Kako su se mijenjali prostori – i način na koji u njima živimo

Arhitektura je jedan od najtrajnijih zapisa ljudske civilizacije. Dok se društva, tehnologije i ideje neprestano mijenjaju, prostori koje gradimo ostaju kao materijalni tragovi načina na koji živimo, razmišljamo i organiziramo svakodnevicu. Povijest arhitekture kroz stilove nije niz estetskih smjena, već priča o tome kako se čovjek odnosio prema prostoru, zajednici i samome sebi.

Umjetna inteligencija u arhitekturi: Alat budućnosti ili prijetnja kreativnosti?

Svaki arhitektonski stil nastaje kao odgovor na konkretne potrebe svoga vremena. Ponekad je to potreba za sigurnošću, ponekad za reprezentacijom, duhovnošću, učinkovitošću ili identitetom. Upravo zato stilovi nisu zatvorene epohe, već se nadovezuju jedan na drugi, reagirajući na promjene u društvu i kulturi življenja.

Antika – arhitektura javnog života i zajednice

(otprilike od 7. stoljeća pr. Kr. do 5. stoljeća)

U antičkom svijetu svakodnevni život odvijao se ponajprije u javnom prostoru. Trgovi, hramovi, kupališta i kazališta bili su mjesta političkog odlučivanja, društvenih susreta i kulturnih događanja, dok je privatni prostor imao sporednu ulogu.

Arhitektura se temelji na jasnoći proporcija, simetriji i redu, a monumentalne građevine izražavaju stabilnost, moć i organiziranost države ili grada.

Neki od reprezentativnih primjera su Partenon u Ateni i Kolosej u Rimu u svijetu te Dioklecijanova palača u Splitu i Arena u Puli u Hrvatskoj.

Rani srednji vijek – arhitektura povlačenja i duhovnog središta

(od 6. do 10. stoljeća)

Nakon pada Rimskog Carstva gradovi gube svoju nekadašnju važnost, a život se fragmentira i povlači u manje, zatvorene zajednice. Arhitektura se koncentrira oko sakralnih građevina koje postaju središta duhovnog, ali i društvenog života.

Prostor se ne oblikuje radi udobnosti ili reprezentacije, već radi simbolike, trajnosti i osjećaja sigurnosti u razdoblju političke i društvene nestabilnosti.

Neki od reprezentativnih primjera su Palatinska kapela u Aachenu u svijetu te crkve sv. Donata u Zadru i sv. Križa u Ninu u Hrvatskoj.

Romanika – arhitektura sigurnosti i zatvorenog svijeta

(11. i 12. stoljeće)

Romanika se razvija u vremenu čestih sukoba i nesigurnosti, pa arhitektura poprima masivne, teške i zatvorene oblike. Debeli zidovi, mali prozori i jednostavni volumeni stvaraju osjećaj zaštite i trajnosti.

Život se odvija unutar jasno definiranih okvira, a crkve i samostani postaju središta rada, obrazovanja i svakodnevnog okupljanja zajednice.

Neki od reprezentativnih primjera su katedrala u Pisi u svijetu te romanička jezgra Trogira i katedrala sv. Stošije u Zadru u Hrvatskoj.

Gotika – arhitektura svjetla, rasta i urbanog života

(od 12. do 15. stoljeća)

Razvojem trgovine i jačanjem gradova arhitektura se uzdiže u visinu i otvara svjetlu. Tehnički napredak omogućuje vitke konstrukcije, velike prozore i vitraje, a prostor dobiva novu duhovnu i simboličku dimenziju.

Katedrale postaju vizualna i društvena središta gradova, dok se urbanizam razvija oko javnih prostora, cehova i trgova.

Neki od reprezentativnih primjera su katedrale Notre-Dame u Parizu i Chartres u svijetu te Zagrebačka katedrala i katedrala sv. Stjepana u Hvaru u Hrvatskoj.

Renesansa – arhitektura čovjeka i svakodnevice

(15. i 16. stoljeće)

Renesansa vraća čovjeka u središte prostora i promatra arhitekturu kao racionalno oblikovan okvir svakodnevnog života. Inspiracija antičkim uzorima donosi jasnoću, simetriju i sklad.

Stanovanje postaje ugodnije, prostori se logično organiziraju, a grad se promatra kao cjelina prilagođena ljudskoj mjeri i društvenom životu.

Neki od reprezentativnih primjera su Firenca i Villa Rotonda u svijetu te renesansna urbana cjelina Dubrovnika i Trogira u Hrvatskoj.

Barok – arhitektura dojma i društvene moći

(17. i 18. stoljeće)

Barokna arhitektura prostor oblikuje kao snažan emocionalni doživljaj. Dinamične forme, raskošni interijeri i naglašene vizure služe stvaranju dojma moći i autoriteta.

Način života viših društvenih slojeva obilježen je ceremonijom i reprezentacijom, a arhitektura jasno odražava društvenu hijerarhiju.

Neki od reprezentativnih primjera su palača Versailles i barokni Rim u svijetu te Varaždin i crkva sv. Katarine u Zagrebu u Hrvatskoj.

19. stoljeće – grad kao organizirani sustav života

Industrijska revolucija donosi snažne promjene u načinu života i gradnje. Stanovanje, higijena i infrastruktura postaju ključne teme urbanog planiranja.

Gradovi se planski oblikuju kroz avenije, parkove i javne institucije, a arhitektura se sve više prilagođava potrebama rastuće građanske klase.

Zelena infrastruktura doprinosi boljoj kvaliteti zraka, tla, bioraznolikosti te ima izravnu gospodarsku korist. 

