Povežimo se

Arhitektura i dizajn

Predivno imanje na obroncima Medvednice

Živjeti s poslom i i živjeti za posao, po mogućnosti na svojoj djedovini, želja je mnogih. Rijetkima to uspijeva. No, u pitoresknom okruženju, na obroncima Medvednice, jednom čovjeku je to pošlo za rukom.

“Živjeti u jednoj autohtonoj originalnoj drvenoj kući, raditi u ovom objektu na 500-tinjak kvadrata i izlagati to što radiš u galeriji svojoj iznad.”, riječi su gospodina Miljenka Milinovića, dizajnera unikatnog namještaja. A upravo tu stvarnost on i živi na svom imanju.

Cirkularna ekonomija

imanje-milinović-domnakvadrat

Imanje koje se prostire na 8000 kvadrata nastalo je kao konglomerat sjenika i ciglane iz Dobove. Naime, ciglana je raskopana, preseljena uz pomoć 3 šlepera i složena ponovno u Tudor stilu. Za gospodina Milinovića životni lajtmotiv je cirkularna ekonomija. “Osnova cirkularne ekonomije je zapravo, u mom slučaju, kroz čitav život se proteže, zapravo uzeti jedan stari povijesni objekt koji je imao u određenom trenutku svoju funkciju, preseliti ga ili izvršiti neko djelovanje na njega nekakvom novom tehnologijom i time stvoriti vrijednost.”, naglašava Milinović.

Unikati od unikatnog drva

A vrijednost djela koja se nalaze na imanju-u radionici u prizemlju i galeriji na gornjem katu, teško je pretočiti brojkama. Ona su odraz višegodišnjeg predanog rada i ljubavi utkanih u svaku rezbarotinu. Svako djelo krije svoju priču, a pojedine skulpture kao što su skidanje s križa i rezbareni stolci, rađeni su i od posebnog drva.

“To drvo je zapravo karbonskog porijekla, fosilnog porijekla, dao sam ga na ispitivanje u Ruđer Bošković, s C-14 karbon metodom, i ustanovljeno je, imam certifikat da je drvo staro 1200 godina.”, ponosno naglašava gospodin Milinović.

Dizajniranje, restauracija i kolekcionarstvo

antikviteti-milinović-domnakvadrat

Imanje odražava autorovu autentičnost koja se očituje u svakom komadu namještaja. U njihovoj izradi spajaju se stare i nove tehnike te se koriste kvalitetni materijali. No, ovaj uspješan restaurator i dizajner unikatnog namještaja i nešto drugo nabavlja. Iako je 80 posto eksponata na imanju njegovih ruku djelo, od namještaja, lustera, umjetnina i drvenih stepenica, kolekcionarstvo mu nije strano.

Križ na imanju, na ulazu u prostoriju je ni manje ni više nego križ sa Zagrebačke katedrale. Prilikom obnove Zagrebačke katedrale neki su elementi zamijenjeni. Među njima je i križ koji sada svoju priču priča na ulazu u izložbeni prostor. Uz križ se veže zanimljiva anegdota koju nam je gospodin Milinović ispričao. “On ima priču da je tridesetih godina u Zagrebu postojao jedan čovjek koji je žarko želio postati vatrogasac. No, nikako mu nisu dali da postane vatrogasac jer je u to doba za postati vatrogasac trebalo pokazati svojom neustrašivošću. On se popeo na vrh katedrale, na taj križ, sjeo, mahao je svojim škrlakom zagrebačkim, sve dotle dok ga nisu prihvatili kao vatrogasca.”

Poznate ličnosti na imanju

A imanje je prihvatilo, odnosno, svoja vrata u proteklih 40 godina, otvorilo i mnogim poznatim ličnostima. Tako je na jednom stolcu sjedio i Josip Broz Tito 50-ih godina kada je boravio na imanju.

A na unikatnim djelima ovog dizajnera i antikvitetima sjedit će, i u njima uživati, i mnogi drugi. Moderna vremena, moderni zahtjevi. Galerija, u kojoj su izlagana djela, sada je prenamijenjena u prostore za evente i partije. Ovima se postiže prava sinergija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti-cirkularna ekonomija koja je lajtmotiv svih dizajnerovih pothvata.

Kliknite kako biste komentirali

You must be logged in to post a comment Login

Ostavi komentar

Arhitekti i arhitektonski projekti

Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”

Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.

Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.

Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima

Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?

Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?

Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.

Koji je bio vaš prvi projekt?

Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.

Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?

Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?

Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.

Koji dio Zagreba vam je najdraži?

Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.

Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?

Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.

Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona

Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

La Fabrica

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća –  La Fábrica.

Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.

Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija

Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.

Suživot prirode i industrije

Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.

La Fábrica kao dom, studio i manifest

Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.

Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.

Naslovna fotografija: ArchDaily

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice