi odgovarala šumi od gotovo 30.000 četvornih metara.
Umjesto klasičnih staklenih fasada, Boeri je osmislio nebodere koji mijenjaju izgled sa sezonama. Zgrada diše, mijenja boje, privlači ptice i filtrira zrak. Upravo zato Bosco Verticale nije doživljen samo kao arhitektonski projekt, nego kao simbol mogućeg drukčijeg odnosa između grada i prirode.
No projekt u početku nije bio dočekan bez skepse. Mnogi su smatrali da je gotovo nemoguće održavati stabla na tolikim visinama, posebno zbog vjetra, navodnjavanja i težine vegetacije.
Bosco Verticale ipak je dovršen 2014. godine i ubrzo postao međunarodni fenomen. Iste godine osvojio je International Highrise Award, a godinu kasnije proglašen je najljepšim i najinovativnijim neboderom na svijetu prema organizaciji Council on Tall Buildings and Urban Habitat.
Nakon toga vertikalne šume počele su nicati diljem svijeta.
Od jedne zgrade do ideje šumskog grada
Za Boerija Bosco Verticale nikada nije bio konačan cilj, nego prototip. Nakon Milana počeo je razvijati projekte koji ideju vertikalne šume šire na čitave urbane cjeline.
Jedan od najpoznatijih je Liuzhou Forest City u Kini, koncept grada za oko 30.000 stanovnika u kojem bi zgrade bile prekrivene drvećem i biljkama, uz korištenje obnovljivih izvora energije i električnog prometa.
Slični projekti razvijani su i u Šangaju, Cancunu, Tirani i drugim gradovima, a zajednički im je pokušaj stvaranja urbanih prostora u kojima priroda nije dodatak, nego temelj planiranja.
Boerijeva arhitektura zato nije fokusirana samo na pojedinačne zgrade. Njegov pravi interes su gradovi budućnosti.
Priroda kao infrastruktura
Jedna od najvažnijih ideja koju Boeri uvodi u suvremenu arhitekturu jest da priroda nije luksuz ni ukras, nego infrastruktura.
Drveće u gradu nije samo estetski element. Ono hladi prostor, filtrira zrak, apsorbira buku, smanjuje efekt urbanih toplinskih otoka i potiče razvoj bioraznolikosti. U Boerijevim projektima zelenilo ima funkcionalnu i ekološku ulogu jednako važnu kao beton, čelik ili staklo.
Boeri često govori o potrebi povećanja urbanog zelenila bez dodatnog širenja gradova, zbog čega njegove vertikalne šume funkcioniraju kao model “zbijenog zelenog urbanizma”.
Ta filozofija ima i snažnu emocionalnu dimenziju. Boeri često govori o tome da suvremeni gradovi ljude sve više odvajaju od prirodnih ciklusa. Prostor okružen zelenilom zato ne djeluje samo ljepše, nego i smirujuće i podsjeća čovjeka da je dio šireg ekosustava.
Utjecaj na suvremeni dizajn gradova
Bosco Verticale imao je ogroman utjecaj na suvremenu arhitekturu i urbanizam. Nakon njegova uspjeha brojni gradovi počeli su istraživati mogućnosti integracije vertikalnog zelenila u stambene i poslovne projekte.
Od Šangaja do Atene pojavile su se zgrade inspirirane Boerijevim konceptom, a vertikalno zelenilo postalo je jedan od najprepoznatljivijih trendova suvremenog urbanog dizajna.
Njegov utjecaj proširio se i izvan arhitekture. Mnogi urbanisti danas sve ozbiljnije promatraju zelenu infrastrukturu kao ključni alat u borbi protiv klimatskih promjena i pregrijavanja gradova.
Kritike: između vizije i luksuza
Ipak, Boerijev rad nije prošao bez kritika.
Najčešće se postavlja pitanje dostupnosti. Stanovi u Bosco Verticale bili su iznimno skupi, a troškovi održavanja zelenila visoki. Kritičari zato tvrde da se održiva arhitektura često pretvara u luksuz dostupan malom broju ljudi.
Pojavile su se i ekološke rasprave o stvarnom učinku takvih projekata. Dio stručnjaka upozorava da vertikalne šume ne mogu zamijeniti prirodne ekosustave te da održavanje vegetacije na velikim visinama zahtijeva znatne resurse.
