Trendovi uređenja interijera danas se sve više udaljavaju od kratkoročnih estetskih pravila i okreću stvarnom životu. Moderan dom više nije samo lijepo uređen prostor, nego mjesto koje prati navike, potrebe i ritam onih koji u njemu žive. U središtu su udobnost, toplina i rješenja koja olakšavaju svakodnevicu.

Kao jedan od vodećih lanaca namještaja, Lesnina svake godine posjećuje najvažnije međunarodne sajmove namještaja. Upravo tamo nastaju smjerovi koji će se kasnije preliti u domove. Te trendove Lesnina zatim prilagođava i donosi svojim kupcima.

Trendovi se najprije oblikuju na sajmovima

„Naš je fokus uvijek zadovoljiti početnu ideju kupca i dodatno je razviti kroz vlastite prijedloge, sugestije i trendove za koje unaprijed znamo da će se razvijati tijekom godine“, ističe Petra Bizjak, direktorica Lesnine.

Veliki sajmovi namještaja mjesto su gdje se susreću dizajn, industrija i način života. Ondje se jasno vidi u kojem se smjeru kreće uređenje doma. Na temelju tih uvida Lesnina bira eksponate koji dolaze u salone i postaju polazišna točka za odabir namještaja.

Za razliku od modne industrije, promjene u interijerima ne događaju se naglo. One su postupne, ali kada se pojave, jasno pokazuju novi smjer estetike doma.

Trendovi uređenja interijera pomiču minimalizam prema udobnosti

Jedna od najuočljivijih promjena je odmak od hladnog, strogo definiranog minimalizma. Iako jednostavne forme ostaju prisutne, trendovi uređenja interijera danas naglasak stavljaju na toplinu i ugodnu atmosferu.

Dominiraju zemljani tonovi poput bež nijansi, takozvane greige kombinacije i maslinasto zelene. Materijali postaju jednako važni kao i oblik. Drvo i kamen sve su prisutniji, osobito u kuhinjama, na radnim plohama, blagovaonskim stolovima i klub stolićima. Teksture se vide i osjećaju pod rukom.

Održivost više nije izbor, nego standard

Uz dizajn, sve važnije mjesto zauzima i odgovornost prema okolišu. Održivost više nije dodatna vrijednost, nego sastavni dio odluke o opremanju doma.

„Ne možemo više govoriti o održivosti kao o nečemu što dolazi u budućnosti. To je naša sadašnjost i kao vodeći lanac namještaja tome pridajemo veliku pažnju“, naglašava Petra Bizjak.

Kupci sve češće traže dugotrajne proizvode, kvalitetne materijale i rješenja koja imaju smisla na duže staze.

Multifunkcionalni namještaj za suvremeni život

Promjene u načinu života snažno su utjecale i na način uređenja prostora. Stanovi su često manji, a broj funkcija koje moraju zadovoljiti sve veći. Zbog toga se sve više traže fleksibilna rješenja.

Iskustvo iz prodaje pokazuje da kupci sve češće biraju multifunkcionalne komade namještaja. Sofa više nije samo za sjedenje, nego često ima i pravi madrac za spavanje. Dnevni boravak lako postaje i radni prostor. Jedan komad namještaja preuzima više uloga.

Dom kao produžetak osobnosti

Danas estetika i funkcionalnost idu ruku pod ruku s emocijom. Prostor se ne uređuje samo da bi bio praktičan. Uređuje se kako bi u njemu bilo ugodno boraviti.

Kupci sve više žele da njihov dom odražava osobnost i stil života. Nije dovoljno da prostor samo funkcionira. Važno je da izgleda toplo, da je ugodan i da poziva na druženje, opuštanje i svakodnevne rituale.

Zašto se u nekim domovima osjećamo bolje nego u drugima? Odgovor je u rasporedu

Dom koji prati život

Današnji trendovi uređenja interijera prate čovjeka, a ne obrnuto. Toplina, prirodni materijali, održivost i osobni pečat stvaraju dom koji nije izložbeni prostor, nego mjesto u kojem se živi. Prostor koji se prilagođava, u kojem se boravi i kojem se rado vraćamo.

Suvremena arhitektura donijela je nove materijale i odvažnije forme, značajno promijenivši vizuru gradova, ali i način na koji u njima živimo. Takav razvoj otvorio je i važno pitanje: zahtijeva li današnja arhitektura drugačiji pristup projektiranju prostora i kome su ti prostori zapravo namijenjeni.

U središtu tih rasprava sve se češće nalazi javni prostor. Trgovi, parkovi i ulice trebali bi biti zajednička vrijednost i temelj kvalitetnog urbanog života, no u praksi su upravo oni mjesto najvećih kompromisa – između ambicije, sustava i tržišnih ograničenja.

O tim izazovima govori Alen Žunić, arhitekt, znanstvenik i profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji se u svom radu sustavno bavi urbanizmom, javnim prostorom i dugoročnim razvojem gradova.

8 urbanistički najbolje planiranih gradova u svijetu

Žunić je i stipendist Fonda Zlatko i Joyce Baloković. Ovaj fond dodjeljuje stipendije za studij na Harvardu s ciljem poticanja izvrsnosti u različitim područjima. Iskustvo tog akademskog okruženja dodatno je oblikovalo njegov teorijski i istraživački pristup arhitekturi.

