S tradicijom duljom od 60 godina, ova izložba pruža jedinstven i cjelovit pregled nacionalne arhitektonske produkcije u prethodnoj godini. Radove Godišnje izložbe ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2023. godini valorizirao je stručni žiri arhitektica i arhitekata u sastavu: Vjekoslav Gašparović (predsjednik), Ana Boljar, Vedad Islambegović, Jani Mardešić, Iva Martinis, Marin Mikelić, Helena Paver Njirić, Tomislav Soldo i Ana Šverko.

Žiri je donio odluku o laureatu Nagrade „Viktor Kovačić“ za životno djelo, koja je pripala arhitektu Đuri Mirkoviću. Stručni žiri koji je valorizirao ovogodišnje radove prijavljene na Godišnju izložbu nominirao je radove u svim kategorijama za godišnje nagrade „Viktor Kovačić“, „Bernardo Bernardi“, „Drago Galić“ i „Neven Šegvić“, koji predstavljaju kreativni, etički i estetski iskorak prema željenom usmjerenju strukovnog djelovanja unutar godišnje arhitektonske produkcije. Birani su projekti koji su pažljivi prema prostornom i idejnom kontekstu, ekološki osjetljivi, financijski racionalni, a pritom projektantski originalni, jasni, suptilni, progresivni. U odabiru pak nagrada u svakoj od pojedinih kategorija vrednovani su projekti koji su najsveobuhvatnije odgovorili arhitektonskim jezikom na projektantski zadatak, neovisno o temi i mjerilu, odnosno rad u kategoriji “Neven Šegvić” koji je iznimno pridonio historiografiji i teoriji discipline.

DOBITNICI NAGRADA ZA 2023. GODINU:

NAGRADA VIKTOR KOVAČIĆ za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2023. godinu:

Hotel Zonar Zagreb / autori: LEA PELIVAN I TOMA PLEJIĆ, STUDIO UP

Hotel Panorama, izvorno Omladinski hotel Sport arhitekta Slavka Jelineka, od 1968. godine dominira dinamičnim trešnjevačkim susjedstvom. Mijenjan i dograđivan u više navrata, u svojoj recentnoj reinkarnaciji kao hotel Zonar Zagreb probuđen je iz letargije i dramatično transformiran u novi, vibrantni gradski reper.

Pažljivo čitajući povijesni i prostorni kontekst, autori uklanjaju nataložene slojeve do izvornih Jelinekovih postavki koje reafirmiraju, reinterpretiraju i suvereno ugrađuju u novi koncept. Već od ulaznog trijema nižu se i izmjenjuju kadrovi, sekvence i različiti ambijenti superjavnog prizemlja koji se nastavljaju u polivalentne prostore mezanina. Svjetleće plohe, pulsirajući ekrani, poluprozirne opne, refleksije i teksture grade utopijsku atmosferu unutrašnjosti, kao potpuno projektirano iskustvo s odmakom od poznatih obrazaca turizma.

Panoramski pogled na grad je glavni motiv organizacije različitih tipova soba; od „paviljona“ za spavanje u prozoru, kade uz prozor ili radne plohe duž prozora, nižu se specifična rješenja kao odjeci lođe iz izvornog projekta. Soba je svojevrsna kapsula unutar kapsule, mikroarhitektura umetnuta u zatečeni okvir koja putem različite materijalizacije (svijetlo, tamno, drveno, reflektivno…) i male, ali vješte varijacije u tlocrtu i presjeku ostvaruje paletu neočekivano raznolikih dojmova i atmosfera.

Ponovno aktiviranje krova nakon 50 godina, s javno dostupnim bazenom i terasom, nesebičan je doprinos gradu i građanima te jasan iskaz autorskog stava o nužno aktivnoj ulozi hotela u životu grada. I upravo ta optimistična ambicija ove ostvarene utopije ohrabruje i svjedoči da arhitektura unatoč svim ograničenjima i unutar turističke sfere može (i mora) ispunjavati svoju društvenu i gradotvornu ulogu.

(autor obrazloženja: Marin Mikelić)

NAGRADA DRAGO GALIĆ za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2023. godinu:

Kuća Nodi / autori: NIKOLA FABIJANIĆ I JURE GLASINOVIĆ

U procjep rubnih uvjeta nevelike parcele u Ivanić-Gradu – pruge, postojeće kuće i susjedne izgradnje, utisnuta je izdužena adicija kuće za oca i kćer. Postavljanjem uza sjeverni rub čestice arhitekti izlažu novu prizemnicu južnom osunčanju i rekreiraju iščezlu tipologiju kompaktnog dvorišta uokvirenog stanovanjem, radom i susjedima.

