Arhitekti i arhitektonski projekti
Ranko Skansi: Majstor svjetla koji spaja znanost i dizajn
Otkrijte njegovu zanimljivu priču!
Svjetlo je njegova poezija, ljubav, a u konačnici i posao. Iako njegovo obrazovanje nije odmah krenulo putem svjetla, ipak ga je na kraju pronašao. Njegovo ime je Ranko Skansi.
Ranko Skansi je priznati stručnjak za rasvjetu. Osnivač je studija LUMIGEA, specijaliziranog za projektiranje rasvjete i interijera. Tijekom svoje karijere, Skansi je objavio nekoliko stručnih radova i knjiga na temu ergonomije svjetla, uključujući “Lighting Ergonomics: How to Create Adequate Lighting Scenery”.
Njegov rad obuhvaća različite projekte, od rezidencijalnih do komercijalnih prostora, s posebnim naglaskom na stvaranje jedinstvenih rasvjetnih rješenja. Aktivno dijeli svoja istraživanja i publikacije na platformama poput Academia.edu, doprinoseći stručnoj zajednici inovativnim idejama i znanjem.
Ranko, kako ste otkrili svjetlo i kad ste se u njega zaljubili?
Ranko Skansi: U srednjoj školi sam počeo eksperimentirat sa svjetlom. U to doba, naravno da su bila mnoga ograničenja, ali sam shvatio, ne znajući još osnovne optike i matematike koja leži iza toga, da optička sredstva uredno mogu manipulirat s umjetnim svjetlom. Pa i sa prirodnim.
Još uvijek nisam distancirao svjetlo u smislu prirodno umjetno, ali već se dalo naslutiti nešto. Krenuo sam na fakultet, gdje sam završio geologiju. Ona je ustvari bila plod moje ljubavi prema kristalima koji su opet posredno sa svjetlima povezani. Već na prvoj godini sam shvatio da geologija nije studij svjetla u kristalima nego potpuno nešto drugo. Prihvatio sam to jer me zaintrigiralo more drugih, lijepih predmeta koji su bili na ovom programu.
Počeo sam raditi kao naftni geolog. Došao je rat, front, s fronta sam otišao u Italiju, tamo sam radio na dizajnu i tu je ustvari bio prvi kontakt s konkretnim svjetlom odnosno rasvjetom jer je vlasnik firme u kojoj sam radio bio arhitekt i radeći na interijerima, on je često koristio neke moje ideje, koncepte, upravo zbog svjetla. I ja sam nekako tad u to doba shvatio da imam jedan talent, da imam smisao za to, da ja ustvari čujem svjetlo. Kod mnogih svjetlo završava sa vidom i kad zatvorite oči oni nisu ustvari dalje više svjesni svjetla. Ja sam ga u stanju čut, pa čak i osjetit na prstima.
Vi ste na kraju zapravo stekli i titulu majstora svjetla.
Skansi: Osim na akademiji za film i televiziju i kazalište, kod nas nema studija koji bi učio ljude o svjetlu. Oni imaju majstora rasvjete, to je vrhunska jedna disciplina ali nažalost, mnogi od tih ljudi ostaju samo u kazalištu, ne iskoračuju van, ne idu u smjeru arhitekture pa da ustvari na neki način rade i taj dizajn svjetla u interijerima ili eksterijerima, koji nisu kazalište. Zato sam završio u Londonu, gdje je postojao magisterij svjetla i rasvjete.
Kad zapravo počinje vaša karijera, čime?
Skansi: Pozdravom suncu kao prvom velikom i široko i daleko poznatom projektu mogu zahvalit da je to bio početak nečega što mogu zvati moja karijera u rasvjeti.
Zadarski arhitekt Nikola Bašić, koji je osmislio cijeli taj dio zadarske rive, uz mnoga svoja druga uspješna, rekao bih, remek djela, u jednom trenutku je malo ostao bez daha što se tiče svjetla. Imao je koncept da bi rasvijetlio to sunce sa žutim svjetlom, tek mojom intervencijom ustvari se dogodio taj jedan kvantni pomak, kvantni skok, tako da smo napravili višestruki displej, koji ispod sebe ima solarne panele. Napravili smo jednu multifunkcionalnu strukturu koja je bila dovoljna sama hranit sebe. Kasnije smo ustanovili da to nema smisla, da je puno povoljnije prodavat struju HEP-u po danu, a po noći kupovat, jer nemate ograničenja baterija i ostalih tehnologija koja je tu između presudna.
Osim toga, ne možete ostat bez struje, tako da smo sve pojednostavnili. Danas ono što se vidi na ekranu ustvari je, ako ljudi znaju postoji jedan mali softver koji se zove Winamp, koji je na početku služio za slušanje muzike. I on je imao mogućnost vizualizacije. E ta vizualizacija od radio Zadra danas se vidi na pozdravu suncu. Znači, netko govori, svira, ljudi ne znaju što je u podlozi, ali to je vizualizacija koja se događa na pozdravu suncu.
Kada klijenti dolaze k vama, znaju što žele, ne znaju što žele, s kojom idejom uopće dolaze?
Ranko Skansi: 80 posto ljudi ustvari ne zna što želi, dođe i kažu ja bih novu rasvjetu. Ok. 20 posto ljudi kaže ja bih novu rasvjetu i imam ideju kako bi to trebalo izgledat. Jedna i druga grupa ljudi meni nisu ništa olakšali posao.
Rasvjeta u interijeru – detalj koji je važno planirati
Sve kreće od nule praktički, jer ja tad moram shvatit koji stil oni vole. Moram shvatit koje aktivnosti obavljaju u tom prostoru. Moram shvatiti tko sve dolazi u taj prostor, koji uzrasti, da li tu ima životinja, jesu li to samo ljudi kad govorimo o privatnom interijeru. Jesu li to ljudi treće generacije koji nekad često ne vide dobro, pa im treba više svjetla… To su sve elementi koji su meni potrebni da bi koncipirao rasvjetu.
Postoji li univerzalno svjetlo koje bismo svi trebali imati?
Skansi: Postoje okviri određenih prostora i svjetlo koje odgovara tim okvirima. Iako je samo svjetlo vidljivi dio spektra puno širi jedan pojam od onog što je konkretno za određeni prostor nužno. Često mi prostore dijelimo na javne i privatne, iako kad sam radio dvije vile za u islamskom svijetu, oni imaju vrlo distanciran dio svoje kuće koji je javan i koji je privatan. U javnom prostoru sam bez problema mogao ući. U privatan, nije bilo šanse.
Trendovi u rasvjeti: Izdavjamo četiri genijalne opcije
Kako ste onda tamo napravili svjetlo?
Skansi: Samo po priči, dakle, ja nisam mogao dobiti fotografiju tog prostora, ja nisam dobio nacrte, nisam dobio ništa, po priči vlasnika koji je želio da mu se rasvjeta koncipira, ja sam morao intuirat kako to stvarno izgleda i tko se ustvari unutra skriva.
Koje vrste svjetla uopće postoje i koja prostorija bi kakvo svjetlo trebala imati?
Skansi: Osnovno bih rekao da postoji disperzno svjetlo koje je podjednako na sve strane, koje ne radi oštre sjene i koje u načelu ne zablještava, ne bliješti. I postoji oštro svjetlo, obrnutih karakteristika. Od ta dva svjetla treba znati koje koristit.
Prirodno svjetlo, kao jedan ekstrem je svjetlo koje vi ne možete pojačat, smanjit i upalit kad god želite, to je svjetlo koje postoji kad sunce svijetli. Njega možete reducirati sa nekim sjenilima. To je prihvatljiva opcija.
Kod umjetnog svjetla je drugačije, možete ga uključiti kad god.
