Arhitekti i arhitektonski projekti
Ranko Skansi: Majstor svjetla koji spaja znanost i dizajn
Otkrijte njegovu zanimljivu priču!
Svjetlo je njegova poezija, ljubav, a u konačnici i posao. Iako njegovo obrazovanje nije odmah krenulo putem svjetla, ipak ga je na kraju pronašao. Njegovo ime je Ranko Skansi.
Ranko Skansi je priznati stručnjak za rasvjetu. Osnivač je studija LUMIGEA, specijaliziranog za projektiranje rasvjete i interijera. Tijekom svoje karijere, Skansi je objavio nekoliko stručnih radova i knjiga na temu ergonomije svjetla, uključujući “Lighting Ergonomics: How to Create Adequate Lighting Scenery”.
Njegov rad obuhvaća različite projekte, od rezidencijalnih do komercijalnih prostora, s posebnim naglaskom na stvaranje jedinstvenih rasvjetnih rješenja. Aktivno dijeli svoja istraživanja i publikacije na platformama poput Academia.edu, doprinoseći stručnoj zajednici inovativnim idejama i znanjem.
Ranko, kako ste otkrili svjetlo i kad ste se u njega zaljubili?
Ranko Skansi: U srednjoj školi sam počeo eksperimentirat sa svjetlom. U to doba, naravno da su bila mnoga ograničenja, ali sam shvatio, ne znajući još osnovne optike i matematike koja leži iza toga, da optička sredstva uredno mogu manipulirat s umjetnim svjetlom. Pa i sa prirodnim.
Još uvijek nisam distancirao svjetlo u smislu prirodno umjetno, ali već se dalo naslutiti nešto. Krenuo sam na fakultet, gdje sam završio geologiju. Ona je ustvari bila plod moje ljubavi prema kristalima koji su opet posredno sa svjetlima povezani. Već na prvoj godini sam shvatio da geologija nije studij svjetla u kristalima nego potpuno nešto drugo. Prihvatio sam to jer me zaintrigiralo more drugih, lijepih predmeta koji su bili na ovom programu.
Počeo sam raditi kao naftni geolog. Došao je rat, front, s fronta sam otišao u Italiju, tamo sam radio na dizajnu i tu je ustvari bio prvi kontakt s konkretnim svjetlom odnosno rasvjetom jer je vlasnik firme u kojoj sam radio bio arhitekt i radeći na interijerima, on je često koristio neke moje ideje, koncepte, upravo zbog svjetla. I ja sam nekako tad u to doba shvatio da imam jedan talent, da imam smisao za to, da ja ustvari čujem svjetlo. Kod mnogih svjetlo završava sa vidom i kad zatvorite oči oni nisu ustvari dalje više svjesni svjetla. Ja sam ga u stanju čut, pa čak i osjetit na prstima.
Vi ste na kraju zapravo stekli i titulu majstora svjetla.
Skansi: Osim na akademiji za film i televiziju i kazalište, kod nas nema studija koji bi učio ljude o svjetlu. Oni imaju majstora rasvjete, to je vrhunska jedna disciplina ali nažalost, mnogi od tih ljudi ostaju samo u kazalištu, ne iskoračuju van, ne idu u smjeru arhitekture pa da ustvari na neki način rade i taj dizajn svjetla u interijerima ili eksterijerima, koji nisu kazalište. Zato sam završio u Londonu, gdje je postojao magisterij svjetla i rasvjete.
Kad zapravo počinje vaša karijera, čime?
Skansi: Pozdravom suncu kao prvom velikom i široko i daleko poznatom projektu mogu zahvalit da je to bio početak nečega što mogu zvati moja karijera u rasvjeti.
Zadarski arhitekt Nikola Bašić, koji je osmislio cijeli taj dio zadarske rive, uz mnoga svoja druga uspješna, rekao bih, remek djela, u jednom trenutku je malo ostao bez daha što se tiče svjetla. Imao je koncept da bi rasvijetlio to sunce sa žutim svjetlom, tek mojom intervencijom ustvari se dogodio taj jedan kvantni pomak, kvantni skok, tako da smo napravili višestruki displej, koji ispod sebe ima solarne panele. Napravili smo jednu multifunkcionalnu strukturu koja je bila dovoljna sama hranit sebe. Kasnije smo ustanovili da to nema smisla, da je puno povoljnije prodavat struju HEP-u po danu, a po noći kupovat, jer nemate ograničenja baterija i ostalih tehnologija koja je tu između presudna.
