Povežimo se

Arhitektura i dizajn

Stan koji će vas oduševiti detaljima u boji

Ponekad za iskorak iz uobičajenog treba imati hrabrosti. Srećom, 3D vizualizacije već su standardni alat arhitekata i dizajnera interijera. Omogućuju nam da i prije realizacije projekta vidimo kako će naše zamisli izgledati u stvarnosti.

Želje klijenta su na prvom mjestu

Stan koji smo posjetili u detalj je onakav kako ga je zamislila vlasnica. Nema odstupanja niti u milimetru, nijansi boje, materijalu, jer svi želimo da sve bude baš onako kako smo si to i zamislili, pogotovo kod uređenja našeg doma. Tu nam pomaže ono čime se bavi Mario Goleš, dizajner interijera, koji u nekoliko klikova naše zamisli pretvara u realistične prikaze.

Svoje vještine i umijeće Mario je prikazao kod uređenja ovog stana. Sve izgleda vrlo efektno, a Mario kaže da se uvijek trudi slijediti želje klijenata. No, kao stručnjak, uvijek će dati svoje sugestije s obzirom na veliko iskustvo koje ima.

Boja ciklame za razbijanje monotonije

Ovaj stan je u boji ciklame, i to ga čini posebnim. Htjeli su iskočiti izvan okvira standardnih boja koje su danas popularne. Inicijalno su išli sa sivom, neutralnom, pa su htjeli razbiti monotoniju.

Mario priznaje da je klijentica u početku bila malo skeptična oko te boje, međutim, nakon što je vidjela Marijeve 3D vizuale te nakon što su obišli par salona i show roomova, ta joj se ideja sve više počela sviđati.

Događa li se češće da klijent promijeni ili zadrži početnu ideju nakon što pogleda 3D vizualizaciju?

Prilikom izrade fotorealističnih vizuala ljudi se zaljube u sliku i vrlo često se dogodi da ta kompozicija slike i svjetla daje pozitivan ugođaj klijentu koji im se jako svidi, iako funkcionalnost svega toga nije zadovoljavajuća.

Klijenti kroz te vizuale mogu vidjeti kako će u konačnici finalni produkt izgledati, no svejedno se još uvijek ne mogu “staviti” u taj prostor, stoga se često zna dogoditi da ako je kompozicija same slike loša, unatoč tome što je prostor dobro koncipiran, u konačnici je to sasvim druga priča koja se klijentu manje ili više sviđa, te je to ponekad dvosjekli mač. Ali u svakom slučaju, ono što je sigurno, definitivno približi klijentu dojam cjelokupnog  prostora.

U spavaćoj sobi komade namještaja dali su izraditi po mjeri

Poseban element u cijeloj priči je panel koji je stavljen na zid, a na njega je montiran televizor. Iza panela skriveni su kabli i priključnice. Ujedno je tu stao i ruter za Internet te su u donjem dijelu tog panela izrađena reviziona vratašca.

Mario je ponosan na svaki svoj projekt, a radi sve, od stambenih prostora, stanova, kuća, vila, hotela, do barova i noćnih klubova.

Majstor svog zanata

“Otac i ja smo prije više od 30 godina otvorili obiteljsku tvrtku koja se bavila isključivo arhitekturom. No, međutim, tada su kompjuteri počeli sve više uzimati svoj zamah i sve više su se koristili softveri za olakšavanje rada budući da se prije toga sve crtalo na ruke. Tako sam i ja odlučio izraditi softver za statičke obračune, čisto da si olakšam posao. I to je bio ključni trenutak u mom životu”, govori Mario.

Postao je programer te je u toj struci radio sljedećih 15 godina. Na kraju, ipak se vratio svojoj prvoj ljubavi. Otvorio je firmu koja se danas bavi i arhitekturom i dizajnom interijera, a znanje i iskustvo iz informatike uvelike mu olakšava kada u programima zamišljeno stavlja u virtualno, a zatim u realno i stvarno.

