Vrt
Biljke koje vole biti u sjeni
U vašem domu nema baš previše svjetla ili vam je vrt u sjeni i zbog toga se ne usuđujete uzgajati biljke? Postoji rješenje za to jer ima biljaka koje vole baš sjenovita područja. Evo nekih od njih.
Prirodno raste u šumama gdje je visoka koncentracija vlage. Malo sunca joj ne smeta, ali preferira sjenu. Riječ je o paprati.
‘Možemo je posaditi u tegle, preporučamo da su malo više tegle zbog njenog pada, ali isto tako se može posaditi u vrt kao necvatući grm, obavezno je držati u sjeni i obavezno treba paziti da ne ostane bez vlage’, kaže Lidija Mamić, cvjetna dekoraterka u Vrtnom centru Šestine.
Vole kupaonice i stubišta
U Vrtnom centru Šestine nam kažu ja je možemo uzgajati i u zatvorenom – voli kupaonice i stubišta. Ako nemate vrt, dobro će se snaći i na manje osunčanom balkonu. Sjenovita područja vole i neke cvatuće biljke.
‘Jedna od njih je fuksija, koje postoji preko 2000 vrsta, ali mi smo sad odabrali samo dvije vrste, one se mogu saditi u vrt, možemo ih uzgajati u teglama, viša vrsta koja je ovdje u sredini, ona raste kao mali grmić, nije to nešto previsoko, tridesetak centimetara, međutim, jako je bogata cvijetom koji traje cijelu sezonu i koji, ako stvorimo uvjete koji njoj trebaju, znači može stvarno do prvih mrazova cvasti’, pojašnjava Lidija.
Ocvale cvjetove treba redovito orezivati kako bi davala nove pupoljke. Može ju se oblikovati, ali ne voli da se stalno dira. Voli vlagu, ali ne pretjerano, važno je ne dopustiti da se supstrat osuši. Treba joj i hranjiva za cvatnju – preporučuje se univerzalno. Iduća ljubiteljica sjene isto je cvatuća. Riječ je o raskošnim hortenzijama.
Idealne za vrt u polusjeni
‘One su biljke kojima sunce ne odgovara, tj. cvijet im reagira na način da se počne sušiti, također se i lišće počne sušiti, ako su izložene, recimo, cijeli dan na suncu, malo sunca im ne smeta. Hortenzije su biljke koje su idealne za vrt, koji ima barem polusjenu, a vole nešto kiselije tlo, tako da je isto to važno osigurati im. Možemo ih posaditi u blizini bora, s obzirom da crnogorica sama zakiseljava tlo’, kaže.
Dolaze u bezbroj boja i oblika – izduženih glavica ili okruglih. Neke mijenjaju boju cvijeta ovisno o kiselosti tla, ali bijele uvijek ostaju bijele. A sada Heuchera.
Cvatnja u 4. ili 5. mjesecu
‘To je zimzelena biljka, ona cijelu godinu ostaje ovakva kakva je, dolazi u jako velikoj paleti boja, od crvene, zelene, do šarenolisne, cvatnju ima u četvrtom i petom mjesecu, to je jedan ovako sitni cvjetić, visine dvadesetak centimetara, a njezin porast je svega do 40 cm tako da je možemo uzgajati u vrtu kao niski grmić’, dodaje.
Treba joj vlage, a to će vam i pokazati tako što se objesi. Kombiniranjem više različitih boja možete zanimljivo ukrasiti vaš balkon. Može se saditi i kao podrast, primjerice, javoru koji će im raditi toliko voljenu sjenu.
Opločnici i ograde
Kako natjerati golem novi hotel da izgleda kao da je oduvijek tu? Počnite od tla pod nogama
Zapamtimo pogled na more, zelenilo i bazene — a gotovo nikad tlo po kojem hodamo. Ipak, upravo opločnik odlučuje hoće li potpuno novi resort djelovati kao da tu pripada oduvijek. U novoj epizodi emisije Dom na kvadrat gledamo kako su se površine Picala tiho povezale s Porečom.
Postoji jedan dojam koji je u uređenju okoliša najteže postići, a najlakše previdjeti: da nešto novo izgleda kao da je oduvijek na svom mjestu. Kod Picala se, priča Danica Jelenić, predsjednica uprave tvrtke Beton Lučko, taj dojam nije gradio samo sadnjom odraslih stabala, nego i — doslovno — pod nogama, kroz odabir materijala, formata i tekstura.
I to je onaj dio priče koji na lijepim fotografijama nikad ne dobije svoju objavu. Primijetit ćemo palme i infinity bazen, ali tlo? Tlo primjećujemo tek kad zapne — kad je opločnik klimav, ružan ili ljeti vruć da po njemu ne možeš bos. Dobar okoliš, pak, ne primjećujemo uopće. A upravo je to, kad se dobro razmisli, najveći kompliment koji može dobiti.