Osim toga, ne možete ostat bez struje, tako da smo sve pojednostavnili. Danas ono što se vidi na ekranu ustvari je, ako ljudi znaju postoji jedan mali softver koji se zove Winamp, koji je na početku služio za slušanje muzike. I on je imao mogućnost vizualizacije. E ta vizualizacija od radio Zadra danas se vidi na pozdravu suncu. Znači, netko govori, svira, ljudi ne znaju što je u podlozi, ali to je vizualizacija koja se događa na pozdravu suncu.
Kada klijenti dolaze k vama, znaju što žele, ne znaju što žele, s kojom idejom uopće dolaze?
Ranko Skansi: 80 posto ljudi ustvari ne zna što želi, dođe i kažu ja bih novu rasvjetu. Ok. 20 posto ljudi kaže ja bih novu rasvjetu i imam ideju kako bi to trebalo izgledat. Jedna i druga grupa ljudi meni nisu ništa olakšali posao.
Rasvjeta u interijeru – detalj koji je važno planirati
Sve kreće od nule praktički, jer ja tad moram shvatit koji stil oni vole. Moram shvatit koje aktivnosti obavljaju u tom prostoru. Moram shvatiti tko sve dolazi u taj prostor, koji uzrasti, da li tu ima životinja, jesu li to samo ljudi kad govorimo o privatnom interijeru. Jesu li to ljudi treće generacije koji nekad često ne vide dobro, pa im treba više svjetla… To su sve elementi koji su meni potrebni da bi koncipirao rasvjetu.
Postoji li univerzalno svjetlo koje bismo svi trebali imati?
Skansi: Postoje okviri određenih prostora i svjetlo koje odgovara tim okvirima. Iako je samo svjetlo vidljivi dio spektra puno širi jedan pojam od onog što je konkretno za određeni prostor nužno. Često mi prostore dijelimo na javne i privatne, iako kad sam radio dvije vile za u islamskom svijetu, oni imaju vrlo distanciran dio svoje kuće koji je javan i koji je privatan. U javnom prostoru sam bez problema mogao ući. U privatan, nije bilo šanse.
Trendovi u rasvjeti: Izdavjamo četiri genijalne opcije
Kako ste onda tamo napravili svjetlo?
Skansi: Samo po priči, dakle, ja nisam mogao dobiti fotografiju tog prostora, ja nisam dobio nacrte, nisam dobio ništa, po priči vlasnika koji je želio da mu se rasvjeta koncipira, ja sam morao intuirat kako to stvarno izgleda i tko se ustvari unutra skriva.
Koje vrste svjetla uopće postoje i koja prostorija bi kakvo svjetlo trebala imati?
Skansi: Osnovno bih rekao da postoji disperzno svjetlo koje je podjednako na sve strane, koje ne radi oštre sjene i koje u načelu ne zablještava, ne bliješti. I postoji oštro svjetlo, obrnutih karakteristika. Od ta dva svjetla treba znati koje koristit.
Prirodno svjetlo, kao jedan ekstrem je svjetlo koje vi ne možete pojačat, smanjit i upalit kad god želite, to je svjetlo koje postoji kad sunce svijetli. Njega možete reducirati sa nekim sjenilima. To je prihvatljiva opcija.
Kod umjetnog svjetla je drugačije, možete ga uključiti kad god.
I tu imate oštro i disperzno svjetlo. E sad, upotrebom, kombinacijom i intenzitetom ta dva svjetla dobivate određene scene u prostoru koje mogu biti vrlo šarmantne, mogu biti dosadne, mogu bit opuštajuće ili uznemirujuće, u smislu da vam koncentracija se jako digne i da vam čak adrenalin bude relativno visok, u prostorima gdje se intenzivni poslovi rade kao što su operacijske dvorane, kao što su hitne pomoći, kao što je stomatološka ambulanta, kao što je ured, u konačnici, dakle to su prostori u kojima treba oštro i hladnije bijelo svjetlo. Svi drugi prostori su prezadovoljni ako imaju umjereno bijelo svjetlo ili toplo bijelo svjetlo.