I tu imate oštro i disperzno svjetlo. E sad, upotrebom, kombinacijom i intenzitetom ta dva svjetla dobivate određene scene u prostoru koje mogu biti vrlo šarmantne, mogu biti dosadne, mogu bit opuštajuće ili uznemirujuće, u smislu da vam koncentracija se jako digne i da vam čak adrenalin bude relativno visok, u prostorima gdje se intenzivni poslovi rade kao što su operacijske dvorane, kao što su hitne pomoći, kao što je stomatološka ambulanta, kao što je ured, u konačnici, dakle to su prostori u kojima treba oštro i hladnije bijelo svjetlo. Svi drugi prostori su prezadovoljni ako imaju umjereno bijelo svjetlo ili toplo bijelo svjetlo.
Toplo bijelo svjetlo posebno kad se radi o puno malih izvora u perifernom vidu, u perifernom polju vidite te male svjećice. I to je nešto što je jako opuštajuće, jako relaksirajuće.
Osim velikih projekata koje ste radili, kad ste u svom stanu projektirali rasvjetu, je l’ to bio najteži projekt koji ste radili ili najlakši?
Ranko Skansi: Pa skoro da bih rekao da je bio najteži, jer s jedne strane odgovornost koju osjećam prema svakom projektu kojeg radim je podjednaka pa tako to uključuje i naš stan. Taj naš stan danas je jedan mali showroom, jedna mala pozornica na kojoj ljudi mogu vidjeti kako bi se trebala rasvjeta određenih prostorija realizirat.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Intervju: Alen Žunić o budućnosti gradova i urbanoj transformaciji
Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima
Arhitekt i urbanist dr. sc. Alen Žunić pripada generaciji arhitekata koja urbanizam promatra kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije. Osim što vodi vlastiti arhitektonski ured, predaje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a njegov profesionalni fokus usmjeren je na urbanu transformaciju gradova.
Put koji ga je doveo do arhitekture nije bio unaprijed planiran. Kako sam kaže, arhitektura mu se dogodila gotovo slučajno.
„Do kraja srednje škole zapravo nisam ni znao točno što znači studij arhitekture. Nisam znao razliku između arhitekata i građevinara, tko projektira, a tko računa konstrukcije. Ipak, odlučio sam se pripremati za prijemni ispit, koji je uključivao crtanje, matematiku i fiziku. Kada sam upisao studij, već na prvoj godini shvatio sam da mi ide dovoljno dobro da nastavim“, prisjeća se Žunić.
Na kraju je to bio jedini prijemni ispit koji je polagao – i, kako kaže, srećom uspješno.
Harvard kao početak međunarodne akademske karijere
Nakon završetka studija arhitekture u Zagrebu, Alen Žunić odlazi u Sjedinjene Američke Države. Samo dva dana nakon diplome preselio se u Boston kako bi započeo poslijediplomski studij na Harvardu.
„Primili su me na studij još prije nego što sam diplomirao. Jedini uvjet bio je da po dolasku pokažem diplomu. Te dvije godine na Harvardu bile su možda najbolje u mom životu“, kaže.
Ideja o studiju na Harvardu rodila se tijekom studija u Zagrebu, ponajviše zbog profesora čiji je rad pratio.
„Na Harvardu su predavali Rem Koolhaas, koji je i danas moj arhitektonski uzor, te Sanford Kwinter, teoretičar arhitekture koji povezuje filozofiju, biologiju i arhitekturu. Taj teorijski pristup bio mi je iznimno zanimljiv jer je naš studij u Zagrebu više tehnički usmjeren.“
Od Amerike do Europe i natrag
Boravak u Americi otvorio je Žuniću vrata međunarodne akademske scene. Nakon Harvarda odlučio je nastaviti istraživati različite pristupe arhitekturi i urbanizmu.
Sljedeća važna postaja bio je ETH Zürich, jedan od najuglednijih europskih tehničkih sveučilišta.
„Na ETH-u sam dodatno razvijao interes za povezivanje arhitekture i tehnologije. Tamo sam prvi put vidio konkretne projekte urbane transformacije i način na koji Europa pristupa obnovi gradova – pažljivije, kroz prenamjenu i revitalizaciju postojećih prostora.“
Za razliku od američkih gradova, europski gradovi imaju snažan povijesni sloj koji zahtijeva drugačiji pristup planiranju.
