Arhitekti i arhitektonski projekti
Ranko Skansi: Majstor svjetla koji spaja znanost i dizajn
Otkrijte njegovu zanimljivu priču!
Svjetlo je njegova poezija, ljubav, a u konačnici i posao. Iako njegovo obrazovanje nije odmah krenulo putem svjetla, ipak ga je na kraju pronašao. Njegovo ime je Ranko Skansi.
Ranko Skansi je priznati stručnjak za rasvjetu. Osnivač je studija LUMIGEA, specijaliziranog za projektiranje rasvjete i interijera. Tijekom svoje karijere, Skansi je objavio nekoliko stručnih radova i knjiga na temu ergonomije svjetla, uključujući “Lighting Ergonomics: How to Create Adequate Lighting Scenery”.
Njegov rad obuhvaća različite projekte, od rezidencijalnih do komercijalnih prostora, s posebnim naglaskom na stvaranje jedinstvenih rasvjetnih rješenja. Aktivno dijeli svoja istraživanja i publikacije na platformama poput Academia.edu, doprinoseći stručnoj zajednici inovativnim idejama i znanjem.
Ranko, kako ste otkrili svjetlo i kad ste se u njega zaljubili?
Ranko Skansi: U srednjoj školi sam počeo eksperimentirat sa svjetlom. U to doba, naravno da su bila mnoga ograničenja, ali sam shvatio, ne znajući još osnovne optike i matematike koja leži iza toga, da optička sredstva uredno mogu manipulirat s umjetnim svjetlom. Pa i sa prirodnim.
Još uvijek nisam distancirao svjetlo u smislu prirodno umjetno, ali već se dalo naslutiti nešto. Krenuo sam na fakultet, gdje sam završio geologiju. Ona je ustvari bila plod moje ljubavi prema kristalima koji su opet posredno sa svjetlima povezani. Već na prvoj godini sam shvatio da geologija nije studij svjetla u kristalima nego potpuno nešto drugo. Prihvatio sam to jer me zaintrigiralo more drugih, lijepih predmeta koji su bili na ovom programu.
Počeo sam raditi kao naftni geolog. Došao je rat, front, s fronta sam otišao u Italiju, tamo sam radio na dizajnu i tu je ustvari bio prvi kontakt s konkretnim svjetlom odnosno rasvjetom jer je vlasnik firme u kojoj sam radio bio arhitekt i radeći na interijerima, on je često koristio neke moje ideje, koncepte, upravo zbog svjetla. I ja sam nekako tad u to doba shvatio da imam jedan talent, da imam smisao za to, da ja ustvari čujem svjetlo. Kod mnogih svjetlo završava sa vidom i kad zatvorite oči oni nisu ustvari dalje više svjesni svjetla. Ja sam ga u stanju čut, pa čak i osjetit na prstima.
Vi ste na kraju zapravo stekli i titulu majstora svjetla.
Skansi: Osim na akademiji za film i televiziju i kazalište, kod nas nema studija koji bi učio ljude o svjetlu. Oni imaju majstora rasvjete, to je vrhunska jedna disciplina ali nažalost, mnogi od tih ljudi ostaju samo u kazalištu, ne iskoračuju van, ne idu u smjeru arhitekture pa da ustvari na neki način rade i taj dizajn svjetla u interijerima ili eksterijerima, koji nisu kazalište. Zato sam završio u Londonu, gdje je postojao magisterij svjetla i rasvjete.
Kad zapravo počinje vaša karijera, čime?
Skansi: Pozdravom suncu kao prvom velikom i široko i daleko poznatom projektu mogu zahvalit da je to bio početak nečega što mogu zvati moja karijera u rasvjeti.
Zadarski arhitekt Nikola Bašić, koji je osmislio cijeli taj dio zadarske rive, uz mnoga svoja druga uspješna, rekao bih, remek djela, u jednom trenutku je malo ostao bez daha što se tiče svjetla. Imao je koncept da bi rasvijetlio to sunce sa žutim svjetlom, tek mojom intervencijom ustvari se dogodio taj jedan kvantni pomak, kvantni skok, tako da smo napravili višestruki displej, koji ispod sebe ima solarne panele. Napravili smo jednu multifunkcionalnu strukturu koja je bila dovoljna sama hranit sebe. Kasnije smo ustanovili da to nema smisla, da je puno povoljnije prodavat struju HEP-u po danu, a po noći kupovat, jer nemate ograničenja baterija i ostalih tehnologija koja je tu između presudna.
