Minimalizam i sivo-bež interijeri godinama su dominirali, no sve više ljudi okreće se toplijim, osobnijim prostorima. Umjesto savršeno stiliziranih komada bez karaktera, u fokus dolaze oni koji imaju priču – naslijeđeni, pronađeni ili obnovljeni komadi koji prostoru daju identitet.

Nakon godina neutralnih interijera, maksimalizam vraća boje, slojeve i osobnost u dom

Upravo takav pristup stoji iza sve popularnijeg trenda u kojem namještaj postaje svojevrsno slikarsko platno. Umjesto da ga zamijenimo novim, stari komad dobiva novi život – kroz boju, teksturu i osobni pečat.

“I što zapravo može biti bolje od toga da sama, po svojoj želji, preurediš staru bakinu komodu pa joj dodaš i svoj pečat u vremenu i prostoru?” , kaže Mirta Majerić Lapuh

Od starog komada do statement elementa

Stari noćni ormarić, mala komoda ili stolac koji možda već godinama stoji sa strane mogu postati centralni komad prostora. Uz prave tehnike i malo kreativnosti, svaki komad može se transformirati u nešto potpuno novo.

Na radionici Jasmin & Maslina polaznici prolaze sve ključne faze preuređenja – od pripreme površine, brušenja i kitanja do završnih obrada poput lakova i voskova. Uz to, uče i dekorativne tehnike poput korištenja šablona, crtanja, transfera motiva i dodavanja tekstura.

U rukama Mirte Majerić Lapuh, stari namještaj kojeg su se drugi htjeli riješiti, postaje slikarsko platno ispunjeno bojama i originalnošću.

Radionica za sve koji žele stvarati

Radionica je namijenjena svima – bez obzira na prethodno iskustvo. Sudionici mogu donijeti vlastiti manji komad namještaja poput stolića, noćnog ormarića ili manje komode, a ako ga nemaju, moguće je raditi i na komadima iz radionice.

Osim što ćete naučiti nove vještine, radionica je i prilika za opuštanje, kreativni rad i druženje s ljudima sličnih interesa.

Termini i lokacija

Radionice se održavaju u Zagrebu, u Tišinskoj ulici u Jakuševcu.

Termin 1
9., 10. i 16. svibnja

Termin 2
17., 23. i 24. svibnja

Vrijeme održavanja je od 9:30 do 13:30 sati.

Prijave

Cijena radionice iznosi 200 eura, a za prijavu i dodatne informacije potrebno je javiti se putem društvenih mreža ili web stranice Jasmin & Maslina.

U vremenu kada sve više tražimo autentičnost u prostoru, ovakve radionice nude priliku da nešto napravimo sami – i pritom stvorimo komad koji ima priču.

Naslovna fotografija: Jasmin & Maslina

Sve više stanova na tržištu izgleda ovako: dvosoban, 40 do 45 kvadrata, novogradnja, Zagreb.

Na papiru — sasvim uobičajena ponuda. No kada otvorite tlocrt, slika je nešto drugačija: dnevni boravak istovremeno je kuhinja i blagovaonica, spavaća soba prima tek osnovni namještaj, a dodatna soba od šest kvadrata naziva se dječjom.

I to je dvosoban stan.

Ne radi se o iznimci niti o pojedinačnom lošem projektu, nego o trendu koji se sve jasnije vidi na tržištu.

Kako mikro domovi mijenjaju način na koji razmišljamo o stanovanju

Kako cijene kvadrata u Zagreb rastu iz kvartala u kvartal, stanovi se postupno smanjuju. Ono što se još prije desetak godina smatralo garsonijerom danas se prodaje kao dvosoban stan — i tržište to prihvaća, često bez puno izbora.

U takvom kontekstu postavlja se pitanje koje više nije samo arhitektonsko, nego i društveno: postoji li uopće minimalni stambeni standard i gdje je granica ispod koje stan prestaje biti prostor za život?

Koliko košta kvadrat — i kako to mijenja stanove

Da bismo razumjeli zašto se stanovi smanjuju, treba krenuti od cijene kvadrata.

U Zagreb je prosječna cijena novogradnje u 2024. godini dosegnula gotovo 3.000 eura po kvadratu, uz rast od više od osam posto u odnosu na godinu ranije. No to je tek prosjek. U kvartovima poput Jaruna, Laništa ili Maksimira cijene prelaze 4.000 eura, dok su Sesvete i Dubrava među rijetkima gdje se još može pronaći nešto ispod 3.000.

Prema riječima agentice za prodaju nekretnina Martine Mataić Škugor, prošlu godinu obilježila je stagnacija, ali ne i pad vrijednosti.

Takav odnos cijene i kvadrature izravno utječe na način projektiranja stanova. Dvosoban stan od 55 kvadrata danas za mnoge znači kredit na dvadeset ili trideset godina, što je za velik dio kupaca teško ostvarivo.

Upravo zato investitori sve češće smanjuju kvadraturu kako bi ukupna cijena stana ostala unutar granica prihvatljivog. Manji stan znači niži ulazni trošak, lakši pristup kreditu i veći broj jedinica u istoj zgradi.