Kada sustav odlučuje umjesto arhitekture

U javnim projektima kvaliteta arhitekture često ovisi o procedurama javne nabave, koje – umjesto vrednovanja prostora – naglasak stavljaju na cijenu. Iako postoji želja za kvalitetnim rješenjima, sustav nerijetko ograničava mogućnost njihove realizacije.

„Javni investitor možda ima želju angažirati arhitekta koji bi napravio najbolju arhitekturu, ali je ograničen javnom nabavom koja arhitekturu ne svodi na kvalitetu, nego na cijenu“, upozorava Žunić.

Takav pristup najviše pogađa projekte javne namjene – trgove, parkove i ulice – prostore koji izravno oblikuju svakodnevni život velikog broja ljudi i imaju potencijal stvarati kvalitetno urbano okruženje.

Kao odgovor na takve suprotstavljene interese, sve se češće razvijaju modeli privatno-javnog partnerstva. Cilj im je povezati gradove, struku i investitore u projektima koji istovremeno služe javnom interesu i omogućuju realizaciju. Žunić navodi primjere suradnji u kojima grad zadržava kontrolu nad razvojem prostora, dok se privatni sektor uključuje kroz znanje, tehnologiju i materijale, osobito u projektima priuštivog stanovanja.

Uključivanje građana – prednost i izazov

Sve važniju ulogu u oblikovanju javnog prostora imaju i građani. Kao svakodnevni korisnici, oni prirodno postaju dio procesa odlučivanja, no participacija nosi i određene izazove.

„Dijalog više nije samo između gradske uprave i arhitekta. Građani također snose dio odgovornosti i mogu pomoći da projekt u konačnici bude bolji“, ističe Žunić.

Ipak, upozorava da participativni procesi ponekad mogu otići u pogrešnom smjeru. Javnost koja nije stručno vezana uz arhitekturu često se boji novih i neuobičajenih rješenja, što je pojava poznata kroz povijest.

Kao ilustrativan primjer navodi Eiffelov toranj, koji je u vrijeme izgradnje bio smatran estetskim promašajem. Danas je jedna od najpoznatijih urbanih ikona na svijetu. Da se tada pitalo isključivo javno mnijenje, Pariz bi ostao bez svog simbola.

Brzina gradnje i gubitak kvalitete prostora

Današnja gradnja često je vođena brzinom i isplativošću. Prva žrtva takvog pristupa najčešće je estetika, a ubrzo potom i tehnička kvaliteta.

Cilj postaje izgraditi što veći broj kvadrata, dok kvaliteta prostora – kako zgrada, tako i njihova okruženja – ostaje u drugom planu. Taj se problem ne odnosi samo na arhitekturu, već i na urbanizam u cjelini.

Na periferijama gradova sve su češće ulice s maksimalnim gabaritima i visinama zgrada, uz minimalne javne sadržaje. Takva naselja narušavaju sliku grada i ne nude ugodan okoliš za život, ponajviše zato što nisu unaprijed jasno urbanistički regulirana i jer se teži brzoj gradnji.

Što možemo naučiti iz prošlosti

Brza gradnja, naglašava Žunić, ne mora nužno imati negativne konotacije. Kao pozitivan primjer ističe Zapruđe i naselja Novog Zagreba, nastala u drugoj polovici 20. stoljeća kako bi se riješio stambeni problem velikog broja ljudi.

U to je vrijeme modernizam imao jasno definirane principe – od količine zelenila i udaljenosti između zgrada do planiranja dodatnih sadržaja poput škola, vrtića i javnih prostora. Postojala su pravila koja su arhitekti slijedili, a grad se planirao kao cjelina.

Ipak, ni ti modeli nisu bili bez nedostataka. Velike zelene površine često su ostale neaktivirane i bez jasne ideje kako će dugoročno funkcionirati. Iako nije nužno da svaki kvadratni metar ima sadržaj, izostanak jasne vizije ostavio je brojne prostore izvan stvarnog urbanog života.

Gradovi se ne grade projektima, nego vizijama

Zbog naslijeđenih urbanističkih planova i fragmentiranog pristupa, mnogi gradovi danas nemaju jasnu viziju razvoja. Kao pozitivne primjere holističkog planiranja, Žunić navodi projekte u Cresu i Puli, gdje se grad sagledavao kao cjelina, a ne kroz pojedinačne parcele ili zone.

U Cresu je razvijen projekt javne linije koja povezuje različite dijelove grada isključivo kroz javni prostor, dok je u Puli bivša vojna zona transformirana u veliku zonu inovacija, s naglaskom na dostupnost građanima, očuvanje vegetacije i minimalan utjecaj nove gradnje na okoliš.

Između tržišta i javnog interesa, brzine i dugoročnog planiranja, arhitektura danas traži nove odgovore. Gradovi se, zaključuje Žunić, ne mogu razvijati kroz pojedinačne projekte, nego kroz vizije koje nadilaze jednu parcelu, jedan mandat ili kratkoročni trend.

Jer prostor u kojem živimo ne govori samo o tome kako gradimo danas, nego i koliko smo spremni razmišljati unaprijed – za generacije koje dolaze.