Osim toga, ne možete ostat bez struje, tako da smo sve pojednostavnili. Danas ono što se vidi na ekranu ustvari je, ako ljudi znaju postoji jedan mali softver koji se zove Winamp, koji je na početku služio za slušanje muzike. I on je imao mogućnost vizualizacije. E ta vizualizacija od radio Zadra danas se vidi na pozdravu suncu. Znači, netko govori, svira, ljudi ne znaju što je u podlozi, ali to je vizualizacija koja se događa na pozdravu suncu.
Kada klijenti dolaze k vama, znaju što žele, ne znaju što žele, s kojom idejom uopće dolaze?
Ranko Skansi: 80 posto ljudi ustvari ne zna što želi, dođe i kažu ja bih novu rasvjetu. Ok. 20 posto ljudi kaže ja bih novu rasvjetu i imam ideju kako bi to trebalo izgledat. Jedna i druga grupa ljudi meni nisu ništa olakšali posao.
Rasvjeta u interijeru – detalj koji je važno planirati
Sve kreće od nule praktički, jer ja tad moram shvatit koji stil oni vole. Moram shvatit koje aktivnosti obavljaju u tom prostoru. Moram shvatiti tko sve dolazi u taj prostor, koji uzrasti, da li tu ima životinja, jesu li to samo ljudi kad govorimo o privatnom interijeru. Jesu li to ljudi treće generacije koji nekad često ne vide dobro, pa im treba više svjetla… To su sve elementi koji su meni potrebni da bi koncipirao rasvjetu.
Postoji li univerzalno svjetlo koje bismo svi trebali imati?
Skansi: Postoje okviri određenih prostora i svjetlo koje odgovara tim okvirima. Iako je samo svjetlo vidljivi dio spektra puno širi jedan pojam od onog što je konkretno za određeni prostor nužno. Često mi prostore dijelimo na javne i privatne, iako kad sam radio dvije vile za u islamskom svijetu, oni imaju vrlo distanciran dio svoje kuće koji je javan i koji je privatan. U javnom prostoru sam bez problema mogao ući. U privatan, nije bilo šanse.
Trendovi u rasvjeti: Izdavjamo četiri genijalne opcije
Kako ste onda tamo napravili svjetlo?
Skansi: Samo po priči, dakle, ja nisam mogao dobiti fotografiju tog prostora, ja nisam dobio nacrte, nisam dobio ništa, po priči vlasnika koji je želio da mu se rasvjeta koncipira, ja sam morao intuirat kako to stvarno izgleda i tko se ustvari unutra skriva.
Koje vrste svjetla uopće postoje i koja prostorija bi kakvo svjetlo trebala imati?
Skansi: Osnovno bih rekao da postoji disperzno svjetlo koje je podjednako na sve strane, koje ne radi oštre sjene i koje u načelu ne zablještava, ne bliješti. I postoji oštro svjetlo, obrnutih karakteristika. Od ta dva svjetla treba znati koje koristit.
Prirodno svjetlo, kao jedan ekstrem je svjetlo koje vi ne možete pojačat, smanjit i upalit kad god želite, to je svjetlo koje postoji kad sunce svijetli. Njega možete reducirati sa nekim sjenilima. To je prihvatljiva opcija.
Kod umjetnog svjetla je drugačije, možete ga uključiti kad god.
I tu imate oštro i disperzno svjetlo. E sad, upotrebom, kombinacijom i intenzitetom ta dva svjetla dobivate određene scene u prostoru koje mogu biti vrlo šarmantne, mogu biti dosadne, mogu bit opuštajuće ili uznemirujuće, u smislu da vam koncentracija se jako digne i da vam čak adrenalin bude relativno visok, u prostorima gdje se intenzivni poslovi rade kao što su operacijske dvorane, kao što su hitne pomoći, kao što je stomatološka ambulanta, kao što je ured, u konačnici, dakle to su prostori u kojima treba oštro i hladnije bijelo svjetlo. Svi drugi prostori su prezadovoljni ako imaju umjereno bijelo svjetlo ili toplo bijelo svjetlo.
Toplo bijelo svjetlo posebno kad se radi o puno malih izvora u perifernom vidu, u perifernom polju vidite te male svjećice. I to je nešto što je jako opuštajuće, jako relaksirajuće.
Osim velikih projekata koje ste radili, kad ste u svom stanu projektirali rasvjetu, je l’ to bio najteži projekt koji ste radili ili najlakši?
