Arhitektura i dizajn
Jurica Huljev – arhitekt koji od betona radi neočekivano!
Kad netko spomene beton, prva asocijacija su velike betonske zgrade, ali postoji jedan arhitekt koji od betona izrađuje neočekivano. Zavirili smo u atelje Jurice Huljeva.
Za mnoge, običan, siv i hladan. Za hrvatskog arhitekta i inovatora Juricu Huljeva, beton je materijal koji potiče na neprestano istraživanje. Njegove inovacije od betona poznate su širom svijeta.
„Inspiracija dolazi sa raznih područja. Ja sam inače arhitekt, ali se bavim i produkt dizajnom i elektronikom i zvukom. Tako da inspiraciju nekad nađeš u prirodi, nekad nađeš u nekom predmetu koji uopće nema funkciju koju tražiš, ali može vizualno ili sa nečim drugim te asocirat na nešto što možeš upotrijebit u nekoj drugoj upotrebi“, kaže Huljev.
Radovi koje je smjestio u svoj atelje, već na prvi pogled dokazuju kako beton nije samo građevinski materijal.
„Ima svačega. Nešto jesu inovacije, nešto nisu inovacije. Tu su zapravo sve neki elementi koji su rezultat nekih razmišljanja i proba. Ima tu i uspješnih i neuspjelih proizvoda, ali zapravo sve ovdje, svaka stvar koja je u ateljeu me veseli, bez obzira da li je našla poslije neku funkciju ili ne“, objašnjava Jurica Huljev.
Betonski stol s indukcijom
A funkciju u široj upotrebi bi mogao naći betonski stol, na kojem se može ne samo jesti već i kuhati, jer je u njega ugrađena indukcija.
„Zapravo je to isto proba jedna da se može ugradit kuhalo u neki pult. I beton u ovom slučaju se ne zagrijava. Nego, čisto magnetskom indukcijom se kroz beton grije dno posude“, objašnjava Huljev.
Budućnost betona zasigurno je u kombinaciji s modernim tehnologijama!
Posljednja inovacija Jurice Huljeva je spoj betona i IT tehnologije. Radi se o bluetooth i wireless zvučnicima, koji mogu raditi i na baterije. Rezultat su 4 godine rada koji je uključivao opsežna istraživanja, mnoge probe, testiranja, mjerenja, projekt zvuka, dizajniranje i na kraju izradu. Sve kako bi se dobio savršen zvuk. U ovim zvučnicima se ispreplela znanost, inženjerstvo, umjetnost i dizajn.
„Pokazao se beton kao jako dobar materijal, zapravo idealan za upotrebu u zvučniku, zato što je heterogen i težak pa ne prenosi vibracije i ne kolorira zvuk. Zvučnik je koncipiran tako da svira prema dole i konus reflektira zvuk 360 stupnjeva okolo“, ističe Jurica Huljev.
To znači da je zvuk moguće čuti s bilo koje pozicije u prostoru u kojem se zvučnik nalazi. A ovakvi zvučnici idealni su za pametne kuće te ostale moderne i eksluzivne interijere.
„Obzirom da je od betona je relativno i lagan. Zato što je stijenka 2 centimentra debela, zvučnik ima 25 kila. Nije baš da ćete ga uzet i nosit na plažu, ali ga možete iznijet na terasu ili negdje kraj bazena pa puštati si kvalitetnu muziku“, simpatično objašnjava Huljev.
Dodatkom raznih primjesa, beton postaje materijal sukladan namjeni onoga što se od njega izrađuje. Tako je za zvučnik korištena jedna vrsta betona, za haljinu druga, a primjerice za ovlaživač zraka, beton koji je nepropusan i otporan na kamenac.
„To je isto nastalo kao jedan eksperiment. Ideja je da bude otvorenog tipa, da se može lako održavati i unutra je ultarzvučni zvučnik koji vodu pretvara u vlagu i kroz prorez puše zrak i ovlažuje prostor. Može se stavit tu i neko eterično ulje pa onda odmah imate i neki miris u prostoriji“, kaže arhitekt.
