Povežimo se

Arhitektura

Studentski dom u Osijeku osnažuje lokalno gospodarstvo

Evo što je od hrvatskih proizvođača ugrađeno u novi studentski paviljon

Na ovako velikim projektima kao što je studentski dom u Osijeku važno je angažirati i lokalne proizvođače jer se time smanjuje otisak CO2, a ujedno i osnažuje lokalno gospodarstvo. Evo što je hrvatsko ugrađeno u novi studentski paviljon.

učionica-dom-na-kvadrat

Današnje moderno uređenje podrazumijeva jednostavne linije i sakrivanje onog što ne trebamo vidjeti. Kad je riječ o vratima, poželjno je da sakriveni budu okovi. Sva vrata u novom osječkom studentskom paviljonu proizvedena su u  Hrvatskoj.

Jednostavne moderne linije

‘To su uglavnom bila vrata koja su vrlo jednostavnih linija, moderna, kao i cijeli dizajn cijelog objekta. Radilo se o lakiranom medijapanu sa zvučnom izolacijom sa krilima koja su poravnata sa maskama iznad krila, tako da to jako moderno izgleda, zgleda kao krilo do stropa’, kaže Ana Jelić, Lignor d.o.o.

ana-jelić-dom-na-kvadrat

Jednostavan dizajn vrata nije bilo teško oblikovati, ali zato je zahtjevna bila količina koja se trebala proizvesti.

‘Kompletno za cijeli dom sva vrata su morala biti certificirana, dakle, od svih dobavljača svaki proizvod, svaki materijal koji smo ugrađivali u vrata, od kojih su izrađivana, a bilo je potrebno dostaviti i atestnu dokumentaciju, tako da to baš nije bilo jednostavno, u krajnjoj liniji to je nekakav protokol, s naše strane i to je zahtjev investitora’, dodaje.

vrata-dom-osijek-dom-na-kvadrat

Sve ovisi o željama i potrebama

Tvrtka Lignor iz Pleternice specijalizirana je za unutarnja vrata po mjeri. Uglavnom opremaju luksuznije i javne objekte.

‘Kod nas možete dobiti lakirani medijapan, možete dobiti specijalne folije koje su otporne na udarce, na vatru i slično i možete dobiti furnir koji je konkretno naš slavonski furnir od slavonskog hrasta’, kaže.

vrata-dom-na-kvadrat

Sve ovisi o željama i potrebama, pa tako u vrata može biti ugrađena i najmodernija tehnologija pomoću koje se vrata otvaraju, na primjerice, senzor. Osim vrata, hrvatski je proizvođač dijelom opremao i kupaonice ovog studentskog doma.

Održiva gradnja jedan od osnovnih zahtjeva

‘Radili smo sanitarne pregradnje kabine, one su se uglavnom radile od vlagootpornih materijala, a to je u ovom slučaju bio max compact’, kaže Ana.

Održiva gradnja u današnje je vrijeme jedan od osnovnih zahtjeva, a da bi se on ispunio, poželjno je angažirati lokalne proizvođače jer kraći transport do gradilišta znači i manji otisak CO2.

studentski-dom-na-kvadrat

Izrađuju namještaj po mjeri

‘Prije svega mislimo zapravo i vjerujemo u to da svaki ovaj natječaj koji se radi, kojeg projektiramo da bi trebalo što više domaće industrije i domaće proizvodnje pokrenuti na njima i da je to zapravo poanta razvoja i razvitka koje ovakvi projekti donose. Osim podizanja studentskog standarda možemo podići i neku gospodarsku situaciju neposrednoj okolini ukoliko je, normalno, projekt dovoljno velik i ukoliko je dovoljno zahtjevan’, tvrdi Goran Rukavina, koautor projekta, NFO.

A dobro je znati da Lignor u svojoj ponudi ima proizvode od lakiranog medijapana, furniranog i masivnog drveta, te da izrađuju sav namještaj po mjeri.

Oglas

Arhitektura

Nakon obnove krovišta, Šestinska Crkva spremna za cjelovitu obnovu unutrašnjeg prostora

Crkva svetog Mirka i danas ponosno stoji podno Medvednice

Predivna Crkva svetog Mirka u zagrebačkim Šestinama jedan je od simbola grada Zagreba. Osim što se ispred crkve nalazi grob oca domovine, dr. Ante Starčevića, vrlo je prepoznatljiva po svom krovištu. Šestinska Crkva pretrpjela je oštećenja u potresu zbog čega je morala ići u proces obnove.

Vlč. Robert Šreter ističe kako je crkva ostala u uporabnom stanju i nije bila tako oštećena kao neke druge crkve u podsljemenskoj zoni, te dodaje: “Budući da su se na raspolaganju našla sredstva fonda solidarnosti Europske unije, onda smo i mi ušli u proces kompletne obnove crkve, prvo zato što je ona zaista bila oštećena, a drugo zato da se preveniraju budući potresi jer mi ostajemo ovdje na trusnome području i trebalo je jednostavno obnoviti, učvrstiti crkvu za nekakve buduće izazove kad se već prilika ukazala.”

