Arhitektura i dizajn
Hrvatska arhitektura: Kurije, hiže i kleti kao čuvari tradicije
Svaka obnovljena klet, hiža ili kurija predstavlja vrijedon doprinos zaštiti lokalnog identiteta
Hrvatska arhitektura iznimno je raznolika i duboko ukorijenjena u krajolik, klimu i kulturu življenja. Tradicijska hrvatska arhitektura obuhvaća širok spektar autohtonih građevina – od reprezentativnih plemićkih kurija do skromnih hiža, vinogradarskih kleti, čardaka, bunja, kamenih kuća na konobi te prapornica. Svaki od tih tipova kuća rezultat je dugotrajnog razvoja, prilagodbe i znanja koje su graditelji prenosili generacijama.
Upravo ta raznolikost čini hrvatsku arhitekturu jedinstvenom: slojevita je, regionalno specifična i sastavni je dio identiteta mnogih sela i manjih naselja.
U trenutku kada ruralni pejzaž doživljava intenzivne promjene, očuvanje autohtonih kuća postaje ključno ne samo za baštinu, već i za razumijevanje razvoja hrvatske arhitekture. Obnova kurija, hiža i kleti stoga nije samo estetski zahvat, već promišljen čin očuvanja prostora i održivog graditeljstva.
U nastavku donosimo pregled najvažnijih tradicijskih kuća koje su oblikovale hrvatsku arhitekturu i primjere njihove suvremene vrijednosti.
Kurija – plemićka tradicija kao temelj kontinentalne hrvatske arhitekture
Kurije zauzimaju posebno mjesto u hrvatskoj arhitekturi kontinentalnog područja. Kao sjedišta nekadašnjih plemićkih obitelji, odlikuju se masivnom zidanom konstrukcijom, simetričnim pročeljima, prostranim tlocrtima i pratećim gospodarskim zgradama. Njihov oblik odražava status, društveni položaj i estetske vrijednosti vremena u kojem su nastajale.
Obnovljene hrvatske kurije – nova poglavlja starih priča
Najviše ih nalazimo u Hrvatskom zagorju, Prigorju, Podravini, Moslavini i Slavoniji – regijama u kojima je hrvatska arhitektura stoljećima balansirala između ruralnih potreba i plemićkih utjecaja.
Danas se kurije obnavljaju kao muzeji, kulturni centri, boutique smještaji ili obiteljski domovi. Njihova povijesna slojevitost – spoj lokalnih materijala, europskih stilova i priča generacija – čini ih iznimno važnim primjerima očuvanja hrvatske arhitekture.
Hiža – jedan od najprepoznatljivijih oblika seoske hrvatske arhitekture sjevera
Tradicionalna hiža simbol je života običnog čovjeka sjeverne Hrvatske. Nastala u Međimurju, Zagorju i Podravini, hiža je odraz racionalne, funkcionalne i klimatski prilagođene hrvatske arhitekture.
Posebno mjesto u hrvatskoj arhitekturi zauzima i moslavačka hiža, karakteristična za područje Moslavine – prostor između Lonjskog polja, Moslavačke gore i zelenih hrastovih šuma. Riječ je o jednoj od najprepoznatljivijih kuća kontinentalne Hrvatske, nastaloj u skladu s prirodnim resursima i potrebama obiteljskog gospodarstva.
Građene od drva, zemlje i opeke, sa strmim dvostrešnim krovovima, hiže su nudile udobnost, toplinu i dugotrajnost. Drvo kao najdostupniji materijal oblikovalo je karakter ovog tipa gradnje – toplina materijala, mogućnost ručne obrade i prirodna izolacija činili su hižu idealnim domom za lokalne obitelji.
Danas se hiže obnavljaju kao vikendice, kuće za odmor, galerije ili stalni domovi. U suvremenim adaptacijama zadržavaju se izvorne grede, seljački podovi, lamperija i tradicionalni raspored prostorija, dok se moderniziraju elementi poput kupaonica, izolacije i energetskih sustava. Time se čuva autentičan izraz hrvatske arhitekture, ali u funkciji današnjih potreba.
Klet – vinogradarska kućica kao dragocjeni dio hrvatske ruralne arhitekture
Kleti, karakteristične za Zagorje, Prigorje, Plešivicu i Moslavinu, jedan su od najromantičnijih oblika hrvatske arhitekture. Nekad građene kao skloništa vinogradara i spremišta za vino, predstavljaju spoj jednostavnosti, funkcionalnosti i prilagodbe terenu.
Drvene konstrukcije, mali tlocrti, prirodni materijali i sklad s brežuljkastim krajolikom definiraju arhitektonski karakter kleti.
Danas se ove kućice sve češće obnavljaju za turizam i odmor, pretvarajući se u male, funkcionalne domove. U modernim adaptacijama koriste se autohtoni materijali, a uvode se suvremena rješenja poput podnog grijanja, staklenih stijena, mini wellness zona ili energetski učinkovitih sustava. Unatoč modernizaciji, kleti zadržavaju prepoznatljiv identitet – što je ključno za kontinuitet hrvatske arhitekture.
Ostali autohtoni oblici koji dopunjuju sliku hrvatske arhitekture
Hrvatska arhitektura obuhvaća brojne tradicijske forme koje dodatno potvrđuju regionalnu raznolikost:
- Čardak – dvokatna drvena kuća Slavonije i Posavine podignuta na stupovima
- Praporna kuća – poluukopana kuća Podunavlja od praporne zemlje
- Bunja i suhozidne kućice – dalmatinska kamena skloništa građena bez veziva
- Kamene kuće na konobi – karakteristične za Dalmaciju i Primorje
- Istarski kažuni i kamene kuće – spoj mediteranske tradicije i ruralne arhitekture
Svaka od ovih struktura predstavlja jedinstven doprinos razvoju hrvatske arhitekture i pokazuje kako su ljudi gradili u skladu s prirodom, dostupnim materijalima i lokalnim običajima.
Zašto je važno očuvati tradicijske kuće hrvatske arhitekture?
Obnova tradicijskih kuća donosi višestruke koristi, osobito u kontekstu razumijevanja i očuvanja šire slike hrvatske arhitekture. Riječ je o procesu koji nadilazi samu adaptaciju objekta jer utječe na identitet mjesta, održivost prostora i prenošenje graditeljskog znanja.
Čuvanje kulturne i graditeljske baštine
Svaka obnovljena klet, hiža ili kurija predstavlja vrijedan doprinos zaštiti lokalnog identiteta. Takve kuće nisu samo građevine – one su dokument vremena, povijesnih okolnosti, materijala i načina gradnje koji su se razvijali stoljećima. Očuvanjem izvornih konstrukcija, tradicionalnih materijala i karakterističnih oblika čuvamo kontinuitet hrvatske arhitekture i sprječavamo nestanak graditeljskih tipologija koje se više ne stvaraju u suvremenoj gradnji.
Ovakva arhitektura temelji se na lokalnim materijalima poput drva, kamena, zemlje i opeke. Obnova starih kuća smanjuje potrebu za novim građevinskim materijalima i velikim konstrukcijskim zahvatima, čime se značajno smanjuje ekološki otisak. Mnoge od tih kuća već u svojoj izvornoj formi imaju dobru energetsku učinkovitost – zahvaljujući debljini zidova, prirodnoj izolaciji i orijentaciji prema suncu.
Obogaćivanje turističke ponude
Autohtone kuće sve su traženije u ruralnom i kulturnom turizmu. Gosti traže autentičnost, atmosferu i priču – upravo ono što tradicijske hiže, kurije, kleti i moslavačke kuće nude u izobilju. Njihova obnova omogućuje stvaranje jedinstvenih smještaja koji se izdvajaju od standardiziranih hotela i apartmana, te pridonose jačanju lokalne ekonomije.
Autentičnost života i prostora
Tradicijske kuće odražavaju način života i prostor kakav se oblikovao generacijama. Materijali, raspored prostorija, detalji obrade drva i kamena svjedoče o kulturi stanovanja jedne regije. Očuvanjem tih elemenata čuvamo i specifičnu atmosferu koja je sastavni dio hrvatske arhitekture. U modernim adaptacijama moguće je kombinirati autentične elemente s današnjim standardima udobnosti, stvarajući prostor koji je istovremeno tradicionalan i suvremen.
Hrvatska arhitektura kao vrijednost – a ne samo fragment prošlosti
Obnova tradicijskih kuća hrvatske arhitekture nije samo tehnički zahvat, nego dugoročno važan čin čuvanja graditeljskog identiteta Hrvatske. Time se održava kontinuitet kulture življenja, potiče održivost, jača lokalna zajednica i osigurava da tradicijska arhitektura ostane prisutna kao živa, svakodnevna vrijednost – a ne samo kao fragment prošlosti.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Najveći projekt hrvatskog turizma htio je zapravo samo jedno: da izgleda kao da je oduvijek tu
Na mjestu hotela koji je još sedamdesetih bio simbol porečkog turizma nastao je potpuno novi resort vrijedan više od 200 milijuna eura — najveći pojedinačni projekt hrvatskog turizma. No njegova se priča ne vrti oko soba. Pical je od početka zamišljen kao novi dio grada. U završnom prilogu ove epizode emisije Dom na kvadrat gledamo kako se to uopće postiže.
Postoji jedan naizgled proturječan cilj koji su si zadali svi koji su radili na novom Picalu: napraviti nešto golemo i posve novo, a da djeluje kao da je tu oduvijek. Zvuči kao nemoguća zadaća — i, kako ćemo vidjeti, dobar dio tog dojma doslovno je konstruiran. Ali upravo ta ambicija razlikuje zgradu koja samo stoji u nekom mjestu od one koja mu stvarno pripada.
Otvoren u proljeće 2026., resort broji 514 soba i apartmana raspoređenih u nekoliko cjelina — Pical Hotel, obiteljski hotel, ekskluzivne suite s V Level uslugom i Beach House — a smješten je na zelenom poluotoku, tek desetak minuta šetnje od povijesne jezgre Poreča.
Priča koja ne počinje 2026., nego mnogo ranije
Da bi se razumio novi Pical, treba se vratiti unatrag. Kako podsjeća povjesničarka umjetnosti dr. sc. Jerka Ziherl, sedamdesetih godina uz obalu dolazi do pravog buma hotelske arhitekture, a jedan od najboljih primjera bio je stari hotel Pical arhitekta Julija De Luquea — nagrađen upravo zato što je cijeli sklop bio savršeno uklopljen u prirodni ambijent. Isti je arhitekt potpisao i porečki Neptun, koji je svojedobno u Brazilu dobio svjetsku nagradu za najbolji ugostiteljski objekt unutar stare gradske jezgre.
Taj kontinuitet nije slučajan ni sentimentalan detalj. Čak i ime odaje pripadnost mjestu: Pical dolazi od stare željezničke stanice Pical, nekadašnje završne postaje slavne Parenzane. Novi hotel je neusporedivo veći i složeniji od prethodnika, ali temeljna ideja — da arhitektura pripada mjestu — ostala je ista.
Poreč u detaljima, a ne u kulisama
Najzanimljivije je što se Poreč u interijeru ne pojavljuje kao scenografija, nego kroz sitnice koje ćete primijetiti tek ako obratite pažnju. Veliki ulaz, objašnjava arhitekt Robert Dragogna, podsjeća na Dekuman, glavnu ulicu staroga grada. Zlatne ploče na stropu jednog restorana prizivaju mozaike Eufrazijeve bazilike, porečkog UNESCO-ova bisera. A Parenzana — vijugava uskotračna pruga koja je od 1903. spajala Poreč i Trst — postala je glavna nit koja povezuje cijeli resort.
Ta se nit provlači posvuda, potvrđuje Dražen Mofardin, direktor hotela Pical: od restorana Parenzana, preko slastičarnice Atelje 33 (nazvane po 33 mjesta kroz koja je pruga nekad prolazila), do promenade ispod hotela u koju su ugrađene tračnice kao tihi omaž nekadašnjoj željeznici. To je onaj tip detalja koji na prvi pogled ne registrirate, ali zbog kojeg vam mjesto djeluje autentično.
