Izbor urednice
Hansgrohe piše povijest kupaonice od 1901.
Od male radionice u Schwarzwald-u do globalnog igrača. Hansgrohe -120 godina strasti, inovacije i težnje za savršenstvom.
Ono što je počelo prije 120 godina s tri zaposlenika u Schiltachu u Schwarzwaldu sada je Hansgrohe grupa, međunarodni stručnjak za opremu i tuševe s oko 4700 zaposlenika.
Hansgrohe se smatra jednim od vodećih svjetskih proizvođača slavina i tuševa. Tvrtka prodaje visokokvalitetne proizvode pod svojim markama AXOR i hansgrohe, od kojih se većina proizvodi u Njemačkoj, u svom sjedištu u Schiltachu i obližnjem Offenburgu. Također ima inozemne proizvodne kapacitete u Francuskoj, Kini i SAD-u. U svijetu, sanitarni stručnjak upravlja s 32 tvrtke i 22 prodajna ureda i opskrbljuje slavine i tuševe u više od 146 zemalja širom svijeta.
120-godišnja povijest tvrtke obilježena je inovacijama, kao što su prvi ručni tuš s više vrsta spreja, prva kuhinjska slavina na izvlačenje i prva zidna šipka koja drži ručni tuš.
Hansgrohe Grupa, njezini brendovi i proizvodi osvojili su brojne nagrade, uključujući više od 600 dizajnerskih nagrada od 1974. godine. Osim što se zalažu za dugotrajne i kvalitetne proizvode, Hangrohe grupa zalaže se i za odgovornost prema ljudima i okolišu.
Hansgrohe d.o.o. Hrvatska slavi 12. godina
Uz veliki jubilej Hansgrohe Grupe, tvrtka Hansgorhe d.o.o. Hrvatska slavi 12. godina postojanja ureda i izložbenog salona u Zagrebu, zaduženog za tržišta Hrvatske i Slovenije. „Neprekidan rast prometa i broja zaposlenih u našem uredu, uz vrhunsku podršku našim korisnicima samo je jedan mali dokaz uspješnog nastupa tvrtke Hansgrohe. Zbog izvrsnih dosadašnjih poslovnih rezultata, u 2022 godini zaduženja se šire i na ostale zemlje u regiji jugoistočne Europe pa se uskoro vidimo u novom, većem izložbenom salonu i uredu tvrtke Hansgrohe d.o.o. Hansgrohe je više od slavina i tuševa. Mi smo 12(0) godina strasti prema vodi, ljudima, inovacijama i stalnoj težnji za savršenstvom“, objašnjava Jessica Trejo, direktorica u Hansgrohe d.o.o. Hrvatska.
POVIJEST HANSGROHE GRUPE
Pravi instinkt
Bez sumnje, to je bio hrabar korak koji je Hans Grohe napravio dvije godine nakon prelaska iz Luckenwaldea u Schiltach. U to je vrijeme okrenuo leđa tkanju i otkrio proizvodnju metalnih proizvoda kao što su mjedene tave, dijelovi sata ili rozete od štednjaka za sebe. Od samog početka, tuševi od lima također su bili dio asortimana male tvrtke Hansa Grohea. Izumitelj je imao pravi instinkt: početkom 20. stoljeća u modu je došla privatna kućna kupaonica, a Hans Grohe ubrzo se u potpunosti specijalizirao za metalnu robu za sanitarni sektor.
U desetljećima koja su slijedila, strastveno se posvetio daljnjem razvoju svojih tuševa i brzo napredovao da postane stručnjak za tuširanje u njemačkoj sanitarnoj industriji. Sa svojim idejama odigrao je odlučujuću ulogu u oblikovanju Hansgroheove korporativne povijesti i budućnosti kulture tuširanja. Od 1928. godine, njegov ručni tuš razvio se u udobnu alternativu nadglavnom tušu koji je u to vrijeme bio uobičajen.
Njegove ideje nastavile su oblikovati stil moderne tehnologije tuširanja već desetljećima. Čak i u dobi od 82 godine, osnivač tvrtke postigao je potez sanitarnog genija: Izumio je šipku za tuš , na kojem se ručni tuš mogao namjestiti na bilo kojoj visini – danas standard u kupaonicama diljem svijeta.
Neobuzdana vožnja
Uz osnivača tvrtke Hansa Grohea, koji je vodio posao 54 godine, prije svega njegov najmlađi sin Klaus imao je odlučujući utjecaj na razvoj sanitarnog stručnjaka. Pridružio se očevoj tvrtki 1968. godine i vodio je 33 godine od 1975. nadalje, razvijajući Hansgrohea od njemačkog stručnjaka za odvod u jednog od vodećih svjetskih proizvođača slavina i tuševa. Hansgrohe Grupu ne treba miješati s Groheom: Friedrich Grohe, drugi najstariji sin osnivača Hansa Grohea, napustio je Schiltach i dvije godine kasnije preuzeo tvornicu slavina u Hemeru, u sjeverozapadnom dijelu Njemačke. Ova tvrtka danas je poznata kao Grohe i upravlja se kao brand japanske korporacije Lixil. U Hansgroheu u Schiltachu Klaus Grohe preuzeo je dužnost 1977. godine i iste godine predstavio ime marke Hansgrohe.
Prvi put je zaštitu okoliša i održivost učinio problemom u sanitarnoj industriji, potaknuo razvoj proizvoda koji štede energiju i vodu te obratio pozornost na ekološki prihvatljivu proizvodnju koja štedi resurse. Lansiranjem marke AXOR 1993. godine Klaus Grohe postavio je temelje za stvaranje kultnih objekata za luksuzne kupaonice i kuhinje. Od tada, u suradnji sa svjetski poznatim arhitektima i dizajnerima, slavine, tuševi i pribor stvoreni su u širokom rasponu stilova i prema najvišim standardima kvalitete.
Ovi prepoznatljivi dizajnerski objekti još su jedan izraz strasti prema savršenstvu koju je Klaus Grohe usadio u tvrtku. Njegov stil upravljanja karakterizirao je njegov pragmatičan pristup i energičan nagon, ali i prizemni karakter. Njegov moto kao perfekcionista bio je: “Dobro je neprijatelj boljeg.” Predsjedao je Nadzornim odborom Hansgrohea od 2008. do 2015. godine i sada je njegov počasni predsjednik.
Od obiteljske tvrtke do globalne korporacije
Dva najstarija sina Klausa Grohea nastavila su obiteljsku tradiciju u operativnom poslu. Richard Grohe bio je zamjenik predsjednika Izvršnog odbora od 2008. do 2016. godine. Razvio je hansgrohe u svjetski poznati premium brand s brojnim inovacijama. Njegov brat Philippe vodio je dizajnerski brand AXOR od 2001. do 2016. godine. U svom mandatu surađivao je s mnogim renomiranim dizajnerima kao što su Philippe Starck, Antonio Citterio ili Patricia Urquiola i pomogao brandu da postigne svoj međunarodni nastup.
Oba brata dala su značajan doprinos uspjehu Hansgroheove korporativne povijesti u novom tisućljeću i postavila temelje za transformaciju Hansgrohe grupe iz obiteljskog u srednju korporaciju. Braća su odstupila s izvršnih dužnosti 2016. Od tada je osnivačka obitelj pratila tvrtku iz perspektive dioničara.
Od svibnja 2018. sin Klausa Grohea Richard član je Nadzornog odbora Hansgrohe grupe, koja se vodi kao europsko javno društvo s ograničenom odgovornošću, ali nije uvrštena na burzu. Dva glavna dioničara su američka korporacija Masco Corporation (68 posto dionica) i obitelj Grohe putem Syngroh Verwaltungs- und Beteiligungs-GmbH (32 posto dionica).
Napredak sa strukturnim promjenama
Hans Juergen Kalmbach vodi tvrtku kao predsjednik Izvršnog odbora od 1. kolovoza 2018. Diplomirao je poslovnu administraciju, a karijeru je započeo u Hansgrohe Grupi 1998. godine. Od tada je obnašao nekoliko nacionalnih i međunarodnih rukovodećih pozicija, od kojih je nedavno bio odgovoran za međunarodnu prodaju kao član Izvršnog odbora.
“Potičemo strukturne promjene kroz učinkovite procese, ciljanu strategiju rasta i daljnji razvoj naše korporativne filozofije. Čineći to, danas imamo koristi, i imali smo koristi u prošlosti,
od kvaliteta koje su razlikovale Hansgrohe i učinile ga jakim 120 godina”, kaže Hans Juergen Kalmbach.
“Prvo, iz kulture kvalitetno orijentiranih inovacija koja je rasla i prakticira se u svim područjima tvrtke; drugo, od dosljednog međunarodnog uzgoja na tržištu, čija jezgra datira još iz 1907. godine s početkom izvoznog poslovanja Hansa Grohea. I treće, od izuzetno visoke razine predanosti i velike fleksibilnosti naših zaposlenika, na koje se uvijek možemo osloniti. Čak i kao globalno aktivna grupa, nikada nismo zaboravili svoje korijene kao obiteljski posao srednje veličine. Strast, inovativnost i potraga za savršenstvom imaju dugu tradiciju s nama. I tako, u budućnosti možemo nastaviti graditi svoju snagu na osnovnim temeljima našeg uspjeha: kontinuiranim inovacijama, beskompromisnoj kvaliteti i dizajnu te odgovornosti prema društvu i okolišu.”
Izbor urednice
Intervju Ivan Veljača: Prostor u službi drame
Za Ivana Veljaču scenografija nikad nije bila samo pitanje dekoracije ili stila. Prostor je za njega dramaturški alat — mjesto gdje se odnosi među likovima lome, pojačavaju i razotkrivaju. Iako je formalno krenuo iz dizajna, Veljača je s vremenom razvio autorski pristup u kojem scenografiju gradi iznutra, iz scenarija, često razmišljajući kao redatelj prije nego kao scenograf. Njegovi filmski stanovi i kuće uvijek su precizno u službi priče. U razgovoru govori o vlastitom procesu rada, razlikama između suvremenih i “period” projekata te o tome zašto, nakon svega, sanja o praznoj bijeloj kocki.
Završio si ako se ne varam smjer dizajna za Arhitektonskom fakultetu, jesi li već tada znao da ćeš se baviti scenografijom ili se taj interes razvio kasnije?
Jesam, diplomirao sam na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu pod mentorstvom Mladena Orešića i Feđe Vukića. Scenografiju smo dotaknuli kratko na faksu kod profesora Atača i Bakliže, ali je fokus bio na kazališnoj scenografiji, tako da o filmskoj nisam tada ništa ni znao, a kamoli se vidio u ulozi scenografa. Prvi doticaj sa scenografijom je bilo postavljanje linoleuma za sapunicu koju je tada pisala moja sestra. To je bio, doslovno, “daj mi da radim bilo što” posao.
Kako izgleda tvoj proces rada kad osmišljavaš stambeni prostor za likove u filmovima ili serijama?
Kad projektiram stambene prostore za film najčešće ideju crpim iz neposredne okoline. Godinama su moji setovi arhitektonski nalikovali mom stanu, roditeljskom, stanovima prijatelji i td. S vremenom se to razvilo u neki moj osobni pristup u kojem “prisiljavam” realne prostore u filmske prema potrebi scenarija. Ja volim da je sama arhitektura prostora koju gradimo “bogata” i razvedena a najbitnije da je u službi scene. Nisam opterećen arhitektonskim točnostima ni najmanje. Ja scenografiji prvu pristupam kroz dramaturgiju scenarija a tek onda vizualno tako da volim provoditi što više vremena s režiserom ali nekad je to u zadanim uvjetima nemoguće.
Koliko je teško pronaći stanove/kuće za snimanje? Koliko si obično involviran u taj dio procesa?
Ovo stvarno jako ovisi o scenariju. Nekad se uspije pronaći lokacija koja savršeno odgovara svemu što scenarij traži, ali to je jako rijetko. Češće se scenarij ili pak režijski pristup prilagođavaju lokaciji koja ima “ono nešto”. Naravno, ako se setovi grade u studiju onda je puno lakše biti vjeran inicijalnoj režiserovoj ideju.
Koliko se primijenio tvoj pristup scenografiji od kad i sam režiraš?
Jako. Zapravo sam shvatio da već dugo ne pristupam scenografiji na zanatski scenografski način već baš uranjam u scenarij kao da ga režiram. Taj proces mi je najbitniji. Iz toga proizlaze vizualna rješenja, paleta boja, lokacije, osvjetljenje, kostimi i slično. Kad taj dio sto puta preroštam i uspostavimo film “na papiru”, tek onda se počinjem baviti zanatskim dijelom scenografije, uređenjem prostora, izradom i najmom rekvizite i slično.
Da li bi volio stanovati u nekom od prostora koji si osmislio za neki od likova na filmu, koji bi to stan/kuća bio i zašto?
Ne bi. Moj pristup scenografiji bazira se na likovima iz scenarija i drami između njih. To često rezultira prostorima koji nisu “životni” već su u službi filma. S druge strane imam i ogromno vizualno zasićenje. Često znam reći da bi ja najradije živio u bijeloj kocki visokih stropova i velikih prozora, bez ikakvog namještaja.
Radio si na “period” projektima kao što su Čuvar dvorca i Hotel Portofino, koliko je rad na scenografiji na ovakvim projektima složeniji nego na onima koji su smješteni u sadašnjost?
Iako su “period” filmovi i serije često tehnički kompliciraniji za raditi jer uključuju puno izrade rekvizite i gotovo kompletno uređivanje svakog prostora, filmovi smješteni u današnjicu meni su često “veći zalogaj”. Postići vizualnu dramu u filmu koji je , recimo, smješten u suvremenu bolnicu, puno je zahtjevnije od postizanja istoga u vizualno “atraktivnijim” periodima.
Koliko se rad na scenografiji odražava na uređenje tvog osobnog prostora? Jesi li ikada sam sebi “ukrao” neku ideju ili rješenje do kojeg si došao u radu na scenografiji i primijenio je prilikom uređenja svog privatnog prostora?
Odražava se jako ali u smislu da se jako teško odlučujem za namještaj i ostalo uređenje. Sve sam već za neki set kupio, napravio, uredio, namjestio pa se onda za doma najčešće odlučujem za arhetipske komade. No na kraju većinom Ana donosi odluke o uređenju a ja samo negodujem.
Arhitektura Drage Galića kao idealna kulisa za seriju Dnevnik velikog Perice
Izbor urednice
Koliko smo zapravo blizu trenutku kada će humanoidni roboti postati dio svakodnevice
Pitali smo Bojana Jerbić, akademika i profesora emeritusa, jednog od vodećih stručnjaka za robotiku u Hrvatskoj…
Dok se svijet dizajna i arhitekture svake godine okreće Milanu i sajmu Salone del Mobile, tehnološki pogled u budućnost sve češće vodi prema Las Vegasu i CES-u, jednom od najvažnijih sajmova potrošačke elektronike na svijetu. Upravo tamo ove je godine predstavljen humanoidni robot namijenjen pomoći u kućanstvu – tehnologija koja je desetljećima pripadala znanstvenoj fantastici, a danas se sve ozbiljnije razvija u laboratorijima diljem svijeta.
Koliko smo zapravo blizu trenutku kada će humanoidni roboti postati dio svakodnevice, pitali smo Bojana Jerbić, akademika i profesora emeritusa, jednog od vodećih stručnjaka za robotiku u Hrvatskoj. Bojan Jerbić je, između ostalog, osnivač Katedre za autonomne sustave i računalnu inteligenciju i Regionalnog centra izvrsnosti za robotske tehnologije (CRTA) zajedno s laboratorijima za autonomne sustave, računalnu inteligenciju i medicinsku robotiku.
Od industrijske ruke do humanoidnog tijela
Razvoj humanoidnih robota traje gotovo koliko i razvoj robotike općenito. Prvi industrijski roboti pojavili su se šezdesetih godina prošlog stoljeća, no tada nisu nalikovali čovjeku – bili su to mehanički sustavi nalik ljudskoj ruci, namijenjeni ponavljajućim zadacima u industriji.
„Kompleksni humanoidni roboti koji podsjećaju na ljudsko tijelo, s onim što zovemo fizička inteligencija, razvijaju se intenzivnije tek posljednjih dvadesetak godina“, objašnjava Jerbić. Upravo ta fizička inteligencija – sposobnost kretanja, ravnoteže i interakcije s okolinom – predstavlja najveći izazov suvremene robotike.
Kada ih možemo očekivati u kući?
