Arhitekti i arhitektonski projekti
Najneobičniji hoteli na svijetu
Hotel u obliku psa ili onaj šest metara ispod morske površine, neki su od smještaja koje zaista ne viđate često. Slijede neobični hoteli koji će vas iznenaditi svojim nekonvencionalnim dizajnom i lokacijama.

Avantura pod morem
U svoje plivačke sposobnosti i kapacitet pluća imat ćete se priliku uvjeriti ukoliko odsjednete u Jules podvodnoj kolibi na Floridi. U hotel se naime ulazi u punoj ronilačkoj opremi, zaranjanjem 6,5 metara ispod površine. Glavna atrakcija u ovom hotelu od dvije sobe, okrugli je prozor promjera 106 cm koji pruža prekrasan pogled na bogatu floru i faunu floridskog zaljeva. Zaljubljenici morskih dubina za ovakvo jedinstveno iskustvo morat će izdvojiti oko 500 eura za noć.
Godišnji u rudniku
Ukoliko patite od klaustrofobije, ovo definitivno nije mjesto za vas. Hotel kojeg čini jedan apartman, smješten je 155 metara ispod zemlje u jednom od najbolje očuvanih povijesnih rudnika na svijetu – Sala Silvermineu u Švedskoj. Posjetitelji imaju priliku istražiti goleme špilje i jezera koje skriva unutrašnjost rudnika iz kojeg je u prošlosti ručno izvučeno više od 400 tona srebra te 40 tisuća tona olova.

Ledeno carstvo
Hoteli od leda svoju su popularnost stekli prije 10-tak godina i od tada privlače turiste iz cijeloga svijeta. Njihova glavna atrakcija je konstrukcija izrađena od snijega i blokova leda, a od istog građevnog materijala izvedeni su i svi elementi u interijeru – od lustera do barske čaše. Priča o ledenim hotelima počinje još 1990. kada je francuski umjetnik Jannot Derid održao izložbu u prostoru napravljenom od leda u Švedskoj, blizu grada Kirune. Jedne večeri, u gradu su svi hoteli bili popunjeni pa je nekoliko posjetitelja prespavalo u izložbenom prostoru. Ideja je rođena, a Icehotel u selu Jukkasjarvi udaljenom 17 km od Kirune, tako je prvi ledeni hotel na svijetu, a do danas i najveći s kapacitetom od 80 soba. Osim švedskog Icehotela, ledeni hoteli postoje i u Kanadi, Finskoj, Rumunjskoj te tri u Norveškoj, a pošto se mogu održati samo pri određenoj temperaturi, iznova se grade svake godine.

Woof woof
Zahvaljujući neobičnom dizajnu i strukturi koja oponaša oblik psa, hotel The Dog Bark Park Inn postao je jedan od zaštitnih znakova američke savezne države Idaho. Kapacitet divovskog drvenog beaglea su dvije sobe ukrašene figuricama, tepisima i jastučićima s motivom – pogađate – psa. Smisao za humor vlasnici odmorišta pokazali su i dizajnom WC-a smještenog izvan objekta, koji izgledom oponaša crveni hidrant.
Iz aviona u avion
Da avioni ne moraju biti isključivo prijevozna sredstva dokazuje i ovaj neobičan smještaj. Hotel Jumbo Stay je Boeing 747 izvan uporabe, čijih je 450 sjedala maknuto, a interijer je preuređen u udobne hotelske sobe. Stalno prebivalište ovog atipičnog hotela je aerodrom Arlanda u Stockholmu. Povoljne cijene, neobičan dizajn i jedinstveno iskustvo, učinile su Jumbo Stay jednim od omiljenih smještaja u švedskoj prijestolnici.

Luksuzni vodotoranj
„Hotel u vodotornju“ (Hotel im Wasserturm) smjestio se njemačkom gradu Koelnu u nekadašnji najveći vodeni toranj u Europi, sagrađen prije 130 godina. Nalazi se u starom dijelu grada, na zemljištu proglašenom kulturnom baštinom, a svoju sadašnju funkciju obavlja od 1990. Godine. Za unutrašnji dekor ovog luksuznog hotela s pet zvjezdica pobrinuo se dizajner interijera Andrée Putman.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”
Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.
Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.
Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima
Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?
Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?
Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.
Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?
Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?
Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.
Koji dio Zagreba vam je najdraži?
Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.


Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?
Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.
Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Arhitektura, greškom
– Goga, zašto arhitektura?
„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”
Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.


Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda
– Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?
„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“
Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

– Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?
„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu
– Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?
„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“
Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić
Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“
Posao kao terapija i poziv
– Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?
„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“
– Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?
„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“
Adaptacija iznutra
– Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?
„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“
Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.
You must be logged in to post a comment Login