Ulaskom kroz ostakljeni zabat ukazuje se ideja kuće, artikulirana u poprečnom presjeku malih dimenzija i velike heterogenosti. Tripartitnom podjelom raščlanjuje se na zidani potez služećih sadržaja prema susjedu ostakljeni niz dnevnih prostora u središnjoj osi, trijem prema vrtu. Gradacija od čvrstog i tamnog prema levitirajućem i otvorenom dodatno je naglašena tvarnošću gradbenih elemenata. Servisi, stiješnjeni na minimalne utilitarne dimenzije između dvaju usporednih zidova i betonske kape, ustupaju svoju visinu sjevernoj orijentaciji kuće i poprečnom provjetravanju. Postaju oslonac mjernoj skali krovnih drvenih nosača koji, iako dilatirani od oplošja, drže na okupu staklenom cezurom odvojene zidnu i krovnu plohu, baš kao što to čini i klupa, koja poput drvenog klina povezuje podnu plohu kuće i trijema s fiksnim ostakljenjem pročelja. Dva drvena elementa koja ne dopuštaju kući da se „razleti“ evociraju dojam što nas vraća na misao o kući kao skloništu, minimalno zaštićenom od vanjskih utjecaja. Umnažanjem presjeka stvara se iluzija da kući nema kraja; pred nama se rastvara dom koji ne umanjuje svojeg stanara.

Prostorno, taktilno i ambijentalno bogatstvo ove male kuće stoji nasuprot svim tržišnim postulatima stanogradnje, kao podsjetnik da se kvaliteta arhitekture stanovanja ne iskazuje brojkom izgrađenih kvadrata ili utrošenih sredstava te da može i treba (ponovno) biti dostupna svima.

(autorica obrazloženja: Ana Boljar)

NAGRADA BERNARDO BERNARDI za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za 2023. godinu:

Vinogradarska zbirka Pitve / autorica: VANJA ILIĆ

Vinogradarska zbirka muzeja općine Jelsa u hvarskom selu Pitve ušla je u zgradu nekadašnje škole podignute početkom 20. stoljeća, dimenzionirane po mjeri malog mjesta u unutrašnjosti otoka. Prenamijenjena za muzejsku funkciju, a zatim 2012. godine oštećena u požaru, kuća je nakon obnove trebala preuzeti višestruku ulogu: stalnog postava zbirke, izložbenog prostora, prostora za prezentaciju vina i enološku edukaciju te društvenog prostora za lokalnu zajednicu, a sve to u sklopu strogo postavljenih konzervatorskih zahtjeva.

Tako slojevit program mogao se bez napora pretočiti u kuću samo projektom koji podržava varijabilnost prostora u vremenu njegovim izmjeničnim kodiranjem i dekodiranjem. Stalni izložbeni postav i popratne namjene organiziraju se unutar postojećeg volumena putem unesenoga posve suvremenog i neovisnog prostornog elementa u obzirnom dijalogu sa zatečenom ovojnicom, koju dodiruje tek na mjestu gdje je to potrebno da je dodatno učvrsti.

Reinterpretativna dimenzija interijera gradi se u odnosu konstanti i mijena. Izložbeni element na katu i galeriji tvori niše za izlaganje s uporabnim artefaktima i isječcima zemlje čija se ljepota ističe u gotovo apstrahiranim, pomno kontroliranim kompozicijama, dok su opisi i objašnjenja smješteni izvan niša, u slobodnom prostoru koji teče između sekvenci režiranoga muzejskog postava i otkriva raskošne vizure prema agrarnom pejzažu. Dvorana u prizemlju, pak, zahvaljujući sustavu preklopnih panela, ostvaruje stupnjevan odnos s okolišem – od potpune zatvorenosti do integracije.

Tu je ekspresija interijera postignuta ukazivanjem na ljepotu korisnoga i „običnoga” projektiranjem polivalentne „mašine za procesuiranje” programa, lišene svake suvišnosti, koja oplemenjuje mjesto i lokalnu zajednicu, koliko i razmišljanja o suvremenom interijeru.

