Kad razmišljamo o tome koliko neka zgrada troši, prvo pomislimo na kotao, dizalicu topline ili klimu. Logično, ali pomalo krivo. Kod objekta poput Resorta Pical energetska priča počinje puno ranije — ovojnicom zgrade, dakle fasadama i krovovima koji je svaki dan štite od temperaturnih promjena, buke, vlage i požara. Prije nego što uopće upalite grijanje, ovojnica je već odlučila hoćete li ga morati paliti često ili rijetko.

I tu vrijedi napraviti onu provjeru koju racionalan čovjek uvijek napravi prije trošenja: što stvarno dobivamo za novac uložen u nešto što se nakon završetka radova više nikad ne vidi?

Ne samo koliko troši, nego kakav trag ostavlja

Suvremeno projektiranje Picala — investicije vrijedne više od 200 milijuna eura — značilo je razmišljati ne samo o potrošnji tijekom korištenja, nego o utjecaju na okoliš kroz cijeli životni vijek zgrade. Hotel je, objašnjava Božo Matijević, dipl. ing. građ. i voditelj tehničke podrške u ROCKWOOL-u, već u fazi projektiranja predcertificiran po standardu DGNB Gold — što znači vrlo nisku emisiju CO2.

Ključna je riječ tu „cijeli vijek”. Ne gleda se samo kako se zgrada ponaša dok u njoj netko boravi, nego i koliko materijal opterećuje okoliš pri proizvodnji, dopremi na gradilište te, godinama kasnije, pri rekonstrukciji ili rušenju — koliko se lako može demontirati i reciklirati.

Kamena vuna tim zahtjevima, kaže Matijević, odgovara gotovo idealno, a računicu je popravila i sitnica koju investitori često podcijene: proizvodni pogon udaljen je tek šezdesetak kilometara. Radi se o tvornici u istarskom Potpićanu — koja je posljednjih godina više puta proglašavana i najboljom unutar ROCKWOOL Grupe — pa je i put materijala do gradilišta, a time i njegov ugljični otisak, kratak. Sama kamena vuna nastaje od vulkanskog kamena, a u gotovom proizvodu udio recikliranog materijala danas doseže gotovo 40 posto.

Četiri posla za cijenu jednog

Ovdje dolazimo do onoga što izolaciju na ovakvom projektu čini isplativom: ona radi puno više od jedne stvari. Matijević nabraja, a lista je zapravo argument sam za sebe.

Prvo, toplinska zaštita radi u oba smjera — i zimi kad grijemo i ljeti kad hladimo, što je u mediteranskoj klimi jednako važno. Drugo, zbog svog sastava kamena vuna je negoriva — svrstana u najviši razred reakcije na požar (A1) — pa ne doprinosi razvoju požara i koristi se kao protupožarna izolacija. Treće, vlaknasta struktura daje joj izvrsna akustička svojstva, pa služi i kao zvučna izolacija — nezanemarivo u hotelu, ali i u zgradi s bučnim susjedom. I četvrto, ta ista vlaknasta struktura čini je vrlo paropropusnom, što znači da konstrukcija može „disati” i da je manja vjerojatnost nastanka građevinske štete, primjerice vlage zarobljene u zidu.

Prevedeno na jezik novčanika: jedan sloj, četiri funkcije. Upravo to je vrsta računice u kojoj skuplji materijal na kraju ispadne jeftiniji.

Ravni krovovi i sunce: kad zaštita postane i elektrana

Poseban zahtjev na Picalu postavili su ravni krovovi, koji ovdje nisu samo zaštita nego i dio energetskog koncepta — nose fotonaponske panele. A čim na krov dođu paneli, mijenja se i popis zahtjeva. Materijal, upozorava Matijević, mora imati dovoljnu mehaničku otpornost da preuzme opterećenje, ali i — opet — biti negoriv. Fotonaponski sustavi povećavaju rizik od požara, pa negoriva izolacija tu nije marketinški dodatak, nego mjera koja smanjuje mogućnost širenja vatre. Kod krova koji istovremeno štiti zgradu i proizvodi struju, to prestaje biti sitnica.