„Kod nas je ključno očuvati postojeće vrijednosti, ali istodobno uvesti nove sadržaje i arhitektonske ideje.“
Urbana transformacija gradova kao glavni profesionalni fokus
Danas se Žunić bavi projektima koji se bave dugoročnim razvojem gradova i njihovom transformacijom.
Prema njegovim riječima, jedan od najvećih problema suvremenih gradova jest nedostatak integracije različitih urbanih funkcija.
„Gradovi često imaju jasno odvojene zone – za stanovanje, rad, rekreaciju. Ali te zone međusobno nisu dovoljno povezane, pa gradski život postaje fragmentiran.“
Primjer takvog planiranja može se vidjeti i u Novom Zagrebu, gdje su urbanistički principi 20. stoljeća jasno vidljivi.
„Imamo podjelu na zone rada, rekreacije i stanovanja, ali nema dovoljno preklapanja tih sadržaja. Zbog toga grad može djelovati manje živ nego što bi mogao biti.“
Rješenje vidi u stvaranju hibridnih prostora koji kombiniraju različite funkcije.
„Naš cilj je gradovima ponuditi viziju razvoja za sljedećih 20 ili 30 godina – okvir koji će im pomoći da svaka nova odluka bude dio šire urbanističke slike.“
Projekt transformacije grada Cresa
Jedan od projekata na kojima je njegov tim radio posljednjih godina odnosi se na grad Cres.
Projekt je inspiriran idejom „sretnog grada“, konceptom koji je još u renesansi razvijao filozof Frane Petrić, rođen upravo na Cresu.
„Grad je iznimno dobro očuvan, ali smo primijetili da različite zone nisu dovoljno povezane u cjelinu. Predložili smo niz novih urbanih zona – sportsko-rekreacijsku, stambenu i zonu uz marinu.“
Tijekom analize grada pojavio se i novi koncept koji je postao ključ projekta.
„Predložili smo liniju dugu oko tri i pol kilometra koja bi povezala različite dijelove grada. Ta ideja je kasnije prerasla u zaseban projekt na kojem smo radili dodatnih godinu dana.“
Transformacija vojne zone u Puli
Jedan od najambicioznijih projekata na kojem je Žunić radio odnosi se na transformaciju bivše vojne zone u Puli.
Riječ je o prostoru od oko 25 hektara koji je desetljećima bio zatvoren za javnost.
„Na tom području nalazi se više od trideset objekata. Naš pristup bio je da se svi očuvaju i revitaliziraju, bez rušenja. Prenamjena postojećih zgrada danas je važan princip održive arhitekture.“
Plan predviđa razvoj inovacijskog kampusa okruženog zelenilom, koji bi postao novi javni prostor za građane.
„Ideja je da taj prostor postane sjeme budućeg razvoja grada, model transformacije koji se može primijeniti i na druge napuštene vojne ili industrijske zone.“
Povezivanje prakse i obrazovanja
Uz projektiranje, Žunić aktivno sudjeluje i u akademskom radu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Studentima nastoji prenijeti iskustva iz međunarodne prakse, ali i važnost interdisciplinarnog pristupa arhitekturi.
„Arhitektura, urbanizam i krajobrazna arhitektura ne mogu se promatrati odvojeno. Bez tog integriranog pristupa projekti često ostaju fragmentirani.“
Takav način razmišljanja, kaže, naučio je upravo tijekom studija u Americi.
Arhitektura kao istraživanje i komunikacija
Uz projektiranje i predavanje, Žunić se bavi i znanstvenim istraživanjem. Kao gostujući istraživač boravio je i na Sveučilištu Columbia u New Yorku.
„Tamo sam imao priliku raditi s istraživačima iz potpuno različitih područja – od medicine do prava. Takva interdisciplinarna razmjena znanja bila je iznimno inspirativna.“
Pisanje znanstvenih radova, dodaje, pomaže i u arhitektonskoj praksi.
