Arhitekti i arhitektonski projekti
Ranko Skansi: Majstor svjetla koji spaja znanost i dizajn
Otkrijte njegovu zanimljivu priču!
Svjetlo je njegova poezija, ljubav, a u konačnici i posao. Iako njegovo obrazovanje nije odmah krenulo putem svjetla, ipak ga je na kraju pronašao. Njegovo ime je Ranko Skansi.
Ranko Skansi je priznati stručnjak za rasvjetu. Osnivač je studija LUMIGEA, specijaliziranog za projektiranje rasvjete i interijera. Tijekom svoje karijere, Skansi je objavio nekoliko stručnih radova i knjiga na temu ergonomije svjetla, uključujući “Lighting Ergonomics: How to Create Adequate Lighting Scenery”.
Njegov rad obuhvaća različite projekte, od rezidencijalnih do komercijalnih prostora, s posebnim naglaskom na stvaranje jedinstvenih rasvjetnih rješenja. Aktivno dijeli svoja istraživanja i publikacije na platformama poput Academia.edu, doprinoseći stručnoj zajednici inovativnim idejama i znanjem.
Ranko, kako ste otkrili svjetlo i kad ste se u njega zaljubili?
Ranko Skansi: U srednjoj školi sam počeo eksperimentirat sa svjetlom. U to doba, naravno da su bila mnoga ograničenja, ali sam shvatio, ne znajući još osnovne optike i matematike koja leži iza toga, da optička sredstva uredno mogu manipulirat s umjetnim svjetlom. Pa i sa prirodnim.
Još uvijek nisam distancirao svjetlo u smislu prirodno umjetno, ali već se dalo naslutiti nešto. Krenuo sam na fakultet, gdje sam završio geologiju. Ona je ustvari bila plod moje ljubavi prema kristalima koji su opet posredno sa svjetlima povezani. Već na prvoj godini sam shvatio da geologija nije studij svjetla u kristalima nego potpuno nešto drugo. Prihvatio sam to jer me zaintrigiralo more drugih, lijepih predmeta koji su bili na ovom programu.
Počeo sam raditi kao naftni geolog. Došao je rat, front, s fronta sam otišao u Italiju, tamo sam radio na dizajnu i tu je ustvari bio prvi kontakt s konkretnim svjetlom odnosno rasvjetom jer je vlasnik firme u kojoj sam radio bio arhitekt i radeći na interijerima, on je često koristio neke moje ideje, koncepte, upravo zbog svjetla. I ja sam nekako tad u to doba shvatio da imam jedan talent, da imam smisao za to, da ja ustvari čujem svjetlo. Kod mnogih svjetlo završava sa vidom i kad zatvorite oči oni nisu ustvari dalje više svjesni svjetla. Ja sam ga u stanju čut, pa čak i osjetit na prstima.
Vi ste na kraju zapravo stekli i titulu majstora svjetla.
Skansi: Osim na akademiji za film i televiziju i kazalište, kod nas nema studija koji bi učio ljude o svjetlu. Oni imaju majstora rasvjete, to je vrhunska jedna disciplina ali nažalost, mnogi od tih ljudi ostaju samo u kazalištu, ne iskoračuju van, ne idu u smjeru arhitekture pa da ustvari na neki način rade i taj dizajn svjetla u interijerima ili eksterijerima, koji nisu kazalište. Zato sam završio u Londonu, gdje je postojao magisterij svjetla i rasvjete.
Kad zapravo počinje vaša karijera, čime?
Skansi: Pozdravom suncu kao prvom velikom i široko i daleko poznatom projektu mogu zahvalit da je to bio početak nečega što mogu zvati moja karijera u rasvjeti.
Zadarski arhitekt Nikola Bašić, koji je osmislio cijeli taj dio zadarske rive, uz mnoga svoja druga uspješna, rekao bih, remek djela, u jednom trenutku je malo ostao bez daha što se tiče svjetla. Imao je koncept da bi rasvijetlio to sunce sa žutim svjetlom, tek mojom intervencijom ustvari se dogodio taj jedan kvantni pomak, kvantni skok, tako da smo napravili višestruki displej, koji ispod sebe ima solarne panele. Napravili smo jednu multifunkcionalnu strukturu koja je bila dovoljna sama hranit sebe. Kasnije smo ustanovili da to nema smisla, da je puno povoljnije prodavat struju HEP-u po danu, a po noći kupovat, jer nemate ograničenja baterija i ostalih tehnologija koja je tu između presudna.
Osim toga, ne možete ostat bez struje, tako da smo sve pojednostavnili. Danas ono što se vidi na ekranu ustvari je, ako ljudi znaju postoji jedan mali softver koji se zove Winamp, koji je na početku služio za slušanje muzike. I on je imao mogućnost vizualizacije. E ta vizualizacija od radio Zadra danas se vidi na pozdravu suncu. Znači, netko govori, svira, ljudi ne znaju što je u podlozi, ali to je vizualizacija koja se događa na pozdravu suncu.
Kada klijenti dolaze k vama, znaju što žele, ne znaju što žele, s kojom idejom uopće dolaze?
Ranko Skansi: 80 posto ljudi ustvari ne zna što želi, dođe i kažu ja bih novu rasvjetu. Ok. 20 posto ljudi kaže ja bih novu rasvjetu i imam ideju kako bi to trebalo izgledat. Jedna i druga grupa ljudi meni nisu ništa olakšali posao.
Rasvjeta u interijeru – detalj koji je važno planirati
Sve kreće od nule praktički, jer ja tad moram shvatit koji stil oni vole. Moram shvatit koje aktivnosti obavljaju u tom prostoru. Moram shvatiti tko sve dolazi u taj prostor, koji uzrasti, da li tu ima životinja, jesu li to samo ljudi kad govorimo o privatnom interijeru. Jesu li to ljudi treće generacije koji nekad često ne vide dobro, pa im treba više svjetla… To su sve elementi koji su meni potrebni da bi koncipirao rasvjetu.
Postoji li univerzalno svjetlo koje bismo svi trebali imati?
Skansi: Postoje okviri određenih prostora i svjetlo koje odgovara tim okvirima. Iako je samo svjetlo vidljivi dio spektra puno širi jedan pojam od onog što je konkretno za određeni prostor nužno. Često mi prostore dijelimo na javne i privatne, iako kad sam radio dvije vile za u islamskom svijetu, oni imaju vrlo distanciran dio svoje kuće koji je javan i koji je privatan. U javnom prostoru sam bez problema mogao ući. U privatan, nije bilo šanse.
Trendovi u rasvjeti: Izdavjamo četiri genijalne opcije
Kako ste onda tamo napravili svjetlo?
Skansi: Samo po priči, dakle, ja nisam mogao dobiti fotografiju tog prostora, ja nisam dobio nacrte, nisam dobio ništa, po priči vlasnika koji je želio da mu se rasvjeta koncipira, ja sam morao intuirat kako to stvarno izgleda i tko se ustvari unutra skriva.
Koje vrste svjetla uopće postoje i koja prostorija bi kakvo svjetlo trebala imati?
Skansi: Osnovno bih rekao da postoji disperzno svjetlo koje je podjednako na sve strane, koje ne radi oštre sjene i koje u načelu ne zablještava, ne bliješti. I postoji oštro svjetlo, obrnutih karakteristika. Od ta dva svjetla treba znati koje koristit.
Prirodno svjetlo, kao jedan ekstrem je svjetlo koje vi ne možete pojačat, smanjit i upalit kad god želite, to je svjetlo koje postoji kad sunce svijetli. Njega možete reducirati sa nekim sjenilima. To je prihvatljiva opcija.
Kod umjetnog svjetla je drugačije, možete ga uključiti kad god.
I tu imate oštro i disperzno svjetlo. E sad, upotrebom, kombinacijom i intenzitetom ta dva svjetla dobivate određene scene u prostoru koje mogu biti vrlo šarmantne, mogu biti dosadne, mogu bit opuštajuće ili uznemirujuće, u smislu da vam koncentracija se jako digne i da vam čak adrenalin bude relativno visok, u prostorima gdje se intenzivni poslovi rade kao što su operacijske dvorane, kao što su hitne pomoći, kao što je stomatološka ambulanta, kao što je ured, u konačnici, dakle to su prostori u kojima treba oštro i hladnije bijelo svjetlo. Svi drugi prostori su prezadovoljni ako imaju umjereno bijelo svjetlo ili toplo bijelo svjetlo.
Toplo bijelo svjetlo posebno kad se radi o puno malih izvora u perifernom vidu, u perifernom polju vidite te male svjećice. I to je nešto što je jako opuštajuće, jako relaksirajuće.
Osim velikih projekata koje ste radili, kad ste u svom stanu projektirali rasvjetu, je l’ to bio najteži projekt koji ste radili ili najlakši?
Ranko Skansi: Pa skoro da bih rekao da je bio najteži, jer s jedne strane odgovornost koju osjećam prema svakom projektu kojeg radim je podjednaka pa tako to uključuje i naš stan. Taj naš stan danas je jedan mali showroom, jedna mala pozornica na kojoj ljudi mogu vidjeti kako bi se trebala rasvjeta određenih prostorija realizirat.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Stefano Boeri Interior i Giorgio Dona oblikuju novi javni prostor južnog ambulatorija Koloseuma
Projekt obnove južnih ambulatorijskih prostora Koloseum predstavlja iznimno preciznu i slojevitu intervenciju na jednom od najvažnijih spomenika antičkog svijeta. Riječ je o zahvatu koji potpisuje Stefano Boeri Interiors, studio koji je osnovao Stefano Boeri u suradnji s arhitektom Giorgiom Donaom, a realiziran je za Parco Archeologico del Colosseo.
Ova intervencija ne predstavlja klasičnu restauraciju, već pažljivo osmišljenu prostornu rekompoziciju koja rekonstruira čitljivost izgubljenih dijelova južnog perimetra Flavijeva amfiteatra, pritom izbjegavajući doslovnu rekonstrukciju.
Mala povijest arhitekture kroz stilove
Povratak izgubljene geometrije
Polazište projekta bila su opsežna arheološka istraživanja, koja su omogućila precizno preklapanje iskopanih struktura s geometrijskim modelom amfiteatra. Upravo je ta superpozicija omogućila točnu definiciju perimetra krepidine — kamene baze koja definira kontakt građevine s tlom.
Obnova izvornih visinskih kota pokazala se ključnom ne samo za razumijevanje izvorne organizacije prostora, već i za ponovno uspostavljanje geometrijske logike cijelog kompleksa. Time je posjetiteljima omogućeno da jasnije percipiraju izvorni tlocrt i proporcije Koloseuma.
Pločnik kao interpretacijski alat
Jedan od najvažnijih aspekata projekta jest novi sustav popločenja, koji pokriva površinu od približno 3.130 m². Umjesto neutralne rekonstrukcije, arhitekti koriste pločnik kao medij interpretacije, oblikujući ga u skladu s radijalnom geometrijom amfiteatra. Površina je organizirana u izmjenične trake, pri čemu se pravilna polja izmjenjuju s kompenzacijskim zonama koje apsorbiraju zakrivljenost krepidine, dok su ploče trapezoidnog oblika i varijabilne geometrije. Ovakav pristup omogućuje da se kompleksna geometrija antičke građevine čita kroz suvremeni arhitektonski jezik. Materijalno, odabran je klasični travertin iz kamenoloma Cava del Barco, obrađen duž slojeva kako bi se osigurala maksimalna vizualna i teksturalna kompatibilnost s izvornim površinama, čime se postiže suptilan kontinuitet između starog i novog.
Vizualne osi i prostorna percepcija
Posebna pažnja posvećena je orijentaciji ploča: njihovo usmjerenje prati optičke osi lukova, čime se pogled posjetitelja intuitivno vodi prema strukturi amfiteatra.
Na taj način tlo prestaje biti pasivna površina i postaje aktivni element u oblikovanju iskustva prostora.
Voda kao dio dizajna
Obnova izvornih visinskih razina otvorila je mogućnost redefiniranja sustava odvodnje oborinskih voda, koji je u novom rješenju pažljivo integriran u dizajn popločenja. Nagibi su precizno kalibrirani, a prijelazi između različitih površina usklađeni s povijesnom morfologijom prostora, čime voda postaje sastavni dio njegove arhitektonske logike. Rezultat je javni prostor koji istovremeno odgovara funkcionalnim zahtjevima i postiže visoku razinu infrastrukturne sofisticiranosti.
Kako će izgledati kultni pariški muzej nakon renovacije?
