Predstavljamo dom
Vitalna stogodišnjakinja – stara zagorska kuća dobila je novo ruho
U vrijeme nastanka, ova je stara zagorska kuća služila za stanovanje, a spretne ruke obitelji Kinčić spasili su ju od propadanja i pretvorila u podsjetnik na neka davna vremena.
“Kućica je sagrađena 1913. godine. S tim da mi kada smo došli ovdje, mi smo se toga trena kada smo ju vidjeli, zaljubili. Kućica nije izgledala baš ovako kako ona momentalno izgleda, ali smo nastojali da ona ostane kao stara, autohtona zagorska hižica i ona se nama kao takva upravo dopala i ona je naša zagorska, stara hižica.”, rekla je Gordana Kinčić, vlasnica kuće.
S obzirom da je to onako bio jedan onako stariji stil gradnje, ona je u međuvremenu renovirana, ali nas kao takve nije to zadovoljilo. Pa smo ono krenuli od bojanja zidova, kuhinja je u principu ostala kakva je bila, pa smo samo malo ju nakitili, stavili smo rajnglice, lončiće tako da dočaramo u stvari taj nekakav zagorski, starinski štih. Jedino u što smo malo više uložili to je bila kupaonica koja je zaista bila dosta derutna i nije služila svrsi, nastavila je.
Uređenje kupaonice
Kupaonica uređena u retro stilu savršen je spoj starih i novih vremena.
“To nam je bila nit vodilja da malo u svu tu starinu dodamo tog nekakvog malo modernog štiha, s obzirom da je ona bila dosta derutna, krenuli smo s njom i napravili smo to što smo napravili, a opet smo gledali da to ne odudara previše od ovoga svega pa smo opet išli na te tople materijale kao što je drvo, malo dodali tog šarenila u pločicama i evo tako da smo ustvari na kraju bili zadovoljni time što smo njome postigli.”, ispričala je Kinčić.
Detalji koji daju poseban ugođaj prostoru
Seljački pod i lamperija na zidovima daju poseban štih interijeru u kojem su izložene starine emotivne vrijednosti.
“S obzirom da smo jako veliki ljubitelji starih stvari, starina, to su znali naši prijatelji, naši kumovi, naši rođaci tako da su jednostavno prilikom svakog posjeta nama, donijeli nešto svoje. Tako da evo, svaka većina ovih stvari priča neku svoju priču, ali uglavnom to je nešto što smo dobili od poznanika i dragih ljudi.”, rekla je Kinčić.
Zavjese pridodaju toplini prostora, a stari tanjuri koji su kroz godine ostali bez svog para stoje na ručno izrađenim policama.
Autohtoni i resturirani namještaj
“Što se tiče tih polica, to je rad mog supruga, to je on osmislio isto kao i žardinjere sa vanjske strane hižice, znači, one su vrlo slične i to je ustvari rad evo ga, njegov projekt.”, rekla je Kinčić.
Od pokućstva zatečenog u kući, obitelj je zadržala vitrinu u dnevnoj sobi i blagovaonski stol sa stolcima.
“On je restauriran, on je bio u lošijem stanju, isto kao i stolice ali s obzirom da se uklopilo u ovaj interijer, nismo htjeli odustat od svega toga pa smo dali restaurirat i sad je to evo sastavni dio našeg dnevnog boravka i smatramo da je to zaista nešto što ovdje paše.”, objasnila je Kinčić.
Autohtoni kreveti u spavaćoj sobi nisu zadržani zbog komfora, ali novi su rađeni upravo s tim starinskim karakterom, dok atmosferi pridonose obiteljske fotografije.
“Na fotografijama u spavaćoj sobi je moja baka, Katarina, moja mama pokojna Amalija i na jednoj fotografiji sam ja kao mala djevojčica na klupici na brijegu iznad moje rodne kuće.”, rekla je Kinčić.
Za potpuno opuštanje i bijeg od vreve grada, obitelj je napravila malu spa zonu okruženu duhom prošlosti.