Arhitekti i arhitektonski projekti

Tvornica lokomotiva u Tbilisiju postaje zelena četvrt: što donosi Loco Park Stefana Boerija

Ured Stefano Boeri Architetti pobijedio je na natječaju za preobrazbu bivše tvornice lokomotiva u Gruziji. Nova četvrt donosi devet zgrada, parkove, krovove sa staklenicima i opeku u bojama grada.

Loco Park u Tbilisiju: pješačka ulica sa zelenilom i zgradama od opeke u različitim bojama

Na mjestu nekadašnje velike tvornice lokomotiva iz sovjetskog razdoblja u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije, trebala bi nastati nova četvrt sa stanovima, parkovima i javnim prostorima. Natječaj koji je raspisao LOCO Alliance osvojio je milanski ured Stefano Boeri Architetti. Njegov osnivač poznat je po zgradi Bosco Verticale i pristupu u kojem zelenilo postaje dio gradske infrastrukture. Projekt Loco Park u Tbilisiju obuhvaća 73.600 četvornih metara bivšeg industrijskog zemljišta. Ideja je da tvornička prošlost ne nestane, nego postane dio identiteta nove četvrti.

Otočje zgrada povezano zelenilom

Prema planu, devet zgrada smješteno je u nizu otvorenih prostora: od sportske šume i mreže parkova do linearnog bulevara i zajedničkih vrtova. Ukupna bruto površina zgrada iznosi oko 120.000 četvornih metara. Pješački prostori koji se nastavljaju jedan na drugi trebali bi četvrt povezati sa susjednim dijelovima grada i učiniti je prohodnom i pristupačnom.

„Zgrade Loco Parka bit će otoci u urbanom otočju, različite, ali povezane mrežom javnih pješačkih prostora s drvoredima koje će koristiti cijeli grad”, rekao je Stefano Boeri. Projekt je u Tbilisiju predstavio zajedno s partnerom ureda Pietrom Chiodijem.

Prizemlja za grad, katovi za stanovanje

Loco Park u Tbilisiju zamišljen je kao mješovita četvrt. U prizemljima zgrada predviđeni su ulazi, trgovine, kafići, radionice i zajedničke usluge. Tako bi se javni život s ulica i iz parkova nastavljao i u zgradama. Na višim katovima smješteni su stanovi različitih veličina, namijenjeni različitim stambenim potrebama. Sličnu je ideju Boerijev ured razradio i u projektu 190 priuštivih drvenih stanova na Ibizi, gdje se raspored stanova može prilagoditi stanarima različite dobi i pokretljivosti.

Krovovi kao nova silueta

Najprepoznatljiviji dio projekta Loco Park u Tbilisiju mogli bi biti krovovi. Njihovi oblici reinterpretiraju siluete tvornica i radionica koje su nekad stajale na ovom području, pa zgrade zajedno tvore novu siluetu grada. Krovovi nisu samo oblikovni element. Na njima su predviđeni staklenici, terase, fotonaponski sustavi, stanovi u potkrovlju i zajednički prostori za stanare. Prema autorima, različite geometrije krovova pomažu i u boljem iskorištavanju dnevnog svjetla, prozračivanja i osunčanja stanova.

Boje grada pretočene u opeku

Posebno zanimljiv dio projekta je odnos prema bojama Tbilisija. Arhitekti su fotografski mapirali boje gradskog krajolika i izdvojili pet glavnih skupina: plavosivu, terakotu, zelenu, sivosmeđu i mineralno bijele tonove. Te su nijanse pretočene u paletu opeke za pročelja novih zgrada. Svaka zgrada dobiva vlastitu kombinaciju boje, teksture i načina slaganja opeke.