Arheologija bez rekonstrukcije
Umjesto rekonstrukcije nestalih elemenata, projekt se oslanja na suptilne arhitektonske geste kako bi ih učinio čitljivima. Uz južno pročelje naznačeni su volumeni koji su nekada postojali, dok su uvedeni elementi koji sugeriraju izvorni prostorni raspored. Dio prostora pritom je ostavljen otvoren kao „arheološki prozor“, omogućujući uvid u stratigrafiju temelja. Ovakav pristup omogućuje razumijevanje povijesti bez falsificiranja izvornog stanja.
Pristupačnost i suvremena uporaba
Projekt integrira niz intervencija koje odgovaraju suvremenim standardima korištenja, pri čemu su uvedene rampe koje omogućuju kontinuirano kretanje, eliminirane su visinske barijere, a prostor je učinjen inkluzivnim za sve posjetitelje. Važno je naglasiti da su sve intervencije reverzibilne, odnosno mogu se ukloniti bez oštećenja povijesne strukture.
Wonderwoods u Utrechtu proglašen globalnim modelom pametne gradnje
Povratak izgubljenog sustava orijentacije
U antičko vrijeme lukovi Koloseuma bili su numerirani kako bi se olakšala orijentacija posjetitelja, no taj je sustav na južnoj strani s vremenom izgubljen. Projekt predviđa njegovu reinterpretaciju kroz ponovno uvođenje brojeva u prostoru, pri čemu se oni graviraju u travertinske ploče. Njihove dimenzije i tipografija temelje se na sačuvanim primjerima sa sjevernog pročelja, čime se vraća još jedan sloj čitljivosti izvornog sustava.
Novi javni prostor antičkog grada
Intervencija na južnom ambulatoriju ne završava na restauraciji, već stvara novi javni prostor koji omogućuje bliži kontakt s monumentalnim zidovima Koloseuma, olakšava razumijevanje izgubljenih dijelova njegove strukture i pruža novo iskustvo kretanja kroz jedan od najpoznatijih spomenika svijeta. Projekt Stefano Boeri Interiors pritom pokazuje kako suvremena arhitektura može djelovati unutar povijesnog konteksta bez potrebe za dominacijom, koristeći dizajn kao alat interpretacije, a ne imitacije.
Obnova južnog ambulatorija Koloseuma primjer je iznimno suptilne ravnoteže između arheologije, arhitekture i infrastrukture. Kroz pažljivo vođenu intervenciju, projekt ne samo da vraća čitljivost izgubljenog dijela Koloseum, već redefinira način na koji ga suvremeni posjetitelji doživljavaju.
Radi se o projektu koji pokazuje da restauracija danas nije samo čin očuvanja — već i prilika za stvaranje novih prostornih značenja.
Animaux dans la Ville (Životinje u gradu): vizija grada u kojem nismo sami
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena osvojio je najprestižniju nagradu za arhitekturu zahvaljujući svom jedinstvenom, tihom i eksperimentalnom pristupu prostoru.
Jedno od najuglednijih priznanja u svijetu arhitekture, Pritzkerova nagrada za 2026. godinu, dodijeljena je čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću Clarkeu, čime je dodatno potvrđen njegov izniman doprinos suvremenoj arhitekturi i globalnoj kulturnoj sceni.
Radić je 55. laureat ove prestižne nagrade, često nazivane „Nobelovom nagradom za arhitekturu“, a priznanje mu je dodijeljeno za opus koji istražuje granice materijalnosti, prostora i percepcije, te za arhitekturu koja djeluje suptilno, ali snažno na ljudsko iskustvo.
Guatero, 2023. Santiago, Chile, Photo courtesy of Smiljan Radić
Guatero, 2023. Santiago Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitekt „tihe snage“ i eksperimenta
Žiri je istaknuo kako Radićev rad karakterizira arhitektura koja prihvaća krhkost i nesigurnost, stvarajući prostore koji nisu spektakularni u konvencionalnom smislu, ali snažno rezoniraju s korisnicima. Njegov pristup uključuje eksperimentiranje s različitim materijalima – od betona i kamena do drva i stakla – uz naglašenu povezanost s krajolikom i lokalnim kontekstom. Njegova djela često balansiraju na granici između arhitekture i umjetničke instalacije, čineći svaki projekt jedinstvenim.
