Arhitektura i dizajn
DOM NA KVADRAT DOZNAJE Koji su trendovi u gradnji obiteljskih kuća?
Doznajemo koje su glavne preokupacije arhitekata i investitora
O trendovima gradnje obiteljskih kuća razgovarali smo s Mislavom Bašićem, arhitektom iz arhitektonskog ureda 4uha. Odao nam je o čemu ovise i što je glavna preokupacija investitora.
‘Trenutni trendovi su prvenstveno vezani za brzinu gradnje kuća i otežalu dostupnost kako građevinskih materijala, tako i samih graditelja. Tako investitori promišljaju o montažnim kućama, kontejnerskim objektima, propituju dostupnost i cijenu pojedinih materijala poput mineralne vune ili željeza za armaturu’, kaže Mislav.
Drugačiji pristup investitora
Dodaje kako se u zadnje dvije godine dosta promijenio pristup investitora. ‘Oni prate trendove, društvene mreže, emisije, Pinterest, digitalni marketing. Investitori k nama dolaze s dosta jasnom vizijom svog novog doma’, tvrdi.
Usporedio je današnju situaciju s onom od prije desetak godina. ‘Arhitekti su bili ti koji su bili pravi lideri u projektu. Danas je taj liderski pristup nešto izmjenjen, s obzirom na to da investitori znaju što žele. Arhitekti su u današnje vrijeme nešto između psihologa, edukatora, pravnika, kreativca i inženjera’, tvrdi.
Dodaje kako investitori žele i cijene kreativnost, ali dolaze jako dobro pripremljeni, s jasnim referencama i djelomično upoznati s tehnološkim mogućnostima.
Uloga arhitekata zahtjevnija nego ikada
‘Naša uloga, kao arhitekata je puno zahtjevnija nego nekada, kada su našoj struci investitori bezuvjetno vjerovali. Puno više truda i interakcije je potrebno, kako biste imali vrhunski projekt i zadovoljnog investitora’, dodaje.
Arhitekt Bašić dotakao se i stilova koji se trenutno najviše preferiraju. ‘Uvijek postoje elementi koji su u trendu, ali se ta priča mijenja brže nego ikada. Rekao bih kao moda. Mi se kao ured trudimo držati svevremenskih stilova, koji neće uskoro biti “passe”. Recimo, oprezni smo s jakim bojama na fiksnim elementima poput kuhinjskih elemenata ili pločica’, pojašnjava.
Dodaje kako jake tonove radije naglase na pokretninama poput jastuka, zavjesa, pa čak i stolicama. Objasnio je i zbog čega. ‘Ljudima, naime, brzo dosade jake, naglašene boje, ali one su nešto što daju karakter prostoru. Moj osobni dojam je da ljudima pomalo dosta sterilnog minimalizma i da se okreću prirodnim materijalima poput drva, opeke i čelika. Traže se topline, zemljane, pastelne boje’, kaže.
Svijet se okreće u smijeru održivosti
Tvrdi kako su svjetski trendovi okrenuti na održivost. ‘Bili smo na Design weeku u Londonu i ostao sam šokiran kako renomirani proizvođači predstavljaju svoje proizvode isključivo kroz podatke koliko se proizvoda može reciklirati i koji je postotak proizvoda napravljen iz recikliranih materijala. Tu se radi o podnim oblogama, uredskom namještaju, konstruktivnim blokovima za gradnju, dakle o vrlo bitnim elementima objekata. Svijet se okreće u smjeru održivosti. Mi se tom trendu polagano priklanjamo, ali uz napomenu da stalno preispitujemo ispravnost takvih akcija’, dodaje.
‘Upoznali smo tvrtku koja proizvodi sav namještaj od starih CD-a. Vrlo je interesantna priča, rekli bismo čak i romantična, ali je upitan stvarni dobitak za okoliš takvog proizvoda. Koliko se energije potroši dok se ti CD-i obrade, zdrobe, zagriju, lijepe i ponovo prešaju. ‘Je li to za okoliš plus ili minus? Ili bi bolje bilo za okoliš da su CD-i zbrinuti, a namještaj da je proizveden od, recimo, drvenih otpadaka ili PVC vrećica? Ja osobno ne znam odgovor na to pitanje, ali je činjenica da je sve reciklirano u modi’, kaže.
Što se tiče same konstrukcije objekata, arhitekt Bašić kaže kako postoji puno alternativa klasičnoj gradnji od cigle i betona.
Montažna gradnja od drva
‘Treba naglasiti da svaki materijal ima svoje prednosti i mane. Da ima samo prednosti, drugih materijala ne bi bilo na tržištu. A da ima samo minuse, ne bi tog materijala bilo na tržištu. To je dosta logično. Dakle, postoji montažna gradnja od drva. Montažna gradnja koja kombinira čelik i drvo ili neke druge materijale. Nedavno smo dobili upit za kontejnersku stambenu kuću. To isto ima prednosti u pogledu brzine i dobavljivosti, ali i minus u pogledu fleksibilnosti i cijena’, objašnjava.
Osvrnuo se i na projekte arhitektonskog ureda 4uha. ‘Mi konkretno projektiramo nekoliko kuća, ali i jednu crkvu u porobetonu. U zadnje vrijeme imamo puno upita za drvene objekte.Porobeton ima svoje prednosti i mane, kao i svaki materijal. Njegova prednost je brzina gradnje i činjenica da je sami kontruktivni dio i toplinski izolator. Mana su mu manji konstruktivni rasponi i fakt da izvođači s ovih prostora nisu naviknuti na te materijale’, tvrdi.
Objašnjava kako kod nas nisu zaživjele alternative koje su našle svoju nišu u svijetu, kao što su blokovi od konoplje ili pokrov od sijena.
Kod nas najčešći cigla i beton
‘Vratimo se na ciglu i beton, koji su ipak najčešći materijali kod nas. Možemo reći da se nekih 70% naših projekata radi iz cigle i betona kao kombinacije ili samo iz betona’, govori i objašnjava kakva je trenutna situacija s potražnjom fasada.
‘Što se tiče fasadnih obloga, tu se priča kreće od klasične ETICS fasade sa stiroporom, do ventiliranih fasada s raznim završnim oblogama. Završna obloga može biti opeka, corten (prisiljeno korodirani čelik), ges pločice ogromnih formata ili kompozitne ploče. Dosta se koristi aluminij kao završna obloga. Često imamo slučajeve kod obiteljskih kuća da kombiniramo fasadne obloge različitih tipova. To su meni osobno najuspjeliji projekti’, zaključuje.
‘Nekada smo imali gotiku, renesansu, barok. To su bili stilovi koji su trajali više od jednog stoljeća. Danas se sve odvije unutar pet ili deset godina, pa tako i stilovi. Što se tiče materijala, danas mogućnosti ima više nego ikadi, ljudi su informirani i obrazovani više nego ikad, a još k tome bolje živimo nego ikad u povijesti. Tako da kad se ta tri faktora spoje, mogućnosti su praktički neograničen, a trendovi i stilovi se također mijenjaju brže nego ikada’, zaključuje.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Stefano Boeri Interior i Giorgio Dona oblikuju novi javni prostor južnog ambulatorija Koloseuma
Projekt obnove južnih ambulatorijskih prostora Koloseum predstavlja iznimno preciznu i slojevitu intervenciju na jednom od najvažnijih spomenika antičkog svijeta. Riječ je o zahvatu koji potpisuje Stefano Boeri Interiors, studio koji je osnovao Stefano Boeri u suradnji s arhitektom Giorgiom Donaom, a realiziran je za Parco Archeologico del Colosseo.
Ova intervencija ne predstavlja klasičnu restauraciju, već pažljivo osmišljenu prostornu rekompoziciju koja rekonstruira čitljivost izgubljenih dijelova južnog perimetra Flavijeva amfiteatra, pritom izbjegavajući doslovnu rekonstrukciju.
Mala povijest arhitekture kroz stilove
Povratak izgubljene geometrije
Polazište projekta bila su opsežna arheološka istraživanja, koja su omogućila precizno preklapanje iskopanih struktura s geometrijskim modelom amfiteatra. Upravo je ta superpozicija omogućila točnu definiciju perimetra krepidine — kamene baze koja definira kontakt građevine s tlom.
Obnova izvornih visinskih kota pokazala se ključnom ne samo za razumijevanje izvorne organizacije prostora, već i za ponovno uspostavljanje geometrijske logike cijelog kompleksa. Time je posjetiteljima omogućeno da jasnije percipiraju izvorni tlocrt i proporcije Koloseuma.
Pločnik kao interpretacijski alat
Jedan od najvažnijih aspekata projekta jest novi sustav popločenja, koji pokriva površinu od približno 3.130 m². Umjesto neutralne rekonstrukcije, arhitekti koriste pločnik kao medij interpretacije, oblikujući ga u skladu s radijalnom geometrijom amfiteatra. Površina je organizirana u izmjenične trake, pri čemu se pravilna polja izmjenjuju s kompenzacijskim zonama koje apsorbiraju zakrivljenost krepidine, dok su ploče trapezoidnog oblika i varijabilne geometrije. Ovakav pristup omogućuje da se kompleksna geometrija antičke građevine čita kroz suvremeni arhitektonski jezik. Materijalno, odabran je klasični travertin iz kamenoloma Cava del Barco, obrađen duž slojeva kako bi se osigurala maksimalna vizualna i teksturalna kompatibilnost s izvornim površinama, čime se postiže suptilan kontinuitet između starog i novog.