Opeka nije odabrana slučajno. Taj je materijal ukorijenjen u lokalnoj graditeljskoj tradiciji, a ujedno povezuje novu četvrt s industrijskom prošlošću lokacije. „Boja i opeka svakoj zgradi daju vlastiti identitet, a istodobno ih povezuju u skladnu cjelinu”, objasnio je Pietro Chiodi.

Od proizvodnje do svakodnevnog života

Loco Park u Tbilisiju primjer je obnove grada u kojoj industrijsko nasljeđe, suvremena arhitektura i krajobraz postoje zajedno. Bivša tvornica, nekad namijenjena proizvodnji, trebala bi postati mjesto za stanovanje, susrete i boravak na otvorenom. Projekt je tek pobijedio na natječaju, pa će se pokazati koliko će od ove vizije biti ostvareno. Ideja da se stara industrijska zona otvori gradu zanimljiva je i za našu regiju, gdje je nova namjena bivših tvorničkih zemljišta također aktualna tema.

Render: Stefano Boeri Architetti

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

Obnovljena seoska kuća u Zagorju: obiteljska priča koja traje od 1903. godine

U Selnici, nedaleko od Marije Bistrice, obitelj Dore Kozjak Ibrulj obnovila je seosku kuću iz 1903. godine. Roditelji su preuzeli većinu radova, bake izradile zavjese i jastučnice, a odbačeni namještaj i drveni pod dobili su novu priliku. Kuća zamišljena kao obiteljsko mjesto za odmor danas prima i goste.

Prije petnaestak godina obitelj Dore Kozjak Ibrulj odlučila je kupiti staru seosku kuću među zagorskim brežuljcima. Bila je gotovo ruševna, godinama zapuštena i bez ulaganja, ali novi vlasnici u njoj su vidjeli priliku za stvaranje vlastitog utočišta u prirodi.

„Kada su moji roditelji kupili kuću, znali smo da nas čeka ogroman posao. Ali od početka smo imali jasnu želju – stvoriti mjesto na koje ćemo moći pobjeći od gradske vreve, družiti se, odmarati i provoditi vrijeme zajedno”, prisjeća se Dora.

Obnova je postupno postala zajednički obiteljski pothvat. Uz građevinske radove, uključivala je prikupljanje i obnovu namještaja te izradu detalja koji i danas određuju izgled interijera.

Obnova u kojoj je sudjelovala cijela obitelj

Svaki član obitelji imao je svoju ulogu, od većih zahvata do završnog uređenja.

„Moji roditelji napravili su većinu posla sami, a mi smo im pomagali koliko smo mogli. Bake su bile zadužene za brojne detalje. Same su šivale zavjese, vezle jastučnice i izrađivale čipkaste obrube za ormariće. Zapravo su upravo one unijele dušu u ovu kuću”, govori Dora.

Zavjese, vez i čipkasti obrubi uklopili su se u seoski interijer, a za obitelj imaju i osobnu vrijednost. Podsjećaju na vrijeme provedeno u uređenju kuće i na ljude koji su sudjelovali u njezinoj obnovi.

Iza cjelokupnog uređenja stoji Dorina majka, dizajnerica interijera. Željela je sačuvati karakter stare kuće i istodobno je prilagoditi potrebama obitelji.

„Ova kuća bila je mamin diplomski rad i od njezine je ideje sve krenulo. Ona uvijek ima vrlo jasnu viziju, a mi ostali dobijemo zadatke. Najljepše je što svi volimo sudjelovati i gledati kako njezine zamisli postupno oživljavaju”, kaže Dora.

Dora Kozjak Ibrulj

Stari namještaj koji pronalazi svoje vlasnike

U interijeru se obnovljeni namještaj, tekstil i drveni detalji nadopunjuju s novijim komadima. Obitelj je dio uređenja gradila oko predmeta koje je već imala, dobila od prijatelja ili pronašla odbačene.

Stari ormar za posuđe, ljuljačka, kreveti i brojni manji predmeti tako su pronašli mjesto u obnovljenoj kući.