Među njegovim najpoznatijim realizacijama ističu se Serpentine Gallery Pavilion u Londonu (2014.), Regionalno kazalište Biobío u Čileu (2018.) te niz eksperimentalnih kuća i instalacija koje brišu granice između prirodnog i izgrađenog prostora.
Serpentine, Gallery Pavillion, 2014. London, Photos courtesy of Iwan Baan
Međunarodno priznanje i čileanska scena
Radić je drugi čileanski arhitekt koji je osvojio Pritzkerovu nagradu, nakon Alejandra Aravene 2016. godine. Ova činjenica potvrđuje snažan međunarodni utjecaj čileanske arhitektonske scene, koja se posljednjih desetljeća profilirala kao jedna od najinovativnijih u svijetu.
Restaurant Mestizo, 2006. Santiago, Chile, Photo courtesy of Gonzalo Puga
Hrvatski korijeni laureata
Priča o Smiljanu Radiću Clarkeu ne može se odvojiti od njegovih korijena. Rođen u Santiagu, odrastao je u obitelji obilježenoj migracijama i miješanjem kultura. Njegov djed s očeve strane stigao je u Čile s otoka Brača još početkom 20. stoljeća, donoseći sa sobom dio dalmatinskog nasljeđa koje se, barem simbolično, prenijelo i na sljedeće generacije.
S druge strane, majčina obitelj vuče podrijetlo iz Velike Britanije, pa je Radić odrastao na zanimljivom spoju različitih kulturnih utjecaja. Upravo ta kombinacija – između Mediterana i anglosaksonskog svijeta, između migracije i pripadnosti – često se prepoznaje i u njegovom radu, koji ne slijedi stroge obrasce, već traži vlastiti put i identitet.
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Iwan Baan
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Hisao Suzuki
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Karijera obilježena autorskom slobodom
Radić nikada nije bio tipična “globalna arhitektonska zvijezda”. Njegov ured u Santiagu i danas je relativno malen i nenametljiv, a projekti nastaju sporije, promišljenije i bez pritiska spektakla koji često prati velike međunarodne prakse. Umjesto grandioznih gesti, njegova arhitektura kreće od jednostavnih ideja, pažljivo biranih materijala i snažne povezanosti s konkretnim mjestom. Upravo takav, pomalo tih i uporan pristup, izvan logike velikih sustava i tržišnih trendova, s vremenom ga je izdvojio kao jednu od autentičnijih figura suvremene arhitekture.
Zanimljivo je da ideja o arhitekturi kod njega nije došla naglo. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi ozbiljniji susret s arhitekturom dogodio se s četrnaest godina, kada mu je učitelj likovnog zadao da osmisli projekt zgrade. Taj zadatak, kako će kasnije reći, bio je trenutak u kojem je prvi put pomislio da bi to mogao biti njegov put – prostor u kojem može spojiti interes za umjetnost, skulpturu i oblikovanje prostora.
U tom smislu ne čudi ni njegova dugogodišnja suradnja sa suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Njihovi se svjetovi prirodno preklapaju, pa Radićevi projekti često imaju tu dodatnu, gotovo taktilnu i umjetničku dimenziju koja ih izdvaja od klasične arhitektonske produkcije.
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Vk Millahue Winery, 2013. Millahue, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitektura kao iskustvo
Radićev rad često se opisuje kao poetski i introspektivan. Umjesto monumentalnosti, njegovi projekti nude intimne i gotovo meditativne prostore koji potiču osobno iskustvo korisnika.
U vremenu obilježenom vizualnim spektaklom, njegov pristup – koji naglašava tišinu, materijalnost i neposredno iskustvo prostora – predstavlja snažan kontrapunkt dominantnim trendovima suvremene arhitekture.
Dodjela Pritzkerove nagrade Smiljanu Radiću Clarkeu potvrđuje važnost arhitekture koja nadilazi vizualni dojam i usmjerava se na duboko razumijevanje prostora, materijala i čovjeka.
Za hrvatsku publiku ova vijest ima dodatnu težinu – riječ je o laureatu čiji korijeni sežu iz Hrvatske, što njegov uspjeh čini dijelom šire priče o utjecaju hrvatske dijaspore u svijetu.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