Vizualne osi i prostorna percepcija
Posebna pažnja posvećena je orijentaciji ploča: njihovo usmjerenje prati optičke osi lukova, čime se pogled posjetitelja intuitivno vodi prema strukturi amfiteatra.
Na taj način tlo prestaje biti pasivna površina i postaje aktivni element u oblikovanju iskustva prostora.
Voda kao dio dizajna
Obnova izvornih visinskih razina otvorila je mogućnost redefiniranja sustava odvodnje oborinskih voda, koji je u novom rješenju pažljivo integriran u dizajn popločenja. Nagibi su precizno kalibrirani, a prijelazi između različitih površina usklađeni s povijesnom morfologijom prostora, čime voda postaje sastavni dio njegove arhitektonske logike. Rezultat je javni prostor koji istovremeno odgovara funkcionalnim zahtjevima i postiže visoku razinu infrastrukturne sofisticiranosti.
Kako će izgledati kultni pariški muzej nakon renovacije?
Arheologija bez rekonstrukcije
Umjesto rekonstrukcije nestalih elemenata, projekt se oslanja na suptilne arhitektonske geste kako bi ih učinio čitljivima. Uz južno pročelje naznačeni su volumeni koji su nekada postojali, dok su uvedeni elementi koji sugeriraju izvorni prostorni raspored. Dio prostora pritom je ostavljen otvoren kao „arheološki prozor“, omogućujući uvid u stratigrafiju temelja. Ovakav pristup omogućuje razumijevanje povijesti bez falsificiranja izvornog stanja.
Pristupačnost i suvremena uporaba
Projekt integrira niz intervencija koje odgovaraju suvremenim standardima korištenja, pri čemu su uvedene rampe koje omogućuju kontinuirano kretanje, eliminirane su visinske barijere, a prostor je učinjen inkluzivnim za sve posjetitelje. Važno je naglasiti da su sve intervencije reverzibilne, odnosno mogu se ukloniti bez oštećenja povijesne strukture.
Wonderwoods u Utrechtu proglašen globalnim modelom pametne gradnje
Povratak izgubljenog sustava orijentacije
U antičko vrijeme lukovi Koloseuma bili su numerirani kako bi se olakšala orijentacija posjetitelja, no taj je sustav na južnoj strani s vremenom izgubljen. Projekt predviđa njegovu reinterpretaciju kroz ponovno uvođenje brojeva u prostoru, pri čemu se oni graviraju u travertinske ploče. Njihove dimenzije i tipografija temelje se na sačuvanim primjerima sa sjevernog pročelja, čime se vraća još jedan sloj čitljivosti izvornog sustava.
Novi javni prostor antičkog grada
Intervencija na južnom ambulatoriju ne završava na restauraciji, već stvara novi javni prostor koji omogućuje bliži kontakt s monumentalnim zidovima Koloseuma, olakšava razumijevanje izgubljenih dijelova njegove strukture i pruža novo iskustvo kretanja kroz jedan od najpoznatijih spomenika svijeta. Projekt Stefano Boeri Interiors pritom pokazuje kako suvremena arhitektura može djelovati unutar povijesnog konteksta bez potrebe za dominacijom, koristeći dizajn kao alat interpretacije, a ne imitacije.
Obnova južnog ambulatorija Koloseuma primjer je iznimno suptilne ravnoteže između arheologije, arhitekture i infrastrukture. Kroz pažljivo vođenu intervenciju, projekt ne samo da vraća čitljivost izgubljenog dijela Koloseum, već redefinira način na koji ga suvremeni posjetitelji doživljavaju.
Radi se o projektu koji pokazuje da restauracija danas nije samo čin očuvanja — već i prilika za stvaranje novih prostornih značenja.
Animaux dans la Ville (Životinje u gradu): vizija grada u kojem nismo sami
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena osvojio je najprestižniju nagradu za arhitekturu zahvaljujući svom jedinstvenom, tihom i eksperimentalnom pristupu prostoru.
Jedno od najuglednijih priznanja u svijetu arhitekture, Pritzkerova nagrada za 2026. godinu, dodijeljena je čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću Clarkeu, čime je dodatno potvrđen njegov izniman doprinos suvremenoj arhitekturi i globalnoj kulturnoj sceni.
Radić je 55. laureat ove prestižne nagrade, često nazivane „Nobelovom nagradom za arhitekturu“, a priznanje mu je dodijeljeno za opus koji istražuje granice materijalnosti, prostora i percepcije, te za arhitekturu koja djeluje suptilno, ali snažno na ljudsko iskustvo.
