Hrvatska sve aktivnije raspravlja o budućnosti energetskog sustava dok istovremeno provodi zelenu energetsku tranziciju i uvodi sve strože standarde u graditeljstvu. Upravo u tom kontekstu ponovno se otvara pitanje – kakvu će ulogu imati nuklearna energija u Hrvatskoj i kako će se mijenjati način na koji gradimo i obnavljamo zgrade.

Europska unija postavila je ambiciozne ciljeve – do 2030. godine smanjiti potrošnju energije i emisije stakleničkih plinova. Zgradarstvo je pritom jedan od ključnih sektora jer upravo zgrade troše oko 40 posto ukupne energije u Europskoj uniji.

Zašto se okrećemo održivoj gradnji?

Kako bi se taj trend promijenio, donesen je novi zakon o energetskoj učinkovitosti u zgradarstvu.

“Ovaj zakon je dobar jer uvodi rigoroznije i dugo očekivane mjere. Među zadnjim člancima govori se i o sankcioniranju investitora i izvoditelja, jer iskustva s energetskim projektima nisu uvijek bila najbolja praksa”, ističe prof. art. Ljubomir Miščević, dipl. ing. arh., s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Zgrade gotovo nulte energije postaju standard

Novi zakon trebao bi ubrzati energetsku obnovu zgrada i potaknuti gradnju objekata koji troše minimalnu količinu energije.

U Europskoj uniji već je standard takozvana zgrada gotovo nulte potrošnje energije (nZEB), dok se sve češće govori i o zgradama koje proizvode više energije nego što potroše.

“A plus energetski razred još uvijek nije obvezujući standard, ali riječ je o pozitivnom iskustvu koje se sve više prenosi. Sve više kolega sugerira investitorima da se ide i iznad postojećih standarda”, objašnjava Miščević.

U takvim projektima veliku ulogu imaju obnovljivi izvori energije, poput solarnih panela i drugih tehnologija koje omogućuju da zgrade proizvode energiju za vlastite potrebe.

“Nije riječ samo o smanjenju računa ili emisija, nego i o stvaranju kvalitetnog prostornog okruženja. Sve se više govori o kvaliteti unutarnje klime u zgradama, odnosno o takozvanom indoor environmentu”, dodaje Miščević.

Energetska obnova zgrada jedan je od najvećih izazova

Hrvatska i dalje uvozi oko 50 posto svojih energetskih potreba, dok sektor graditeljstva troši gotovo jednaku količinu energije. Upravo zato energetska obnova postojećeg fonda zgrada postaje jedan od ključnih izazova.

Energetske obnove često donose značajne uštede, ali važno je razumjeti i kontekst tih brojki.

“Kada se kaže da je nakon obnove ostvarena ušteda od 70 posto, to zvuči impresivno. No treba imati na umu da su mnoge zgrade prije obnove imale lošu ovojnicu bez toplinske izolacije, loše prozore i velike ventilacijske gubitke”, objašnjava Miščević.

Zbog toga danas standard niskoenergetske gradnje postaje gotovo osnovni kriterij u suvremenom projektiranju.

Nuklearna energija u Hrvatskoj ponovno ulazi u raspravu

Dok se paralelno razvijaju obnovljivi izvori energije, sve se više govori i o ulozi nuklearne energije u budućem energetskom miksu.

U tom kontekstu ponovno se otvara pitanje kakvu bi ulogu mogla imati nuklearna energija u Hrvatskoj, posebno u vrijeme kada mnoge europske države preispituju svoje energetske strategije.

Jedan od novih koncepata su mali modularni nuklearni reaktori, tehnologija koja se razvija u više zemalja svijeta.

“Ključna riječ su mali modularni nuklearni moduli, koje u žargonu ponekad nazivamo i ‘džepnim nuklearkama’. Kina je već započela s takvim projektima”, kaže Miščević.

Zagovornici tvrde da takvi reaktori mogu osigurati stabilnu proizvodnju energije uz manji prostor i bržu izgradnju.

Hrvatska još uvijek ne koristi puni potencijal obnovljivih izvora

Unatoč raspravama o nuklearnoj energiji, Hrvatska još uvijek ne koristi u potpunosti ni potencijal obnovljivih izvora energije.

Zemlja raspolaže značajnim hidroenergetskim potencijalom, ali i velikim mogućnostima razvoja solarnih elektrana.

“Kada bismo iz energetskog profila Hrvatske izbacili hidro potencijal, vidjeli bismo da i dalje značajno zaostajemo u razvoju fotonaponskih sustava”, upozorava Miščević.

Kao zanimljiv primjer navodi grad Maribor.

“Prije samo nekoliko godina Maribor je, ne računajući površine unutar povijesne jezgre, imao više instaliranih kvadrata fotonaponskih panela nego cijela Hrvatska.”

Energetske odluke oblikuju i prostor u kojem živimo

U sljedećim godinama odluke o energetskom miksu, standardima gradnje i obnovi postojećih zgrada imat će velik utjecaj na gospodarstvo, energetsku sigurnost, ali i na kvalitetu prostora u kojem živimo.

Zbog toga se rasprava o tome kakvu će ulogu imati nuklearna energija u Hrvatskoj sve češće povezuje i s pitanjem održive gradnje, energetske učinkovitosti i razvoja gradova budućnosti.