Kad je u pitanju ljubav prema stvarima od betona, Huljev kaže kako je shvatio da postoje dvije vrste ljudi: „Jedni kad vide beton, pitaju kaj tu još fali žbuka, a drugi vole i cijene beton.“
A beton se može koristiti i u dekorativne svrhe. Smjestite li samo jedan ovakav komad u elegantan interijer, ostvarit ćete kontrast koji će dodatno naglasiti ljepotu prostora. Imat ćete i detalj koji će uvijek biti primijećen.
Arhitektura i dizajn
Marcel Breuer: Ikona modernog dizajna i revolucija u svijetu stolica
Kako su Wassily i Cesca stolice zauvijek promijenile lice modernog dizajna.
Marcel Breuer (1902–1981) bio je ugledni mađarski arhitekt i dizajner, jedan od najutjecajnijih vizionara modernog dizajna 20. stoljeća i ključna figura Bauhaus pokreta. Njegov rad obilježio je radikalan odmak od tradicionalnog poimanja namještaja, uvodeći industrijske materijale, čiste linije i funkcionalnost kao temelj suvremene estetike.
10 najpoznatijih komada namještaja u povijesti dizajna
Najpoznatiji je po svojim revolucionarnim stolicama i namještaju koji su redefinirali odnos između forme, funkcije i tehnologije — osobito kroz legendarne Wassily i Cesca stolice. Ovi bezvremenski dizajni nisu samo promijenili način na koji se namještaj proizvodi i koristi, već su postali simbol modernizma, utjecavši na generacije dizajnera i arhitekata diljem svijeta. Njegova djela i danas ostaju nezaobilazan dio suvremenih interijera, muzeja i dizajnerske povijesti.
7 dizajnerskih sofa i fotelja koje obožavaju arhitekti i stilisti interijera
Bauhaus, ideja i početak revolucije
Breuer je svoje profesionalno putovanje započeo u legendarnom Bauhausu u Njemačkoj — školi koja je spojila umjetnost i industrijski dizajn. Filozofija Bauhausa, koja zagovara praktičnost, funkcionalnost i minimalizam, duboko je oblikovala njegov pristup dizajnu. U Bauhausu je počeo eksperimentirati s neobičnim materijalima za namještaj — osobito tubularnim čelikom — inspiriran konstrukcijom bicikla. Čelik je u to vrijeme bio radikalna inovacija u dizajnu namještaja: lagan, izdržljiv i vizualno „prozračan“, što je omogućilo elegantne i minimalističke forme.
Wassily ili B3 — prva ikona
Godine 1925. Breuer je dizajnirao svoje prvo veliko djelo — stolicu poznatu kao Model B3, danas slavnu Wassily stolicu. Inspirirana Bauhaus estetikom i industrijskim materijalima, stolica se smatra jednim od simbola modernog dizajna. Iako u početku nije nosila to ime, kasnije je nazvana po slikaru Vasiliju Kandinskom, koji je bio jedan od prvih vlasnika i veliki zagovornik ovog revolucionarnog dizajna. Ova stolica predstavlja revoluciju jer koristi savijene čelične cijevi koje nose sjedalo i naslon bez tradicionalnih zglobova ili ukrasa — rezultat minimalističkog i funkcionalnog pristupa. Breuer je stolicu zamišljao kao „dematerijaliziran“ objekt: laganu, prozračnu, ali stabilnu i udobnu.
Cesca – spoj topline i moderne
Nakon Wassilyja, Breuer je nastavio istraživati nove koncepte — a Cesca stolica iz 1928. postala je još jedan klasik dizajna. Nazvana prema njegovoj kćeri Francesci, ova stolica kombinira drvo i čelik te koristi tzv. konzolnu konstrukciju bez stražnjih nogu, što joj daje dodatnu fleksibilnost i udobnost. Cesca stolica danas je priznata kao jedan od najvažnijih komada modernog namještaja i ostaje popularna u suvremenim interijerima diljem svijeta.