„Znanstveni rad uči vas kako jasno strukturirati ideje i prenijeti ih publici. To je važno jer arhitektura ne smije ostati zatvorena u stručnom jeziku – ideje treba moći objasniti i onima koji nisu arhitekti.“
Gradovi budućnosti
Razgovor s Alenom Žunićem pokazuje koliko se arhitektura danas mijenja. Ona više nije samo projektiranje zgrada, nego promišljanje načina na koji gradovi funkcioniraju i razvijaju se.
Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Split dobiva novi ulaz u grad: pobjedničko rješenje za most preko Kaštelanskog zaljeva
Split bi u narednim godinama mogao dobiti jednu od svojih najvažnijih infrastrukturnih građevina – novi most preko Kaštelanskog zaljeva koji će povezati splitski poluotok s Kaštelima i postati novi sjeverni ulaz u grad. Pobjedničko rješenje međunarodnog natječaja za njegovo projektiranje izradili su hrvatski arhitektonski studio 3LHD i slovenski projektanti iz tvrtke Pipenbaher Inženirji.
Most će biti dug oko 1,6 kilometara i povezivat će područje Stinica u Splitu s Kaštel Sućurcem, stvarajući novu prometnu os koja će značajno promijeniti način ulaska u grad. Osim rasterećenja postojeće prometnice, most će omogućiti bržu i izravniju vezu između Splita, Kaštela, Trogira, splitske zračne luke i autoceste A1. Upravo zbog toga projekt se smatra jednim od ključnih infrastrukturnih zahvata za razvoj šire splitske aglomeracije.
Courtesy of 3LHD
Nova prometna žila kucavica Splita
Most preko Kaštelanskog zaljeva dio je velikog prometnog projekta Novi ulaz u Split – čvor Vučevica (A1) – tunel Kozjak – čvor na DC8 – Trajektna luka Split. Riječ je o strateškom infrastrukturnom zahvatu koji će grad povezati s europskom prometnom mrežom TEN-T i dugoročno smanjiti prometne gužve koje opterećuju splitsko područje.
Planirani most imat će četiri prometne trake, a njegova najveća visina iznad mora dosezat će oko 65 metara, čime će se omogućiti nesmetan prolazak brodova kroz zaljev. Glavni raspon mosta iznosit će 400 metara, dok će konstrukciju nositi dva vitka pilona visoka 157 metara koji će se uzdizati iz mora i spajati iznad kolničke konstrukcije.
Takvo rješenje oblikuje jasnu os plovidbe prema budućoj međunarodnoj pomorskoj luci i stvara prepoznatljiva „pomorska vrata“ Splita, odnosno novu vizuru sjevernog ulaza u grad.
Courtesy of 3LHD
Arhitektonski simbol inspiriran dalmatinskim kamenom
Arhitektonski identitet mosta oblikuju visoki piloni inspirirani kristalnom strukturom dalmatinskog vapnenca, materijala koji je stoljećima obilježavao graditeljstvo na istočnoj obali Jadrana. Njihova vitka forma daje mostu elegantnu i pročišćenu siluetu, a ujedno ga čini jednim od najviših građevinskih elemenata u Hrvatskoj.
Projektanti ističu kako je cilj bio stvoriti konstrukciju koja će se uklopiti u horizont Kaštelanskog zaljeva, ali istovremeno imati potencijal postati nova prepoznatljiva ikona Splita i Dalmacije.
Arhitekt Marko Dabrović iz studija 3LHD naglašava kako most nije zamišljen samo kao prometna infrastruktura.
3LHD: Kako je nastao i opstao jedan od najistaknutijih arhitektonskih ureda u Hrvatskoj
Prema njegovim riječima, most predstavlja novu prostornu os koja može potaknuti razvoj sjevernog dijela Splita i Kaštela. Elegantni piloni oblikuju nova gradska vrata, dok šetnica s vidikovcima pretvara most u novi javni prostor iznad mora.
Courtesy of 3LHD
Most kao prostor za šetnju i rekreaciju
Jedna od posebnosti projekta je način na koji most integrira javni prostor. Uz kolnički dio predviđene su pješačke i biciklističke staze, ali one neće biti na istoj razini kao promet.