Zelene fasade, solarni paneli, energetski certifikati i održivi materijali sve su češći argumenti u promociji novih stambenih i poslovnih zgrada. Investitori sve više naglašavaju ekološku komponentu projekata, a “zelena gradnja” postala je jedan od najvažnijih trendova u suvremenoj arhitekturi. No postavlja se pitanje koliko su takve tvrdnje doista dokaz održivosti, a koliko samo dobro osmišljen marketing. Upravo zbog toga sve se češće spominje pojam greenwashing.

Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima

Greenwashing označava situaciju u kojoj se nešto predstavlja kao ekološki prihvatljivo ili održivo, iako to u stvarnosti nije u potpunosti točno. Drugim riječima, riječ je o pokušaju da se proizvod, projekt ili tvrtka predstave “zelenijima” nego što doista jesu.

“Greenwashing predstavlja situaciju u kojoj se zeleno i održivo na neki način ‘ispire’, odnosno prikazuje drukčijim nego što jest. Nešto što zapravo nije održivo pokušava se predstaviti kao zeleno, često zbog poslovnih ili marketinških razloga”, objašnjava Dean Smolar, izvršni direktor Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju.

Kako je greenwashing postao globalni problem

Pojam greenwashing nije nov, ali se posljednjih godina sve češće pojavljuje u javnosti. Razlog tome je snažan fokus na održivost koji je Europska unija postavila kroz niz strategija i regulativa, posebno kroz Europski zeleni plan.

Od 2020. godine zelena tranzicija postala je jedna od ključnih politika Europske unije. Održiva gradnja, energetska učinkovitost i smanjenje emisija CO₂ postali su dio svakodnevnih rasprava u gospodarstvu, politici i graditeljstvu.

“U trenutku kada je održivost postala mainstream tema, pojavile su se i negativne posljedice. Jedna od njih je upravo greenwashing, odnosno pokušaj da se nešto predstavi kao održivo iako ne zadovoljava sve kriterije”, kaže Smolar.

U građevinskom sektoru taj problem može biti posebno izražen jer se zgrade često promoviraju kroz ekološke karakteristike poput energetske učinkovitosti ili korištenja obnovljivih izvora energije.

Europa uvodi pravila protiv greenwashinga

Europske institucije vrlo su brzo prepoznale rizik od zloupotrebe pojma održivosti te su počele uvoditi regulatorne mehanizme koji bi trebali spriječiti greenwashing.

Jedan od ključnih alata je EU taksonomija, uredba koja jasno definira što se smatra održivim ulaganjem.

“Taksonomija taksativno objašnjava što znači zeleno i održivo. Ona definira konkretne kriterije za različite vrste ulaganja, uključujući izgradnju i obnovu zgrada”, objašnjava Marko Markić, dipl. ing. građ., voditelj odjela certificiranja u Hrvatskom savjetu za zelenu gradnju.

Drugim riječima, zgrada se ne može proizvoljno nazvati zelenom – mora zadovoljiti jasno definirane tehničke i energetske kriterije.

Osim toga, u pripremi je i Green Claims Directive, europska direktiva koja bi trebala spriječiti proizvoljno korištenje ekoloških tvrdnji u marketingu.

“Ona će definirati na koji način se može izreći neka zelena tvrdnja te kakve znanstvene dokaze treba imati da bi se nešto proglasilo održivim”, kaže Markić.

Kako se provjerava održivost zgrada

U graditeljstvu se održivost ne procjenjuje samo prema jednom elementu, poput solarnih panela ili energetske učinkovitosti. Zgrada je složen sustav koji uključuje materijale, način gradnje, potrošnju energije, ali i kvalitetu prostora za korisnike.

“Zgrada kao proizvod provjerava se kroz različite sustave certificiranja. U Europi i Hrvatskoj jedan od najpoznatijih je DGNB certifikat koji procjenjuje različite aspekte održivosti”, objašnjava Smolar.

Materijali i oprema također moraju zadovoljiti određene standarde.

“Svi proizvodi koji se ugrađuju u zgradu moraju imati tehničke listove i dokaze o energetskim svojstvima. Način njihove ugradnje i korištenja također mora zadovoljavati određene kriterije”, dodaje Markić.

Tri ključna kriterija održive gradnje

Da bi se neka zgrada smatrala doista održivom, mora zadovoljiti tri osnovna kriterija: okolišni, društveni i ekonomski.

Okolišni kriteriji odnose se na potrošnju energije, emisije stakleničkih plinova i utjecaj na okoliš. Društveni kriteriji procjenjuju kako zgrada utječe na zdravlje, sigurnost i dobrobit ljudi koji u njoj borave.

Treći kriterij je ekonomska održivost.

“Zgrada mora biti financijski isplativa. Lako je napraviti izuzetno skupu zgradu koja će biti energetski učinkovita, ali to nije poanta održivosti. Ona mora biti dugoročno isplativa”, objašnjava Markić.

Koliko je greenwashing zapravo prisutan

Iako se o greenwashingu često govori u javnosti, stručnjaci smatraju da u sektoru graditeljstva postoji relativno malo prostora za manipulaciju.

“Prostor za muljanje zapravo je vrlo mali. Ako postoje jasno propisani kriteriji i način provjere, teško je nešto proglasiti zelenim bez dokaza”, kaže Markić.

S razvojem regulative i sustava certificiranja očekuje se da će greenwashing u graditeljstvu postajati sve rjeđi, a održiva gradnja sve transparentnija i jasno definirana.