U posljednje je vrijeme vrlo popularno zidove oblagati starim ciglama. Neki kod renoviranja stanova ostavljaju stare zidove u cigli, ali tako se može pojaviti problem s lošom izolacijom.

Umjesto kupovanja dekorativne opeke, mi vam u suradnji s Teom Jurković donosimo ideju kako da sami obojite zidove i date im izgled stare cigle.

Za to vam trebaju obične akrilne boje. Kistom nanesite sivu boju na zid. Pokreti nisu važni za početak, tek da na zid nanesu različite nijanse i da ne pokrijete cijeli zid.

Nakon toga boju utrljate u zid vlažnom maramicom ili namočenom pamučnom krpicom. Postupak ponavljate dok ne izgubite oštre poteze kista.

Kad se zid posuši, treba vam samoljepljiva šablona na kojoj ste izrezali oblike kojima želite ukrasiti svoj zid. S malo boje, bez velikog pritiska bojite zid preko šablone. Ne morate biti previše precizni u bojenju jer ćete tako postići autentičnost stare cigle.

Kad se zid posuši, vrijeme je za patiniranje s uljanim bojama. Vintage efekt na zidovima postići ćete običnom slikarskom uljanom bojom u nijansi cigle i čokolade. Uvijek se kreće sa svjetlijom bojom i treba je dobro rastrljati kako na zid ne biste nanijeli previše boje. Naime, ova se boja teško uklanja sa zidova ako pogriješite. Kružnim pokretima unesite boju cigle na dijelove vašeg zida.

Kutove naglasite bojom čokolade, opet kružnim pokretima s rastrljanom bojom.

Ako ste ljubitelji 3D zidnih obloga, takav efekt možete dobiti istim ovim postupkom. Ono što ćete promijeniti je da u prvom koraku sivo – bijelu boju koju ste nanosili kistom zamijeniti glet masom za zidove koju ćete nanositi špatulicom.

Nakon što se zid dobro osuši, ostali su efekti isti kao i kod 2D zida.  

Do povratka vlasnika u Hrvatsku stan je bio iznajmljen, a kada su se vratili, odlučili su renovirati kuhinju. Stara kuhinja ni estetikom ni funkcionalnošću nije zadovoljavala njihove potrebe.

Izuzetno moderna kuhinja zamijenjena je kuhinjom klasičnog stila kojeg karakterizira simetrija i izdužene grandiozne linije koje prostor čine formalnim. Takozvane kolone zamijenjene su s dva reda elemenata čime se dobila dodatna radna ploha u kuhinji.

Gornji se elementi nalaze u dva reda od kojih viši red nema ručkice da se ne prekida izduženost i vertikala linije.

Dizajnerica interijera Sanja Domini kaže da je takvim uređenjem kuhinje povezala otvoreni prostor u kojem se još nalaze i blagovaonica te dnevna soba.

Iako je kuhinja klasična, suvremeni ton joj je udahnut industrijskom rasvjetom iznad otoka koji ima i funkciju šanka.

„Ovo je jedna višenamjenska kuhinja. Prilikom projektiranja težili smo prostoru koji je funkcionalan, osmislili smo dosta radnih ploha, koje smo smjestili u taj takozvani radni trokut koji se nalazi između hladnjaka, sudopera i štednjaka. Međutim, otok koji smo smjestili u središnji dio kuhinje ustvari je jedno mjesto gdje se mi družimo, razgovaramo, smijemo se, blagujemo i baš zato taj element ogledala je kao jedan element koji možda pripada dnevnoj sobi, dnevnom boravku, što ova kuhinja i je, jer ona je mojim prijateljima i mojoj obitelji najomiljenije mjesto u stanu“, kaže dizajnerica.

U produžetku kuhinje je blagovaonica na koju se nastavlja dnevna soba. Stil je u njoj i dalje klasični s neutralnom paletom boja. Živost i ritam prostoru daju plavo zelenkasti tonovi koji se provlače u detaljima. Jedan od tih detalja je ova komoda koja je potpuno promijenila svoje ruho.