Jedan resort, više vrsta tla
Danas, objašnjava Jelenić, gostu i vlasniku nekretnine nije bitna samo lijepa zgrada nego i okoliš — trend koji Beton Lučko, jedan od vodećih domaćih proizvođača betonskih elemenata, prati već godinama, a Valamar im je pritom značajan investitor. Kod Picala se radilo od početka projekta, u dogovoru s projektantom okoliša, gdje su se pomno birali formati, dizajni i obrade opločnika, uz poneko usklađivanje geometrije koje gradnja uvijek donese.
Rezultat nije jedan proizvod razvučen preko cijelog kompleksa, nego mala paleta prilagođena tome što svaki dio resorta traži. Uz more je korištena Tramontana — opločnik koji oponaša dasku, onu brodsku palubu kakvu podsvjesno očekujemo uz obalu. Za površine kojima moraju proći dostavna, ali i vatrogasna vozila (a pristup vatrogascima uvijek je uvjet), poslužio je robusniji Cityline. A uz samu obalu, kod beach barova, našao se Lido — najnoviji i vizualno najmoderniji element. Tri različita tla, tri različita zadatka, jedan usklađen dojam.
Napravljeno da izdrži more (i naše zime)
Ovdje dolazi onaj dio koji se pokaže tek nakon nekoliko sezona — a mene, priznajem, kod svake kupnje zanima najviše: kako će stvar izgledati za par godina. Blizina mora nije sitnica; sol i vlaga nemilosrdni su prema materijalima. Beton Lučko je, kaže Jelenić, još davno uspostavio način proizvodnje koji zadovoljava i uvjete izloženosti moru i naše kontinentalne zime, kroz dodatke i materijale koji ulaze u sam opločnik. Prevedeno: površina koja bi drugdje brzo propala ovdje bi trebala ostati lijepa i sigurna i onda kad prve fotografije davno izblijede.
Iza mirne slike stoji vrlo užurbana stvarnost
Ono što na kraju djeluje mirno i prirodno nastalo je, naravno, na sasvim neromantičnom gradilištu. Proizvodnja je, otkriva Jelenić, dobro pokrivena — dva automatizirana i međusobno jednaka postrojenja između kojih se kalupi mogu prebacivati, što kod ovako velikih projekata omogućuje da se ispoštuje dinamika, a rokovi otvaranja uvijek su bili blizu. Najzahtjevnija je zapravo bila logistika: gradilište je puno, a roba gabaritna i teška, pa se sve svodilo na korektan dogovor s glavnim izvođačem i voditeljima projekta.
Ljepota koja se ne vidi: manje ugljika u svakoj ploči
I tu je dio koji mi se sviđa najviše, jer spaja estetiku s nečim što ima smisla. Održivost Picala ne mjeri se samo potrošnjom gotovog hotela, nego ulazi i u izbor materijala i način proizvodnje. Kod betona to znači smanjiti udio primarnih sirovina i ugljični otisak, a da svojstva ostanu ista.
Beton Lučko na tome radi već godinama, kroz niz istraživačkih projekata usmjerenih na održiviji i reciklabilan beton. Jedan od zgodnijih primjera: umjesto dijela pijeska u smjesu se dodaje pepeo iz energana, čime se štedi na primarnoj sirovini, a opločnik i dalje zadovoljava sve što norma traži. Uz to, beton je i sam po sebi reciklabilan i može se vraćati natrag u proizvodnju, što tvrtka i radi s dijelom nosivih betona. Drugim riječima, dio ljepote koju gazimo napravljen je pametnije nego što bismo pretpostavili — a da se to na oku uopće ne vidi.
Cilj: da nema granice
Najljepše u cijeloj priči je što joj svrha nije bila „ograditi” hotel od okoline. Upravo suprotno — okoliš je ono što ovom velikom kompleksu daje osjećaj pripadnosti mjestu, od materijala i tekstura do više od 37 tisuća posađenih biljaka i šetnica uz more. Ta promenada ispod hotela, u koju su ugrađene tračnice kao omaž nekadašnjoj Parenzani, možda najbolje sažima ideju: cilj nije bio povući granicu između hotela i Poreča, nego stvoriti prostor koji se prirodno nastavlja na grad i njegovu obalu. A kad prošećete i ne osjetite gdje prestaje jedno, a počinje drugo — tlo pod nogama odradilo je svoj najtiši, a možda i najvažniji posao.
Dobro je znati:
- Tramontana — opločnik s izgledom brodske daske, uz more.
- Cityline — robusna površina za dostavna i vatrogasna vozila (pristup vatrogascima uvijek je uvjet).
- Lido — najmoderniji element, uz obalu i beach barove.
- Otpornost — proizvodnja prilagođena i izloženosti moru i kontinentalnim zimama.
- Održivost — manji ugljični otisak (npr. pepeo iz energana umjesto dijela pijeska), a beton je reciklabilan.
- Kontekst — opločnici se stapaju s više od 37.000 biljaka i promenadom s tračnicama, omažom Parenzani.
Bilje
5 najboljih aplikacija za prepoznavanje biljaka i zašto knjiga i dalje ima prednost
Za vas smo izdvojili pet najboljih aplikacija za prepoznavanje biljaka i otkrili u čemu knjiga i dalje ima prednost.
Dovoljno je fotografirati nepoznatu biljku u parku ili na planinarskoj stazi i aplikacija će za nekoliko sekundi ponuditi njezino ime. Zvuči kao riješen problem, no ni najbolje aplikacije za prepoznavanje biljaka nisu nepogrešive, a razlika između brzog odgovora i pouzdane identifikacije često je veća nego što očekujemo.
To potvrđuje i jedno od temeljitijih neovisnih istraživanja, objavljeno u znanstvenom časopisu PLOS One, u kojem je šest popularnih aplikacija testirano na 38 biljnih vrsta fotografiranih u njihovu prirodnom staništu. Najbolje se pokazao Pl@ntNet, koji je do razine vrste točno prepoznao 88,21 posto cvjetova, ali tek 80,36 posto listova, dok su ostale aplikacije postigle znatno slabije rezultate. Drugim riječima, čak i najbolja aplikacija pogriješi kod više od desetine cvjetova i gotovo petine listova, što je dovoljno dobar razlog da uz aplikaciju u džepu na polici držite i barem jedan pouzdan botanički vodič.
Fotografirate biljku i odmah dobivate ime — ali je li ono točno?
Aplikacije za prepoznavanje biljaka rade na principu usporedbe vaše fotografije s ogromnom bazom slika koje je algoritam prethodno “naučio” prepoznavati. Kad fotografirate list, cvijet ili cijelu biljku, aplikacija pronalazi vizualno najsličnije primjerke iz baze i nudi vam popis mogućih vrsta, obično poredanih prema postotku sigurnosti.
Ključna riječ ovdje je “prijedlog”. Rezultat aplikacije nije botanička potvrda, nego statistička procjena temeljena na sličnosti slike. Ta procjena bit će znatno pouzdanija kod prepoznavanja cvijeta nego lista, jer cvjetovi obično nose više jedinstvenih, lako prepoznatljivih obilježja, dok su listovi mnogih, međusobno nesrodnih vrsta iznenađujuće slični.
Koje aplikacije vrijedi isprobati?
Pl@ntNet je besplatna francuska aplikacija za prepoznavanje biljaka u prirodi, nastala u suradnji francuskih znanstvenih instituta (CIRAD, INRAE, Inria i IRD) sa sjedištem u Montpellieru. Svaka fotografija koju korisnici učitaju pridonosi i znanstvenom projektu praćenja biološke raznolikosti, što je čini omiljenim izborom planinara i ljubitelja prirode.
Flora Incognita dolazi iz Njemačke, a razvili su je Tehničko sveučilište u Ilmenauu i Institut Max Planck za biogeokemiju iz Jene. Nudi besplatnu identifikaciju uz mogućnost vođenja vlastite zbirke opažanja, slično digitalnom herbariju koji raste kako fotografirate nove biljke.
Seek by iNaturalist potječe iz SAD-a, iz neprofitne zajednice iNaturalist koju su pokrenuli Kalifornijska akademija znanosti i National Geographic Society. Posebno je pristupačna početnicima i djeci, jednostavnog je sučelja, a osim biljaka prepoznaje i druge organizme poput kukaca, gljiva i ptica, što je čini zabavnim alatom za obiteljske izlete u prirodu.
PictureThis razvila je kineska tvrtka Glority iz Hangzhoua. Osim same identifikacije nudi i savjete za njegu biljke te pomoć u prepoznavanju mogućih bolesti ili štetnika, no dio naprednijih funkcija zahtijeva pretplatu.
Google Lens, proizvod američkog Googlea, najdostupnija je opcija, budući da je ugrađen u većinu Android uređaja, ali nije specijaliziran isključivo za biljke, pa mu botanička preciznost zaostaje za namjenskim aplikacijama.
Kako fotografirati biljku da bi rezultat bio bolji?