„Jako volimo skupljati stari namještaj. Neke komade dobijemo od prijatelja, a neke pronađemo sasvim slučajno. Dogodi se da tijekom šetnje sa psima ugledamo kvalitetan komad koji je netko odbacio pa ga ponesemo kući. Često se šalimo da namještaj zapravo pronalazi nas, a ne mi njega”, priča Dora.

Pronađene komade obitelj zajednički obnavlja, a glavnu ulogu ponovno ima Dorina majka. Njezin odabir povezuje predmete različitog podrijetla u skladnu cjelinu.

Ponovna upotreba namještaja ujedno produžuje njegov vijek i smanjuje potrebu za kupnjom novih komada. U ovoj kući takav pristup proizlazi iz obiteljske sklonosti starim stvarima i želje da ih se sačuva.

Odbačeni drveni pod uklopio se u staru kuću

I podovi su dobili drugu priliku. Umjesto kupnje novog materijala, obitelj je iskoristila odbačeni drveni pod koji je bio dovoljno kvalitetan za obnovu.

„Pod koji danas vidite zapravo je bio odbačen. Tata ga je pobrusio, doradio i ponovno obojio. Sada izgleda kao da je ovdje oduvijek”, objašnjava Dora.

Obnovljeni pod uklopio se u karakter kuće, iako izvorno nije pripadao tom prostoru. Zajedno sa starim namještajem i ručno izrađenim tekstilom povezuje prostorije u cjelinu.

Interijer prilagođen obiteljskom životu

Pri uređenju je trebalo uskladiti izgled stare seoske kuće s praktičnim potrebama njezinih novih vlasnika. Namještaj i dekoracije birani su prema tome kako se uklapaju u prostor i kako će se koristiti.

„Htjeli smo da kuća izgleda skladno, ali i da savršeno funkcionira te odgovara našim potrebama. Nije nam bilo važno da se ističe pojedini komad namještaja, nego da cijelim prostorom vlada harmonija”, ističe Dora.

Zato interijer nema jedan komad oko kojeg se sve podređuje. Njegov izgled nastaje povezivanjem drva, tekstila, obnovljenog namještaja i obiteljskih rukotvorina. Prostor je uređen za boravak, odmor i druženje, što je od početka bila glavna želja vlasnika.

Od rođendana u nedovršenoj kući do prvih gostiju

Jedna od Dorinih najdražih uspomena vezana je uz osamnaesti rođendan. Kuća tada još nije bila dovršena, ali to nije spriječilo obitelj da u njoj okupi prijatelje.

„Kada smo prvi put pozvali prijatelje, kuća još nije bila gotova. Slavili smo moj osamnaesti rođendan, na podovima je još bio beton, a neke sobe nisu bile dovršene. Bilo nas je četrdesetak, svi su bili odlično raspoloženi i govorili su nam kako će ovo biti prekrasno mjesto i da bismo ga trebali otvoriti i drugima”, prisjeća se Dora.

Ta se ideja s vremenom ostvarila. Obnovljena seoska kuća u Zagorju, prvotno zamišljena kao privatno obiteljsko utočište, danas prima i goste.

„Najljepši je osjećaj kada vidimo da su ljudi oduševljeni. Ne zato što se dive onome što smo napravili, nego zato što znamo da će se ovdje osjećati ugodno, odmoriti se i doživjeti upravo ono zbog čega smo mi ovu kuću i stvarali”, govori Dora.

Za nju je dolazak u Selnicu i dalje prilika za predah od svakodnevnih obveza.

„Boravak ovdje, među zagorskim brežuljcima, uvijek me smiri. Napuni me pozitivnom energijom i daje mi snagu za sve obveze koje me čekaju. Ovo je za mene bijeg u mir, mjesto na kojem punim dušu”, zaključuje.

Nastavite čitati

Pratite nas na drušvenim mrežama