Predstavljamo dom
Slika koja skriva televizor samo je jedno od kreativnih rješenja u ovom šarenom zagrebačkom stanu
Pogledajte kako je arhitektica želje mlade obitelji pretvorila u kreativna rješenja za njihov dom
Projekt stana od 81 m² za mladu obitelj povezuje šareni open space, zaobljeni kuhinjski otok i dimnjak koji dobiva sasvim novu ulogu.
Kad vlasnici kažu da televizor ne treba biti glavni u dnevnom boravku, a na pitanje o bojama odgovore „sve može!”, rezultat ne može biti dosadan. Uređenje stana za mladu obitelj u Zagrebu potpisuje Ema Dunkić iz studija Dunks, a gotovo svako rješenje u njemu nastalo je iz konkretne želje ukućana ili iz zatečenog rasporeda prostora.
Riječ je o projektu koji je zasad prikazan kroz vizualizacije. Radovi bi trebali početi uskoro, a mogli bi potrajati pet do šest mjeseci.
Slika koja skriva televizor
U većini dnevnih boravaka sve se okreće prema ekranu. Ovdje je planirano drugačije: televizor je smješten unutar polica, a prekriva ga klizna vratnica. Vratnica, međutim, nije od običnog materijala, nego je umjetnička slika.
Sliku će izraditi umjetnica Petra Šabić, i to izravno na šperploči od koje će biti napravljena vratnica TV ormara. Kad nitko ne gleda televiziju, u dnevnom boravku umjesto crnog ekrana stoji umjetničko djelo.
Stan za obitelj koja je rekla „sve može!”
Stan je projektiran za mladi par s malim djetetom, psom i dva kunića.
„Radilo se o klijentima koji nisu imali izrazito specifične zahtjeve. Htjeli su prostor koji će biti njihov, veseo i u kojem će se osjećati kul. Iako bi se neke od referenci koje su mi na uvodnom razgovoru pokazali mogle opisati kao dopamine decor, nije bilo specifičnih uvjeta niti najdražih boja.”, kaže arhitektica.
Na pitanje o paleti odgovor je bio kratak: „sve može!” Kroz razgovor, moodboard i različite primjere brzo su došli do kombinacije boja koja im je savršeno odgovarala.
Zgrada iz osamdesetih i dva mjeseca projektiranja
Stan od 81 kvadrat nalazi se u zgradi iz osamdesetih godina. Stanogradnja iz tog razdoblja često je kvalitetnije projektirana od velikog dijela današnje novogradnje, što je dobra polazna točka za svaku adaptaciju.
Projektiranje je trajalo oko dva mjeseca. Riječ je o idejnom i izvedbenom projektu interijera, pa je u tom razdoblju napravljena i detaljna razrada svih pozicija te odabir i ponude materijala, boja, namještaja, pa čak i prekidača.
Pametan raspored utičnica (koji će vam kasnije spasiti živce)
Open space nastao preseljenjem kuhinje
Stan ima dvostranu orijentaciju, prema sjeveru i jugu. U izvornom rasporedu kuhinja je bila na sjevernoj strani, odvojena od dnevnog prostora. Sjever je dobra orijentacija za kuhinju, ali stan funkcionira puno bolje kad je kuhinja dio dnevnog boravka.
Kuhinja je zato preseljena na južnu stranu, a na njezino mjesto, u spavaći dio stana, dolazi dječja soba. Spavaće sobe tako dobivaju svoju mirnu zonu, a dnevni prostor postaje open space zahvalne kvadrature.
„Open space je bio nešto oko čega nismo puno dvojili. Kada smo kuhinju prebacili na južni dio stana, klijenti su željeli da taj prostor bude cjelina uz dnevni prostor kako bi kuhanje, druženje i boravak postali jedna zajednička aktivnost.”
Tlocrt planiranog stanja
Dimnjak koji je odredio raspored kuhinje
Umjesto da ga skriju, dimnjak je postao polazište za cijelu kuhinju. Kuhanje je smješteno na otok upravo zbog njegova središnjeg položaja: predviđena je indukcijska ploča s integriranom napom, a pozicija uz dimnjak omogućuje pravilnu, izravnu ventilaciju dok se kuha.