Posljedica je jasna: dvosoban stan od 40 kvadrata više nije iznimka, nego sve češći standard.

Postoji li uopće minimalni stambeni standard?

Formalno postoji.

U Hrvatskoj je definiran pravilnikom koji propisuje minimalni stambeni standard, odnosno tehničke uvjete za projektiranje stanova. Međutim, taj se pravilnik primjenjuje prvenstveno na stanove iz Programa društveno poticane stanogradnje (POS).

Za ostatak tržišta novogradnje takvi standardi nisu obvezni.

Na papiru, pravilnik propisuje razumne uvjete: dnevni boravak s blagovaonicom trebao bi imati najmanje 20 kvadrata, a spavaća soba minimalno osam. No u praksi, velik dio novogradnje razvija se izvan tog okvira.

Drugim riječima, minimalni stambeni standard postoji — ali nije univerzalan.

Kvadratura nije isto što i kvaliteta

Važno je naglasiti da kvadratura sama po sebi ne određuje kvalitetu stanovanja.

Kvadratura nije isto što i kvaliteta

Važno je naglasiti da kvadratura sama po sebi ne određuje kvalitetu stanovanja. Dobro projektiran stan od 50 kvadrata može biti funkcionalniji i ugodniji za život od loše organiziranog stana od 70.

Upravo tu kupci često rade ključne pogreške — fokusiraju se na kvadrate i lokaciju, a zanemaruju raspored, orijentaciju i stvarnu funkcionalnost prostora. Na što sve treba paziti pri kupnji stana i koje greške vas mogu skupo stajati, pročitajte u vodiču: Na što paziti pri kupnji stana – arhitekt otkriva greške koje se skupo plaćaju

Spavaća soba od šest kvadrata može se tehnički opremiti, ali teško može zadovoljiti osnovne potrebe korisnika. Stručnjaci često ističu da bi realna minimalna površina takve sobe trebala biti između 10 i 12 kvadrata kako bi omogućila normalno korištenje.

Osim same površine, važna je i proporcija prostora. Preuske i izdužene sobe, iako formalno zadovoljavaju kvadraturu, u praksi postaju teško upotrebljive čim se u njih smjesti namještaj.

Najčešći problemi koje arhitekti ističu rijetko dolaze sami. Obično se radi o kombinaciji nedostatka prirodnog svjetla, loše organizacije prostora, nedostatka spremišta i nemogućnosti prilagodbe stana kroz vrijeme.

Stan koji je funkcionalan za jednu osobu brzo postaje tijesan za dvoje — a gotovo neupotrebljiv kada se promijeni struktura kućanstva.

U vrijeme kada kvadrati postaju sve skuplji, arhitekti sve češće posežu za nekonvencionalnim rješenjima. Jedan takav primjer dolazi iz Zagreba, gdje je stan od samo 60 kvadrata pretvoren u funkcionalan peterosobni dom. Kako je to izvedeno pogledajte u ovom projektu.

Europa između standarda i kompromisa

Europski gradovi na ovaj problem odgovaraju na različite načine.

S jedne strane nalazi se Beč, koji desetljećima razvija snažan model javnog i zadružnog stanovanja. Oko polovice stanovnika živi u subvencioniranim stanovima, a velik javni fond djeluje kao stabilizator tržišta.

U takvim projektima naglasak nije samo na kvadraturi, nego i na kvaliteti prostora, dostupnosti zajedničkih sadržaja i dugoročnoj održivosti stanovanja.

S druge strane, gradovi poput Londona i New Yorka sve češće eksperimentiraju s mikro stanovima — kompaktnim jedinicama od 20 do 35 kvadrata koje se oslanjaju na multifunkcionalni namještaj i zajedničke prostore.

Takav model može funkcionirati ako je kvalitetno projektiran, ali u suprotnom lako postaje alat za maksimalizaciju profita na minimalnom prostoru.

Mali stanovi: 20+ ideja za uređenje interijera do 50 kvadrata

Zagrebačka realnost

Zagreb danas se nalazi između ta dva pristupa.

S jedne strane nema razvijen javni stambeni fond koji bi dugoročno regulirao tržište. S druge strane, privatna gradnja sve više ide prema smanjenju kvadrature.

Kupci istovremeno traže funkcionalan raspored, dovoljno svjetla i kvalitetan prostor, ali često nemaju stvarnu alternativu.

Zbog toga pitanje minimalnog stambenog standarda više nije samo pitanje propisa, nego i pitanje kvalitete života. Postavlja se pitanje: gradimo li stanove za život ili za prodaju — i gdje povlačimo granicu između to dvoje?

Gdje je granica?

U trenutku kada minimalni stambeni standard nije jasno definiran i dosljedno primijenjen, tržište će ga gotovo uvijek spuštati do razine koju kupci još mogu prihvatiti. Problem je u tome što ta razina ne mora nužno odgovarati kvaliteti života.

Jer na kraju, pitanje nije samo koliko kvadrata imamo. Pitanje je kako u tim kvadratima živimo — i tko odlučuje gdje prestaje stan, a počinje kompromis.