Neki od reprezentativnih primjera su bečka Ringstrasse i secesijska Barcelona u svijetu te Zelena potkova u Zagrebu i urbana jezgra Osijeka u Hrvatskoj.

Moderna – arhitektura novog načina življenja

(prva polovica 20. stoljeća)

Moderna arhitektura odgovara na ubrzani ritam industrijskog društva i uvodi funkcionalne, svijetle i racionalne prostore. Ornament se odbacuje, a naglasak stavlja na konstrukciju, funkciju i higijenu.

Stan se promatra kao promišljena cjelina koja mora podržavati svakodnevni život, zdravlje i dugoročnu kvalitetu stanovanja.

Neki od reprezentativnih primjera su Bauhaus i Villa Savoye u svijetu te zagrebačka moderna stambena arhitektura u Hrvatskoj.

Suvremena arhitektura – prostor identiteta i održivosti

(kraj 20. i 21. stoljeće)

Današnja arhitektura ne pripada jednom stilu, već kombinira tehnologiju, održivost, lokalni kontekst i autorski izraz. Umjesto univerzalnih rješenja, naglasak se stavlja na prilagodbu stvarnim potrebama korisnika.

Kvaliteta života ponovno postaje ključno mjerilo, a prostor se vrednuje prema tome koliko podržava svakodnevicu, zajednicu i odnos prema okolišu.

Neki od reprezentativnih primjera su Heydar Aliyev Center u svijetu te Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu i Hotel Lone u Rovinju u Hrvatskoj.

Povijest arhitekture kroz stilove

Povijest arhitekture kroz stilove pokazuje da se prostor neprestano prilagođava čovjeku, ali i da čovjek kroz prostor izražava svoje vrijednosti, ambicije i način života.

Razumijevanje tih stilova pomaže nam da današnje gradove čitamo svjesnije i promišljenije oblikujemo prostore u kojima živimo.

Ako ste se ikada pitali zašto vas je serija Dnevnik velikog Perice tako uvjerljivo vratila u šezdesete godine prošlog stoljeća, odgovor ne leži samo u kostimima i scenografiji, već i u arhitekturi.

Jedna od ključnih lokacija snimanja bio je ovaj filmski stan smješten u stambenoj zgradi koju je projektirao Drago Galić, jedan od najvažnijih predstavnika zagrebačkog modernizma. Upravo ta arhitektonska podloga omogućila je da prostor bez velikih intervencija postane vjerodostojna scenografija jednog razdoblja.

Filmski stan kao scenografski alat, a ne mjesto stanovanja

Stan u Vukovarskoj ulici danas ne funkcionira kao klasičan životni prostor. Kako objašnjava Tomislav Peleski, koji se već dva desetljeća bavi location managementom, ideja je bila stvoriti polivalentni, lako prilagodljiv filmski stan – prostor koji može “glumiti” različite interijere, od bakinog stana do urbanog dnevnog boravka.

Stan je dvoetažan, površine gotovo 100 četvornih metara, i u trenutku početka projekta bio je potpuno prazan. Upravo ta “prazna ploča” omogućila je scenografima i producentima slobodu u oblikovanju prostora prema potrebama snimanja. Namještaj se po potrebi iznosi, zamjenjuje ili preslaguje, a svaki kadar dobiva novu priču.

Zašto su Galićevi stanovi idealni za snimanje

Arhitektura Drage Galića pokazala se iznimno zahvalnom za filmsku produkciju. Stanovi u njegovim zgradama odlikuju se velikim prozorima, obiljem dnevnog svjetla i jasnom konstrukcijskom logikom. Drago Galić (1907. – 1963.) jedan je od ključnih arhitekata zagrebačke moderne. Njegove stambene zgrade, osobito one uz Vukovarsku ulicu, odlikuju se humanim mjerilom, promišljenim tlocrtnim rješenjima i naglašenim odnosom prema svjetlu i prostoru.

Betonske grede omogućuju jednostavno postavljanje rasvjete, bez potrebe za vanjskom tehnikom, dok dobra toplinska i zvučna izolacija – rijetkost u današnjoj novogradnji – osigurava stabilne uvjete za snimanje.

Scenografija koja poštuje arhitekturu

Iako je prostor prilagodljiv, njegova arhitektonska vrijednost ostaje u prvom planu. Scenograf Bojan Drezgić sudjelovao je u savjetovanju oko boja i atmosfere, dok su pojedini komadi namještaja originali iz šezdesetih godina. Boje su naknadno “smirene” kako prostor ne bi djelovao previše ilustrativno, već životno i uvjerljivo.

Posebna pažnja posvećena je detaljima – od retro kuhinje s originalnim terrazzo pultom i umivaonikom, do harmonika-vrata koja omogućuju da se jedna prostorija u trenutku pretvori u zasebnu garsonijeru. Takva fleksibilnost čini ovaj filmski stan gotovo scenografskim studijem unutar stvarne arhitekture.

Kada arhitektura postane glavni glumac

Ovaj stan nije samo lokacija – on je aktivni sudionik priče. Njegova arhitektura omogućuje brze transformacije, ali istovremeno nosi snažan identitet vremena u kojem je nastao. U svijetu u kojem se scenografija često gradi od nule, ovakvi prostori pokazuju koliko dobra arhitektura može nadživjeti svoju izvornu namjenu.

Zato se ovaj stan ne doživljava kao “uređen interijer”, već kao živi arhitektonski resurs – mjesto gdje se susreću modernizam, film i suvremena produkcija. A upravo u tome leži njegova najveća vrijednost.