Da ne bi ostao samo „stup” na putu, dimnjak s vanjske strane dobiva oblogu od ogledala. S unutarnje, kuhinjske strane bojit će se magnetnom bojom i bojom po kojoj se može pisati kredom. Tako postaje mala oglasna ploča za cijelu obitelj, za poruke, popise za kupnju ili dječje crteže.
Oko dimnjaka se povlači i vizualna granica između kuhinje i dnevnog boravka. Prostori su spojeni, ali svaki zadržava jasno definiranu zonu.
Zaobljeni otok i sofa za druženje uz šank
Prostor za kretanje oko otoka ponešto je ograničen, pa oblici namještaja moraju pomoći. Otok je dobio zaobljenu bočnu stranicu, bez oštrog kuta na koji bi se svakodnevno nailazilo.
Sofa je birana s istom idejom: niži naslon, mekše linije i otvoren bočni kraj. Kad se ukućani i gosti okupe oko kuhinjskog šanka, mogu se nasloniti ili sjesti na njezin naslon i bok, pa sofa istodobno pripada i dnevnom boravku i kuhinji.
Ovakvu konfiguraciju omogućila je i odluka o televizoru. Želja klijenata bila je da televizor ne bude fokus dnevnog prostora, nego sporedna funkcija koja se koristi povremeno. Zato se namještaj ne mora okretati prema ekranu, a televizor je skriven iza slike Petre Šabić.
Boje povezuju stan, a mali WC donosi iznenađenje
Boje su okosnica ovog projekta, ali i jedan od najvećih izazova tijekom projektiranja. Polazište je jednostavno: s prostorom se uvijek možemo malo poigrati i ne treba baš sve pratiti standardna dizajnerska pravila.
„Neočekivana kombinacija boja ponekad baš izvrsno funkcionira, a daje prostoru specifičan karakter.”, kaže arhitektica.
Za kuhinju se krenulo od plave i zelene, a pridružila im se crvena, u tamnijoj, zagasitoj bordo varijanti. Ključ je u kontrastu: hladnoj i kričavoj boji, kakva je plava na kuhinji, najbolje parira tamnija, topla i zagasita, poput tamnocrvene. To je pravilo koje, prema riječima dizajnerice, uvijek pali.
Paletu je važno odrediti rano i držati je se u cijelom stanu, savjetuje Ema. Zato se svijetloplava i zelena ponavljaju i kao naglasci na namještaju, a ravnotežu daju neutralniji elementi: drvo, bijele police i neutralni tepih.
Gostinjski WC je mjesto gdje je arhitektica otišla još korak dalje. Crvene retro pločice s uzorkom krugova kombinirane su s plavim elementima i blijedo ružičastim zidom. Mali prostor koji se ne koristi često idealna je podloga za neočekivani moment, a tu je i jedan od najdražih detalja projekta. Drugi je prijelaz između kuhinje i dnevnog boravka, izveden keramikom manjeg formata u šahovskom uzorku.
Materijali za svakodnevni život
Stan u kojem žive dijete, pas i dva kunića traži otporne materijale. U kuhinji je zato predviđena keramika s terazzo uzorkom, koja skriva svakodnevne nečistoće, a u ostatku stana LVT pod, otporan na habanje i jednostavan za čišćenje.
Održavanje ipak nije bilo glavna vodilja projekta.
„Osobno mislim da smo u interijerima baš postali robovi održavanja, gdje se čišćenje stavlja prije svih drugih potreba, osjećaja prostora te naposlijetku i njegove estetike. Prašina će biti tu kako god okrenete i jednom tjedno ćete je morati pobrisati.”
Zato u dnevnom boravku ostaju otvorene police za knjige, a ogledalo oko dimnjaka spušta se do poda. Ogledalo će se, naravno, prljati, ali čisti se mnogo jednostavnije od, recimo, običnog obojenog stupa.
U moru neutralnih interijera koji su dugo dominirali kod nas i šire, ovako šaren i vibrantan stan rijedak je projektni zadatak. Inspiracija je dijelom došla iz poljskog dizajna i magazina koji rado predstavljaju odvažne interijere s bojama, uzorcima i zanimljivim detaljima. Upravo je tome težio i ovaj projekt.
Vizualizacije: studio Dunks
Predstavljamo dom
Dvoje djece, jedna soba: Dizajnerica otkriva kako postići da svatko dobije svoj prostor
Na samo 10 četvornih metara dizajnerica je osmislila sobu u kojoj oba dječaka imaju svoj krevet, radni stol i dovoljno prostora za igru – bez osjećaja da je jedno dijete dobilo bolji dio sobe
Kad je Melita Kenđel, mag. dizajna iz Art Biroa, uređivala sobu za dijete predškolske dobi, najveći izazov bio je stvoriti prostor dovoljno neutralan da prati razvoj jednog djeteta kroz godine.
Uređenje dječje sobe za dvoje djece zadatak je drugačije prirode, ali jednako zahtjevan: potrebno je urediti prostor koji dvoje djece mora dijeliti, a da nijedno ne osjeti da ima “lošiji” dio sobe. Kenđel je ponovno pristupila projektu s istom filozofijom neutralne baze, ali ovoga puta izazov nije bio fleksibilnost kroz vrijeme, nego ravnopravnost u prostoru.
Zaboravite hladne neutralne tonove: Čokoladno smeđa nova je zvijezda suvremenih interijera
Za koga je soba osmišljena
Projekt je namijenjen dvojici dječaka, u dobi od 7 i 9 godina, uz ideju da prostor bude dugoročno funkcionalan. Namještaj, organizacija i odabir materijala prilagođeni su njihovim trenutačnim potrebama, ali i razdoblju adolescencije koje slijedi, kako bi soba mogla pratiti njihov razvoj bez većih preinaka.
Soba ima površinu od približno 10,2 četvorna metra, dimenzija 3,40 sa 3,00 metra. Kenđel opisuje kako je pristupila tom ograničenju:
„Soba je dosta mala s obzirom na to što je sve bilo potrebno smjestiti u nju. Pažljivim planiranjem uspjeli smo smjestiti sve potrebne funkcionalne cjeline bez osjećaja skučenosti.“
Najvažniji zahtjev roditelja bio je osigurati da oba dječaka imaju jednako kvalitetne uvjete za odmor, učenje i svakodnevno korištenje prostora. Svaki je trebao dobiti vlastiti krevet, vlastiti radni stol i dovoljno prostora za pohranu, uz zajedničku zonu za igru i druženje. Poseban zahtjev bio je iskoristiti dva radna stola koja je obitelj već posjedovala.
Kako je svako dijete dobilo svoj kutak
Svaki dječak dobio je vlastiti krevet, radni stol, rasvjetu i police za osobne stvari. Organizacija prostora potpuno je simetrična: dva kreveta postavljena su uza suprotne zidove, sa zajedničkim ugradbenim ormarom između njih, a radni stolovi smješteni su bočno, jedan uz prozor, čime se postiže osjećaj jednakosti i izbjegava dojam da jedno dijete ima bolji dio sobe.
Pohrana za dvoje djece riješena je velikim ugradbenim ormarom do stropa, s jasno definiranim zonama za svakog dječaka. Dodatnu pohranu omogućuju ladice ispod kreveta, otvorene police iznad uzglavlja te elementi iznad radnih stolova za knjige i školski pribor.
Boje i materijali u prostoru
Iako je paleta boja svjesno suzdržana, prostor nikako ne djeluje hladno. Temeljni ton daje toplo siva boja ormara i zidova, kombinirana s prirodnim svijetlim drvom parketa i unutrašnjosti polica. Uzglavlja oba kreveta izvedena su u tamnoplavoj, kanaliranoj tapeciranoj oblozi, koja odmah unosi mirnu, “mušku” notu bez da prostor učini pretamnim.