(autorica obrazloženja: Ana Šverko)

NAGRADA NEVEN ŠEGVIĆ za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2023. godinu:

Knjiga „Arhitekt Milovan Kovačević – pobornik internacionalnog modernizma“ / Autorica: DUBRAVKA KISIĆ

Monografija posvećena arhitektu Milovanu Kovačeviću (1905. – 1946.) mnogo je više od višegodišnjeg istraživanja opusa arhitekta čiji je osobni fond pohranjen u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, nego je, kako piše jedna od recenzentica knjige, dr. sc. Snješka Knežević: „…osobita vrijednost rukopisa što autorica podjednaku važnost pridaje prikazu konteksta u kojem se Kovačević javlja, školuje, formira i stječe svoj identitet – ljudski i etički, profesionalni i svjetonazorski…“

I zaista, nemoguće je razumjeti opus ovog arhitekta, djelatnog u razdoblju u kojemu se spektar arhitektonskog modernizma koncentrira u internacionalni stil vođen funkcionalističkom etikom i estetikom, izdvojeno od njegova obrazovanja, antifašističkog djelovanja i borbe za integraciju arhitektonskih načela u koja je vjerovao u novi, socijalistički društveni poredak, na iznimno teškom životnom putu.

Naslovi i podnaslovi tematskih poglavlja jasno ukazuju na sistematizaciju rezultata istraživanja u prisnom odnosu slike i riječi: Povijest jedne borbe – Biografija / Koprivnica 1905. – Zagreb 1946.; Modernitet u pluralu / Formativno razdoblje 1921. – 1929.; Utjecaj ništa ne stvara – on budi / Profiliranje arhitektonskog opusa 1930. – 1940.; Život po mjeri ratnog vremena / Zagreb – Oslobođeni teritorij – Zagreb: 1941. – 1946.

Kovačević pripada generaciji arhitekata o kojoj i dalje znamo premalo. O povijesti hrvatske arhitekture općenito nije moguće govoriti bez izvlačenja znanstvenih biografija njezinih protagonista izvan šturih pasusa ili pak iz potpunog zaborava, zbog čega vrijednost ove knjige nadilazi značaj monografske obrade jednog arhitekta. Doprinos je to portretu epohe i historiografiji discipline koja čini temelj za razumijevanje suvremene arhitekture i odnos prema baštinjenom prostoru.

(autorica obrazloženja: Ana Šverko)

NAGRADA VIKTOR KOVAČIĆ za životno djelo za 2023. godinu:

Dobitnik: ĐURKO MIRKOVIĆ

Arhitektura Đure Mirkovića obilježena je istraživanjem odnosa graditeljske tehnologije i arhitektonskog oblikovanja, a promišljanje društvene uloge arhitekture u okvirima pažljivog planiranja prostora te sustavne proizvodnje i predaje znanja najsnažniji je trag ostavilo u razvoju zgrada kolektivnog stanovanja i društvenog standarda projektiranih i izvedenih u montažnim sustavima panelne prefabrikacije i kliznih, velikoformatnih i prostornih oplata.

Đuro Mirković rođen je 1937. u Splitu, diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1959., bio je projektant i voditelj u projektnim biroima Jugomonta (1959. – 1969.) i Industrogradnje (1969. – 1982.), a od 1982. i stalni profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je honorarno predavao još od 1966. godine. Doktorirao je 1981. temom „Tehnološki uvjeti arhitektonskom projektiranju“. Autor je, između ostaloga, stambenih tornjeva u Utrini (1970., 1974.) i Travnom (s N. Postružnik, 1975.), stambeno-poslovnog „Bloka 6“ poznatijeg kao „Mamutica“ (s N. Postružnik, 1976.) i stambeno-poslovnog „Blok 2“ u Središću (1979.), stambeno-poslovnih „Blokova B1 u B1“ u Voltinom naselju (s H. Paljan i T. Petrinjakom, 1976.), stambenih osmerokatnica u Karlovcu (s T. Petrinjakom, 1978.), stambenog tornja s vodospremom u Velikoj Gorici (1974.). Od zgrada društvenog standarda ističu se aneks bolnice za reumatske bolesti u Stubičkim Toplicama (s J. Gornik, 1973.) i Dom umirovljenika u Sopotu (s T. Petrinjakom, 1976.), za koji mu je dodijeljena Nagrada „Viktor Kovačić“.

Njegovi projekti su, baš kao i tehnologije s kojima je radio, sistemski umreženi u društvene, političke, gospodarske i strukovne tokove svoga vremena, pa danas djeluju jednako udaljeno od suvremene proizvodnje kao i društvo u kojem su nastali. Međutim, njegovo je djelo vrijedan repozitorij znanja koje bi moglo ponuditi mnogo uvjerljivije odgovore na stambene i okolišne krize današnjice od onih s kojima trenutačno raspolažemo.