Nakon predstavljanja robota za kućanstvo na CES-u, optimizam oko njihove dostupnosti sve je veći. Ipak, stručnjaci su oprezni. Prema aktualnim procjenama, humanoidni roboti mogli bi dosegnuti razinu šire primjene u razdoblju od pet do deset godina, ali prije svega u sektorima poput zdravstva, logistike i industrije.
Razlozi za sporiji ulazak u domove brojni su: tehnologiju je potrebno „sabiti“ u humanoidni volumen kako bi se robot mogao kretati u prostoru dizajniranom za ljude, autonomija baterija trenutačno iznosi tek dva do četiri sata, a cijena je i dalje visoka. Danas se humanoidni roboti, ovisno o kompleksnosti, kreću u rasponu od 20 do 200 tisuća dolara.
„Da bi robot bio realno primjenjiv u kućanstvu, njegova cijena morala bi biti usporediva s cijenom boljeg stolnog računala“, ističe Jerbić. Prema istraživanjima Morgan Stanleyja, masovnija primjena očekuje se tek nakon 2030. godine, a do 2050. čak se predviđa više od milijardu humanoidnih robota na svijetu.
Zašto se ljudi vežu uz robote?
Iako humanoidni roboti još nisu dio svakodnevice, priprema za njihov dolazak već traje. Robotski usisavači postali su uobičajen dio doma, a mnogi vlasnici razvijaju i emotivnu povezanost s njima.
„Ljudi čak pišu imena na robote kad ih šalju na servis, kako ih ne bi zamijenili drugim uređajem. Imaju osjećaj da robot ima svoj karakter, način kretanja i ponašanja“, kaže Jerbić. Ta emocionalna veza, dodaje, prirodna je za ljudsku vrstu i predstavlja pripremu za novu tehnološku eru.
Humanoidni roboti razvijaju se i u Zagrebu
Razvoj humanoidne robotike ne događa se samo u velikim svjetskim centrima. U Zagrebu, u Regionalnom centru izvrsnosti za robotske tehnologije – CRTA na Fakultetu strojarstva i brodogradnje – razvijaju se hrvatski humanoidni roboti.
„Pero i Rudi naši su omiljeni humanoidni roboti. Na njima istražujemo metode upravljanja, učenja i primjene humanoidnih robota u stvarnim okruženjima“, ističe Jerbić. Poseban fokus stavlja se na učenje pokazivanjem – na način kako ljudi uče djecu, što zahtijeva suradnju tehničkih i humanističkih znanosti.
Zašto je ljudsko tijelo i dalje nenadmašno?
Jedan od najvećih izazova humanoidne robotike jest složenost ljudskog tijela. Svakodnevni pokreti koje ljudi izvode automatski – poput vezivanja vezica ili zakopčavanja gumba – za robote su iznimno zahtjevni zadaci.
Čovjek raspolaže s oko 600 mišića i približno 240 stupnjeva slobode gibanja, dok najsloženiji humanoidni roboti danas imaju oko 70. Iako roboti mogu nadoknaditi dio ograničenja većom fleksibilnošću zglobova, upravljanje takvim sustavima ostaje izuzetno složeno.
Posebno zahtjevan segment su robotske ruke. Na vrhovima ljudskih prstiju nalaze se tisuće receptora za pritisak, temperaturu i vibracije, što omogućuje precizno rukovanje predmetima – osobito fleksibilnim materijalima poput tkanina. Upravo zato je, kako kaže Jerbić, „san svakog robotičara razviti robota koji će moći ispeglati košulju“.
Budućnost je jasna, ali još nije blizu
Humanoidni roboti još nisu spremni preuzeti svakodnevne kućanske zadatke, no smjer razvoja je jasan. Tehnologija napreduje, cijene padaju, a društvo se postupno navikava na prisutnost robota u svakodnevnom životu.
Iako umjetna inteligencija danas može obraditi ogromne količine informacija, ljudska sposobnost interpretacije, iskustva i emocija i dalje ostaje nenadmašna. Upravo ta razlika čini granicu između onoga što roboti danas mogu – i onoga što će tek morati naučiti.
Humanoidni roboti možda još nisu dio naše svakodnevice, ali više nisu ni daleka budućnost. Oni su, polako ali sigurno, već zakoračili u naš svijet.
You must be logged in to post a comment Login