Suradnja s Knollom i naslijeđe
Iako Breuer nikada nije izravno radio za Knoll, imao je veliki utjecaj na povijest te kompanije. Bio je mentor Florence Knoll tijekom njezina rada u uredu Waltera Gropiusa 1930-ih, a njegovi koncepti i pristupi inspirirali su mnoge druge dizajnere u Knollovoj postavi. Naknadno je svoju kolekciju namještaja prodao talijanskoj tvrtki Gavina SpA, a ta kolekcija bila je jedan od razloga zašto je Knoll 1968. preuzeo Gavinu — uključujući i Breuerove klasike poput Wassily, Cesca i Laccio stolova.
Bezvremenska snaga jednostavnosti
Breuerove stolice nisu tek funkcionalni komadi namještaja, već snažni simboli modernističke estetike i novog načina razmišljanja o dizajnu. One pokazuju kako se umjetnost i funkcija mogu spojiti bez kompromisa, kroz jasnoću forme, čiste linije i odbacivanje suvišnih ukrasa. Breuer je vjerovao da dizajn mora biti iskren prema materijalu i svrsi, a upravo je ta filozofija rezultirala namještajem koji djeluje lagano, suvremeno i bezvremenski.
Njegova inovativna upotreba čeličnih cijevi otvorila je vrata masovnoj proizvodnji namještaja, bez gubitka kvalitete ili estetske vrijednosti. Time je dizajn postao dostupniji, ali nimalo banalniji — naprotiv, dobio je novu razinu elegancije i funkcionalnosti. Breuerovi komadi brzo su pronašli svoje mjesto ne samo u privatnim interijerima, već i u muzejima, uredima i javnim prostorima diljem svijeta, postavši trajni simbol moderne elegancije i dizajnerske izvrsnosti.
Moderna klasika – kako prepoznati i primijeniti bezvremenski stil u svom domu
Arhitektura i dizajn
Alen Žunić o suvremenoj arhitekturi, javnom prostoru i budućnosti gradova
„Dijalog više nije samo između gradske uprave i arhitekta. Građani također snose dio odgovornosti i mogu pomoći da projekt u konačnici bude bolji“, ističe Žunić.
Suvremena arhitektura donijela je nove materijale i odvažnije forme, značajno promijenivši vizuru gradova, ali i način na koji u njima živimo. Takav razvoj otvorio je i važno pitanje: zahtijeva li današnja arhitektura drugačiji pristup projektiranju prostora i kome su ti prostori zapravo namijenjeni.
U središtu tih rasprava sve se češće nalazi javni prostor. Trgovi, parkovi i ulice trebali bi biti zajednička vrijednost i temelj kvalitetnog urbanog života, no u praksi su upravo oni mjesto najvećih kompromisa – između ambicije, sustava i tržišnih ograničenja.
O tim izazovima govori Alen Žunić, arhitekt, znanstvenik i profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji se u svom radu sustavno bavi urbanizmom, javnim prostorom i dugoročnim razvojem gradova.
8 urbanistički najbolje planiranih gradova u svijetu
Žunić je i stipendist Fonda Zlatko i Joyce Baloković. Ovaj fond dodjeljuje stipendije za studij na Harvardu s ciljem poticanja izvrsnosti u različitim područjima. Iskustvo tog akademskog okruženja dodatno je oblikovalo njegov teorijski i istraživački pristup arhitekturi.
Kada sustav odlučuje umjesto arhitekture
U javnim projektima kvaliteta arhitekture često ovisi o procedurama javne nabave, koje – umjesto vrednovanja prostora – naglasak stavljaju na cijenu. Iako postoji želja za kvalitetnim rješenjima, sustav nerijetko ograničava mogućnost njihove realizacije.
„Javni investitor možda ima želju angažirati arhitekta koji bi napravio najbolju arhitekturu, ali je ograničen javnom nabavom koja arhitekturu ne svodi na kvalitetu, nego na cijenu“, upozorava Žunić.
Takav pristup najviše pogađa projekte javne namjene – trgove, parkove i ulice – prostore koji izravno oblikuju svakodnevni život velikog broja ljudi i imaju potencijal stvarati kvalitetno urbano okruženje.
Kao odgovor na takve suprotstavljene interese, sve se češće razvijaju modeli privatno-javnog partnerstva. Cilj im je povezati gradove, struku i investitore u projektima koji istovremeno služe javnom interesu i omogućuju realizaciju. Žunić navodi primjere suradnji u kojima grad zadržava kontrolu nad razvojem prostora, dok se privatni sektor uključuje kroz znanje, tehnologiju i materijale, osobito u projektima priuštivog stanovanja.