Bez obzira na odabranu aplikaciju, kvaliteta i broj fotografija izravno utječu na točnost rezultata. Za najpouzdaniju identifikaciju vrijedi fotografirati:
- cijelu biljku, kako bi se vidio njezin ukupni oblik i rast
- list, po mogućnosti s obje strane, jer se donja strana lista često razlikuje od gornje
- cvijet ili plod, ako su trenutno prisutni, budući da nose najviše prepoznatljivih obilježja
- stabljiku ili koru, posebno kod drveća i grmlja
- okruženje u kojem biljka raste, jer stanište samo po sebi može isključiti ili potvrditi pojedine vrste
Što više različitih dijelova biljke fotografirate i unesete u aplikaciju, veća je šansa da algoritam ispravno suzi popis mogućih vrsta.
Zašto knjiga još uvijek ima prednost?
Dobar botanički vodič omogućuje nešto što nijedna aplikacija trenutno ne radi jednako dobro: sustavnu usporedbu više obilježja odjednom, uz jasno objašnjenje po čemu se dvije vrlo slične vrste zapravo razlikuju. Knjiga ne ovisi o signalu, bateriji mobitela ni kvaliteti jedne jedine fotografije, a regionalni vodići dodatno uzimaju u obzir koje vrste uopće rastu na određenom području, čime automatski isključuju pogrešne, geografski nemoguće prijedloge koje aplikacija ponekad ipak ponudi.
Za razliku od Hoste ili druge sobne trajnice, gdje je identitet biljke unaprijed poznat, situacija na terenu, s nepoznatom biljkom u prirodi, mnogo je zahtjevnija, i upravo tu dobra knjiga pokazuje svoju vrijednost.
Koju vrstu knjige odabrati?
Izbor ovisi o tome što točno želite prepoznavati i koliko duboko želite ući u temu.
Za potpune početnike najbolji je ilustrirani vodič s jasnim fotografijama i pojednostavljenim opisima, bez pretjeranog stručnog žargona. Za one koji redovito planinare ili istražuju određeno područje, koristan je regionalni vodič, primjerice za Dalmaciju, Dinaru, Velebit ili kontinentalnu Hrvatsku, jer se fokusira isključivo na vrste koje se stvarno mogu susresti na tom terenu. Ozbiljniji entuzijasti i studenti biologije posežu za stručnim ključem za određivanje vrsta, sustavom postupnih pitanja koji korak po korak vodi do točnog naziva. Za kućne uvjete koristan je i poseban vodič za sobne biljke, dok je za branje jestivog bilja ili prepoznavanje ljekovitih i otrovnih vrsta nezaobilazan pouzdan priručnik za jestivo, ljekovito ili otrovno bilje.
Sobne biljke – kako ih pravilno odabrati, njegovati i uklopiti u prostor?
Kao domaće primjere vrijedi izdvojiti kapitalno djelo Flora Hrvatske Radovana Domca, koje obuhvaća oko 3.600 vrsta i desetljećima je temeljni priručnik hrvatske botanike, zatim regionalne vodiče poput Flore Dalmatinske zagore i Flore Dinare, kao i specijalizirane priručnike koje izdaje Hrvatsko botaničko društvo.
Najbolja metoda: aplikacija za prvi trag, knjiga za provjeru
Umjesto da se oslonite isključivo na jedan izvor, najpouzdaniji pristup kombinira oba alata. Aplikacija brzo suzi popis mogućih kandidata i da vam prvi, orijentacijski trag, dok knjiga taj prijedlog potvrđuje ili ispravlja, provjerom detaljnijih, teže uočljivih obilježja.
Dobro pravilo glasi: ako se dvije različite aplikacije i knjiga ne slažu oko identiteta biljke, tu biljku ne treba smatrati pouzdano identificiranom. U takvim slučajevima vrijedi prikupiti dodatne fotografije ili se, kod nedoumice oko potencijalno opasne vrste, obratiti stručnjaku.
Važno upozorenje
Nijedna aplikacija za prepoznavanje biljaka ne bi smjela biti jedina potvrda da je biljka jestiva, ljekovita ili sigurna za djecu i kućne ljubimce. Istraživanja koja su testirala točnost aplikacija baš na otrovnom bilju pokazala su da čak i najbolje ocijenjene aplikacije griješe u značajnom broju slučajeva, uključujući situacije u kojima je otrovna vrsta pogrešno prepoznata kao jestiva.
Ako namjeravate brati bilje za konzumaciju, ili ako vas zanima je li neka biljka u vrtu ili parku sigurna za dijete ili ljubimca, identifikaciju uvijek dodatno provjerite u pouzdanom stručnom izvoru ili se obratite botaničaru, agronomu ili nadležnoj ustanovi, umjesto da se oslonite isključivo na rezultat aplikacije.
Autor teksta: Hana Hanak