Jedna priča, mnogo kutaka
Povezati hotel s mjestom bio je tek pola posla. Drugi je bio gotovo suprotan: kako resort ovih dimenzija razlomiti na manje cjeline, a da sve zajedno i dalje djeluje kao jedna priča. Dragogna to zove fil rouge — crvena nit zbog koje se svugdje osjećate u istoj atmosferi, ali svaki kutak ima svoju specifičnost, bilo kroz naglašenu stolicu, drugačiji materijal ili oblogu. Cilj je da se gost, krećući se hotelom, cijelo vrijeme osjeća kao da istražuje nešto novo. Priznajmo, to je puno pametnije od varijante u kojoj svi hodnici izgledaju jednako i nakon dva dana više ne znate gdje vam je soba.
Okoliš koji se pretvara da je oduvijek tu
Iza osjećaja lakoće krije se projekt goleme složenosti, koji je trajao godinama — a stanku tijekom pandemije iskoristili su, kaže viši voditelj projekata Tomislav Poljuh, da hotel učine energetski učinkovitijim: promijenjen je sustav grijanja i hlađenja, uvedene dizalice topline voda-voda i solarni kolektori na krovu, pa hotel danas koristi stopostotno energiju iz obnovljivih izvora.
Održivost su, međutim, htjeli i vidljivom. Posađeno je više od 37 tisuća biljaka, dio zelenila preselio se na fasade, a za navodnjavanje se koriste podzemna i prikupljena oborinska voda. Najviše govori Dragognina anegdota: veliki dio okoliša konstruiran je naknadno, a golemi borovi sađeni su dizalicama — sve s ciljem, kako je tražio projektant okoliša, da se dobije dojam da je hotel oduvijek tu i da je zelenilo oko njega jednostavno oduvijek postojalo.
„Otvoreni resort”: pripadati gradu, a ne se ograditi od njega
Pripadnost Poreču ne završava na krajoliku. Pical je zamišljen kao otvoreni resort — otvoren lokalnoj zajednici, s trgovinama, restoranima, barovima, plažama i sportskom infrastrukturom. Mofardin izdvaja vanjski bazen od 50 metara koji, uz goste, koriste i građani i sportaši Poreča, te unutarnji poluolimpijski bazen od 25 metara u kojem treniraju lokalna djeca i klubovi. Uz to, hotel zapošljava domaće stručnjake, surađuje s lokalnim proizvođačima i posluje cijelu godinu — što gradu donosi život i izvan ljetnih mjeseci. To je onaj dio „luksuza” koji se ne vidi na cjeniku, a mjestu znači najviše.
Najbolje od tri zemlje na jednom tanjuru
Lokalno i međunarodno ovdje nisu suprotnosti. Svaki svjetski koncept, objašnjava Lea Sošić, direktorica razvoja proizvoda i hotelskih brendova, dolazi kroz prizmu Poreča, Istre i Hrvatske. I opet — Parenzana: pruga koja je spajala tri zemlje postala je ideja da se gostu ponudi najbolje što Hrvatska, Italija i Slovenija nude. Na vinskim kartama najbolja su vina iz sve tri zemlje, u ponudi tartufi i vrhunske slastice, a gastronomiju dodatno oplemenjuje michelinski koncept iz Trsta — restoran Harry’s Piccolo Poreč, iza kojeg stoji dvojac s dvije Michelinove zvjezdice, Matteo Metullio i Davide De Pra.
Hotel koji je usput i galerija
Veza starog i novog Picala najsnažnija je, možda, u umjetnosti. Hotelska kuća desetljećima je gradila vlastitu zbirku, pa su u novom hotelu djela iz starog fundusa dobila društvo radova suvremenih autora. Ziherl objašnjava da je hotel osmišljen i kao svojevrsni galerijski prostor s tematskim sklopovima — gost se, hodajući, izravno susreće sa suvremenom umjetnošću, ali i s kontinuitetom slikarske kolonije Riviera. Među autorima je i Porečanin Alex Knapić, čija skulptura nosi motiv grada — mozaik: velika crna kocka od mnoštva sitnih fragmenata, s detaljima u bronci koji, kaže, simboliziraju vječnost, nasljeđe i trajanje kroz vrijeme.
Da Pical i Poreč ne žive samo ljeti
Trajanje kroz vrijeme dobra je metafora i za jedan od najvažnijih ciljeva projekta — da hotel i grad budu živi tijekom cijele godine. Tu pomaže Event centar, koji je, ističe Denis Prevolšek, direktor operacija i razvoja brenda, najveći kongresni centar u Istri: oko 2.200 kvadrata i kapacitet do 1.200 sudionika, snažan poticaj produljenju sezone. A kad kongresa nema, prostor mijenja funkciju i ljeti postaje Playland — mjesto nestrukturirane igre za djecu i obitelji.