Toplo bijelo svjetlo posebno kad se radi o puno malih izvora u perifernom vidu, u perifernom polju vidite te male svjećice. I to je nešto što je jako opuštajuće, jako relaksirajuće.
Osim velikih projekata koje ste radili, kad ste u svom stanu projektirali rasvjetu, je l’ to bio najteži projekt koji ste radili ili najlakši?
Ranko Skansi: Pa skoro da bih rekao da je bio najteži, jer s jedne strane odgovornost koju osjećam prema svakom projektu kojeg radim je podjednaka pa tako to uključuje i naš stan. Taj naš stan danas je jedan mali showroom, jedna mala pozornica na kojoj ljudi mogu vidjeti kako bi se trebala rasvjeta određenih prostorija realizirat.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Norman Robert Foster – arhitekt koji je promijenio lice moderne arhitekture
Norman Robert Foster jedno je od najutjecajnijih imena suvremene arhitekture, vizionar koji je zauvijek promijenio način na koji promatramo gradove, tehnologiju i održivost. Njegovi projekti — od londonskog Gherkina i njujorškog Hearst Towera do berlinskog Reichstaga — ističu se hrabrim konstrukcijskim rješenjima, inovativnim korištenjem stakla i čelika te neprestanim naglaskom na ekologiji i društvenoj odgovornosti arhitekture. Dobitnik je niza najprestižnijih nagrada, među kojima se ističe Pritzker, a od 2016. je i dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Norman Robert Foster rođen je 1935. u skromnoj radničkoj obitelji u Manchesteru, gdje je rano razvio fascinaciju tehnologijom, avionima i graditeljstvom. Nakon što je radio razne poslove, uključujući i službu u Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu, upisao je arhitekturu na University of Manchester, a potom završio prestižni Yale, gdje se dodatno oblikovao njegov modernistički pogled na arhitekturu. Njegovi rani profesionalni koraci uključuju osnivanje studija Team 4, a zatim i Foster + Partners, kroz koji je izgradio karijeru jednog od najutjecajnijih arhitekata današnjice, poznatog po inovacijama, tehnološkoj eleganciji i strastvenoj predanosti održivosti.
Arhitektura kao društveni i ekološki manifest
Projekti Normana Fostera ne nastoje samo impresionirati oblikom, nego poboljšati kvalitetu života, smanjiti potrošnju energije i potaknuti transparentniji odnos društva i institucija. Često je naglašavao da arhitektura mora biti humanistička disciplina — ona koja služi ljudima i prirodi te predviđa potrebe budućih generacija.
Najpoznatiji projekti Normana Fostera
1. The Gherkin (London, 2003)
Ikoničan londonski neboder, prepoznatljiv po aerodinamičnom obliku „krastavca“, visok je 180 metara i predstavio je sasvim novu filozofiju poslovnih zgrada. Njegova fasadna dijagrid struktura omogućava prirodnu ventilaciju i obilje dnevnog svjetla, čineći zgradu jednim od pionira ekološki orijentirane visoke gradnje u Europi. The Gherkin je postao simbol Londona i jedan od najfotografiranijih modernih objekata u svijetu.
2. Hearst Tower (New York, 2003 – 2006)
Prva certificirana „zelena“ uredska zgrada u New Yorku uzdigla se iznad povijesne baze iz 1920-ih, pokazujući kako se staro i novo mogu spojiti u skladnu cjelinu. Prepoznatljiva dijagonalna čelična mreža eliminira potrebu za klasičnim vertikalnim stupovima, smanjujući količinu čelika i energiju potrebnu za gradnju. Hearst Tower postao je simbol održive arhitekture u srcu Manhattan-a.
3. City Hall (London, 2002)
Ova obla, futuristička građevina dizajnirana je tako da smanjuje površinu, čime se poboljšava energetska učinkovitost. Zgrada London City Halla odiše transparentnošću: spiralne unutarnje rampe i dominantno staklo simboliziraju otvorenost gradske uprave javnosti, ideju koja proizlazi iz Fosterove duboke vjere u društvenu ulogu arhitekture.
4. Reichstag – kupola Bundestaga (Berlin, 1999)
Rekonstrukcija povijesne zgrade njemačkog parlamenta jedan je od najpoznatijih Fosterovih zahvata. Staklena kupola s unutarnjim konusom obloženim reflektirajućim panelima usmjerava prirodno svjetlo u dvoranu i služi kao element prirodne ventilacije. Zgrada je projektirana da bude gotovo „0-carbon“ još krajem 1990-ih, što je u to vrijeme bilo revolucionarno.
Foster je ovaj projekt opisao riječima:
„Ta kupola s konusom koji reflektira prirodno svjetlo i koji izvlači zrak kroz zgradu dio je ekologije i čini je praktički zgradom s nultom emisijom – manifestom čiste energije izgrađenim još 1990-ih. Iznad svega, ona je demokracija u akciji, jer u kupoli je javnost doslovno iznad političara, koji moraju odgovarati narodu.“
5. Millennium Bridge (London, 2000)
Millennium Bridge, pješački most preko Temze koji povezuje St Paul’s Cathedral i Tate Modern, nastao je kroz suradnju Foster + Partnersa, inženjera Ove Arupa i kipara Anthonyja Cara. Dizajniran kao lagana, elegantna „oštrica svjetla“, most naglašava minimalizam i prozračnost, ne zaklanjajući panoramu grada. Iako je zbog početnog kolebanja stekao nadimak „Wobbly Bridge“, nakon tehničkih dorada postao je jedan od najprepoznatljivijih londonskih mostova i još jedan primjer Fosterova karakterističnog spoja estetike i inženjerske inovacije.
Savjet mladim arhitektima i kreatorima budućnosti
Na pitanje kakav bi savjet dao mladim studentima koji su tek diplomirali, Foster je odgovorio:
„Taj bih savjet dao i sam sebi – ostani student. Ako ne učiš, to znači da nisi kreativan.“
Taj citat savršeno oslikava njegov pristup radu: biti arhitekt znači biti trajno znatiželjan, otvoren i spreman učiti. Upravo je ta filozofija omogućila Fosteru da više od šest desetljeća ostane na samom vrhu svjetske arhitekture.
Norman Robert Foster nije samo tvorac nekih od najprepoznatljivijih građevina našeg vremena — on je arhitekt koji je redefinirao povezanost tehnologije, ekologije i društva. Njegovi projekti postali su simboli transparentnosti, inovacije i održivosti, dok njegov životni credo podsjeća da se istinska kreativnost rađa iz neprestanog učenja.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Zaha Hadid – umjetnica prostora koja je oblikovala budućnost
Dame Zaha Hadid bila je vizionarka čije ćemo djelo cijeniti još generacijama. Pomaknula je granice mogućeg i ostala dosljedna svojoj viziji, odbijajući kompromis u arhitekturi.
Zaha Hadid obilježila je suvremenu arhitekturu radikalnim odmakom od konvencionalnih formi. Njezini projekti, prepoznatljivi po fluidnosti, dinamičnim linijama i kompleksnoj geometriji, uvode pojam arhitekture kao kontinuiranog kretanja. Upravo je zbog tih inovativnih pristupa javnost je proziva “kraljicom oblina”.
Razvoj jedinstvenog profesionalnog identiteta
Rođena 1950. u Bagdadu, Hadid je rasla u dobrostojećoj i intelektualno stimulativnoj obitelji: otac joj je bio industrijalac i političar, a majka umjetnica, što je snažno oblikovalo njezinu sklonost interdisciplinarnom razmišljanju. Visoko obrazovanje započinje studijem matematike u Bejrutu, što će kasnije utjecati na njezinu sposobnost razumijevanja i oblikovanja kompleksnih geometrijskih sustava. Sedamdesetih godina seli u London kako bi upisala Architecture Association School of Architecture. Tamo upoznaje neka od najznačajnijih imena moderne arhitekture: Rema Koolhaasa, Eliju Zenghelisa i Bernarda Tschumija s kojima je kasnije radila u njihovom studiju OMA. Iako je suradnja bila kratka, Hadid je već tada razvila snažan profesionalni identitet i ambiciju koja ju je izdvajala od kolega.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Od avangardnog “paper architect” do međunarodne afirmacije
U ranim je fazama stvarala pod snažnim utjecajem ruske avangarde i dekonstruktivizma. Godine 1979. osniva vlastiti studio, Zaha Hadid Architects. Iako je njezin rad bio vrlo cijenjen u teorijskim i akademskim krugovima, često je nailazio na institucionalne i rodne barijere. Mnogi projekti tog razdoblja, iako nagrađivani, ostali su nerealizirani, zbog čega je dobila status “paper architect” – arhitektice čiji vizionarski nacrti nadilaze tadašnje tehničke, kulturne ili financijske mogućnosti i ostaju sam na papiru. Posebno se isticao projekt The Peak u Hong Kongu, čiji su fragmentirani volumeni i dramatična geometrija predstavljali potpuno novi pristup oblikovanju prostora.