Najupečatljiviji detalj je velika tapeta s motivom karte svijeta u crno-bež tonovima, postavljena iznad jednog kreveta, koja funkcionira kao svojevrsna umjetnička instalacija i prirodni fokus prostora. Drveni paneli iza uzglavlja, s ugrađenom LED rasvjetom koja obasjava police, dodatno griju inače prilično monokromatsku bazu.
Umjesto ukrasne tapete isprobajte direktan ispis slike na zid – genijalno izgleda!
Personalizacija se odvija kroz sitne, lako zamjenjive detalje: crno-bijele fotografije i postere različitih motiva iznad svakog radnog stola, žute autiće i knjige na tepihu, te dva pufa u tamnosivoj i pješčanoj boji koji unose mekoću u središnju zonu za igru. Ovakav pristup, gdje baza ostaje suzdržana, a boja i karakter dolaze kroz tekstil i dekoraciju, izravno odražava filozofiju o kojoj Kenđel govori u nastavku.
Zajednička zona koja ostaje slobodna
Najveći izazov pri organizaciji bio je smjestiti dvije potpuno ravnopravne radne i spavaće zone unutar relativno male kvadrature, a pritom zadržati dovoljno slobodne površine u sredini sobe. Kenđel objašnjava filozofiju iza takvog pristupa:
„Cilj nije bio maksimalno ispuniti prostor namještajem, nego postići ravnotežu između funkcionalnosti i prozračnosti.“
Središnji dio sobe zato je ostavljen potpuno slobodan te je definiran velikim tepihom s dijamantnim uzorkom koji postaje zona za igru. Na taj način djeca imaju dovoljno mjesta za autiće, trkaću stazu ili druge aktivnosti bez potrebe za dodatnim namještajem. Ugradbeni namještaj, izrađen po mjeri, koristi cijelu visinu prostorije, a kombinacija zatvorenih ormara i otvorenih polica omogućuje maksimalnu iskoristivost bez vizualnog opterećenja prostora.
Ravnoteža između zajedništva i individualnosti
Osnova projekta je simetrična organizacija koja stvara osjećaj ravnopravnosti, dok se individualnost svakog djeteta ostvaruje kroz dekoracije, knjige, igračke i osobne predmete koje će vremenom prilagoditi vlastitim interesima. O odabiru boja Kenđel kaže:
„Odabrala sam neutralnu bazu u toplim sivim tonovima, prirodnom drvu i tamnoplavim naglascima. Takva paleta djeluje bezvremenski, a individualnost se može jednostavno naglasiti tekstilom, posterima ili dekoracijama koje se lako mijenjaju kako djeca odrastaju.“
Središnji ugradbeni ormar predstavlja vizualnu okosnicu cijelog prostora. On povezuje obje zone, unosi simetriju i organizaciju, dok drveni detalji i diskretna LED rasvjeta dodatno naglašavaju toplinu interijera.
Soba koja raste zajedno s djecom
Projekt je zamišljen kao dugoročno rješenje. Neutralni dizajn omogućuje jednostavne promjene bez velikih ulaganja, zamjenom dekoracija, tekstila ili rasvjete soba se lako prilagođava interesima tinejdžera, dok osnovni namještaj ostaje jednako funkcionalan.
Kako urediti dječju sobu – ideje i savjeti za sve uzraste
Za razliku od sobe za jedno dijete predškolske dobi, gdje je fokus bio na fleksibilnosti prostora koji raste zajedno s djetetom, kod sobe za dvoje djece ključni izazov postaje simetrija i pravednost u organizaciji. Oba projekta ipak dijele istu podlogu: neutralnu bazu koja ne diktira previše, a individualnost i karakter prepuštaju detaljima koji se lako mijenjaju. Kako izgleda to načelo primijenjeno na sobu za jedno dijete, pogledajte u tekstu Uređenje dječje sobe predškolske dobi koje prati dijete kroz godine.
Renderi: Melita Kenđel