Boeri na te kritike odgovara da vertikalne šume nikada nisu zamišljene kao zamjena za parkove ili prirodne šume, nego kao dodatni alat u stvaranju zdravijih gradova.
I upravo u tome leži važnost njegova rada — ne u tvrdnji da je pronašao savršeno rješenje, nego u tome što je otvorio potpuno novu raspravu o odnosu arhitekture i prirode.
Zašto je Stefano Boeri danas toliko važan
U vremenu klimatskih promjena, sve intenzivnijih toplinskih valova i zagađenja zraka, Boerijev rad više ne djeluje kao futuristička vizija, nego kao vrlo konkretno pitanje budućnosti gradova.
Boeri nije ostao samo na teoriji vertikalnih šuma. Predsjednik je znanstvenog odbora projekta Forestami, inicijative koja planira zasaditi tri milijuna stabala na području metropolitanskog Milana do 2030. godine.
Njegova arhitektura pokušava odgovoriti na problem s kojim će se suočavati gotovo svaki veliki grad: kako vratiti prirodu u prostor koji je desetljećima građen protiv nje.
Naslovna fotografija: Stefano Boeri Architetti
Arhitekti i arhitektonski projekti
Hrvatski arhitekt koji je desetljećima bio ispred svog vremena ponovno je u fokusu svijeta dizajna
Malo tko zna da je ovaj hrvatski arhitekt još prije nekoliko desetljeća zamišljao gradove budućnosti, a njegov je namještaj tek ove godine predstavljen svijetu u Milanu.
Ima arhitekata koji projektiraju zgrade, a ima onih koji pokušavaju dizajnirati cijeli način života. Vjenceslav Richter bio je nedvosmisleno ovo drugo.
Arhitekt, urbanist, kipar, slikar, dizajner namještaja, scenograf… teško ga je svrstati u jednu kategoriju. Njegova su promišljanja o gradu, stanovanju i dizajnu danas aktualnija nego ikad.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Tko je bio Vjenceslav Richter?
Vjenceslav Richter (1917. – 2002.) studirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1949. godine. Ono što ga ističe u masi je opsesivna potreba da arhitekturu poveže s umjetnošću, dizajnom i svakodnevnim životom.
Za života je ostavio trag u gotovo svakom području vizualne kulture. Osmislio je jugoslavenski paviljon na Expo 58 u Bruxellesu, koji je nakon kraja izložbe demontiran, prodan i ponovo sastavljen kako bi dobio novu funkciju – katolička škola u Wevelgemu. Projektirao je interijere Kazališne kavane i Kavane Corso u Zagrebu. Razvio je utopijski projekt idealnog grada Sinturbanizam koji će doživjeti brojne iteracije, pa i varijacije imena: Sinturbanizam II. i Heliopolis.
Bio je suosnivač EXAT 51, grupe koja je prekinula s dominantnim socrealizmom i uvela apstrakciju u hrvatsku umjetnost. Čvrsta povezanost arhitekture i likovnosti prikazana je kroz cikluse radova sistemske skulpture, slikarstva, grafike u kojima je Richter istraživao mogućnosti sinteze eksperimentirajući različitim umjetničkim medijima te daljnji razvoj ove ideje u ciklusima spontanog, semi-spontanog, slobodnog i gravitacijskog crteža te grafika.
Osim u Muzeju suvremene umjetnosti, umjetnički radovi Vjenceslava Richtera nalaze se u mnogim muzejima diljem svijeta, među kojima su The Tate Gallery u Londonu, Museum of Modern Art u New Yorku, Museum of Contemporary Art Kiasma u Helsinkiju, Museo Civico u Padovi i dr.
I na kraju, projektirao je namještaj koji je desetljećima ostao tek na razini skica, prototipova i arhivskih nacrta. Tek ove godine, na Salone del Mobile u Milanu, taj je dizajn prvi put izašao iz arhiva i ušao u stvarnu proizvodnju zahvaljujući projektu “Revisiting Richter” hrvatskog brenda Prostoria.
EXAT 51: kada je Richter promijenio hrvatsku umjetničku scenu
Početkom 1950-ih, u vrijeme kada je socrealizam bio ne samo dominantan nego i politički poželjan, Richter je zajedno s Bernardom Bernardijem, Ivanom Piceljem, Aleksandrom Srnecom, Vladom Kristlom i Božidarom Rašicom osnovao grupu EXAT 51 — Eksperimentalni atelijer 51.