Vatrogasna postaja Vitra
Prijelomni trenutak: Vatrogasna postaja Vitra
Temeljni pomak u njezinoj karijeri dogodio se kasnih osamdesetih, kada je pozvana da projektira vatrogasnu postaju unutra tvorničkog kompleksa Vitra u Njemačkoj. Rezultat je betonska struktura oštrih kutova i nagnutih ploha, oblikovana kao prostorna manifestacija kretanja i latentne energije. Premda su korisnici navodno izrazili određene rezerve prema funkcionalnosti, projekt je međunarodnu arhitektonsku scenu uvjerio u njezine iznimne sposobnosti i jedinstven potpis.
Tehnološki napredak i globalno priznanje
Uskoro je njezina sposobnost da poveže tradicionalno arhitektonsko znanje s novim, revolucionarnim računalnim alatima doprinijela njezinu probijanju na scenu kao jedne od najutjecajnijih arhitektica svoje generacije. Stvarala je oblike za koje mnogi nisu vjerovali da ih je uopće moguće izvesti. Takvi su projekti bili bolje prihvaćeni u inozemstvu nego u njezinoj novoj domovini, Velikoj Britaniji, gdje je značajniji trag ostavila tek 2012 projektiranjem bazena za Olimpijske igre. Pratila ju je reputacija temperamentne i zahtjevne osobe, a pojedini su njezine zgrade smatrali nepraktičnima ili pretjerano ambicioznima. Ipak, njezina dosljednost i odbijanje kompromisa omogućili su joj da nadvlada predrasude i skepsu te stvori djela koja su osvajala najznačajnije strukovne nagrade. Godine 2004. osvojila je Pritzkerovu nagradu, jedno od najprestižnijih priznanja u arhitekturi. Heydar Aliyev Center u Azerbajdžanu dodatno je produbio njezinu dizajnersku filozofiju: briše granice između arhitekture i krajolika, stvarajući građevine koje djeluju kao da su u stalnom pokretu, gotovo prkoseći gravitaciji.
Zaha Hadid Architects nakon Zahe Hadid
Zaha Hadid preminula je 2016. godine, ali njezin studio Zaha Hadid Architects i dalje djeluje pod vodstvom njezina dugogodišnjeg partnera Patrika Schumachera. Nakon njezine smrti završeni su i neki veliki projekti, među kojima:
- Leeza SOHO, Peking – s jednim od najviših atrija na svijetu
- Beijing Daxing International Airport
- Port House, Antwerpen – reinterpretacija povijesne lučke zgrade
Iako je ponekad nailazila na kritike vezane uz funkcionalnost i troškovnu zahtjevnost, njezin doprinos arhitekturi je neosporan: Hadid je pomaknula granice mogućega i otvorila put novim generacijama arhitekata.
Zaha Hadid bila je i ostala simbol radikalne arhitektonske hrabrosti. Odbijanje kompromisa bilo je dio njezina profesionalnog identiteta, a njezino djelo nastavlja inspirirati arhitekte diljem svijeta. Kroz fluidne, tehnološki sofisticirane forme, ostavila je neizbrisiv trag u povijesti arhitekture.
Le Corbusier: Arhitekt koji je oblikovao svijet kakvog poznajemo
Oscar Niemeyer: Arhitekt koji je brazilski duh pretočio u beton i krivulje