Prostor postaje mjesto tek kad nas dirne
Na kraju, sve se svodi na jednu rečenicu arhitekta Roberta Dragogne: hotelski biznis bez emocija jednostavno ne postoji. Prostor postaje mjesto tek kad u nama nešto izazove — a upravo je to nevidljiva nit koja povezuje sve pojedinačne priče ove epizode, od okoliša i izolacije do rasvjete, wellnessa i, na kraju, dobrog sna. Jer luksuz koji pamtimo rijetko je ono najskuplje; puno češće je to osjećaj da smo negdje stvarno bili — i da bismo se rado vratili.
Dobro je znati:
- Gdje: Pical Resort (Valamar Collection), poluotok kraj stare jezgre Poreča (~10 min hoda); otvoren u proljeće 2026.
- Razmjer: investicija veća od 200 milijuna eura i 514 soba i apartmana — najveći projekt hrvatskog turizma.
- Vodeća tema: Parenzana, pruga koja je spajala Poreč i Trst (i tri zemlje).
- Održivost: 100 % obnovljiva energija, dizalice topline, solarni kolektori, 37.000+ biljaka.
- Za zajednicu: otvoreni resort s bazenima (50 m i 25 m) koje koriste i građani, uz cjelogodišnje poslovanje.
- Sadržaj: prvi ESPA wellness u Hrvatskoj, michelinska gastronomija (Harry’s Piccolo) i najveći kongresni centar u Istri.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Kultni dubrovački hotel ponovno je otvoren – zavirite u obnovljenu Villu Argentinu
Pogledajte kako je 3LHD povezao povijesne vile, suvremeni hotel i mediteranske vrtove
Nakon višegodišnje rekonstrukcije, jedan od najprepoznatljivijih dubrovačkih hotela ponovno je otvorio svoja vrata. Villa Argentina, smještena na Pločama s pogledom na Stari grad i otok Lokrum, obnovljena je prema projektu koji za Jadranske luksuzne hotele potpisuje hrvatski arhitektonski ured 3LHD.
3LHD: Kako je nastao i opstao jedan od najistaknutijih arhitektonskih ureda u Hrvatskoj
Obnova je obuhvatila povijesne vile, glavnu hotelsku zgradu, interijere i vrtove, a broj soba namjerno je smanjen kako bi se gostima osiguralo više prostora i privatnosti. Rezultat je kompleks koji povezuje dubrovačku graditeljsku baštinu, suvremenu arhitekturu i mediteranski krajolik.
Od privatne rezidencije do poznatog dubrovačkog hotela
Prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD, zgrada je izvorno sagrađena 1920. godine kao privatna rezidencija, a tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća pretvorena je u luksuzni hotel. Ubrzo je postala jedno od najprestižnijih turističkih odredišta na Jadranu.
Kompleks se tijekom desetljeća širio. Šezdesetih mu se pridružila Villa Sheherezade, a kasnije Villa Orsula i Villa Glavić.
Danas kompleks obuhvaća pet objekata: Villu Argentinu, glavnu hotelsku zgradu, Villu Orsulu, Villu Glavić i garažnu zgradu. Rekonstrukcijom su obuhvaćene Villa Argentina, glavna hotelska zgrada i Villa Orsula.
Radovi su službeno počeli 25. listopada 2023. godine. Projekt je nadahnut kulturnom i povijesnom baštinom Dubrovnika, arhitektonskim vrijednostima postojećih objekata te prirodnim obilježjima jadranske obale.
Rekonstrukcija Ville Argentine povezuje staro i novo
Novi hotelski volumen funkcionira kao spona između povijesnih vila i ostalih dijelova kompleksa. Podijeljen je na dvije cjeline: donji dio uklopljen je u vrtne zidove i prirodni nagib terena, dok gornji dio svojim proporcijama podsjeća na vilu.