Uključivanje građana – prednost i izazov
Sve važniju ulogu u oblikovanju javnog prostora imaju i građani. Kao svakodnevni korisnici, oni prirodno postaju dio procesa odlučivanja, no participacija nosi i određene izazove.
„Dijalog više nije samo između gradske uprave i arhitekta. Građani također snose dio odgovornosti i mogu pomoći da projekt u konačnici bude bolji“, ističe Žunić.
Ipak, upozorava da participativni procesi ponekad mogu otići u pogrešnom smjeru. Javnost koja nije stručno vezana uz arhitekturu često se boji novih i neuobičajenih rješenja, što je pojava poznata kroz povijest.
Kao ilustrativan primjer navodi Eiffelov toranj, koji je u vrijeme izgradnje bio smatran estetskim promašajem. Danas je jedna od najpoznatijih urbanih ikona na svijetu. Da se tada pitalo isključivo javno mnijenje, Pariz bi ostao bez svog simbola.
Brzina gradnje i gubitak kvalitete prostora
Današnja gradnja često je vođena brzinom i isplativošću. Prva žrtva takvog pristupa najčešće je estetika, a ubrzo potom i tehnička kvaliteta.
Cilj postaje izgraditi što veći broj kvadrata, dok kvaliteta prostora – kako zgrada, tako i njihova okruženja – ostaje u drugom planu. Taj se problem ne odnosi samo na arhitekturu, već i na urbanizam u cjelini.
Na periferijama gradova sve su češće ulice s maksimalnim gabaritima i visinama zgrada, uz minimalne javne sadržaje. Takva naselja narušavaju sliku grada i ne nude ugodan okoliš za život, ponajviše zato što nisu unaprijed jasno urbanistički regulirana i jer se teži brzoj gradnji.
Što možemo naučiti iz prošlosti
Brza gradnja, naglašava Žunić, ne mora nužno imati negativne konotacije. Kao pozitivan primjer ističe Zapruđe i naselja Novog Zagreba, nastala u drugoj polovici 20. stoljeća kako bi se riješio stambeni problem velikog broja ljudi.
U to je vrijeme modernizam imao jasno definirane principe – od količine zelenila i udaljenosti između zgrada do planiranja dodatnih sadržaja poput škola, vrtića i javnih prostora. Postojala su pravila koja su arhitekti slijedili, a grad se planirao kao cjelina.
Ipak, ni ti modeli nisu bili bez nedostataka. Velike zelene površine često su ostale neaktivirane i bez jasne ideje kako će dugoročno funkcionirati. Iako nije nužno da svaki kvadratni metar ima sadržaj, izostanak jasne vizije ostavio je brojne prostore izvan stvarnog urbanog života.
Gradovi se ne grade projektima, nego vizijama
Zbog naslijeđenih urbanističkih planova i fragmentiranog pristupa, mnogi gradovi danas nemaju jasnu viziju razvoja. Kao pozitivne primjere holističkog planiranja, Žunić navodi projekte u Cresu i Puli, gdje se grad sagledavao kao cjelina, a ne kroz pojedinačne parcele ili zone.
U Cresu je razvijen projekt javne linije koja povezuje različite dijelove grada isključivo kroz javni prostor, dok je u Puli bivša vojna zona transformirana u veliku zonu inovacija, s naglaskom na dostupnost građanima, očuvanje vegetacije i minimalan utjecaj nove gradnje na okoliš.
Između tržišta i javnog interesa, brzine i dugoročnog planiranja, arhitektura danas traži nove odgovore. Gradovi se, zaključuje Žunić, ne mogu razvijati kroz pojedinačne projekte, nego kroz vizije koje nadilaze jednu parcelu, jedan mandat ili kratkoročni trend.
Jer prostor u kojem živimo ne govori samo o tome kako gradimo danas, nego i koliko smo spremni razmišljati unaprijed – za generacije koje dolaze.
You must be logged in to post a comment Login