Zašto se ovo tiče i vašeg stana

A sad dio zbog kojeg cijela priča prelazi iz „zanimljivo za hotelijere” u „primjenjivo kod kuće”. Ovi zahtjevi zvuče specifično za veliki kompleks, no osnovna načela kvalitetne fasade ista su bez obzira na veličinu građevine. Zapravo, kako otkriva Matijević, na Picalu je za fasadu korišteno posve standardno rješenje — isti tip proizvoda za takozvane ETICS (kontaktne) fasade koji se ugrađuje i na obiteljske kuće mnogo skromnijih dimenzija.

Drugim riječima, mjerilo je potpuno drugačije, ali fizika zgrade je ista. Kvalitetna ovojnica smanjuje prolazak topline i, posljedično, količinu energije potrebne da prostor održimo ugodnim. Ono što na hotelu s pet zvjezdica donosi DGNB Gold, na vašoj kući donosi niži režijski račun i manje hladnih zidova zimi — uz isti onaj bonus negorivosti i tišine.

Kvaliteta je u onome što se ne vidi

Najkorisnija pouka ovog priloga možda je i najmanje glamurozna: kvalitetu zgrade ne određuje samo ono što gost (ili gost u vašem stanu) vidi. Određuju je i slojevi skriveni u fasadi i krovu — oni koji stvaraju ugodnije, sigurnije i energetski učinkovitije okruženje, a za koje ćete, ako su dobro odabrani, s vremenom potpuno zaboraviti da postoje. Što je, kad se dobro razmisli, upravo znak da su odradili posao.

Što dobra izolacija zapravo radi (i zašto vrijedi i kod kuće):

• Toplina, oba smjera — štedi energiju i zimi (grijanje) i ljeti (hlađenje).
• Negorivost (razred A1) — kamena vuna ne doprinosi širenju požara; služi i kao protupožarna zaštita.
• Tišina — vlaknasta struktura djeluje i kao zvučna izolacija.
• Difuzija pare — konstrukcija „diše”, manji rizik od vlage i građevinske štete.
• Cijeli životni vijek — bitno je i kako je materijal proizveden, dopremljen i može li se reciklirati (udio recikliranog materijala doseže ~40 %).
• Isto rješenje, manje mjerilo — standardni ETICS sustav s hotela koristi se i na obiteljskim kućama.

Postoji jedan naizgled proturječan cilj koji su si zadali svi koji su radili na novom Picalu: napraviti nešto golemo i posve novo, a da djeluje kao da je tu oduvijek. Zvuči kao nemoguća zadaća — i, kako ćemo vidjeti, dobar dio tog dojma doslovno je konstruiran. Ali upravo ta ambicija razlikuje zgradu koja samo stoji u nekom mjestu od one koja mu stvarno pripada.

Otvoren u proljeće 2026., resort broji 514 soba i apartmana raspoređenih u nekoliko cjelina — Pical Hotel, obiteljski hotel, ekskluzivne suite s V Level uslugom i Beach House — a smješten je na zelenom poluotoku, tek desetak minuta šetnje od povijesne jezgre Poreča.

Priča koja ne počinje 2026., nego mnogo ranije

Da bi se razumio novi Pical, treba se vratiti unatrag. Kako podsjeća povjesničarka umjetnosti dr. sc. Jerka Ziherl, sedamdesetih godina uz obalu dolazi do pravog buma hotelske arhitekture, a jedan od najboljih primjera bio je stari hotel Pical arhitekta Julija De Luquea — nagrađen upravo zato što je cijeli sklop bio savršeno uklopljen u prirodni ambijent. Isti je arhitekt potpisao i porečki Neptun, koji je svojedobno u Brazilu dobio svjetsku nagradu za najbolji ugostiteljski objekt unutar stare gradske jezgre.

Taj kontinuitet nije slučajan ni sentimentalan detalj. Čak i ime odaje pripadnost mjestu: Pical dolazi od stare željezničke stanice Pical, nekadašnje završne postaje slavne Parenzane. Novi hotel je neusporedivo veći i složeniji od prethodnika, ali temeljna ideja — da arhitektura pripada mjestu — ostala je ista.

Poreč u detaljima, a ne u kulisama

Najzanimljivije je što se Poreč u interijeru ne pojavljuje kao scenografija, nego kroz sitnice koje ćete primijetiti tek ako obratite pažnju. Veliki ulaz, objašnjava arhitekt Robert Dragogna, podsjeća na Dekuman, glavnu ulicu staroga grada. Zlatne ploče na stropu jednog restorana prizivaju mozaike Eufrazijeve bazilike, porečkog UNESCO-ova bisera. A Parenzana — vijugava uskotračna pruga koja je od 1903. spajala Poreč i Trst — postala je glavna nit koja povezuje cijeli resort.

Ta se nit provlači posvuda, potvrđuje Dražen Mofardin, direktor hotela Pical: od restorana Parenzana, preko slastičarnice Atelje 33 (nazvane po 33 mjesta kroz koja je pruga nekad prolazila), do promenade ispod hotela u koju su ugrađene tračnice kao tihi omaž nekadašnjoj željeznici. To je onaj tip detalja koji na prvi pogled ne registrirate, ali zbog kojeg vam mjesto djeluje autentično.

Jedna priča, mnogo kutaka

Povezati hotel s mjestom bio je tek pola posla. Drugi je bio gotovo suprotan: kako resort ovih dimenzija razlomiti na manje cjeline, a da sve zajedno i dalje djeluje kao jedna priča. Dragogna to zove fil rouge — crvena nit zbog koje se svugdje osjećate u istoj atmosferi, ali svaki kutak ima svoju specifičnost, bilo kroz naglašenu stolicu, drugačiji materijal ili oblogu. Cilj je da se gost, krećući se hotelom, cijelo vrijeme osjeća kao da istražuje nešto novo. Priznajmo, to je puno pametnije od varijante u kojoj svi hodnici izgledaju jednako i nakon dva dana više ne znate gdje vam je soba.

Okoliš koji se pretvara da je oduvijek tu

Iza osjećaja lakoće krije se projekt goleme složenosti, koji je trajao godinama — a stanku tijekom pandemije iskoristili su, kaže viši voditelj projekata Tomislav Poljuh, da hotel učine energetski učinkovitijim: promijenjen je sustav grijanja i hlađenja, uvedene dizalice topline voda-voda i solarni kolektori na krovu, pa hotel danas koristi stopostotno energiju iz obnovljivih izvora.

Održivost su, međutim, htjeli i vidljivom. Posađeno je više od 37 tisuća biljaka, dio zelenila preselio se na fasade, a za navodnjavanje se koriste podzemna i prikupljena oborinska voda. Najviše govori Dragognina anegdota: veliki dio okoliša konstruiran je naknadno, a golemi borovi sađeni su dizalicama — sve s ciljem, kako je tražio projektant okoliša, da se dobije dojam da je hotel oduvijek tu i da je zelenilo oko njega jednostavno oduvijek postojalo.

„Otvoreni resort”: pripadati gradu, a ne se ograditi od njega

Pripadnost Poreču ne završava na krajoliku. Pical je zamišljen kao otvoreni resort — otvoren lokalnoj zajednici, s trgovinama, restoranima, barovima, plažama i sportskom infrastrukturom. Mofardin izdvaja vanjski bazen od 50 metara koji, uz goste, koriste i građani i sportaši Poreča, te unutarnji poluolimpijski bazen od 25 metara u kojem treniraju lokalna djeca i klubovi. Uz to, hotel zapošljava domaće stručnjake, surađuje s lokalnim proizvođačima i posluje cijelu godinu — što gradu donosi život i izvan ljetnih mjeseci. To je onaj dio „luksuza” koji se ne vidi na cjeniku, a mjestu znači najviše.