Ranko Skansi: Pa skoro da bih rekao da je bio najteži, jer s jedne strane odgovornost koju osjećam prema svakom projektu kojeg radim je podjednaka pa tako to uključuje i naš stan. Taj naš stan danas je jedan mali showroom, jedna mala pozornica na kojoj ljudi mogu vidjeti kako bi se trebala rasvjeta određenih prostorija realizirat.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Hrvatski arhitekt koji je desetljećima bio ispred svog vremena ponovno je u fokusu svijeta dizajna
Malo tko zna da je ovaj hrvatski arhitekt još prije nekoliko desetljeća zamišljao gradove budućnosti, a njegov je namještaj tek ove godine predstavljen svijetu u Milanu.
Ima arhitekata koji projektiraju zgrade, a ima onih koji pokušavaju dizajnirati cijeli način života. Vjenceslav Richter bio je nedvosmisleno ovo drugo.
Arhitekt, urbanist, kipar, slikar, dizajner namještaja, scenograf… teško ga je svrstati u jednu kategoriju. Njegova su promišljanja o gradu, stanovanju i dizajnu danas aktualnija nego ikad.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Tko je bio Vjenceslav Richter?
Vjenceslav Richter (1917. – 2002.) studirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1949. godine. Ono što ga ističe u masi je opsesivna potreba da arhitekturu poveže s umjetnošću, dizajnom i svakodnevnim životom.
Za života je ostavio trag u gotovo svakom području vizualne kulture. Osmislio je jugoslavenski paviljon na Expo 58 u Bruxellesu, koji je nakon kraja izložbe demontiran, prodan i ponovo sastavljen kako bi dobio novu funkciju – katolička škola u Wevelgemu. Projektirao je interijere Kazališne kavane i Kavane Corso u Zagrebu. Razvio je utopijski projekt idealnog grada Sinturbanizam koji će doživjeti brojne iteracije, pa i varijacije imena: Sinturbanizam II. i Heliopolis.
Bio je suosnivač EXAT 51, grupe koja je prekinula s dominantnim socrealizmom i uvela apstrakciju u hrvatsku umjetnost. Čvrsta povezanost arhitekture i likovnosti prikazana je kroz cikluse radova sistemske skulpture, slikarstva, grafike u kojima je Richter istraživao mogućnosti sinteze eksperimentirajući različitim umjetničkim medijima te daljnji razvoj ove ideje u ciklusima spontanog, semi-spontanog, slobodnog i gravitacijskog crteža te grafika.
Osim u Muzeju suvremene umjetnosti, umjetnički radovi Vjenceslava Richtera nalaze se u mnogim muzejima diljem svijeta, među kojima su The Tate Gallery u Londonu, Museum of Modern Art u New Yorku, Museum of Contemporary Art Kiasma u Helsinkiju, Museo Civico u Padovi i dr.
I na kraju, projektirao je namještaj koji je desetljećima ostao tek na razini skica, prototipova i arhivskih nacrta. Tek ove godine, na Salone del Mobile u Milanu, taj je dizajn prvi put izašao iz arhiva i ušao u stvarnu proizvodnju zahvaljujući projektu “Revisiting Richter” hrvatskog brenda Prostoria.
EXAT 51: kada je Richter promijenio hrvatsku umjetničku scenu
Početkom 1950-ih, u vrijeme kada je socrealizam bio ne samo dominantan nego i politički poželjan, Richter je zajedno s Bernardom Bernardijem, Ivanom Piceljem, Aleksandrom Srnecom, Vladom Kristlom i Božidarom Rašicom osnovao grupu EXAT 51 — Eksperimentalni atelijer 51.
Njihova je ideja bila jednostavna, a za to doba gotovo provokativna: apstrakcija nije neprijatelj, nego budućnost. I više od toga — arhitektura, slikarstvo, skulptura i dizajn nisu odvojene discipline nego dijelovi jedne cjeline.
Ta sinteza umjetnosti postala je temelj svega što je Richter kasnije radio.
Expo 58: paviljon koji je ostavio Europu bez daha
Richterova izvorna zamisao bila je potpuno viseća konstrukcija — ideja toliko napredna da nije bila tehnički izvediva u tom trenutku. Konačno realizirano rješenje s čeličnim lukovima ipak je postalo simbol modernističke Jugoslavije i međunarodno priznato arhitektonsko djelo.
Nakon izložbe paviljon nije srušen već je premješten na drugu lokaciju u Belgiji i danas tamo postoji kao škola.
