Povežimo se

Arhitektura i dizajn

Energetska obnova: Koje su ovlasti predstavnika suvlasnika zgrade?

Prosječna starost zgrada u Hrvatskoj veća je od 47 godina u starijim naseljima i više od 15 godina u novijim naseljima, što znači da su mnoge dosegle svoj maksimum te zahtijevaju intenzivniju brigu i obnovu. To je tema svih suvlasnika koji moraju pronaći najbolje rješenje na čelu sa svojim predstavnikom.

“Često puta to nije tako jednostavno, komplicirano je i složeno, zbog različitih naravi, različitih kultura, socijalnih statusa, ekonomskih mogućnosti tako da je potrebno naći mjeru, jednu odmjerenost, znati komunicirati s ljudima na jedan pravilan način, doći do njihove svijesti, promicati ideje koje su od zajedničkog interesa.”, rekao je Zdravko Vladanović, dipl. pravnik, predsjednik Udruge predstavnika suvlasnika. 

Zdravko Vladanović
Zdravko Vladanović, dipl. pravnik

U Zagrebu ima oko 10.000, a u Hrvatskoj oko 30.000 predstavnika suvlasnika koji vode brigu o zgradama i suvlasničkoj zajednici predstavljaju ideje o potencijalnim poboljšanjima zgrade. Poput ugradnje dizala ili energetske obnove koja je prijeko potrebna.

panorama zagreba

Ograničen broj prijava za energetsku obnovu

Energetska obnova višestambenih zgrada je jedno složeno pitanje, to nije samo pravno, to je i ekonomsko pitanje i tu je potrebno naći jedan način kako bi se u okviru zakonskih odredbi došlo do suvlasnika, dobilo njihovo povjerenje i objasnilo da je energetska obnova prijeko potrebna i da je to naša budućnost. 

Riječko područje je dosta dobro, dosta su savjesno pristupili toj temi, Zagreb nešto lošije, ali nastaju poteškoće zbog toga što kod prijave trebate učiniti prethodne troškove, to je izrada projekta, projekt košta, je li, a to nije jamstvo da ćete vi proći na natječaju. Dakle, puno je zgrada, što ja znam, ušlo u troškove izrade dokumentacije, prijavilo se, ali nisu bili brzi niti spretni, jer to je samo ograničeni broj prijava i onda su ljudi razočarani i tako, iako će projektna dokumentacija vrijediti 10 godina, rijetko se tko za sada odlučuje da krene sa vlastitim sredstvima na energetsku obnovu.  

novi zagreb

Najčešći argumenti protiv energetske obnove uključuju i povećanje visine pričuve, što ovisi o nekoliko čimbenika. 

Povećanje visine pričuve

Najprije se mora raditi procjena i certificiranje, pa se izrada elaborata, tek onda iz elaborata može se vidjeti koliko će to otprilike koštat. Pa onda se na temelju toga se radi procjena podizanja pričuve, pa onda koliko zgrada raspolaže u tom trenutku novaca, koliko je potrebno kreditne linije, s kojim se bankama ugovara, jesu li upravitelji dogovorili povoljne kreditne linije, dobivanje potpisa ponekad je potrebno i više od 60 posto potpisa. I ljudi su oprezni. Čim se govori o novcima, odmah nastaje strah. Strah nastaje u neznanju. 

nacrt kuce

Odluka o energetskog obnovi višestambene zgrade često ovisi o strukturi stanara i njihovoj spremnosti na promjene. 

Ako se radi o starijoj, umirovljeničkoj populaciji, oni su jako oprezni gotovo da su potpuno rezervirani zato što je to prirodno, oni kažu pa neću se ja opterećivat, to će netko drugi iza mene, i tako, kod mlađih to ide puno brže i lakše ali i oni su oprezni, svjesni da žive u nestabilnim vremenima i da ekonomski to nije baš tako jednostavno odlučiti. 

izolacija fasade

Osim zajedničkih donošenja odluka o potrebnim ulaganjima, stanari višestambene zgrade trebali bi se pridržavati i kulture stanovanja kako bi se održalo pozitivno okruženje u zajedničkom prostoru. Nažalost, nije uvijek slučaj da se to poštuje. 

“U kulturi stanovanja nema propisa kojima će se urediti i privoliti nekoga da se ponaša civilizirano u stanu. Imamo brojne primjere neciviliziranog ponašanja gdje susjed ne vodi računa o svojim susjedima, lupa, galami, viče i tako dalje, uznemirava se i tu nema propisa gdje ćete vi nekoga sankcionirati. Tu moramo vodit računa, tu se moramo izdignuti na razinu civiliziranog načina života u višestambenim zgradama.”, izjavio je Vladanović. 

Primjeri dobre prakse pokazuju da ako je suvlasnička zajednica informirana i voljna sudjelovati u odlukama o zgradi, da gotovo ništa nije nemoguće.

Arhitekti i arhitektonski projekti

Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”

Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.

Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.

Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima

Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?

Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?

Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.

Koji je bio vaš prvi projekt?

Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.

Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?

Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?

Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.

Koji dio Zagreba vam je najdraži?

Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.

Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?

Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.

Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona

Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

La Fabrica

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća –  La Fábrica.

Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.

Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija

Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.

Suživot prirode i industrije

Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.

La Fábrica kao dom, studio i manifest

Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.

Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.

Naslovna fotografija: ArchDaily

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice