Arhitektura i dizajn
Stara vura – povijesnom prostoru udahnut novi život
Interijer restorana Stara vura je sinergija povijesne gradnje i modernističkih elemenata i primjer aktivne zaštite povijesnih građevina.
Gornji grad
Ljepote zagrebačkog Gornjeg grada i danas oduzimaju dah brojnim građanima i posjetiteljima. Da mogu govoriti, zidovi starih građevina ispričali bi nam mnoge tajne. Zato, u modernim vremenima, imaju svoje glasnogovornike koji ne dopuštaju da se povijest zaboravi.

Kroz povijest ovog dijela grada proveo nas je gospodin Aleksandar Bašić, diplomirani inženjer arhitekture.

1647. tadašnji magistrat Grada Zagreba odobrio je časnim sestrama Klarisama gradnju samostana. Samostan je omeđen srednjovjekovnim obrambenim zidom na sjeveroistoku, a na zapadu ulicom na čijem vrhu se nalazi Popov toranj – utvrda koja je u 13. stoljeću bila u vlasništvu zagrebačkog biskupa zbog kojeg se u narodu i ustalio ovaj naziv.

“Zanimljivo je da je u vrijeme kada se gradio samostan, do njegova ukinuća, prema današnjoj Opatičkoj ulici postojao dio koji je spajao tri krila. I tu se nalazio hodnik koji je povezivao ta tri krila, a prema ulici nije imao prozore, jer je red bio vrlo strog i onda su ti prozori oslikani na donjoj etaži. Kasnije su probijeni drugi otvori, međutim, zanimljivo je da u originalnom nacrtu tih prozora nema i nisu bili.“, ističe arhitekt Bašić.
Stara vura kao primjer aktivne zaštite povijesnih građevina
Prozori nisu jedini koji su se počeli otvarati. Cijeli kompleks otvorio se građanima. Na vrhu Popova tornja od 1903. građani i posjetitelji mogu uživati u prekrasnom pogledu u nebo u Zvjezdarnici. A samostanska zgrada, koja je doživjela dosta preinaka u 19. stoljeću, obogatila je kulturnu i ugostiteljsku ponudu grada.

U atriju nekadašnje zgrade samostana, koja je danas u funkciji Muzeja Grada Zagreba, nalazi se i restoran Stara vura.

U unutrašnjosti restorana, osim savršenog spajanja okusa, spojio se i moderni dizajn sa starom arhitekturom. Zaštita povijesnih građevina pokazala se najboljom kad je aktivna – što znači da građevine imaju sadržaje koji će omogućiti njihovo redovito održavanje.

Prema arhitektu Barišiću, prostor restorana Stara vura prikazuje uspješnu mogućnost doživljaja povijesnog trenutka u jednom suvremenom ambijentu. Kameni blokovi kao temeljno ziđe za gradnju samostana, svodovi od opeke i žbuka skinuta sa zidova za bolji doživljaj građevinskih struktura oplemenjeni su modernim i funkcionalnim elementima. Prije svega, rasvjetom.

Svjetlost u ovaj podrumski prostor unijela su ogledala postavljena na svodovima i zidovima, a za dašak luksuza zaslužan je odabir baršunastih stolaca i biljaka. Poseban pečat i intimnost ovom interijeru daje kutak s klavirom i udobnom sofom.

Za one koji vole boraviti na otvorenom tu je i terasa. Uz čašu dobrog vina i zalogaj rade se najbolji planovi. A planskom prenamjenom starih prostora u moderne i njihovim korištenjem, središtima gradova udahnut ćemo novi život.

Arhitekti i arhitektonski projekti
Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”
Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.
Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.
Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima
Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?
Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?
Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.
Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?
Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?
Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.
Koji dio Zagreba vam je najdraži?
Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.


Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?
Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.
Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.
Arhitektura i dizajn
La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona
Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća – La Fábrica.
Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.
Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija
Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.
Suživot prirode i industrije
Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.
Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.
La Fábrica kao dom, studio i manifest
Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.
Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.
Naslovna fotografija: ArchDaily
You must be logged in to post a comment Login