Sinturbanizam: grad koji nije bio za tadašnje doba
1960-ih Richter razvija koncept koji naziva Sinturbanizam, vlastitu viziju grada budućnosti.
Zamišljao je vertikalne gradove s racionalnom organizacijom prostora. Predlagao je više zelenila, strogo odvojenim prometom od stanovanja, modularnom gradnjom i megastrukturama koje mogu rasti prema potrebama zajednice. Kasnije razvija i Heliopolis, futuristički model grada koji ide još korak dalje.
Većina tih projekata nikada nije realizirana. No danas, dok Zagreb i drugi europski gradovi s mukom rješavaju pitanja prenapučenosti, dostupnog stanovanja i mobilnosti, Richterove skice izgledaju manje kao utopija, a više kao neiskorišteni priručnik.
Zašto se o Vjenceslavu Richteru ponovno govori upravo sada?
Hrvatski brend Prostoria na ovogodišnjem Salone del Mobile u Milanu predstavio je projekt Revisiting Richter. Time je po prvi put u povijesti pokrenuo serijsku proizvodnju namještaja prema Richterovim originalnim skicama, prototipovima i arhivskim nacrtima.
Kolekcija obuhvaća pet linija — VR51, VR52, VR53, VR58 i VR61 — s dvadesetak komada razvijenih iz ideja koje za Richterova života nikada nisu dobile šansu za pravu proizvodnju. Projekt su razvili dizajnerski studiji Numen/For Use, Grupa i Neisako zajedno s Prostorijinim timom.
Posebno je znakovito što mnogi od tih komada nisu nastajali kao samostalni proizvodi — nego kao dio većih arhitektonskih vizija, poput paviljona za Expo 58 ili hotelskih interijera. Tek sada, desetljećima kasnije, te ideje ulaze na globalno tržište.
Njegova kuća u Zagrebu — danas muzej koji možete posjetiti
Privatna kuća bračnog para Richter danas je dom Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter kojom upravlja Muzej suvremene umjetnosti i koja je otvorena za javnost.
Ondje se na jednom mjestu mogu vidjeti njegova arhitektura, umjetnost i način razmišljanja — u prostoru koji je sam osmislio kao produžetak vlastite filozofije. Ako vas je zaintrigirao čovjek koji je desetljećima bio ispred svog vremena, upravo je ta Zbirka najbolje mjesto za početak upoznavanja njegova rada.
Richter: arhitekt budućnosti kojeg smo tek počeli razumjeti
Vjenceslav Richter projektirao je gradove koji nikada nisu izgrađeni, dizajnirao namještaj koji je desetljećima ostao u arhivima i promišljao način života o kojem danas ponovno govorimo kroz teme održivosti, fleksibilnog stanovanja i gradova prilagođenih ljudima.
Nije bio ispred svog vremena samo zato što je stvarao futurističke ideje, već zato što je rano prepoznavao probleme koji su danas postali globalne teme — od prenapučenosti gradova do potrebe za kvalitetnijim javnim prostorom.
Danas, kada njegov namještaj prvi put ulazi u proizvodnju, a njegove urbanističke ideje ponovno privlače pažnju, jasno je da svijet možda nije zakasnio na Richtera — nego ga tek sada počinje razumjeti.
Naslovna fotografija: MSU
Arhitekti i arhitektonski projekti
Od mračnog hodnika do svijetlog, otvorenog interijera: Pogledajte kako je ovaj stan dobio potpuno novi doživljaj prostora
Projekt potpisuje arhitektonski studio šen, koji je kroz novi raspored i pažljivo odabrane materijale prostoru dao potpuno novu logiku
Stan iz 70-ih na zagrebačkim Ravnicama, u neposrednoj blizini parka Maksimir, prošao je temeljitu transformaciju koja pokazuje koliko kvalitetna adaptacija stana može promijeniti način života. Projekt potpisuje arhitektonski studio šen, koji je kroz novi raspored i pažljivo odabrane materijale prostoru dao potpuno novu logiku.
Zašto se u nekim domovima osjećamo bolje nego u drugima? Odgovor je u rasporedu
Iako je stan i u izvornom stanju imao značajnu prednost, obilje prirodnog svjetla i pogled na krošnje, njegova unutarnja organizacija to nije pratila. Upravo je zato adaptacija bila usmjerena na oslobađanje prostora, smanjenje komunikacijskih zona i stvaranje protočnog, suvremenog interijera.