Sanja Domini objašnjava kako je s obitelji jedno vrijeme živjela u Koreji, gdje su kupili stol i komodu. Stol je bio smeđe boje, a komoda je bila u crvenoj boji. Budući da su htjeli zadržati taj namještaj, dizajnerica ga je jednostavno prebojila i tako prilagodila novom prostoru.

Istu je stvar dizajnerica napravila u dnevnom prostoru. Naime, klub stol je nekad bio dio korejskog poda. Bojenjem u bijelo dobio je sasvim novu namjenu.

Domini Gugl Design

U različitim bojama, moderna, standardne crvene boje ili pak crna. Terakota, odnosno najjednostavnija vrsta keramike, bez problema može se prilagoditi različitim prostorima i obogatiti ih. Raditi s njome nije jednostavno, a o tome nam svjedoči kostimografkinja koja se prekvalificirala u keramičarku.

„Put je zapravo bio relativno kratak, iz kostimografije sam uvijek bila najviše oduševljena procesom stvaranja iz nule, što znači da biraš materijale, odlučuješ o krojevima, ne nabavljaš gotove proizvode po dućanima, nego baš surađuješ s krojačima, ulaziš u radionice i prisustvuješ i pridonosiš samom procesu stvaranja“, objašnjava nam kostimografkinja i keramičarka Martina Franić.

Prilike za takav rad nije bilo puno u Hrvatskoj pa je počela proučavati glinu. Krenula je s ručnim izrađivanjem, što je prvi korak gdje se od malih valjaka gline gradi objekt, a onda je otkrila kolo.

„Mene još uvijek, dan danas, taj prvi izum fascinira, kotač, kolo, to je meni fascinantno da se neka stvar okreće, pokreće drugu stvar, iz nje se stvara nešto novo. Da bi uopće krenula u to i nabavila sebi taj skupi stroj, krenula sam prvo u Školu primijenjene umjetnosti gdje sam si iznajmila kolo na par sati i tamo sam imala prvi svoj susret s kolom gdje mi je sve bježalo. Od kola i od mene, bila sam samo jako jako prljava, a izašlo je nešto tako, što je bolje baciti, reciklirati i ponovno upotrijebiti materijal“, dodaje Martina.

Ustrajala je u tome da nauči centrirati što je, i sama kaže, nešto što se uči dugotrajno i vjerojatno treba savladati još nijansi. Krenula je s malim predmetima koji su postepeno rasli.

„Nekad imam dane kad mogu vrtjeti samo male predmete, nekad imam dane kad mogu vrtjeti baš velike predmete i baš imam potrebu za tim. To je naravno i sloboda umjetničkog izražavanja, ali to i pokazuje da trebam još puno raditi na svojim vještinama kako bi one mogle svakim danom, neovisno o mom raspoloženju, biti primijenjene“, kaže keramičarka i kostimografkinja.

Proces stvaranja keramike je dug. Kad se predmet izradi na kolu, onda se treba sušiti. Sušenje treba pratiti kako bi se prepoznao pravi trenutak kad se predmet može trimati, odnosno dodati mu postolje. To se opet radi na kolu pa ga je potrebno ponovno centrirati.

Nakon toga se dalje predmet suši. Kad se osuši, glazira se, odnosno prvo se peče biskvit na 980 stupnjeva, zatim se glazira i vraća u peć koja se pali na već određenoj, višoj temperaturi. Peć se hladi više od 24 sata, tako da ćete samo za njezino hlađenje trebati dva dana. Ako tome dodamo informaciju da se predmeti peku 9 – 10 sati, jasno je da za izradu ovakvih unikatnih predmeta treba i do tjedan dana.

Ovakve keramičke posude vrlo su izdržljive i nema nikakvih posebnih uputa za njihovo održavanje. A posude imaju i svoju ekološku komponentu: „Kad se keramička posudica polupa, dovoljno je da ju smrvite do kraja i stavite na zemlju i to će se polako vratiti natrag u zemlju, pretvarati u kamen u raznim procesima ili u neku drugu glinu“, zaključuje ova umjetnica.