Šetnice će biti spuštene oko dva metra ispod kolnika, čime će korisnici biti zaštićeni od buke, prometa i ispušnih plinova. Ovakvo rješenje omogućuje ugodnije kretanje pješaka i rekreativaca, a most pretvara u prostor za svakodnevnu šetnju i rekreaciju.
Staza je zamišljena kao rekreacijska „trim staza“ iznad mora, s četiri vidikovca koji nude panoramske poglede prema gradu, Marjanu i cijelom zaljevu. Ti prostori mogu služiti i kao mjesta okupljanja tijekom sportskih događanja, regata ili velikih proslava.
O arhitektonskom konceptu projekta Marko Dabrović iz studija 3LHD kaže:
“Most smo promatrali kao novu prostornu os i snažan generator razvoja sjevernog dijela Splita i Kaštela. To je infrastruktura koja ujedno postaje i novi javni prostor. Njegov identitet oblikuju elegantni piloni kao nova gradska vrata, dok upuštena šetnica s vidikovcima pretvara ovaj inženjerski pothvat u novi splitski dnevni boravak i trim stazu iznad mora.”
Courtesy of 3LHD
Arhitektonski studio 3LHD proslavio 30 godina rada izložbom brojnih projekata
Tehnički zahtjevan i inovativan projekt
Konstrukcijsko rješenje mosta osmišljeno je kao koso obješena konstrukcija s vitkim pilonima koji omogućuju premošćivanje velikog raspona uz minimalan broj nosača u moru.
Projektant mostova Marjan Pipenbaher ističe kako je riječ o iznimno zahtjevnom i inovativnom projektu. Posebna pažnja posvećena je potresnoj otpornosti konstrukcije te aerodinamičkoj stabilnosti mosta u uvjetima jakih i udarnih vjetrova koji su karakteristični za područje srednje Dalmacije.
Predviđeno je da most, uz redovno održavanje, ima vijek trajanja od najmanje 100 godina.
Zašto je obnova centra zelenija od gradnje na periferiji?
Poticanje lokalne industrije i održiva gradnja
Projekt također predviđa značajan udio lokalne proizvodnje građevinskih elemenata. Prema procjenama projektanata, čelične sekcije mosta mogle bi se izrađivati u splitskom brodogradilištu, dok bi se betonski elementi proizvodili u pogonima u Kaštelima.
Takav pristup smanjuje emisije povezane s transportom građevinskog materijala, ali i potiče razvoj regionalne industrije i gospodarstva.
Courtesy of 3LHD
Investicija od oko 250 milijuna eura
Procijenjeni trošak izgradnje mosta i pristupnih prometnica iznosi oko 250 milijuna eura. Prema planovima investitora, sljedeće tri godine bit će posvećene izradi projektne dokumentacije i ishođenju svih potrebnih dozvola, uključujući studiju utjecaja na okoliš.
Sama gradnja mosta trebala bi trajati približno tri godine, što znači da bi Split u narednom desetljeću mogao dobiti potpuno novi prometni ulaz u grad.
Transformacija sjeverne obale zaljeva
Osim prometnog značaja, most bi mogao imati i snažan urbanistički i razvojni utjecaj. Projektanti ističu kako će nova prometna os potaknuti transformaciju prostora sjeverne obale Kaštelanskog zaljeva, koji je desetljećima bio obilježen industrijskom i vojnom infrastrukturom.
Otvaranjem mosta taj prostor dobiva potencijal za razvoj novog urbanog pročelja grada, čime infrastruktura dobiva širu društvenu i prostornu ulogu.
U tom smislu, most preko Kaštelanskog zaljeva nije zamišljen samo kao prometnica, nego kao nova vizura, novi javni prostor i novi ulaz u Split – infrastrukturni projekt koji bi mogao značajno oblikovati budući razvoj grada i cijele regije.
Glavni projektant Pelješkog mosta:’ Hvala Hrvatskoj na privilegiji što ste mi dali’