Guatero, 2023. Santiago, Chile, Photo courtesy of Smiljan Radić
Guatero, 2023. Santiago Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitekt „tihe snage“ i eksperimenta
Žiri je istaknuo kako Radićev rad karakterizira arhitektura koja prihvaća krhkost i nesigurnost, stvarajući prostore koji nisu spektakularni u konvencionalnom smislu, ali snažno rezoniraju s korisnicima. Njegov pristup uključuje eksperimentiranje s različitim materijalima – od betona i kamena do drva i stakla – uz naglašenu povezanost s krajolikom i lokalnim kontekstom. Njegova djela često balansiraju na granici između arhitekture i umjetničke instalacije, čineći svaki projekt jedinstvenim.
Među njegovim najpoznatijim realizacijama ističu se Serpentine Gallery Pavilion u Londonu (2014.), Regionalno kazalište Biobío u Čileu (2018.) te niz eksperimentalnih kuća i instalacija koje brišu granice između prirodnog i izgrađenog prostora.
Serpentine, Gallery Pavillion, 2014. London, Photos courtesy of Iwan Baan
Međunarodno priznanje i čileanska scena
Radić je drugi čileanski arhitekt koji je osvojio Pritzkerovu nagradu, nakon Alejandra Aravene 2016. godine. Ova činjenica potvrđuje snažan međunarodni utjecaj čileanske arhitektonske scene, koja se posljednjih desetljeća profilirala kao jedna od najinovativnijih u svijetu.
Restaurant Mestizo, 2006. Santiago, Chile, Photo courtesy of Gonzalo Puga
Hrvatski korijeni laureata
Priča o Smiljanu Radiću Clarkeu ne može se odvojiti od njegovih korijena. Rođen u Santiagu, odrastao je u obitelji obilježenoj migracijama i miješanjem kultura. Njegov djed s očeve strane stigao je u Čile s otoka Brača još početkom 20. stoljeća, donoseći sa sobom dio dalmatinskog nasljeđa koje se, barem simbolično, prenijelo i na sljedeće generacije.
S druge strane, majčina obitelj vuče podrijetlo iz Velike Britanije, pa je Radić odrastao na zanimljivom spoju različitih kulturnih utjecaja. Upravo ta kombinacija – između Mediterana i anglosaksonskog svijeta, između migracije i pripadnosti – često se prepoznaje i u njegovom radu, koji ne slijedi stroge obrasce, već traži vlastiti put i identitet.
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Iwan Baan
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Hisao Suzuki
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Karijera obilježena autorskom slobodom
Radić nikada nije bio tipična “globalna arhitektonska zvijezda”. Njegov ured u Santiagu i danas je relativno malen i nenametljiv, a projekti nastaju sporije, promišljenije i bez pritiska spektakla koji često prati velike međunarodne prakse. Umjesto grandioznih gesti, njegova arhitektura kreće od jednostavnih ideja, pažljivo biranih materijala i snažne povezanosti s konkretnim mjestom. Upravo takav, pomalo tih i uporan pristup, izvan logike velikih sustava i tržišnih trendova, s vremenom ga je izdvojio kao jednu od autentičnijih figura suvremene arhitekture.
Zanimljivo je da ideja o arhitekturi kod njega nije došla naglo. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi ozbiljniji susret s arhitekturom dogodio se s četrnaest godina, kada mu je učitelj likovnog zadao da osmisli projekt zgrade. Taj zadatak, kako će kasnije reći, bio je trenutak u kojem je prvi put pomislio da bi to mogao biti njegov put – prostor u kojem može spojiti interes za umjetnost, skulpturu i oblikovanje prostora.
U tom smislu ne čudi ni njegova dugogodišnja suradnja sa suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Njihovi se svjetovi prirodno preklapaju, pa Radićevi projekti često imaju tu dodatnu, gotovo taktilnu i umjetničku dimenziju koja ih izdvaja od klasične arhitektonske produkcije.
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Vk Millahue Winery, 2013. Millahue, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitektura kao iskustvo
Radićev rad često se opisuje kao poetski i introspektivan. Umjesto monumentalnosti, njegovi projekti nude intimne i gotovo meditativne prostore koji potiču osobno iskustvo korisnika.
U vremenu obilježenom vizualnim spektaklom, njegov pristup – koji naglašava tišinu, materijalnost i neposredno iskustvo prostora – predstavlja snažan kontrapunkt dominantnim trendovima suvremene arhitekture.
Dodjela Pritzkerove nagrade Smiljanu Radiću Clarkeu potvrđuje važnost arhitekture koja nadilazi vizualni dojam i usmjerava se na duboko razumijevanje prostora, materijala i čovjeka.
Za hrvatsku publiku ova vijest ima dodatnu težinu – riječ je o laureatu čiji korijeni sežu iz Hrvatske, što njegov uspjeh čini dijelom šire priče o utjecaju hrvatske dijaspore u svijetu.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