Najbolje od tri zemlje na jednom tanjuru

Lokalno i međunarodno ovdje nisu suprotnosti. Svaki svjetski koncept, objašnjava Lea Sošić, direktorica razvoja proizvoda i hotelskih brendova, dolazi kroz prizmu Poreča, Istre i Hrvatske. I opet — Parenzana: pruga koja je spajala tri zemlje postala je ideja da se gostu ponudi najbolje što Hrvatska, Italija i Slovenija nude. Na vinskim kartama najbolja su vina iz sve tri zemlje, u ponudi tartufi i vrhunske slastice, a gastronomiju dodatno oplemenjuje michelinski koncept iz Trsta — restoran Harry’s Piccolo Poreč, iza kojeg stoji dvojac s dvije Michelinove zvjezdice, Matteo Metullio i Davide De Pra.

Hotel koji je usput i galerija

Veza starog i novog Picala najsnažnija je, možda, u umjetnosti. Hotelska kuća desetljećima je gradila vlastitu zbirku, pa su u novom hotelu djela iz starog fundusa dobila društvo radova suvremenih autora. Ziherl objašnjava da je hotel osmišljen i kao svojevrsni galerijski prostor s tematskim sklopovima — gost se, hodajući, izravno susreće sa suvremenom umjetnošću, ali i s kontinuitetom slikarske kolonije Riviera. Među autorima je i Porečanin Alex Knapić, čija skulptura nosi motiv grada — mozaik: velika crna kocka od mnoštva sitnih fragmenata, s detaljima u bronci koji, kaže, simboliziraju vječnost, nasljeđe i trajanje kroz vrijeme.

Da Pical i Poreč ne žive samo ljeti

Trajanje kroz vrijeme dobra je metafora i za jedan od najvažnijih ciljeva projekta — da hotel i grad budu živi tijekom cijele godine. Tu pomaže Event centar, koji je, ističe Denis Prevolšek, direktor operacija i razvoja brenda, najveći kongresni centar u Istri: oko 2.200 kvadrata i kapacitet do 1.200 sudionika, snažan poticaj produljenju sezone. A kad kongresa nema, prostor mijenja funkciju i ljeti postaje Playland — mjesto nestrukturirane igre za djecu i obitelji.

Prostor postaje mjesto tek kad nas dirne

Na kraju, sve se svodi na jednu rečenicu arhitekta Roberta Dragogne: hotelski biznis bez emocija jednostavno ne postoji. Prostor postaje mjesto tek kad u nama nešto izazove — a upravo je to nevidljiva nit koja povezuje sve pojedinačne priče ove epizode, od okoliša i izolacije do rasvjete, wellnessa i, na kraju, dobrog sna. Jer luksuz koji pamtimo rijetko je ono najskuplje; puno češće je to osjećaj da smo negdje stvarno bili — i da bismo se rado vratili.

Dobro je znati:

• Gdje: Pical Resort (Valamar Collection), poluotok kraj stare jezgre Poreča (~10 min hoda); otvoren u proljeće 2026.
• Razmjer: investicija veća od 200 milijuna eura i 514 soba i apartmana — najveći projekt hrvatskog turizma.
• Vodeća tema: Parenzana, pruga koja je spajala Poreč i Trst (i tri zemlje).
• Održivost: 100 % obnovljiva energija, dizalice topline, solarni kolektori, 37.000+ biljaka.
• Za zajednicu: otvoreni resort s bazenima (50 m i 25 m) koje koriste i građani, uz cjelogodišnje poslovanje.
• Sadržaj: prvi ESPA wellness u Hrvatskoj, michelinska gastronomija (Harry’s Piccolo) i najveći kongresni centar u Istri.