Glavni ulaz vodi kroz recepciju smještenu na najvišoj točki kompleksa. Ondje široka staklena stijena uokviruje pogled prema Lokrumu, dubrovačkim zidinama i morskoj obali. Podzemne komunikacije omogućuju nesmetano kretanje između privatnih smještajnih jedinica i zajedničkih hotelskih prostora.
Povijesne strukture pritom nisu tretirane kao kulisa. Izvorni arhitektonski elementi vila restaurirani su, dok su novi dijelovi uklopljeni prateći nagib terena, postojeće vrtove i orijentaciju prema moru.
Posebnu dimenziju projektu daje osobna povezanost glavnog arhitekta s lokacijom. Marko Dabrović odrastao je u susjedstvu Ville Argentine, što je utjecalo na niz odluka tijekom projektiranja.
Dio postojećeg materijala također je ponovno upotrijebljen. Kamen pronađen tijekom građevinskih radova iskorišten je na donjim terasama i drugim uređenim vanjskim površinama, čime su novi dijelovi kompleksa povezani s dubrovačkim kamenim krajolikom.
Interijer kao dijalog povijesti i sadašnjosti
Interijer je oblikovan kao dijalog između povijesnih vila i suvremenog hotela. Slojevi dubrovačke povijesti reinterpretirani su kroz kamen, keramiku i drvo, dok izraženiji akcenti i razigrane boje prizivaju slobodniji duh sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Prirodni materijali ne pojavljuju se samo kao dekorativni dodatak. Njihova je uloga povezati interijer s lokalnom graditeljskom tradicijom i krajolikom koji se vidi kroz velike staklene površine i s terasa.
Dekorativni elementi i tekstil razvijeni su u suradnji s milanskim Dimore Studiom, poznatim po slojevitim interijerima, izraženim kombinacijama boja i suvremenoj interpretaciji povijesnih stilova.
Važan dio identiteta hotela ostala je i njegova umjetnička baština. Tijekom rekonstrukcije restauriran je veliki mozaik „Dubrovačke varijacije” dubrovačkog slikara Ive Dulčića, koji je uklopljen u novi prostor wellnessa i unutarnjeg bazena.
Na taj je način umjetničko djelo sačuvano, ali je dobilo novu ulogu u svakodnevnom korištenju hotela.
Manje soba za više prostora i privatnosti
Jedna od najvažnijih odluka odnosila se na smještajni kapacitet. Umjesto zadržavanja prijašnjih 131 sobe, Villa Argentina sada ima 96 soba i apartmana.
Smanjenjem broja jedinica stvoreni su prostraniji smještaji, veći balkoni i više privatnosti. Susjedna Villa Orsula zadržala je zaseban i intimniji karakter te raspolaže s 13 individualno oblikovanih soba i apartmana. Dvije nekretnine zajedno tako nude ukupno 109 smještajnih jedinica.
Zelena terasa povezuje hotel, Villu Orsulu, restoran i vanjski bazen na istoj razini, dok nova dizala omogućuju jednostavniji pristup plaži. Vrtovi i kamene staze povezuju restorane, bazene, wellness i obalni dio kompleksa.
Posebna pažnja posvećena je krajobraznom uređenju. U vrtove je uključeno približno 14.000 mediteranskih biljaka, među kojima su gorka naranča, bugenvilija, lavanda, ružmarin i kadulja. Biljke omekšavaju arhitekturu i pomažu povezati nove volumene s povijesnim vrtovima i jadranskim okolišem.
Villa Argentina vraća se na međunarodnu hotelsku scenu
Projekt se prostire na ukupno 10.520 četvornih metara, prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD. Uz smještajne jedinice, obuhvaća restorane, terase, uređene vrtove, unutarnji i vanjski bazen, wellness te izravan pristup približno 60 metara dugom obalnom prostoru.
Nakon rekonstrukcije Villa Argentina pridružila se kolekciji The Leading Hotels of the World, koja okuplja više od 400 neovisnih luksuznih hotela diljem svijeta.
Villa Argentina i Villa Orsula gostima su ponovno otvorene 1. kolovoza 2026. godine. Obnovljeni kompleks pritom ne pokušava izbrisati vlastitu prošlost, nego povijesne slojeve koristi kao polazište za suvremenu arhitekturu, interijer i novi odnos prema dubrovačkom krajoliku.
Fotografije: Jure Živković