Renovacija stana prije i poslije: od zatvorenog tlocrta do protočnog prostora
Stan je prije adaptacije bio ispunjen pregradama, a velik dio površine zauzimao je hodnik. Takav raspored bio je tipičan za razdoblje gradnje, no u suvremenom načinu života pokazao se kao ograničavajući.
“Stan smo zatekli s velikim udjelom hodnika i nizom pregrada koje su ograničavale njegov potencijal”, objašnjava arhitekt.
Prostorije su bile jasno odvojene – dvije spavaće sobe, kuhinja, dnevni boravak i kupaonica – ali njihov međusobni odnos nije omogućavao maksimalno korištenje svjetla i prostora. Dnevna zona, iako smještena uz otvore, nije u potpunosti koristila potencijal prirodnog osvjetljenja.
Nakon adaptacije stana uklonjen je višak pregrada, a prostor je dobio novu protočnost. Razlika između prije i poslije najviše se očituje u dojmu – interijer je danas otvoreniji, svjetliji i vizualno povezan.
Lounge umjesto hodnika
“Postojeći raspored soba, s obzirom na raspodjelu otvora, pokazao se kao logična osnova za novo rješenje. Polazišna točka bila je pojačati prisutnost svjetla i pogleda na krošnje”, ističe arhitekt.
Umjesto klasičnog hodnika uveden je centralni prostor koji funkcionira kao svojevrsni lounge – linearna zona koja povezuje sve dijelove stana. Upravo taj prostor postaje ključna točka interijera i najveća promjena u odnosu na izvorni tlocrt.
Lounge više nije samo komunikacija, već aktivni dio stana. Opremljen je klupama, diskretnom rasvjetom i ogledalom koje reflektira svjetlo i dodatno produbljuje prostor.
Posebnu fleksibilnost omogućuju klizna vrata pune širine, koja prostor po potrebi zatvaraju ili otvaraju. Time stan postaje prilagodljiv različitim scenarijima – od otvorenog dnevnog prostora do intimnijih cjelina.
Više svjetla i povezanost s okolinom
Jedan od glavnih ciljeva projekta bio je naglasiti prirodno svjetlo kao ključni element interijera. To je postignuto premještanjem spavaćih soba prema središtu stana, čime su pročelja oslobođena za dnevne zone.
Rezultat je prostor u kojem svjetlo prodire dublje u interijer, dok pogled na zelenilo Maksimira postaje sastavni dio svakodnevnog iskustva. Stan koji je prije djelovao zatvoreno danas odiše prozračnošću i smirenošću.
Pametna organizacija servisnih prostora
Uz sjeverni nosivi zid organiziran je kompaktan servisni blok koji uključuje ulazni prostor, kupaonicu i kuhinju. Smanjenjem tih zona na optimalne dimenzije oslobođen je dodatni prostor za dnevne funkcije.
Kuhinja je pritom značajno povećana i danas djeluje kao ravnopravan dio stana. Nekada izdvojena i ograničena, sada je funkcionalnija i vizualno povezana s ostatkom interijera.
Materijali i boje: ravnoteža između neutralnog i naglašenog
Interijer se temelji na neutralnoj paleti – bijelim zidovima i svijetlom mikrocementu koji se proteže kroz većinu prostora. Takva baza omogućuje kontinuitet i naglašava prostornu protočnost.
Središnje zone, poput spavaćih soba, dodatno su naglašene parketom koji unosi toplinu i jasno definira različite funkcionalne cjeline.
Karakter prostoru daju pažljivo uvedeni akcenti – kuhinja u desaturiranoj zelenoj boji te crveni stolarski elementi u loungeu i kupaonici. Namještaj je većinom odabran u smirenim tonovima kako bi se postigla ravnoteža između dinamike i jednostavnosti.
Prostor je dodatno obogaćen biljkama, umjetninama i detaljima, među kojima se ističe rad „Crvena zemlja“ autora Tomislava Šen.
Adaptacija stana kao primjer suvremenog stanovanja
Ovaj projekt jasno pokazuje kako adaptacija stana može nadmašiti estetsku razinu i postati alat za unapređenje kvalitete života. Bez povećanja kvadrature, prostor je dobio novu funkcionalnost, više svjetla i veću fleksibilnost.
Uklanjanjem suvišnih pregrada i uvođenjem prilagodljivih zona stvoren je interijer koji odgovara suvremenim potrebama – otvoren, ali istovremeno intiman kada je to potrebno.
Ova adaptacija pokazuje da ključ kvalitetnog stanovanja nije u veličini prostora, već u promišljenom rasporedu.