Njihova je ideja bila jednostavna, a za to doba gotovo provokativna: apstrakcija nije neprijatelj, nego budućnost. I više od toga — arhitektura, slikarstvo, skulptura i dizajn nisu odvojene discipline nego dijelovi jedne cjeline.
Ta sinteza umjetnosti postala je temelj svega što je Richter kasnije radio.
Expo 58: paviljon koji je ostavio Europu bez daha
Richterova izvorna zamisao bila je potpuno viseća konstrukcija — ideja toliko napredna da nije bila tehnički izvediva u tom trenutku. Konačno realizirano rješenje s čeličnim lukovima ipak je postalo simbol modernističke Jugoslavije i međunarodno priznato arhitektonsko djelo.
Nakon izložbe paviljon nije srušen već je premješten na drugu lokaciju u Belgiji i danas tamo postoji kao škola.
Sinturbanizam: grad koji nije bio za tadašnje doba
1960-ih Richter razvija koncept koji naziva Sinturbanizam, vlastitu viziju grada budućnosti.
Zamišljao je vertikalne gradove s racionalnom organizacijom prostora. Predlagao je više zelenila, strogo odvojenim prometom od stanovanja, modularnom gradnjom i megastrukturama koje mogu rasti prema potrebama zajednice. Kasnije razvija i Heliopolis, futuristički model grada koji ide još korak dalje.
Većina tih projekata nikada nije realizirana. No danas, dok Zagreb i drugi europski gradovi s mukom rješavaju pitanja prenapučenosti, dostupnog stanovanja i mobilnosti, Richterove skice izgledaju manje kao utopija, a više kao neiskorišteni priručnik.
Zašto se o Vjenceslavu Richteru ponovno govori upravo sada?
Hrvatski brend Prostoria na ovogodišnjem Salone del Mobile u Milanu predstavio je projekt Revisiting Richter. Time je po prvi put u povijesti pokrenuo serijsku proizvodnju namještaja prema Richterovim originalnim skicama, prototipovima i arhivskim nacrtima.
Kolekcija obuhvaća pet linija — VR51, VR52, VR53, VR58 i VR61 — s dvadesetak komada razvijenih iz ideja koje za Richterova života nikada nisu dobile šansu za pravu proizvodnju. Projekt su razvili dizajnerski studiji Numen/For Use, Grupa i Neisako zajedno s Prostorijinim timom.
Posebno je znakovito što mnogi od tih komada nisu nastajali kao samostalni proizvodi — nego kao dio većih arhitektonskih vizija, poput paviljona za Expo 58 ili hotelskih interijera. Tek sada, desetljećima kasnije, te ideje ulaze na globalno tržište.
Njegova kuća u Zagrebu — danas muzej koji možete posjetiti
Privatna kuća bračnog para Richter danas je dom Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter kojom upravlja Muzej suvremene umjetnosti i koja je otvorena za javnost.
Ondje se na jednom mjestu mogu vidjeti njegova arhitektura, umjetnost i način razmišljanja — u prostoru koji je sam osmislio kao produžetak vlastite filozofije. Ako vas je zaintrigirao čovjek koji je desetljećima bio ispred svog vremena, upravo je ta Zbirka najbolje mjesto za početak upoznavanja njegova rada.
Richter: arhitekt budućnosti kojeg smo tek počeli razumjeti
Vjenceslav Richter projektirao je gradove koji nikada nisu izgrađeni, dizajnirao namještaj koji je desetljećima ostao u arhivima i promišljao način života o kojem danas ponovno govorimo kroz teme održivosti, fleksibilnog stanovanja i gradova prilagođenih ljudima.
Nije bio ispred svog vremena samo zato što je stvarao futurističke ideje, već zato što je rano prepoznavao probleme koji su danas postali globalne teme — od prenapučenosti gradova do potrebe za kvalitetnijim javnim prostorom.
Danas, kada njegov namještaj prvi put ulazi u proizvodnju, a njegove urbanističke ideje ponovno privlače pažnju, jasno je da svijet možda nije zakasnio na Richtera — nego ga tek sada počinje razumjeti.
Naslovna fotografija: MSU