Konstrukcijska obnova crkve počela je u srpnju 2022. godine i trajala je gotovo godinu dana, a Igor Bešlić, izvođač radova ističe kako su radovi bili iznimno zahtjevni, posebno oni na krovištu na koje se i odnosio najveći dio radova: “Na krovištu smo zamijenili kompletnu staru građu, odnosno drvenu konstrukciju s čeličnom konstrukcijom i poboljšali statiku kompletnog krovišta,”, pojašnjava.

Svi radovi pod strogim nadzorom konzervatorskog zavoda

Radilo se sve naravno, propisima struke, u skladu i s odredbama konzervatorskog zavoda, sve je vršeno pod njihovim stručnim nadzorom.

“Crkva je zapravo takva bila i 1909. godine kada je izgrađena, dakle ništa se na njoj bitnog nije promijenilo, ona je ista kao što je i bila, pogotovo to krovište i krov na koji je stavljen novi crijep. Ono što je bila specifičnost ranije, prije potresa, bile su dvije nijanse žute boje – jedna je bila gore na zvoniku, a druga je bila na samom krovištu crkve. Sada je to ujednačeno i crkva je evo zasjala u svom novome sjaju, naravno, ovo je tek prva polovica obnove, čekamo ministarstvo kulture Republike Hrvatske da bi započela cjelovita obnova odnosno obnova crkve iznutra.”, pojasnio je vlč. Robert Šreter.

Uspješan spoj umjetnosti i hortikulture za savršen izgled vrta

Crkva trobrodnog oblika gdje glavni brod okružuju dva pobočna s kapelicama Srca Isusovog i Majke Božje, kulturno je dobro pod konzervatorskom zaštitom pa unatoč obnovi i dalje izgleda gotovo identično kao i kada je sagrađena. No, konzervatori su pristali da se dio drvene građe zamjeni čeličnom konstrukcijom.

“Složili su se zbog tog potresnog stanja, s tim da nije kompletna konstrukcija čelična nego je u pitanju kombinacija čelika i drveta.”, dodaje Igor Bešlić.

Nekada dvije nijanse žute boje crijepa, danas su zamijenjene jednom, a ukupna površina od 715 kvadratnih metara dobila je novi Tondach biber crijep plave i žute boje.
Josip Klarić, projektno tehnički savjetnik tvrtke Wienerberger navodi kako im je bila čast sudjelovati u ovom projektu s obzirom na to da tvrtka funkcionira sa željom da se zadovolji kulturno nasljeđe određenog lokalnog područja.

“Željeli smo smo ispoštovat zahtjeve konzervatora, svih sudionika projekta, i stoga smo u našoj proizvodnji biber crijepa u Sloveniji, u Križevcima pri Ljutomeru, nastojali proizvest što je moguće sličniji crijep, zapravo jednak onome kakav je bio prije na crkvi. Na taj zapravo smo u procesu proizvodnje dobili plave i žute biber crjepove u glaziranoj varijanti, što zapravo nije bio jednostavan proces. “, ističe.

Prije nego što su konzervatori odabrali nijansu, radilo se nekoliko proba prema uzrocima prijašnjeg crijepa.

“Postupak je tekao na način da se tražila idealna glazura u plavoj i žutoj boji, što znači da su kolege iz proizvodnje morali dobiti idealnu, što sličniju mješavinu tih boja, a zapravo radi se o mješavini sitno mljevenog stakla, glazure, pigmenata, u ovom slučaju žute i plave boje i gline i sve to skupa miješano ide u lakiranu komoru prije samog pečenja crijepa, a rezultat nakon pečenja su morale biti spomenute boje”, pojašnjava Klarić te dodaje kako nestandardne boje crijepa za Wienerberger nisu predstavljale problem jer mogućnost za izradu posebnih crjepova omogućava postojanje zasebne tvornice tih engoba, boja, pa ako postoje posebni zahtjevi za nekakvim ne standardnim bojama kao što je bio ovdje slučaj na crkvi u Šestinama, onda postoji mogućnost da prema nekakvim uzorcima, prema ralovima, modelima, stručnjaci mogu pokušati napravit željene nestandardne boje.

Ovo je tek prvi dio obnove u kojem je obnovljena konstrukcija crkve i zvonika. “Projektanti ove vrlo zahtjevne konstrukcije obnove crkve Svetoga Mirka u Šestinama bili su Zorana i Igor Gojnik, a radove na ovoj konstrukcijsko obnovi izvodila je tvrtka Hedom koja je vrlo stručno, vrlo profesionalno i u skladu sa svim rokovima i sa svim zahtjevima i konzervatora i struke, odradila svoj posao tako da ovo što sada vidimo je njihovih ruku djelo na čemu im ja od srca zahvaljujem.”, zaključio je vlč. Robert Šreter.

Wienerberger je vrlo aktivan sudionik obnove nakon potresa, osobito u obnovi kulturnog nasljeđa Zagreba za što su isporučili crjepove iz standardne ponude, kao i ovaj nestandardni plavo žuti koji ponosno stoji podno Medvednice.

Nastavite čitati

Arhitektura

Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi

Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?

prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.

Tko vas je impresionirao?

Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba.  Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.

Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.

Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.

Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.

Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.

Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?

To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.

Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?

Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića. 

A oltar domovini?

Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.

Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?

Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.

S kim ste tu najviše radili?

Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.

Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?

Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.

Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.

Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.

Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.

Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.

Nastavite čitati

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice