Arhitektura i dizajn
Što su brižljiva arhitektura i urbanizam?

O prirodnom okolišu brinemo u mnogo različitih aspekata. Ne samo razvrstavanjem otpada i korištenjem javnog prijevoza umjesto automobila. Veliki utjecaj na ekologiju također imaju promjene koje se odvijaju u građevinskoj industriji. Primjer takvih promjena je i trend brižljive arhitekture.
Brižljiva arhitektura – što je to?
Prema istraživanjima, građevinska industrija odgovorna je za 23% onečišćenja zraka, 40% onečišćenja pitke vode i proizvodnju čak 50% otpada! Svijest o ovim zabrinjavajućim podacima nagnala je mnoge tvrtke u ovom sektoru da radikalno promijene pristup vlastitoj misiji i vrijednostima. Na taj je način trend održive gradnje počeo dobivati na popularnosti. Utemeljen na svjesnom korištenju prirodnih sirovina i tehnologijama za uštedu energije, brzo se usadio u umove arhitekata diljem svijeta.
Kao posljedica toga, počeli su projektirati niskoemisione građevinske konstrukcije koje koriste tehnološka dostignuća u cilju redovitog smanjenja ugljičnog otiska tijekom eksploatacije. Na učinke nismo morali dugo čekati. Samo u Hrvatskoj održiva gradnja omogućila je Puli da 2020. godine osvoji nagradu Sustainable City Award Svjetske organizacije za održivi razvoj za gradove koji se razvijaju na održiv način.
Svijest o potrebi implementacije održivih rješenja šire i aktivnosti hrvatskog ogranka Green Building Council koji kroz brojne projekte nastoji podići svijest o ekološkoj gradnji.
Međutim, treba imati na umu da postoji temeljna razlika između opisane održive gradnje i brižljive arhitekture. Oba ova trenda se zbog ove razlike ne mogu staviti u istu ravan..
Razlika je u načinu razmišljanja o građevinskom objektu. Dok se ekološka gradnja usredotočuje na građevinu kao funkcionalan objekt, dizajniran da ispuni specifične ciljeve, a istovremeno bude ekološki prihvatljiv, brižljivi urbanizam se proteže na mnoge druge aspekte vezane uz nastanak spomenutog objekta.
Na primjer, kada arhitekt, koji projektira u skladu s načelima održive gradnje, odluči upotrijebiti drvo u projektu, on to čini jer je to obnovljivi resurs koji odgovara pretpostavkama ekološkog dizajna. Međutim, sukladno smjernicama brižljive arhitekture, važno je ne samo iskoristiti ovo drvo, već i osigurati da njegova nabavka ne uzrokuje nikakvu štetu okolišu. Štoviše, svi ljudi koji su uključeni u proces stvaranja, a potom i korištenja zgrade također su u centru pažnje. Od onih koji se bave nabavkom i obradom materijala, preko onih koji se bave izgradnjom objekta, pa sve do onih koji se bave održavanjem građevine.

Kako graditi brižljivo?
Elementi brižljive arhitekture prodiru u mnoge elemente stvarnosti. U cilju implementacije iste u urbane projekte, dovoljno je pogledati oko sebe i primijetiti izvrsne primjere za njezine primjene.
Jedan od najboljih primjera je reciklaža građevinskih materijala među kojima se svakako ističe aluminij. Ova sirovina savršeno se uklapa u trend brižljivog urbanizma, npr. zbog ušteda koje donosi njegova obrada i ponovna uporaba. Ovim procesom možemo uštedjeti čak 95% energije u usporedbi s proizvodnjom primarnog aluminija. Prednosti recikliranja aluminija se također očituju u 95% manjem onečišćenju zraka i čak 97% manjem onečišćenju vode.
Mogućnosti povezane s ovim procesom koristi tvrtka Aluprof koja proizvodi aluminijske sustave za proizvodnju prozora i vrata namijenjenih kako poslovnoj tako i stambenoj gradnji. U ponudi tvrtke nalaze se rješenja koja se uklapaju u ekološke trendove arhitekture. Kao primjere, između ostalog, možemo navesti:
- zidove u sustavu MB-SR50N, koji su savršeni za izradu ostakljenih fasada zgrada, zahvaljujući visokom koeficijentu toplinske izolacije i vodootpornosti,
- prozore i vrata sa sustavima MB-86N i MB-79N namijenjene energetski štednoj gradnji,
- MB-104 Passive s certifikatom Passive House Institute Darmstadt za pasivnu gradnju.

Zgrade koje brinu o okolišu
Aluminijski prozori, vrata i fasade s Aluprof sustavima korišteni su u mnogim projektima diljem svijeta, gdje se može primijetiti veliki utjecaj brižljive arhitekture. Jedan od najboljih primjera korištenja ovih rješenja je Sara Kulturhus – najviša drvena zgrada na svijetu, gdje je uz visokokvalitetno drvo (nabavljeno u skladu sa svim ekološkim standardima) iskorištena i spomenuta aluminijska fasada MB-SR50N HI+.
Još jedan zanimljiv primjer korištenja elemenata brižljive arhitekture je revitalizacija i pružanje novih funkcija starim zgradama implementacijom ekoloških rješenja. To su razmišljanje slijedili arhitekti koji su revitalizirali poljski projekt pod nazivom Browary Warszawskie, pretvarajući bivšu pivovaru u poslovno-stambeni kompleks ili češku dvoranu Nadraží Havířov, koja se od kolodvorske zgrade pretvorila u sportski i kulturni centar.

Let’s build a better future
Nasuprot klasičnim trendovima dizajna, brižljiva arhitektura fokusira se ne samo na samu zgradu kao finalni proizvod, već i na sve druge aktivnosti koje vode do izgradnje zgrade. Iz tog razloga implementacija njezinih načela već u fazi projektiranja ima znatno veći utjecaj na ekološki aspekt procesa izgradnje, od trenutka nabavke sirovina, preko primjene odgovarajućih tehnologija pa do jednostavnog, niskoemisionog logističkog procesa. Svi ovi elementi kombinirani i usklađeni na pravi način pridonose poboljšanju stanja prirodnog okoliša u puno većoj mjeri nego sama niskoemisiona zgrada s najboljim mogućim građevinskim certifikatima.
Aluprof se sa svojom ponudom sustava prozora i vrata od recikliranog aluminija savršeno uklapa u ovaj trend, omogućujući izgradnju dugotrajnih, „zelenih“ objekata uz najmanji mogući utjecaj na floru i faunu našeg planeta. Riječ je o objektima koji će, zahvaljujući korištenju odgovarajućih materijala, služiti ne samo nama, već i budućim generacijama.

Aluprof SA
+38 970 213 563
Viktor Stojanoski
vstojanoski@aluprof.eu
aluprof.com/hr
Arhitekti i arhitektonski projekti
Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”
Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.
Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.
Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima
Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?
Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?
Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.
Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?
Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?
Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.
Koji dio Zagreba vam je najdraži?
Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.


Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?
Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.
Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.
Arhitektura i dizajn
La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona
Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća – La Fábrica.
Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.
Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija
Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.
Suživot prirode i industrije
Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.
Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.
La Fábrica kao dom, studio i manifest
Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.
Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.
Naslovna fotografija: ArchDaily